Odlomak iz romana

1

Dosta je bilo. Vratio sam se.

Trideset godina od kuće, odsutan od kuće, dosta je bilo.

Moram natrag. Inače će biti kasno.

Ostavio sam, dakle, sve za sobom i otišao.

A nisam znao šta ću dobiti umjesto toga.

Otići, ostaviti svoj jezik, roditeljsku kuću i sve ostaviti je poklon samome sebi, ali je to za jednog umjetnika čak neophodan korak. Ali taj korak samo u određenom trenutku može dati plodove. Poslije toga se njegova snaga gubi i cijeli proces se okreće protiv sebe. Ja sam dospio na tu tačku, i želio sam se vratiti kući, na mjesto odakle sam došao. I ranije bih ja tu stigao, ali se nisam mogao vratiti zbog vladavine klera u mojoj zemlji. I, koliko vidim, taj režim neće proći dok sam ja živ.

Zato sam odlučio da više ne čekam, sve sam ostavio i krenuo.

Sad sam na mjestu na kojem moram biti, kome pripadam.

Tako je bilo. I sad sjedim za starim radnim stolom moga djeda, moga pradjeda, moga čukundjeda, i pišem da bih sve objasnio. Sve što se već desilo, i sve što će se još desiti.


2

Moje knjige su prevedene na mnoge jezike, ali s nekim od tih prevoda sam se osjetio sretnijim i jače povezanim. To su prevodi koji su, zapravo, objavljeni ilegalno, za koje nisam plaćen. Tu spadaju i kurdski prevodi, oni su objavljeni u iračkom Kurdistanu. Tamo sam popularan, moje knjige su bliske kurdskim čitaocima. Nekoliko puta sam pozivan na predstavljanja tih prevoda, ali se nisam usudio otići, jer su tamo upadljivo prisutne i aktivne bradonje klerikalnog režima. Odmah bi me oteli, odveli u zatvor i od mene napravili nešto zbog čega više nikad ne bih mogao biti ono što jesam.

Moj prevodilac na kurdski jezik je fin čova, sreo sam ga nekoliko puta. Za našeg prvog susreta svratio je do mene kući. Sobom je ponio jedan primjerak njegovog prevoda, i kutiju sušenih smokava iz Kurdistana. Na sebi je imao klasično odijelo, onakvo kakvo se nosi u važnim prilikama.

“Vaši čitaoci bi željeli da jednom dođete u Erbil”, rekao je.

“Vidjećemo“, odgovorio sam.

Nakon nekoliko godina opet je svratio. Ovog puta je donio tri prevedene knjige.

Nakon što smo ispili šolju čaja i popričali o situaciji u Kurdistanu, povjerio sam mu se i rekao: “Želim se vratiti kući. Trideset godina izbjeglištva je dosta, ne mogu više čekati da me puste u zemlju. A za to vrijeme moja majka sjedi kući i čeka da se vratim.”

Pažljivo me je slušao, ali sam se kolebao da li da mu se skroz otvorim.

Napravio sam pauzu, ustao i ponudio mu još jednu šolju čaja.

Kad sam mu je pružio, rekoh: “Da kažem ovako: dvoumim se da li da ilegalno uđem u zemlju. Jako težak zadatak, a ipak želim da to uradim. Inače će biti kasno.”

Prevodilac me je pogledao razrogačenih očiju. Rekao sam ono što sam mu zapravo htio kazati: “Možeš li učiniti nešto za mene?”

“Rado, kako Vam mogu pomoći?”

“Možeš li iskoristiti svoje veze i informisati se može li me neko preko iračkog Kurdistana prokrijumčariti natrag u Kurdistan u Iranu?”

“Prokrijumčariti natrag”, iznenađeno je upitao i spustio šolju.

“Da, natrag. Donio sam odluku, ostatak života želim da provedem kod kuće.”

Otkopčao je gornje dugme od nove košulje. Zapravo se činilo da hoće da skine sako, ali je bio pravi Kurd: nikad to ne bi učinio u prisustvu jednog pisca.

Maramicom je obrisao znoj sa čela.

“Da malo razmislim,” reče. “Vidjeću šta mogu da učinim.”

Nakon nekoliko mjeseci dobio sam njegov mail, i opet smo se sastali.

“Napravio sam nekoliko kontakata”, reče prevodilac. “Postoje mogućnosti. Ali, ne trebam Vam ni govoriti da je to riskantan poduhvat.”

