Boki Milošević – Žal za mladost; PGP RTB, 1977.

Vlatko Stefanovski – Gipsy Magic; Dallas records, 1999.


Šta je, osim činjenice da je riječ o instrumentalnoj muzici, zajedničko za ova dva albuma? Južnjački temperament i uticaj folklorne muzičke tradicije. Boki Milošević, magistar klarineta, rođen je u Prokuplju na jugu Srbije, i romskog je porijekla. Na drugom albumu je muzika koju je Stefanovski komponovao za film Ciganska magija, redatelja Stoleta Popova. Na uskom geografskom prostoru, koji sada obuhvata tri države, prelamaju se različite kulturne tradicije pa je tako vranjanska pjesma mnogo bliža Makedoniji negoli npr. šumadijskom ili vojvođanskom melosu. Zbog toga je mnogo dodirnih tačaka na ovim albumima, pa čak i kompozicija koje, ako bi se jednostavno prebacile sa jednog na drugi, ne bi narušile stilski i logički sklad niti u jednom slučaju. Milošević i Stefanovski, koristeći građu i motive bogatih muzičkih tradicija iz kojih potiču, na klarinetu odnosno gitari, (re)kreiraju nove svjetove koje ću u ovom tekstu odrediti kao zavičajni agape i romski bal.

Specifičnost instrumentalne muzike je ponajprije u pitanju semantičkog sloja i načinu proizvodnje značenja. Takve kompozicije, lišene teksta, samim tim i vokalnog izvođenja, oslanjajući se isključivo na muzičke elemente i jezik, samom svojom strukturom tvore znakovni sistem koji je prije svega konotativan i asocijativan. To je sistem koji ne stvara konačnu i definitivnu sliku, već nagovještava i sugeriše. Slikovito kazano: u vokalnoj kompoziciji slušalac korača po jasno utabanoj stazi, dok se u instrumentalnoj formi on kreće kroz šumu znakova i simbola. Prema tome, jasno da takva djela ne mogu proizvoditi značenja u onom konvencionalnom, jezičkom smislu, pa zato njihova suština leži u polju emocije, impresije i imaginacije. U tom smislu, naslovi Miloševićevih kompozicija i scene iz filma Gipsy magic pomažu u upostavljanju semantičkog okvira ovih dvaju albuma. Ovim sredstvima se dobrim dijelom dekodira sistem muzičkih znakova i omeđuje prostor slušaočevog asocijativnog traganja. Žal za mladost tematski obuhvata različite stilove i motive: vranjanski, niški, kosovski, dok se po samoj interpretaciji žanrovski labavo može odrediti kao etno-jazz.

U fokusu albuma Vlatka Stefanovskog je kultura Roma, nakon Albanaca druge najbrojnije etničke manjine u Makedoniji. Crpeći građu iz vlastite muzičke tradicije i kombinujući je sa elementima svog primarnog žanra, Stefanovski na ovom albumu stvara jedinstvenu fuziju zvuka, uslovno nazvanu romani-rock.
Takva je glavna tema Ciganske magije koja se na albumu u različitim verzijama ponavlja pet puta. Eh da imam belog konja počinje prepoznatljivim gitarskim foršpilom, u ritam sekciji su tarabuke, a potom se u izvođenje melodije uključuje i violina (Gazmend Beriša). U zadnjoj trećini pjesme, ispod ponovljene melodijske linije dolazi klarinet (Medo Ćun) sa improvizacijskim dionicama. To je šturi opis jedne melanhonične molske (lat. mollus = mekan, nježan) kompozicije i tematske okosnice ovog albuma. Melodija se ponavlja u numeri White horse, uz nešto brži tempo što upućuje na konjski kas; zatim Father and son/In town solo instrumentale na akustičnoj gitari, Destiny u kojoj dominira violina uz gitaru kao harmonsku podlogu, te verzija Šutka by night sa izmjenama tempa od jako sporog na početku pa sve do pravog prstometa sa krešendom. Slušajući pjesmu pažljivo, stiče se dojam da bi Gipsy song čak i bez svog (sasvim prikladnog i simpatičnog) tekstualnog sloja uspjela kreirati sliku čežnje i bezuspješnog traganja za boljim životom.

