Piše: Jovana Milosavljević, Prometej.ba


Od zvaničnog početka Sarajevskog baleta i premijere „Žetve“ dijeli nas sedamdeset godina. Balet „Žetva“ kompozitora Borisa Papandopula i koreografkinje Nine Kirsanove premijerno je izveden u Sarajevu 25. maja 1950. godine. O tom prvom vlastitom ostvarenju baleta Narodnog pozorišta Sarajevo ostala su malobrojna i teško dostupna svjedočanstva - tek par fotografija i poneki zapis. Upravo takvo stanje dokumentacije, i načini na koje se do nje dolazi, proširili su moje zanimanje za baletski prvijenac i za druge pojedinosti u životu Sarajevskog baleta - od njegovih početaka pedesetih godina dvadesetog vijeka do rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Stručna periodika i izjave sudionika iz tog vremena svjedoče o visokoj profesionalnosti u promišljanju i odnosu prema radu. U raznovrsnom repertoaru Sarajevskog baleta, kao i u odgovarajućoj pažnji stručne javnosti, neizbrisiv je trag koji su ostavili domaći autori i značajan opus domaćeg baletskog stvaralaštva. Da zakrčeni put kojim su nastajale ove bilješke bude prohodniji, i da se spomenu neki manje poznati detalji, pomogle su pojedine starije a blagonaklone kolege, prisjećajući se svojih davnih dana kroz neformalne razgovore. Zahvalna sam im na pomoći.


Novi stručni kadar

Krajem četrdesetih godina prošloga vijeka baletski ansambl su profesionalno usmjeravali Ubavka Milanković i Eduard Venier. Povodom Dana Republike, 29. novembra 1949. godine, premijerno je izvedena opera „Knez Igor“ Aleksandra Porfirjeviča Borodina, u režiji Osipa Šesta. Orkestrom je dirigovao Ivan Štajcer, scenografiju je osmislio Marijan Pilberšek, kostime Milica Babić-Jovanović, a koreografiju je uradio Franjo Horvat. U II slici opere „Polovecki logor“, publika je gledala baletski ansambl predvođen solistima Jitkom Iveljom, Helenom Horvat i Franjom Horvatom. U kritikama se bilježi da je igra bila odlična, a govori se i o važnom trenutku dolaska novih stručnih saradnika Jitke Ivelje i Franje Horvata u Sarajevski balet. Oni će nastaviti da vode i unapređuju rad baletskog ansambla u narednim godinama. O tome Slobodanka Grbić-Softić piše: „Postavljanje baleta Aleksandra Borodina 'Polovecki logor' bio je za ansambl baleta ozbiljna i velika proba i prilika da se novi pedagozi i koreografi upoznaju sa mogućnostima ansambla, sa osobinama svakog igrača, sa njegovim kreativnim i tehničkim dometima. Bilo je to i prilagođavanje i upoznavanje igrača ansambla sa novim stilom rada pedagoga i koreografa. Trenutak ovakvih promjena u jednom umjetničkom kolektivu znači često veoma važan momenat za dalji rad. Na sreću ansambl je brzo stekao povjerenje u nove pedagoge i rad je nastavljen na obostrano zadovoljstvo. Rezultati takve saradnje pokazali su se prije svega u realizaciji planiranog repertoara, a naročito kada je ansambl baleta dobio novi stimulans, elan i polet za rad kad se prišlo veoma ozbiljnom projektu - pripremi cjelovečernjeg baleta za koji je kao koreograf angažovana Nina Kirsanova, pedagog i koreograf iz Beograda. Pripremala se praizvedba baleta 'Žetva' Borisa Papandopula prema libretu Nine Kirsanove. Scenografiju je radio gost iz Beograda Miomir Denić, a kostime takođe beogradski kostimograf Milica Babić-Jovanović.“ („Osvajanje igre“, Svjetlost, Sarajevo 1986.)


„Žetva“ i prva baletska postava

Baziran na tradicionalnom folklornom naslijeđu, balet „Žetva“ pripremio je i iznio igrački potencijal mladog ansambla. Glavne uloge u baletu su ostvarili Jitka Ivelja (Velika i Alanka) i Srećko Ćurić (Dejan). Jitka Ivelja je bila umjetnica koja je vodila Sarajevski balet od 1950. do 1952. godine. Po dolasku u Sarjevo 1949. je započela rad s grupom najtalentovanijih članova studentskog društva „Miljenko Cvitković“ kako bi savladali igračke zahtjeve operskog i baletskog repertoara. Njeni tadašnji učenici su bili potrebno pojačanje postojećem ansamblu, a svi zajedno činili su igračku snagu „Žetve“.

