Josip Generalić, Tata i kćer nose borove, grafika. Izvor: Galerija A.L.M.


Gledala sam kroz prozor djecu koja se sankaju i opazila djeda kako gura bicikl pored sebe i na njemu vozi nešto veliko zamotano u vreću od brašna. Na glavi je nosio šubaru pokrivenu sniježnom prašinom. Izgledala je kao kolač koji mama pravi za slavu. Brzo je stigao pred kuću i unio pogužvanu vreću od brašna iz koje je virilo stablo. Uplašila sam se, vidjevši poluzamrznuti papir, omotan oko nečega što liči na tijelo. Rekao je da je to jelka. Prava, pravcata. U crvenoj plastičnoj torbi koju uvijek nosi na biciklu donio je jaja i promrzlo mlijeko. Mama mu je pomogla da se raspakuje i sjeli smo. Kaput je stavila na stolicu i otvorila pekaru šporeta da bi se osušio. Nasula mu rakiju. Sjela sam mu u krilo i igrala se sa šubarom. Stalno je njušila, jer volim njegov miris i prisustvo. Želim ih utisnuti u sebe, jer se tada osjećam zaštićeno. Pitao me zašto sam još u pidžami, već je podne. Crvena pidžama je na koljenima bila poderana. Djed uvijek dolazi kad tate nema. Kratko je sjeo sa nama, a onda uzeo kaput, stresao snijeg s bicikla i otišao.

Mama i ja smo ostale same. S jelkom. Rekla mi je da jelka treba da se ugrije. Kad tata dođe s posla, skinuće nakit sa tavana i svi ćemo zajedno kititi jelku. Zimi smo rijetko išli na tavan. Spavali smo u dnevnoj, gdje je huktao šporet. Noću kroz malu rupu na vratima gledam kako gori vatra. Volim te trenutke. Želim da čitavu godinu spavamo u dnevnoj sobi, magazi u kojoj se odvijao naš život. Gore moram da spavam u krevetiću za bebe koji mi je tijesan. Samo još ja spavam u krevetiću. Moje drugarice imaju prave krevete, a neke i svoju sobu. Mama i tata kažu da sam još mala za to.

Kad bismo spavali u magazi, ponekad bih sama smjela otići napolje da piškim u snijeg, napadao mi do iznad pasa. Ali ne na prtinu, tu će neko sutra hodati. Moralo je to biti dovoljno daleko da niko ne vidi, i dovoljno blizu da se ne plašim vratiti. Govorili su mi da će me Škomrak uhvatiti za guzu i smijali se. Stalno sam se osvrtala. U magazi smo spavali na sećiji. Ja na dijelu pokraj prozora, ispod kojeg je sanduk za posteljinu, a mama i tata pokraj šporeta, na dijelu koji se razvlači. Kad tate nema, ja bih spavala sa mamom. Kao sinoć. Tada se ona više smije i mislim da je sretna.

Probudio me zvuk komšijine lopate. Čistio je snijeg ispred svog ulaza. Brzo je došao tata. Mama je napravila kafu i grijala ručak. Ne volim grašak, te neukusne zelene bobice. Dok smo jeli, tata je bio dobar prema meni. Rekao je da mogu bacati grašak njemu u tanjur, na šta je mama počela galamiti. Tjera me da pojedem meso. Mrzim da žvačem meso i mislim da ću povratiti. Žmirim i gutam veliki, nesažvakani komad kuhanog mesa. Ne mogu više. Mama galami i pita da li želim ponovo da idem kod doktora. Ionako pijem previše sirupa.

Tata spava i ne smijem da pričam. Kad se probudi, kitićemo jelku. Od njegovih udaraca po mršavom i bijelom tijelu imam modrice. Ne znam reći masnice. Govorim mašnice, na šta mi se smiju i ponovo pitaju šta imam. Ljutim se i u tatine vojničke čizme koje uvijek stoje na kanti za drva u koju ponekad bacamo i smeće, ubacujem ljusku od oraha. Želim da ga zaboli kad ih obuje. Tatine čizme su znak da je tu, da će se on i mama svađati i mama biti tužna. Čizme smrde. Mama ga stalno kritikuje zbog toga i strahuje da će nam ponovo s posla donijeti uši. Često pregleda moju dugu, tanku kosu i to boli. Kad sam nemirna, udari me četkom po glavi.

Konačno smo oko jelke. Na TV-u se čuju neki glasovi. Program se zove Narodna skupština. Mrzim ove ljude. Dok oni govore, ja moram da ćutim. Ovaj put je drukčije, jer kitimo jelku. Mama je počela razmotavati staklene kugle koje su joj kupili njeni roditelji. Unezvijereno gledam i molim je da mi doda jednu. Prelijepe su, crvene i bijele, a zlatnim sjajem na njima su iscrtani irvasi i Djed Mraz. Moje drugarice su Djedu Mrazu pisale pismo i on će im donijeti paketić kad bude prolazio kroz selo, ali mene mama i tata neće voditi. Kažu da sam porasla i da znam da Djed Mraz ne postoji.

