Poezija mladosti u krletki

„Umjetnost potvrđuje sve ono što je najbolje u čovjeku“

nadu, vjeru, ljubav, ljepotu, i molitvu.

Ono što sanja i ono čemu se nada“

Andrej Tarkovski


Poezija se, pogotovo u današnjem vremenu, svodi na lijepu gestu. To je tek lijepo oblikovana riječ, koja se može drugim ljudima uputiti na jako mnogo načina, a poezija je samo jedan od tih načina. Bilo kakav doprinos, posebno komercijalni, ne postoji u tim poetskim zonama. Čak je i tradicionalna obrazovna uloga poezije, literature dovedena u pitanje. Ali poezija i dalje nastaje, ona niče kao divlja trava i korov, u procijepima pločnika.

Upravo u tim poljima svijesti ona izvire, jer izbija u pukotinama između ploča dozvoljenog, društveno prihvatljivog. Ukupnost života zahvata mnogo više od onog što se podvodi pod društvene konvencije i prostore prihvatljivog. Ono što je s onu stranu, ono što je potisnuto, osipa se poput plikova po tijelu. Plikovi su poezija potisnutog, onog što se sklanja od „očiju“, što se nastoji izolirati. Mnogi smatraju da je najbolja literatura ona koja se piše tijelom, koja nije lakirana nekim vanjskim trendovima, koja oblikuje autentično iskustvo pojedinca, koje izvire iznutra, a koje nije nametnuto izvana.

Međutim, taj sudar unutrašnje autentičnosti i vanjskih konvencija se ne može izbjeći, jer je jezik sistem znakovnih konvencija, koji u procesu obrazovanja posjeduje izvjesne standarde, koje njeguju ustanove, a poezija koristi taj jezički aparat, koji je kontroliran zajednicom. Naravno, postoji poezija koja se poigrava sa tim konvencijama, egzistirajući na rubu jezičke stvarnosti, koja čak sam jezik zajednice pokušava da prevede u polje Nesvjesnog svoje individualnosti – i da ga u tim zonama rastavi i ogoli. Bilo kako bilo, literatura je najučinkovitija kad oblikuje ono što se ne smije izgovoriti, ono što je potisnuto, ili ono što je izloženo utjecaju represije, cenzure.

Život je kao riječni tok, zasnovan na kretanju, na preobražavanju. Postoji literatura koja je poput brane na rijeci, koja zaustavlja tok, akumulira energiju određene vrste, jer time želi određenoj stvarnosti obezbjediti trajanje. S druge strane postoji literatura koja je poput divljeg, brzog riječnog toka, koja uspijeva uhvatiti život u njegovim preobražajima, u ključanju Nesvjesnog, koje izbacuje divlje magmu iz kratera pod-svijesti. U tom procesu često dođe do cijepanja iskustva i vizure pojedinca i onog što je regulirano zakonima društvenih konvencija. O ovim problemima sam razmišljao čitajući zbornik poezije „Bundolo Offline“, koji je objavljen prije deset godina, a koji je u jedan orkestarski glas objedinio mladu internetsku post-jugoslavensku poeziju.

Možda je bolje nego ijedan drugi kulturni projekat „Bundolo Offline“ otvorio jednu novu epizodu, kada je u pitanju društvena pozicija literature. To se tiče prodora moderne tehnologije u najšire polje individualne i kolektivne svijesti i podsvijesti. Bio je to prvi poratni susret ratnim granicama razdvojene mladosti nekadašnjeg jugoslavenskog prostora, koji su na raznim blogovima, web stranicama kreirali prostor razmjene iskustava. Međutim, upravo se na primjeru „Bundolo Offline-a“ vidi prvi prodor Tehnologije u polje Nesvjesnog.

U izvjesnom smislu je virtuelna stvarnost ponudila prostor unutar kojeg može biti izraženo ono što je jako dugo vremena bilo potiskivano, ono što je nastalo kao posljedica odrastanja na prostorima na kojima se odvijaju ratna dejstva. To je jako autentična poezija, koja je nesvjesna svjesnog, i svjesna nesvjesnog. Poezija koja oblikuje zagušene instikte, podsvjesne impulse izložene raznim vrstama pritisaka i drugih devijacija. Poezija koja klija iz kompjuterskih grešaka u sistemu, iz sudara anti-virusa i virusa, koja je počela da usvaja jedan novi jezik Tehnologije, koji nije viđen u tom obliku u prijašnjim vremenima – niti je umjetnost u tolikoj mjeri bila njime uvjetovana.