Boris Papandopulo (foto: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo)


U monografiji „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“ (ur. Vlajko Ubavić i Josip Lešić) o baletskim počecima stoji: „Iz šireg aspekta posmatrano, osnivanje Sarajevskog baletnog ansambla datira u vrijeme osnivanja Sarajevske opere. Međutim, zbog složene strukture organizovanja baletskog ansambla, tehničko-materijalnih momenata, a i potreba za posjedovanjem profesionalno oformljenog baletskog kadra-solista i baletskog hora, prvi samostalni koraci baletskog ansambla, a sa tim i realan datum osnivanja ansambla, uslijedili su tek tri godine kasnije, sa premijerom cjelovečernjeg baleta 'Žetva', Borisa Papandopula (25. V 1950.)“

Osvrti na „Žetvu“ ukazuju da nije bilo nimalo jednostavno oformiti baletski ansambl i započeti rad, ali i da se u tome ipak uspjelo. Tako kritičarka Branka Rakić piše: „Ansambl od preko 30 članova suočen je sa krupnim zadatkom. 'Žetva' je predstavljala stilizaciju naših narodnih igara, ali je imala i dionice klasične igre (II čin). Zahtijevala je puno angažovanje svih sudionika čiji su kvaliteti bili, prije svega, mladost i elan koji je ponekad nadoknađivao i znanje i iskustvo.“ („Jugoslovenska baletska scena: 1950. -1980.“, Veselin Masleša, Sarajevo 1982.)

Jitka Ivelja i Srećko Ćurić, „Žetva“ (foto: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo)


Godinama kasnije Lila Fehimović te početke ovako opisuje: „S koliko se poleta i ljubavi tada igralo! Bili su to mahom veoma mladi ljudi, gotovo dječaci i djevojčice opijeni željom da zaigraju na pravoj pozornici, pred pravom publikom, pod raskošnim svjetlima reflektora. Većina je u balet ulazila iz folklornih družina. Prvi koraci na sceni činili su se nepremostivi. Papučice su žuljale, baletski triko stezao, zamračena dvorana u kojoj se blijedo nazirala publika izgledala je kao prijeteći bezdan. A onda se začas sve zaboravljalo i prepuštalo igri i muzici.“ („Vjerni prvoj ljubavi“, Oslobođenje, 28./29.11.1969.)


Prva gostovanja

Na gostovanju Sarajevske opere u Beogradu koje je trajalo od 12. do 20. jula 1950. godine „Žetva“ je odigrana dvaput zaredom. Izvedene su i opere: „Koštana“ Petra Konjovića, „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca, „Figarova ženidba“ Volfganga Amadeusa Mocarta i „Rigoleto“ Đuzepea Verdija. Nakon Beograda „Žetva“ je gostovala u Mostaru 15. 9. i 17. 9.1950. i u Dubrovniku 12. 7. 1951.

Povodom beogradskog gostovanja Sarajevske opere Nikola Hercigonja piše: „Gledajući sadašnje umjetničke kvalitete Sarajevskog baleta, njegov elan, njegovu ljubav prema radu, možemo biti sigurni da će se on, učeći na uspjesima i na neuspjesima, lijepo razvijati. Izvođenje novog muzičko-scenskog dijela ('Žetva') , koje se stvara sasvim ispočetka, bez uzora kod starijih, iskusnijih umjetničkih djela, to znači veliku smjelost. Ali u ovom slučaju to znači i realnu ocjenu svojih snaga, jer se vidi da je Sarajevski balet već dorastao takvom zadatku. (...) Uzevši u cjelini kompozitorsko postignuće, traženje rješenja koreografskog zadatka, napor i postignuti domet mladog ansambla - izvođenje ovog baleta i svi rezultati Sarajevske opere koje smo sada upoznali, to je činjenica koja raduje svakog od nas, to su uspjesi na koje smo svi ponosni.“ (Odjek, 40-41, 1950.)


