Nikada se nisam mogla složiti sa onom čuvenom Bulgakovljevom rečenicom „rukopisi ne gore“. Poslije silnih svjetskih knjiških lomača, gotovo da nema društva koje u određenom historijskom trenutku nije pribjeglo tom najbrutalnijem vidu cenzure. I, dok su jedni spaljivali nepoželjne knjige, drugi su u takvim trenucima pokazivali nevjerovatnu građansku hrabrost spašavajući ih.

Odmah mi na um mi pada slika Nabokovljeve sestre Elene Sikorske koja po netom oslobođenim ulicama Praga traži od nacista da vrate knjige uzete iz biblioteke; ili video zapis gdje usred rata, bibliotekarka iz odjeljenja gradske biblioteke, u jednom od najteže pogođenih dijelova grada, na Dobrinji, apeluje na ljude da vraćaju knjige na vrijeme kako bi i drugi čitaoci mogli doći do njih i tako pobjeći od užasa stvarnosti u kojem su živjeli pune četiri godine. Gotovo groteskno to zvuči, a zapravo je tragično istinito i beskrajno tužno. Tužno koliko i pripovijest zasnovana na iskustvu preživjele djevojčice Dite Kraus koja rizikuje svoj život u zloglasnom nacističkom logoru za vrijeme holokausta kako bi sačuvala pet primjeraka knjiga koje su njoj i ostalim zarobljenicima pružale jedini dodir sa vanjskim svijetom i nekim boljim vremenima. Jedan od takvih je i primjer Georga P. Salzmanna koji je život posvetio sakupljanju knjiga koje su bile zabranjene i javno spaljivane u nacističkoj Njemačkoj. Iako i sam potomak naciste, Salzmann je u tom činu možda vidio način simboličkog iskupljenja, pa je do svoje smrti uspio prikupiti hiljade zabranjenih knjiga. Sličnih primjera je mnogo - kroz historiju i u literaturi...

Kada ludom šeširdžiji i zamalo pjesniku 1992. godine na um pade da pali nove lomače, na red je došao moj grad. U barbarskom granatiranju Sarajeva, nimalo slučajno, među prvima su se na meti našle biblioteke - Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine - gdje je u vatrenoj stihiji izgorjelo osamdeset posto bibliotečkog fonda, te Orijentalni institut čiji je kompletan fond desetkovan.

I tada su neki ludo hrabri ljudi spašavali ono što se još spasiti dalo i danima otimali iz fosfornog plamena i šute djeliće toplih, nagorjelih zbirki. U trenutku kada biva spaljivana sarajevska Vijećnica njen direktor je otac pisca Vladimira Pištala koji je u jednom intervjuu svojevremeno rekao kako je njegov otac, iako tada već bolestan „...spavao u Vijećnici za vreme rata jer nije htio da se odvoji od knjiga.“ Vrijeme u kojem se takve stvari događaju nazvao je „antirenesansom“. Međutim, na sreću, nisu sve knjige i fondovi sarajevskih biblioteka doživjele sudbinu pomenutih. Tako je, na primjer, fond gradske biblioteke (tada Biblioteke grada Sarajeva) premiještan u najtežim uslovima i spašavan kao i sami ljudski životi. Gotovo jednako važni. I to je nosilo specifičnu simboličku težinu poput gesta Georga Salzmanna. Kao, uostalom, i gest onih koji su ih uništavali.

Tu je nezaobilazna priča o tome kako je u više navrata sačuvana jedinstvena i čuvena Sarajevska hagada. Prvi put je to bilo 1941. kada je okupatorska njemačka vojska tražila da im se preda. Zahvaljujući hrabrosti kustosa Derviša Korkuta, Hagada je sakrivena u džamiju jednog muslimanskog sela na Bjelašnici gdje je ostala netaknuta sve do kraja Drugog svjetskog rata. Ista sudbina će ovu knjigu zadesiti i tokom posljednje opsade.

Zahvaljujući mahom naporima pojedinaca, opet je preživjela. Konzervirana je i restaurirana 2001. godine i uvrštena u registar kulturne baštine svijeta, a 2003. je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Mnoge vrijedne knjige, međutim, nisu imale tu sreću. U ratu, knjige dijele sudbine ljudi.

Bivalo je slučajeva u Sarajevu toga doba da su neke knjige spaljivane ne iz mržnje koja je ubijala kad god je za to imala priliku, već iz puke potrebe za samoodržanjem. Jedne su bile spaljivane da zatru, druge su bile spaljivane da se ono što nije zatrto sačuva. Šapatom i željom jačom od stida, potiho se usuđivao pjesnik Ilija Ladin pitati drugog da li je možda „za kafu na jednom Balzacu ili će radije čaj na Goetheu“. Treći je pak, lamentirajući nad Vijećnicom u plamenu, gledao kako gradom lutaju likovi iz romana i miješaju se sa prolaznicima i dušama mrtvih boraca. „Vidio sam Vertera kako sjedi na srušenoj ogradi groblja, Kvazimoda sam viđao na džamijskim minaretima, Raskoljnikov i Merso su danima nešto tiho razgovarali u podrumu, Gavroš je šetao u maskirnoj uniformi, a Joserijen je već uveliko trgovao sa neprijateljskom stranom. Da ne pominjem mladog Sojera koji se za džeparac bacao u rijeku sa Principovog mosta...“ (G. Simić)

Gorjele su tako svakodnevno police od punog drveta, gorjeli su teški, crveni tomovi Sarajeva u (onoj prošloj) revoluciji uvezani u prošivenu crvenu kožu sa pozlatama i crni sjajni tomovi sa strogim likom druga Tita – literatura koju je svaka pristojna bosanska kuća imala... Gorjela su sabrana djela Perl Bak, sestara Bronte, Robinsa i Remarka, jer, na jugoistoku opet ništa novo! Gorjeli su, nešto rjeđe i samo u nuždi, Dostojevski i Bulgakov. Bulgakov će razumjeti. Za Dostojevskog ne znam...

Dim i miris nagorjelog papira sarajevskih biblioteka namirisali su mnogi ovdašnji i svjetski pisci, pa su ošamućeni njima zabilježili u svojim knjigama da su knjige gorjele. Legenda o Hagadi se čula još glasnije, pa je osim ozbiljne literature, u neka doba postala materijal za zgodne trilere sa neiscrpnom temom potrage za izgubljenim rukopisima. Show must go on, zaključili su.

Kad se pepeo slegnuo, a ruševine obnovljene, ostale su slutnje o stvarnim gubicima i zapisi o nekim dijelovima izgubljenog blaga. Poslije svega, Lesi se više nikada nije vratio kući (ili to više nije bila ta kuća), Jergović izmašta nove ulice i planove Grada, dok Vladimir i Estragon zaćutaše i odoše u nepoznatom pravcu. I onog Simićevog Sojera dosta kasnije nađoše negdje dole nizvodno... U međuvremenu su napisane i neke nove knjige – o ovim izgubljenim.

Dakle, gosn. Bulgakov, rukopisi itekako gore, samo slovo o njima ponekad i preživi.

Emira Kulenović, Prometej.ba