Evo knjige poezije! Među skoro dvije stotine tekstova koje sam ispisao o pjesničkim djelima objavljivanim unutar novije produkcije na našem jeziku (recenzija, kritika, eseja, pogovora, studija, osvrta), u posljednjih 30-tak godina – upravo je ova knjiga, “Da ne prođe vječnost”, Fadile Arnautović Alić baš i zavrijedila da tekst o njoj bude započet tom i takvom u povišenom tonu konstatacijom: Evo knjige poezije! Možda ih je i bilo, među tih dvjesto, još nekoliko koje su nesumnjivo zaslužile da se upravo tim određenjem označe – Knjiga, a ne tek zbirka poezije: Knjiga, koja svoje veliko početno slovo duguje činjenici da nije samo sadržana/sačinjena od svih tekstova unutra – već da svi tekstovi unutra nju sadrže u sebi, kao zametak ili kao sjeme. Međutim, upravo zato što je ovaj rukopis više od dvadeset godina klijao i probijao se na površinu papira i upravo zato što je iz posvemašnje razrušenosti autoricinog svijeta-i-života nastajao kao postapokaliptički priređen njen nemušti dijalog sa Prazninom (koji je valjalo zabilježiti, iz vlastite zamuklosti iščupati, i potom načisto prepisati) – upravo zato dajem sebi (kao čitalac i kao interpretator poezije) oduška: izvikujući (ne preglasno!) odmah na početku tu jednostavnu, u tri riječi hvalu pjesnikinji.

Ciklusi koji nose naslove “Boravišta”, “Tuđine” i “Sjenke vremena” (prvi i drugi sa po jedanaest, a treći sa devetnaest tekstova) između sebe su smjestili (i sa svih strana “ogradili”) dvije antologijske mikro-poeme: “Jutro” (sa dvanaest fragmenata, između prvog i drugog ciklusa) i “S kišom” (sa dvanaest fragmenata, između drugog i trećeg ciklusa); pretposljednji ciklus “Usamljeno doba” ima četrnaest, a posljednji “Za vodom” sedamnaest pjesama. Dakle, ukupno 95 tekstova. Talog vremena, rekli bismo skoro beskonačnog, s obzirom na to koje je i kakve sve terete nosilo po jednoj svojoj mjernoj jedinici (po danu, satu, minutu, trenu… ili po sedmici, po mjesecu, po godini) – taj se mutni talog, volumena oblačnog neba, osjeća u skoro svakoj pjesmi ove knjige: kako u onom rečenom (jedva rečenom!), tako još više između riječi (između stihova, fragmenata, tekstova). Taj svenadrastajući teret vremena prisutan je, osjeti se, prati se, vaga se – potpuno ravnopravno sa svim onim što je riječima kazano sačinjavajući građu, speciu, puninu svakog teksta. Zašto o rečenom, o iskazanom u ovim pjesmama govorimo kao o jedvarečenom? Zato što su se u rasapu svijeta-i-života (u pjesnikinji, i oko nje) mahom pogubili nazivi i imena – gotovo svim stvarima, osjećanjima, stanjima, pojavama, bićima, tvarima, sadržajima… od kojih su taj svijet-i-život bili zamiješeni-i-sačinjeni; zato što su, i ako bi se, i kad bi se dozvale neke/neki od tih stvari, bića, pojava, tvari, sadržaja… beskrajno male šanse da se uklope u neki pripadajući im kontekst, da se povežu, nanižu, prožmu, zaokruže, ispune značenjem i smislom; napokon, zato što nikakvog jeka ni odjeka, nikakve istofrekventne ili bliskofrekventne rezonantnosti među njima nema i ne može biti – jedan je bio jezik u kom su se pogubili i rasuli, drugi je jezik u kom se magijom pjesničke kreacije trebaju evocirati, pa onda još i čuti, i čitati…

“Konačno si van sebe/ napušten/ u krletki za ptice/ gdje milost treba/ otpjevati // tu mora da ih omamiš/ otrovnom srčikom/ iz duboreza // da te opčinjenog/ ne puste napolje/ gdje je sve opasno budno/ i vreba na tvoja snoviđenja // tako ćeš ostati ptica/ i niko neće znati/ šta tvoja pjesma znači // u krletki za ptice/ nikad te neće naći” (“Boravište”).