Direktor Tihomir Mirić

Direktor Sarajevske opere i baleta Tihomir Mirić je pažljivim odabirom saradnika i insistiranjem na kvalitetu direktno uticao na unapređenje uslova za rad i razvoj baletskog ansambla. Osim privrženosti i interesa za baletsku umjetnost, Mirić je posjedovao znanje o svjetskim baletskim centrima, repertoaru, odlikama stilova i zahtjevnostima uloga. Razumijevajući psihologiju umjetnika, često je govorio o važnosti kontinuiranog učenja i napredovanja, zastupajući disciplinu u radu i pružajući potrebnu motivaciju umjetničkim ansamblima. Mirićev dugogodišnji kolega je bio veliki baletski umjetnik, pedagog i koreograf Franjo Horvat, šef Sarajevskog baleta od 1952. do 1962. godine. Sarajevski balet je za Mirićeva i Horvatovog vremena ojačao, stekao brojnost i sposobnost izvođenja raznovrsnog baletskog repertoara.

Tihomir Mirić (foto: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo)


Teško se može sažeti sve što je Mirić bio: muzički pedagog i profesor, dirigent, horovođa, kompozitor, muzički urednik, publicista, organizator, direktor Opere i Baleta. Na čelu Sarajevske opere je bio od 1948. do 1973. godine. Brojna imenovanja je u radnim spisima, onako usputno, pribilježio u rubrici opšti podaci: „član Upravnog odbora Jugoslavenske koncertne agencije, član komisije za muziku UNESCO-a, član komisije koja je pripremala osnivanje Muzičke akademije u Sarajevu; osnivao je: Sarajevsku filharmoniju, Baletski studio pri Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu, mješoviti hor radio Sarajeva“. Jednom prilikom, nakon dvadesetdvije godine vođenja Sarajevske opere izjavljuje: „Ako Vas to čudi, što sam tako dugo ostao na položaju jedne ovakve umjetničke institucije, onda mi vjerujte, da se i sam tome čudim jer se u ovakvim ustanovama - u svijetu pa i kod nas - direktori opera mijenjaju svake 3 ili 4 godine. Međutim, sarajevski slučaj je vjerovatno onaj izuzetak koji potvrđuje pravilo.“


Boris Papandopulo, majstor moderne instrumentacije

Nakon Rijeke i Zagreba Boris Papandopulo je 1949. godine došao u Sarajevo. U angažmanu dirigenta Sarajevske opere je bio do 1953. godine. Povodom premijere „Žetve“ Tihomir Mirić u Oslobođenju objavljuje tekst „Stvaralački lik Borisa Papandopula“: „Koje su osobine kompozitorskog rada i umjetničkog stava Borisa Papandopula? Već smo istakli da je to jedan od naših najproduktivnijih kompozitora. Papandopulo stvara brzo, živo i lako. To je kompozitor, koji kroz svoju stvaralačku tehniku, bujnu maštu, izvanrednu memoriju i bogatu invenciju stvara svoja djela bez ikakvog prethodnog koncipiranja notnog teksta, bez uobičajenih pribilježaka i skica, nego svaku muzičku misao i ideju unosi u partituru kao gotovu i definitivnu. U njegovom stvaralačkom procesu vrlo je karakteristično to neposredno i spontano, a zatim brzo i vješto oblikovanje muzičkih misli. Ovako rijetkom i originalnom stvaralačkom tehnikom nastaju u njegovim djelima i one divne i izvanredne zvučne kombinacije orkestralnih boja, čime obiluju sve njegove partiture; najsloženije tehničke kombinacije u klavirskoj muzici, divne melodije oblikovane sa mnogo znanja, ukusa i stila, melodije bogate u kantileni i raspjevanosti. Ritmička podloga njegovih djela bogata je po svojoj raznovrsnosti i kreće se od najprostijih metričkih stopa do najsloženijih kombinacija balkanskih ritmova (treći stav klavirskog koncerta koji je nedavno izveden u Sarajevu, a takođe i 'Žetva'). (...) Papandopulo je u punom smislu riječi majstor moderne instrumentacije. On poznaje izvanredno dobro sve njene zakone i mogućnosti primjene. Kada bi htjeli da u kompozitorskom liku Borisa Papandopula pronađemo jednu crtu za njega najbitniju i kada bi htjeli da je formulišemo kao najkarakterističniju za njegov stvaralački talenat, onda bi se svakako zadržali na ovoj konstataciji da je to kompozitor koji majstorski vlada tehnikom moderne instrumentacije. Za ovo nalazimo dovoljno potvrde i u njegovom najnovijem djelu Žetva.“


