Izgleda da je primarni sastojak u kompotu većine kultura i tradicija ove jabukolike planete - jabuka. Vjerojatno zbog toga je često taj plod u ikonografskoj praksi prikazivan kao simbol kojeg vladari drže uglavnom u lijevoj ruci, što predstavlja njihovo sveobuhvatno gospodarenje nad Zemljom, a često je takva kraljevska ili carska jabuka na sebi imala zlatni križ. Taj isti simbol kojega prikazani moćnici drže u ruci kao jedan od simbola svoje moći i vladavine, na početku tradicije judaizma i kršćanstva na koju se oslanjaju i uzdaju, bio je znak pohlepe prvih ljudi za tajnim znanjem te želje da postanu bićima kakav je sam Bog, apsolutni besmrtni vladar. Pomalo ironična simbolika, čini mi se.

Recept za kompot ukusa prvotnog ili praiskonskog grijeha temelji se na dva bitna sastojka: jabuke i žene, po mogućnosti imena Eva koje joj je nadjenuo, po mogućnosti, muškarac iz čijeg je rebra postala. Kao finalni produkt ovoga recepta trebamo dobiti razdor, u ovom slučaju između Boga i ljudi.

Postoji i druga verzija ovoga recepta s nekoliko izmjena. U grčkoj verziji ovoga recepta treba nam jedna zlatna jabuka, više boginja i jedan zaneseni mladi muškarac, po mogućnosti imena Paris i jedna lijepa žena, po mogućnosti imena Helena. Kao finalni produkt ovog recepta dobit ćemo razdor između ljudi i ljudi, bogova i ljudi te bogova i bogova.

Uvidjeli smo dakle da su jabuka i žena poprilično opasna kombinacija. U prvoj verziji navodno sve bi bilo drukčije da zmija nije nagovorila ženu da proba zabranjenu jabuku. Zmija je bila ta koja je sve skrivila i natjerala cijeli ljudski rod da pati.

U mojoj glavi predstava strašne zmije koja visi na stablu jabuke i nagovara ženu da kuša plod tog stabla oduvijek je imala snažan utjecaj, posebno nakon što sam to čuo od vjeroučiteljice, časne sestre koja je pričala tako nečasne priče maloj djeci u prvom razredu. Zbog toga sam se često kao mali plašio prolaziti ispod stabala jabuka u voćnjaku moga oca misleći da se u gustim krošnjama skriva neka zmija koja će me natjerati da pojedem jabuku pa će se onda Bog naljutiti na mene kao na Evu, a ako odbijem pojesti jabuku, sklizat će s krošnje na moj vrat i ugristi me. Iz tih razloga sam uvijek pretrčavao ispod stabala jabuke gledajući prema krošnjama ne bih li ugledao zmiju. Zmiju nikada među krošnjama nisam vidio, jabuku sam pojeo, a to je li se Bog naljutio nisam saznao, ako jeste, nadam se da oni poslije mene neće zbog tog ispaštati.

Ipak, nikad mi nije bilo jasno zašto su žena i jabuka kombinacija koja je problematična kada je muškarac u oba recepta taj koji je imao mogućnost izbora i koji jedini treba snositi odgovornost. Ali kako pobogu ubogi muškarac da sam razmišlja svojom glavom i donosi odluke samostalno? Ako ih već i donese onda cijeli ljudski rod ili barem narod treba da ispašta zbog toga. Kada porazmislim o svemu tome zapne mi nešto u grlu, kao neka knedla, ali ipak nije to knedla nego Adamova jabučica. Upravo me žuljanje tog komadića jabuke u grlu uvijek podsjeća da treba biti oprezan s jabukama i muškarcima koji se vrte okolo njih. Vjerujem da bi sve bilo drukčije da je Bog-Otac bio malo više Bog-Majka i da tada ne bi bilo praiskonskog grijeha. Koja bi to majka zabranila svojoj djeci da jedu jabuke? Naprotiv, vjerujem da bi ih čak nutkala ubjeđujući ih da su zdrave. Isto tako, da je Zeus bio malo pametniji i podijelio zlatnu jabuku na tri jednaka dijela i svima udovoljio kao majka, ne bi imao potrebe zvati Parisa da sa sebe skine odgovornost. Avaj, i jadni Zeus je samo muškarac pa mu je u naravi da odgovornost prebacuje na druge, sve ono sa čime se sam ne umije nositi.

Naziv jabuka vjerojatno nosi u sebi nešto pohlepno, već i zbog toga što je Adam bio onaj prvi koji je svim stvarima dao ime. Ali jabuka kao plod, produkt prirode, svoje ime dijeli s onom što je produkt čovjekovih ruku, civilizacije. The Big Apple ili Velika Jabuka je zapravo perifraza za sjevernoamerički grad New York. Zbog pohlepe u državnom proračunu ovaj grad su drugi nazvali Velikom Jabukom, ali postoji kazivanje da je nekada u 19. stoljeću u tome gradu postojala javna kuća koja se zvala Velika jabuka u vlasništvu neke stanovite Eve. A jabuka itekako zna pobuditi pohlepu, pogotovo ako se krije iza maske rakije. Te opojne arome jabuke znaju izazvati raznorazne efekte Edenskog vrta, toliko jake da se znaju priviđati bića i rajskoga i paklenog porijekla.

Moj otac je nesumnjivo znao za sva ta djelovanja koja ima jabukovača pa je vjerojatno iz tih razloga svake jeseni kada bi plodovi uresili krošnje stabala dobar dio njih odvajao za proizvodnju rakije. Majka bi uvijek govorila da joj nije jasno zašto peče rakiju, a ne pije je nego dijeli. On bi na to odmahivao rukom i govorio da ima za obraza. Rakije nije pio, ali je zato svaku večer tokom cijele zime ljuštio najmanje tri jabuke i jeo ih te nudio nama. Govorio je mami da joj je bolje da gricka jabuku umjesto cigarete, ali ona je vješto odbijala. U njegovom slučaju se nije pokazala istinita ona engleska uzrečica "An apple a day keeps the doctor away" koja u našem jeziku ima ekvivalent “Jedna jabuka na dan - doktor iz kuće van“. Te godine kada se otac jako razbolio, jesen je već dočekao nepomičan u postelji, a ja sam bio zadužen za berbu jabuka koja je trajala cijela dva dana, toliko ih je bilo. Nikada ljepše jabuke nisam vidio nego te jeseni, ogromne i sjajne. Skoro pun podrum gajbi. Ali većinu smo ih morali podijeliti jer ih više nije imao tko jesti. Godinu nakon njegove smrti jedva da sam mogao skupiti pola gajbice jabuka. Zato mi je jasno zašto jabuka sadrži u sebi nešto od one zaokruženosti i obuhvatljivosti života te kako nekada zna donijeti razdor i gorčinu, ali opet jednako tako saprati taj okus gorčine svojom slatkoćom.

Autor: Matej Vrebac, Prometej.ba