Kad knjiga započinje ovakvom jednom pjesmom, onda to mnogo šta otvara, znači, navješćuje, obavezuje; treba imati na umu da su ovi kratki stihovi jedan ispod drugog i da su odvojeni povelikim “enterima” (prazninama) – i ti razmaci/ponori između stihova dio su pjesme. Da li se to sam sebi obraća duh pjesnikov/pjesnikinjin? Napušten, napokon van sebe, on se skrasio u krletki, “gdje milost treba otpjevati”; nikakav poriv ka vani, naprotiv, ne smije se desiti da ga puste vani, gdje “sve vreba tvoja snoviđenja” – treba ostati ptica. Samo tako “niko neće znati/ šta tvoja pjesma znači”, samo tako te, u krletki, nikad neće naći. Može li se gradirati savršeno? Može, ali je to gradiranje moguće jedino kao dekliniranje (“kroz padeže”!) te neuhvatljivosti-nerješivosti-nespojivosti (o kojoj nije riječ – o koju se riječi mrve i pretvaraju u prah jezika, a pjesmu nakon toga definiramo kao poprskanost tim prahom!). Isto to (nešto-ništa) što pokušavamo razabrati (uranjajući u tekst, stalno iznova ga iščitavajući) ponovo će se nastaniti – u drugoj, trećoj… petoj, desetoj pjesmi; i ponovo na isti način to magično nastavanje odvija se kao opahnutost prahom smrvljenog jezika:

„Oči kapaju svodom/ lice pod maglom blijedi/ bagrem vlastitim mirisom/ otrovan sijedi/ nad umornom vodom/ oborenih grana // proljeća sjenkom glavinjaju/ u privid krizantema/ u korijenju slutnje tinjaju/ da vremena već nema“ („Bezvremeno“).

Može li se to nešto-ništa uhvatiti za rogove? Može. Tome služi pjesma, koja se sastoji od riječi, naglasaka na njima, stanki između njih, od stihova tako oteščalih – da zapravo padaju dolje, u novi red, i naravno, od razmaka između stihova. I naravno, još od sazvučja, bliskih i dalekih rima (posve nenamteljivih, a u tako kratkim stihovima!). Eto ta gore, druga po redu u knjizi pjesma. Osjećate li koliko nikog nema ni blizu pjesnikinje – kome bi se ona, kao, mogla i obratiti? Čak i kad se učini, formalno, da eto ipak ima tog nekog drugog lica jednine – kao evo u trećoj po redu pjesmi prvog ciklusa, sa naslovom „Sutra“:

„Pitaš me za sutra/ šta ću kad svi odu // zaboravljaš srećo/ da su svi/ već odavno daleko/ i da je ono što je bilo/ i što će biti/ oduvijek tu/ u ovom što već jeste // u svemu // sutra je zapisano na pragu/ ostavljeno u tragu/ sad se samo osluškujemo/ ono u meni,/ i ja u njemu”.

I, koje je to drugo lice u ovoj sjajnoj, sufijski postamentiranoj i izvedenoj pjesmi: zamislite, sreća! “Zaboravljaš, srećo, da su svi već odavno daleko…” – sa izvanrednim ezoterijski nabijenim i svedenim izričajem; i primjećujete li s čim se rimuje posljednja riječ pjesme? Sa onim od svega s obje strane odvojenim proredom-ponorom – “u svemu”: “sad se samo osluškujemo/ ono u meni,/ i ja u njemu”. Fenomenalna, daleka rima – koja ipak odzvoni, pet kratkih stihova ispod, dolje duboko, na kraju teksta!

Pratite li to dekliniranje, osjetite li kako se to nešto-ništa (u sve tri pjesme je ono!) pokušava pogoditi riječima – a biva na čaroban način obrnuto: da se riječi same raspuknu udarajući o to nešto-ništa, i da pjesma nastaje kao osutost/posutost tim prahom u koji se pretvore (tako brzo, kao što amfora dvije hiljade godina stara, čim se izvadi iz dubine mora, za kratko vrijeme, na zraku i bez zaštite vlažnog omotača, biva sasuta u prah). Da vidimo kako to izgleda u četvrtoj po redu pjesmi… Idemo, dakle, “U maglu”:

“Odlazim u vrijeme...daleko/ za guste magle tragom/ izranja otud pramenje meko/ na davnom čelu dragom // osmijeh sa lica sviće/ ruka ruci na putu/ svjetlosti site grudi biće/ u trenu istrgnutu // kao za života cijelog/ ubrzo sve će isto biti/ samo će bljesak časka tog/ klonulu nadu ozdraviti // pa će iz magle da se vine/ misao bliska vrelog sjaja/ i šaptaćemo u visine/ da nema kraja do beskraja” (“U magli”).