Zagubljene partiture

U potrazi za podacima o davnom baletskom događaju svoje slobodno vrijeme provodim u sarajevskim institucijama koje čuvaju blago kulturnoumjetničkog naslijeđa, ali mi mnogo pomaže i komunikacija s obaviještenim i zainteresiranim pojedincima. Tako, zahvaljujući Davoru Merkašu, muzikologu koji se bavi djelom Borisa Papandopula u Hrvatskoj, dobijam tonsku snimku svite iz baleta „Žetva“ u izvođenju Zagrebačke filharmonije. Tu čudesnu sreću izazvanu muzičkim susretom sa „Žetvom“ ne umijem opisati riječima. Gospodin Merkaš mi je tom prilikom napisao: „Velika je šteta što ne postoji snimka cijelog baleta. Partitura i klavirski izvadak su bili godinama izgubljeni (nismo znali gdje se nalaze), no ja sam prije nekih osam godina pronašao jedan prijepis partiture 'Žetve' (vjerojatno iz pera Mladena Pozaića) u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb. Prije nekoliko mjeseci sam bio u Sarajevu i u Arhivu Opere pronašao originalni autograf klavirskog izvatka 'Žetve'. Gospodin Dario Vučić (v.d. direktora Opere) je bio tako ljubazan i pomogao mi je u pribavljanju skena klavirskog izvatka 'Žetve'. Nažalost, od autografa (originalnog rukopisa) partiture u Arhivu Opere u Pozorištu se čuva samo jedna slika, i treba dalje tragati za njim. Možda je ipak nađemo. Ja već godinama tragam za Papandopulovim partiturama i našao sam ih puno do sada. Od 'Žetve' su u Pozorištu sačuvane sve dionice i bilo bi fantastično kada bi se 'Žetva' ponovno izvela! Riječ je o predivnom i umjetnički vrijednom baletu!“

Nakon premijere „Žetve“ (foto: Slobodanka Grbić-Softić, Osvajanje igre, Sarajevo, 1986)


Naznake koje upućuju da je „Žetva“, makar i djelimično, mogla biti izvedena mnogo godina kasnije i da se njen muzički autor ponovo našao u Narodnom pozorištu Sarajevo, potvrdio mi je članak iz Oslobođenja. Povodom proslave četvrt vijeka Sarajevskog baleta, što je obilježeno premijerom domaćeg djela „Hasanaginica“ u koreografiji Slavka Pervana, novine najavljuju: „Prije nego što se sutra podigne zavjesa i počne tragična drama Hasanaginice, biće izvedeno nekoliko fragmenata iz prve baletske predstave 'Žetva'. U tom trenutku dirigentsku palicu će ponovo, nakon 25 godina držati Boris Papandopulo, koju će potom predati Marijanu Fajdigi.“ (Lila Fehimović, „Veliki trenutak baleta“, Oslobođenje, 25. 3. 1975.)


Nina Kirsanova, Jitka Ivelja, Srećko Ćurić

Nina Kirsanova je iznijela svoja sjećanja o koreografskom radu prilikom proslave dvadesetpet godina Sarajevskog baleta: „Pristupivši koreografiji 'Žetve'suočila sam se sa sledećom situacijom: baletskog ansambla u pravom smislu reči - nije bilo. Osim nekoliko igračica sa tu i tamo stečenom skromnom baletskom tehnikom i dvoje solista 'modernog smera', zatekla sam samo jednu pravu profesionalnu balerinu - Jitku Ivelju, tadašnjeg šefa mladog sarajevskog ansambla. Inače tu su bili mladi entuzijasti, među kojim se izdvajao po muzikalnosti, lepoj pojavi i talentu - Srećko Ćurić. Upornim radom uz svestranu pomoć pri uvežbavanju Jitke Ivelje, koja je bila nosilac glavne uloge, dali smo premijeru 25. maja 1950. godine.“ (Mr. Ksenija Šukuljević-Marković, „Nina Kirsanova, primabalerina, koreograf i pedagog“, Muzej pozorišne umetnosti Srbije 1999.)