Na svaku staklenu kuglu je privezan crni konac kojim se kače na jelku. U kutiji sa nakitom nalazim bombone i želim da ih jedem. Mama mi ne dozvoljava jer su stare i jer je to nakit. Ona i tetka su, dok su bile djevojčice, bombone ukrašavale makazama koje režu na cik-cak. Mučim se jer ne mogu da zamislim makaze koje tako režu. Tu je i nešto čokoladnog nakita kojeg je mamin stariji brat donosio iz Švicarske. Tužna sam što ne mogu da jedem tu čokoladu, ali tata mi obećava da će kupiti jednu, sljedeći put kad dođe iz vojske. Ne sjećam se da mi je ikada donio čokoladu. Samo pokoju konzervu. Mama razmotava kabl na koji su naredani mali plišani psići, govori da su to lampice i kada se uključe u struju da sijaju. Nikada do sada nisam vidjela lampice, osim kroz prozor na tuđim jelkama. Jedva čekam da i moja jelka zasija. Mama priča kako je te lampice donio njen ujak iz Libije i samo ona i tetka imaju takve.

Skoro smo završili. Još na jelku da stavimo vatu i gotovo. Mama kaže da će jelka odlično stajati na frižideru i da će se kroz prozor vidjeti kad naveče upalimo lampice. Tata odbija njen prijedlog i želi da jelka bude na električnom šporetu, uglavljenom pokraj onoga na drva. Mama mu objašnjava da je tu pretoplo i da će se ukrasi od čokolade istopiti. Ponovo počinju da se svađaju. Začepljam uši i počinjem da vrištim. Strah me da će tata ponovo udariti mamu kao neku večer, da će joj poteći krv iz nosa i da će je vući po podu. Obećala sam sebi da ću i ja njega udariti kad se to desi sljedeći put. Rećiću ga djedu. Mama bi se ljutila na mene zbog toga, sigurno. Ne prestaju. Tata je zamahnuo da udari mamu i dohvatio jelku koja se srušila. Zvučalo je kao da je neko razbio mnogo čaša. Tata svaki put galami na mamu kad razbije čašu. Natjerali su me da sjednem na sećiju. Na podu leži mnogo smrvljenog stakla. I dalje plačem, dok oni kupe staklo. Jelka se iskrivila. Stakleni vrh je razbijen. Izgleda kao pogođen metkom. Lampice su strgane i ne rade. Ne progovorivši ni riječi, mama i tata su pokupili staklo i jelku podigli na frižider. Bez lampica. Kad smo ugasili svjetlo, kroz prozor sam gledala kako iz susjednih kuća sijaju lampice na jelkama.

Selo je lijepo kad padne snijeg. Mirno i tiho. Kuće postanu veće. Tata je obećao da će mi sutra kupiti prave lampice. Legla sam i gledala plamičak u šporetu. Nemirno je treperio sve dok nisam zaspala. Tata mi je ujutro rekao da čekam kad će se komšija koji radi na pijaci vratiti s posla. Otići ćemo kod njega i kupiti lampice. Sjela sam na stranicu sećije i čekala. Kao nekad naveče kad čekam voz, kojim će on doći iz vojske. Djeca su se sankala na putu. Mene rijetko puštaju da izlazim zbog bronhitisa. Na sankanje idem u maminim čizmama koje su mi velike i vučem tatine teške sanke. Uvijek sam posljednja. Djeca mi se smiju i neće da me čekaju. Ljepše mi je da ih gledam kroz prozor.

Komšija sa žutim stojadinom je pokraj kuće. Ushićeno sam to rekla tati. Obukli smo se i krenuli. On svoje vojničke, a ja mamine čizme. Strah me da će primijetiti ljusku od oraha i predomisliti se. Nije ništa rekao. Stigli smo do komšije koji jedva otvara smrznuti gepek stojadina i vadi lampice. Staklene su i oko njih nisu psići, nego providne krunice. Nestrpljiva sam i želim da odmah idemo nazad, ali komšija i tata sjedaju da popiju rakiju. Jednu, pa još nekoliko. Pada mrak i želim kući. Molim ga da krenemo. Konačno izlazimo. Ujutro rano mora u vojsku, na posao. Prolazimo pokraj štale. Pitam se kako kravama nije hladno i da li ih je iko pokrio. Ništa ne govorim. Želim da što prije dođemo kući. Put je uklizan sankama i poneka pahulja svjetluca na blijedoj svjetlosti baterijske lampe koju tata drži u jednoj, dok mu je u drugoj ruci moja smrznuta šaka. Napolju se ništa ne čuje osim laveža pasa. Selo je tiho u sumrak. Volim miris izgorjelih drva koji se širi iz dimnjaka i lijepi za smrznute nosnice i kad se šal zaledi. Iz svakog odžaka kulja dim. Podsjeća na haljinu koju nose vile. Obožavam snijeg i led. Očarava me mogućnost svijeta da se smrzne. Iza oluka sam ostavila bočicu od sirupa za iskašljavanje u koju sam nasula malo vode, da vidim hoće li se stvoriti snijeg, ili on pada samo s neba. Tata lampom osvjetljava bočicu koja je pukla. Tužna sam. Objašnjava mi da se led širi i da se to zato desilo. Ništa mi nije jasno. Ulazimo u kuću.

Mama je ljuta što smo se toliko zadržali. Skidamo jelku i stavljamo na nju lampice. Tata ih uključuje u struju, uz instrukciju da ja to ne smijem raditi. Sijaju. Prava jelka. Tata gasi svjetlo i liježemo. Ne želim zaspati. Želim svu noć gledati kako i moja jelka sija. Više ne gledam plamičak u šporetu. Mama i tata se ponovo svađaju. Mama mu govori da još niti jednom nije imala bezbrižne praznike, otkako je s njim. Pokrivam uši rukama i gledam jelku. Baš je lijepa. Tata će ujutro otići i mama će ponovo biti sretna.


Vanja Šunjić, Prometej.ba