Ranije, dok sam studirao, nosio sam lijepu, dugu bradu, bilo je to u doba hipika. Iz tog vremena su mi ostali samo gusti brkovi, a oni mnogo liče na kurdske brkove. Kad je kucnuo čas, zgrabio sam ruksak i odletio za Tursku, da bih odatle krenuo za Erbil.


3

Nisam mogao da vjerujem, evo me najednom u Erbilu.

Volim taj grad, volim nova iskustva. Volim počinjati ispočetka.

Vrlo je važno katkad se najednom baviti nečim sasvim drugačijim, da bi čovjek isprobao nešto novo.

Erbil je grad koji je i sam doživio ogromnu promjenu: od provincijskog grada postao je glavni grad, glavni grad iračkog Kurdistana.

Odjednom je postao grad nade za milione Kurda u Iranu, u Turskoj, u Siriji i u Armeniji.

Taj grad ima nešto od snova, čežnji koje bivaju ostvarene.

Kurdi su oduvijek sanjali o vlastitoj državi, velikom Kurdistanu. O nečemu što se činilo nemogućim, ali se pokazalo moguće sa Erbilom. To, doduše, još nije bila nezavisna država, ali jeste autonomni Kurdistan u sastavu Iraka.

I odjednom sam se našao tamo.

Držala me je jedna misao: “Idem, pa ću vidjeti šta će mi se desiti.”

S malog aerodroma u Erbilu sam autobusom otišao u centar grada, gdje me je na stanici čekao moj prevodilac.

Bilo je mračno kad sam izašao iz autobusa. Prevodilac je bio obučen u tradicionalnu kurdsku nošnju, pa ga nisam odmah prepoznao.

Pozdravio me je i otišli smo u jednu kafanicu na bazaru, ona je imala nešto od restorana iz priča iz “Hiljadu i jedne noći”.

Sjeli smo za mali sto u uglu koji se nije mogao vidjeti spolja.

“Ne ostajem dugo”, rekao je prevodilac i naručio nam dvije šolje čaja. Pili smo čaj i kratko popričali o situaciji u gradu. Vidio sam da je opušten. Kad je ispio zadnji gutljaj čaja, dao mi je pasoš ispod stola. Već ranije sam mu ga platio u gotovom.

Stavih ga u krilo i pažljivo prelistah. Dobio sam novo ime: Refik Fuad (Refiq Foad).

Zahvalio sam mu se i dodao mu ispod stola moj pravi pasoš, da ga čuva.

“Uskoro će doći neko da Vas povede”, rekao je. “Naručite nešto za jelo i ostanite ovdje dok taj čovjek ne dođe.”

Ustao je i smjesta otišao. Ja sam ostao tu s novim pasošem.

S holandskog preveo: Goran Sarić

Erbil je grad koji je i sam doživio ogromnu promjenu: od provincijskog grada postao je glavni grad, glavni grad iračkog Kurdistana. Odjednom je postao grad nade za milione Kurda. Foto: againstthecompass.com

Postoje knjige koje ostavljate po strani dok čitate da biste razmislili o svom putu. Probude ti dušu. Ovaj roman vas vodi na mjesto gdje biste trebali biti. Kader Abdolah želi da se vrati kući, dosta mu je života u tuđini. Ali, povratak je nemoguć: biće uhapšen u Iranu. Sa lažnim pasošem i pod drugim imenom, lukavo preko Iračkog Kurdistana uspijeva ući u svoju domovinu i stiže do roditeljskog doma, visoko u planinama; ali njegova majka, koja je sve zaboravila, ne prepoznaje ga. Kader Abdolah se vratio, ali sada kada je tamo, otkriva da je napravio grešku. Njegov roditeljski dom nije mjesto za kojim je čeznuo: to mjesto je teže dostići nego što je mislio. Šetajući planinama i pokraj klisura, on završava u starom porodičnom opservatorijumu. Tamo su njegovi preci vjekovima ručno napravljenim teleskopima posmatrali nebo. Pisac nas tim teleskopima vodi u naš pravi dom, mjesto odakle svi potičemo. Usredsređuje se i na gradove u rodnoj zemlji u kojima su se žene pobunile protiv religioznih fanatika.

Ovo djelo je još jedan dokaz njegove ogromne književne mašte. Kader Abdolah (Iran, 1954.) nije samo pisac velikih romana kao što su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Dugo putovanje praznih flaša”, nego i prevodilac i prerađivač remek-djela istočnjačke književnosti kao što su “Kur’an”, “1001 noć” i “Ono što ti tražiš, to traži tebe”, koji su svi rado čitani u Holandiji.

(Tekst sa korica holandskog izdanja)