Jitka Ivelja bavila se pedagoškim i koreografskim radom, a bila je udata za operskog umjetnika Stjepu Ivelju, Dubrovčanina koji je imao angažman u Sarajevskoj operi. U Sarajevo je došla na poziv Tihomira Mirića i operskog umjetnika Dragutina Fijale. Nakon Sarajeva je otišla u Maribor gdje je po njenom dolasku počela sa radom i baletska škola. Potom je deset godina vodila balet Makedonskog narodnog teatra u Skoplju, gdje je penzionisana. Povodom proslave 25. godina Sarajevskog baleta, Jitka Ivelja evocira svoje uspomene na sarajevski period i, kako kaže, godine koje spadaju u najljepše u njenom životu: „Pogledajte ovaj plakat iz oktobra 1952. godine. Najavljuje osmu izvedbu 'Fontane' (balet Borisa Vladimiroviča Asafjeva 'Bahčisarajska fontana' po istoimenoj poemi A. P. Puškina - op. J. M.). Ova imena, sve su to moji đaci. Oni su kasnije postali istaknuti solisti. Neda Pavela-Janjčić i Ksenija Mitrović već su, zamislite, stigle do penzije; Ivica Ganza još uvijek s uspjehom nastupa u Beogradu; Vera Vlasiljević-Vlahović i Mustafa Zubić sada su prvi solisti Riječkog baleta. U Rijeci sam sada srela i svoje nekadašnje splitske učenike. Slavko Pervan, sada šef Sarajevskog baleta, mi je posebno drag, dugo sam s njim radila. Bio je u Sovjetskom savezu, napravio je veliku karijeru kao plesač, a sada je jedan od naših najistaknutijih mlađih koreografa. Ma gdje da sam bila, uvijek sam sa pažnjom i uzbuđenjem pratila razvoj svakog od tih mojih divnih đaka i saradnika.“ (Gojko Berić, „Balet, godine, balet...“, Oslobođenje, 26. 3. 1975.)

Nina Kirsanova sa Sarajevskim baletom (Halid Kuburović, Sarajevska baletna scena 1950-2000, Sarajevo, 2000)


Srećko Ćurić, bosanskohercegovački umjetnik, član Sarajevskog baleta od njegovih najranijih godina, povodom proslave dvadestpetogodišnjice Baleta prisjeća se: „Bilo je više nego teško. Treba da znate da smo svi mi manje-više balet smatrali nekom vrstom zabave, lagodnom i lepršavom igrom. A da to nije tako, počeli smo se brzo uvjeravati. Još teže je bilo savladavati predrasude i otpor, baletu nevične publike. Ali mi smo bili uporni i hrabri, rekao bih, ponekad čak i drski. I sve se to počelo mijenjati nabolje. Već negdje pedesetih godina, upravo kada smo zaigrali u 'Ohridskoj legendi' i 'Labudovom jezeru', nastalo je zlatno doba Baleta. Ne samo zato što smo se mi sve više potvrđivali kao zreli umjetnici, već i što nam je publika tada bila zlatna.“ Na pitanje koji bi datum u svojoj dvadesetpetogodišnjoj baletskoj karijeri ispisao krupnim slovima, Srećko Ćurić kaže: „Premijera prve cjelovečernje baletske predstave 'Žetva' 1950. godine veliki je datum u istoriji cijelog Baleta. Igrali smo je u čast rođendana predsjednika Tita, pred prepunim gledalištem.“ (Lila Fehimović, „Bez zanosa ni baleta nema“, Oslobođenje, 21. 3. 1975.)

Oni koji su poznavali Srećka Ćurića kažu da je bio čovjek „o sebi, pri sebi“, skroman, predan poslu i sposoban. Njegov dar dobrog pamćenja i dugoročnog memorisanja baletskih koreografija, naročito u vrijeme kad se predstave nisu snimale, bila je prava dragocjenost. Stoga je Srećko često bio asistent koreografima. Naslijeđujući Franju Horvata na poziciji šefa Sarajevskog baleta Srećko Ćurić je bio od 1962. do 1967. godine. Jedna mala anegdota sjajno govori o Ćurićevoj odanosti baletu: dok se Sarajevski balet brodom vraćao s turneje iz Kaira, on je primio telegram s viješću da je postao otac. Obznanio je tu vijest, kao i to da će se njegov sin zvati Dejan, po njemu posebno dragom liku iz baleta „Žetva“.