To je vrijeme kad se tek počelo izlaziti iz tradicionalnih praksi u umjetnosti. U to vrijeme su još bili čitani zbornici nacionalnih kulturnih društava, koji su bili oličenje konzervativizma, ukorijenjenog još u vremenu kraja 19. stoljeća. Ta tradicionalna literatura na ovim prostorima zasnivala se na onoj spomenutoj brani na riječnom toku, koja pokušava produžiti trajanje jednoj stvarnosti, jednoj ideologiji, religiji – koja ima izvjesni društveni monopol nad životnim procesima, koja je u sprezi sa vladajućom politikom. Međutim, njen najveći problem je bilo to razmimoilaženje sa svjetskim tokovima u Tehnologiji, i samoj umjetnosti, koja je sada u savezu sa Tehnologijom, a ne religijom ili ideologijom, jer je Tehnologija religija i ideologija modernog Vremena.

U tom smislu pjesnička generacija „Bundolo Offline-a“ još pamti taj konzervativni pritisak, ali to je generacija koja je otvorila zone podsvjesnog za prodor te nove Tehnologije. U tom prvom susretu, nastalo je jako mnogo pozitivnog. Pronađen je prostor, koji može primiti sve ono neizrecivo, cenzurirano, zabranjeno – u bilo kojem obliku. Danas, 10 godina kasnije, zemlje koje pripadaju tom post-jugoslavenskom prostoru, prožete su internetskim mrežama, dok su procesi digitalizacije toliko odmakli, da ta virtuelna stvarnost izgleda kao da je oduvijek bila tu; ljudi su čak počeli da vode jedan virtuelni, imaginarni život, jer su svi njihovi prijatelji u kompjuteru, jer realnih prijatelja skoro da više nema.

U onoj prvoj etapi je ljudska svijest pokušavala da sebi podredi Tehnologiju, da prirodne zone Nesvjesnog izlije u nekom obliku u to virtuelno polje, ali danas vidimo da Tehnologija prodire u najdublje zone kolektivne podsvijesti, koje preobražava u njenim osnovnim strukturama. Stoga je zamijetan jedan negativan utjecaj Tehnologije, koja je počela da kontaminira ljudski um, da preobražava prirodne procese njegovog razvoja. Ali to je nekako postalo kao nužno zlo, danas, kada je Tehnologija napravila toliki prodor, kad se nametnula kao jedina moguća stvarnost. Želim, međutim, prisjetiti se tih procesa od prije 10-ak godina, kad je samo mladost uskočila u to polje, koje u to vrijeme skoro pa niko nije nadzirao. Stoga mi je zbornik mlade poezije „Bundolo Offline“ ostao kao jedno dragocjeno svjedočanstvo životnih dilema mladosti, kojoj sam i sam pripadao. Čitajući ponovo tu poeziju, povremeno sam osjećao bol zbog zabluda, koje su pratile to mladalačko razmišljanje i traganje, jer su to bile i moje vlastite zablude, zbog kojih sam mnogo propatio.

Kao što je rečeno na početku ovoga ogleda, poezija se svodi na lijepo oblikovanu gestu, lijepu riječ upućenu drugome. U današnjem vremenu nema nikakvu drugu ulogu. Ljudski život može proteći bez nje. Sve te biološke činjenice života, koje prate procese odrastanja i starenja. Nakon 10 godina se ta virtuelna pjesnička scena rasula, svako je otišao svojim putem. Sasvim jasno, mnogi su i danas prisutni na Facebooku, mnogi su se zaposlili, neki su dobili djecu, i pokušavaju obnoviti život.

Međutim, kao jedna integralna pjesnička scena – „Bundolo Offline“ više ne postoji. Njegov doprinos je već uzidan u kulturni život regije, i već je zaboravljen. Što je tužno, ali i zabavno. Baš kao što neimar zaboravi ciglu na kojoj je raskrvario ruku, dok ju je zidao u zid, ali ta cigla u nevidljivom obliku može još stoljećima stajati, podupirući taj zid. Tako je i sa umjetničkim doprinosima. Oni bivaju prepoznati, uzidani u jednu stvarnost i zaboravljeni. Mislim da je tu vrijednost poezije koja se piše tijelom. Jer tijelo pati, tijelo se suočava sa nestankom. Za dušu, ako postoji, kažu da je vječna. Duša se nema zbog čega sekirati, ali tijelo je suočeno sa ništavilom, a naša duša pati zbog onoga čemu je izloženo tijelo, jer je sa njim u neraskidivom savezu.

Poezija, ako ništa, može ponuditi oblik mnogim životnim činjenicama, za koje nije predviđen nikakav drugi prostor, a koje su jako prisutne u ljudima, koje se niti mogu niti smiju zanemarivati. Prije 10 godina je bilo mnogo razloga za nezadovoljstvo, ali danas izgleda kao da se taj krug sloboda sužava – s tendencijom nastavka tog procesa. Sasvim jasno, putevi budućnosti se ne mogu predvidjeti, ali samo je jedno sigurno – poezija će pratiti te puteve, u dobru i zlu.


Autor: Marko Raguž

Prometej.ba