Kompozicija Tarapana (gužva, metež, zbrka) kombinujući dominantne ritmičke elemente i električnu gitaru funkcioniše kao značajno semantičko sredstvo jer muzičkim jezikom uspostavlja vezu sa centralnim simbolom filma – belim konjem. Ritmička ponavljanja u pjesmi upućuju na neumitnost teškog života, dok gitarske improvizacije sugerišu težnje i nade likova u filmu. Konj za Taipa predstavlja mogućnost ostvarivanja svih želja i snova: u ciganskoj mahali on je znak socijalne moći, a u njegovom maštanju figura spasitelja koja će njega i porodicu izbaviti iz neimaštine i odvesti sve do pradomovine Indije. Ista tema, sada naslovljena Taip is dead, javlja se u jednoj od posljednih scena filma gdje glavni lik, izboden, umire naslonjen na vagon voza koji tek kreće. Zato je ritam, koji asocira na kretanje bijelog konja, selidbu Taipove porodice, ali i takt romske svakodnevnice, jako važan element na ovom albumu, kao i filmu. Tradicionalne romske pjesme Hajri mate diki daje, Dikljum odola i Piravelo mile, očekivano, u novim su aranžmanima. Za razliku od poznatih verzija u izvođenjima Esme Redžepove i Šabana Bajramovića, ovdje izostaje vokalna komponentna, a melodije su, u nešto intimnijem i mirnijem maniru, izvedene na solo klarinetu, za koji bih, da na omotu nisam pročitao Medo Ćun, pomislio da je iz ruku Bokija Miloševića.

Gledano sa stilskog i šireg umjetničkog aspekta, klarinet bi, uslovno rečeno, bio nešto što se može nazvati tipičnim lirskim(grč. lyra, lira) instrumentom. Takvi su još flauta, akustična gitara, te svakako, violina. Oni zvukom i bojom pokreću kod slušatelja tačno one impulse i dojmove koji utiču na kreiranje nježnog, elegičnog, intimnog sentimenta (i ambijenta). Sa druge, razne vrste udaraljki, truba, električna gitara i sl. pripadale bi sferi dramskog. Klavir i harmonika pomiruju oba diskursa, u zavisnosti o registru i stilu izvođenja. Ovo opažanje u svrsi je zaključka kako je klarinet instrument u potpunosti adekvatan za ono šta Milošević želi izraziti. Na njegovom albumu iz 1977. prisutna su četiri žanrovski različita orkestra, te dirigenti Vojislav Šimić i Zvonimir Skerl. Na kompoziciji Pastirska balada svirao je Narodni orkestar RTV Sarajeva, pod upravom Ismeta Alajbegovića. Jedno od najpoznatijih Miloševićevih djela, nagrađeno na festivalu Ilidža 1974. godine, počinje mekanim intermecom, a od druge trećine uvodi melodijsku liniju koju potom u raznim varijacijama ponavlja sve do kraja. Čestim promjenama tempa i sviračkog registra, dinamičkim nijansiranjem i naglašenim modulacijama, Milošević stvara zvučnu panoramu seoskog ambijenta nižući slike od pastirskog drijemeža, šetnje kroz proplanke obojene ptičijim pjevom, pa do stada koje prekriva livade u svom trku. Tom maniru pripada i kompozicija Zov sa planine, ritmička nadmetaljka, gotovo cijela izvedena u visokim lagama i allegro tempu. U središtu pastoralnog mikrosvijeta sa jedne strane je motiv vjetra, šum krošnji kao prirodni zov, a sa druge strane sam klarinet koji asocira i dočarava zvuk frule, svojstven bajkama i narodnim pričama.

Odmaknut od ambijenta sela, ali i dalje u zoni zavičajnog, komponovan je Prizrenski filigran, uz pratnju Revijskog orkestra RTB-a pod upravom Vojislava Šimića. To je jasan primjer zapažanja sa početka teksta: uloga naslova u semantiziranju muzičke građe. Prizren je grad u Kosovu, mjesto geografski i kulturno blisko Miloševićevom rodnom Prokuplju. Filigran (lat. filum - nit, granum - zrno) je tehnika izrade nakita. Bokijevo sviranje, sitni vez, ukrasne minijature kojim djelo obliuje tako postaju mozaik satkan od pravih klarinetskih filigrana. Suton na jugu i Signal numere su koje u najvećoj mjeri odgovaraju određenju ukupnog stila ovog albuma: etno - jazz.

Ako Suton još uvijek zadržava neke elemente iz Balade i Prizrena, Signal je, kako bi teoretičari muzike rekli čista forma. Kompozicija sa bogatim aranžmanom Džez orkestra koji uključuje naglašene trubačke i klavirske role, uz utjecaj Bennyja Goodmana, tek diskretnim impulsima specifične miloševićev(sk)e interpretacije uspostavlja vezu sa tradicionalnim.

Folklorna muzička građa i motivi nepresušno su stvaralačko vrelo i česta polazišna tačka u nastanku najrazličitijih žanrova i formi: od bluza američkog juga, rok balada, do Gotovčeve opere Ero sa onog svijeta ili Horozićeve Hasanaginice. Stefanovski i Milošević, kako autorski tako i izvođački, vješto koristeći elemente iz svojih muzičkih tradicija, na principu dekonstrukcije, u ovim albumima kreiraju nove i autentične zvučne pejzaže.

Autor: Omar Brkan, Prometej.ba