Korifeji i domaće baletsko stvaralaštvo

Sarajevski balet su kroz godine visoko profesionalnih angažmana zadužili korifeji baleta i umjetnici koji su svojim djelovanjem potvrđivali renome jedinog baleta u zemlji: Ubavka Milanković-Janjić, Eduard Venier, Jitka Ivelja, Franjo Horvat, Helena Uhlik - Horvat, Srećko Ćurić, Neda Pavela-Janjčić, Nevenka Đoković- Petrović, Katarina Kocka, Antun Marinić, Slavko Pervan, Emina Kamberović, Suada Kavazović, Aleksej Ivanovič-Judenič, Nedžad Potogija, Dragan Tičić, Muhamed Imanić, Bahrija Bihorac, Mircea Hurdubae, Dragutin Boldin, Ljiljana Perić, Florentina Cristali, Alice Dumutrescu, Tatjana Kladničkina, Vladimir Grigorjev...

Afirmacija domaćih autora i njegovanje njihovih djela, u čemu „Žetva“ kao prvo ostvarenje predstavlja početak dugog i bogatog kontinuiteta, potrajaće decenijama. Inicijalni naslovi su režijsko-koreografska ostvarenja Franje Horvata: „Licitarsko srce“ Krešimira Baranovića, „Intermeco“ Borisa Papandopula, „Ohridska legenda“ Stevana Hristića, „Đavo na selu“ Frana Lotke, “Leptirica i mjesec“ Krste Odaka, „Velika simfonijska igra“ (Ivan Zajc, Krešimir Baranović, Mladen Pozajić i Jakov Gotovac) i Plesovi iz „Koštane“ Petra Konjovića. Koreografski doprinos dala je i Ubavka Milanković-Janjić u predstavama „Remi“ Dragutina Gostuškog i „Dvojnik“ Milka Kelemena. Domaća tradicija se nastavlja koreografijama i režijama Slavka Pervana koji je najrađe birao domaće teme i praizvedbe za koreografski rad: „Kontrasti“ i „Grozdanin kikot“ Daniela Škerla, „Satana“ i „Hasanaginica“ Vojina Komadine, „Petar Pan“ Brune Bjelinskog, „Sokolj i Miruša“ Akila Kocija, „Adam i Eva“ Zorana Hristića, „Folk simfonija“ Borisa Ulriha, „Miris kiše na Balkanu“ Igora Kuljerića... Bilo je još domaćih ostvarenja Baleta, ali ne stane sve u ograničen prostor teksta.

O dometima Sarajevskog baleta navodim i odlomak iz enciklopedijske jedinice: „Posebna karakteristika ovog ambicioznog ansambla je negovanje domaćeg baletskog stvaralaštva, o čemu najrečitije govori podatak da je izveo preko 15 domaćih baleta, a od toga je polovina na sarajevskoj sceni doživela svoje prvo izvođenje. Posebno treba istaći ostvarenje baleta Satana kompozitora Vojina Komadine i koreografa Slavka Pervana, koji zbog originalnosti igračke leksike predstavlja veoma značajno delo u jugoslovenskoj baletskoj umetnosti." (Ferdinan Rejna, „Rečnik baleta“, stručna redakcija i novi tekstovi: Milica Zajcev, Vuk Kradžić-Larousse, Beograd 1980.)

U višedecenijskom razdoblju Sarajevski balet se suočavao i s teškim prilikama i krizama, koje su prevazilažene s više ili manje uspjeha. Rad u baletskoj umjetnosti oduvijek je hljeb sa sedam kora, a toga je bila svjesna i, inače oštra, domaća kritika. Vrednovanje rada kroz kritičko mišljenje i stručno znanje predstavljalo je direktnu brigu o profesiji i zalaganje za kvalitet. Sarajevski balet je često dobijao pozitivne kritike i pohvale za svoj rad i istrajavanje u profesionalnom razvoju. A velikani Sarajevskog baleta i njihova umjetnička dostignuća, kojih nije malo, zaslužuju da ih se sjećamo trajno, ne tek u prigodnim trenucima, te da se o njima piše s posebnom pažnjom, obimnije, stručno i tematski.


Čestitka

U nastojanju da davne godine i kontinuitet Sarajevskog baleta bolje upoznam, osvijestim i podijelim s drugima, i dalje me posebno ispunjavaju razmišljanja o „Žetvi“ Borisa Papandopula i Nine Kirsanove. „Žetva“ je prvotna, ona je rodni list Sarajevskog baleta. Svako novo saznanje me intimno razveseli i potvrdi umjetničku istinitost i visoku vrijednost ustrajnih i respektabilnih predvodnika baletske igre koja život znači.

Sarajevskom baletu i svim njegovim umjetnicima čestitam sedamdeset godina baletske umjetnosti.