Prvo što primijetimo je savršenstvo rime: ovo su četiri kratkostihovna katrena besprijekorno ritamski baždarena i čvrsto uvezana u melodijsku i misaonu cjelinu rimama. Opet je to zaumno vanvremeni šapat, opet nema nikog i nema ničeg – a iz tog maglenog ničeg-nikog “izranja pramenje meko/ na davnom čelu dragom// osmijeh sa lica sviće/ ruka ruci na putu/ svjetlosti site grudi biće/ u trenu istrgnutu…”. Ne znam, recimo, ovaj posljednji navedeni katren s kojim i s čijim savršenstvom u gradnji vezanog stiha bih mogao usporediti: možda s Cesarićem, možda sa Šopom, a možda je to naprosto jedinstven pjesnički podvig spajanja nespojivog – u ovom slučaju mraka i svjetla, smrti i nade, nepovrata i ponavljanja, trena i beskraja… A sve tako i toliko tiho, nepretenciozno, smjernim šapatom evocirano i prispodobljeno, nijedne neobične riječi: tu i takvu puninu-zaokruženost paradoksnog spoja nespojivog imaju Rumi, ponekad Vesna Parun, recimo, ili Šekspir; tu silinu esencijalizacije, u par prostih riječi svega zbijene, znala je postići u svojim čarobnim stihovima Nasiha Kapidžić Hadžić; to očuđenje, blago, kao kroz utvarni dugin spektar provlačenje, znao je evocirati u svojim stihovima Luko Paljetak, recimo.

Usporedbe ovdje nisu u svrhu “kićenja svatova”, nije ovo dopisivanje tipa “ja tebi serdaru, ti meni vojvodo”; ovim ja, potpisnik ispisujućeg se teksta, izražavam svoju udivljenost posve nestvarnim pjesničkim podvigom Fadile Arnautović Alić – pokušavajući da dozovem, asociram, sa-mjerim ovu veličinu s nekim općepoznatima i nespornima, kojima mi se čini bliskom. Cijeli prvi ciklus je kao niska brušenih dijamanata – čija je dragocjenost u sjaju koji se ne vidi tek tako, spolja, svakom otvorenom oku, no u sjaju koji samo iz najdubljeg mraka možemo sagledati. U ovim kratkim tekstovima toliko je toga redukovanog, odsječenog, odbačenog – da nije ni primjereno kazati kako je tu “sve na svom mjestu”: tačno je da se ovim stihovima i pjesmama nema više šta dodati ni oduzeti – ali nema tu “na-svom-mjestu-smještenosti” nikakve. Prvo je sam glas (ili kako se kaže pjesnički subjekt) izmješten iz sopstvenosti nekog svog svijeta-i-života – a zatim je i energija koja se indukuje u ovim pjesmama i poput zvijezda na nebu svjetluca izmještena iz neke punine bića, iz nekog kompozitivnog sklopa realnosti i jestosti. Ovo jest kretanje, ali kao talasno svakud-odjednom usmjereno emitovanje signala – koji tek trebaju eventualno da se udome, da nađu svoj uvir i “svoje mjesto” pod nekim suncem, kao duša u neko biće polegla i skućena…

“Kad ti u dušu opet/ ledena bane riječ/ opûstȋ baštu/ snom porubljenu/ i smrzne pavit/ u izmaglici // pokupi skramu tišine/ s listova obamrlih/ da ne ozebeš u snohvatici” (“Oprez”).

Dakle, pjesnikinja se opominje, i kraj ovako malo srezanih, šturih, jedva prošaptanih riječi – da je skrama tišine s listova obamrlih to čime se jedino možemo zaštititi od upada u dušu jedne jedine ledene riječi. Duboka, debela, ogromna, teška i jedva podnošljiva šutnja – kao zamuklost nakon raspada svega – rodna je crnica iz koje same izniknu te riječi, pjesnikinja ih dobro ošuti-i-oćuti, a potom načisto prepiše na papir. Evo pjesme, kako se sama sobom utemeljuje u vlastitoj nemogućnosti; naslov je, naravno, “Tkanice”:

“Kad se tanana koprena/ u žežen zračak usuče,/ iz neznane se vedrine/ iskrade bivšeg buduće/ i prsne vidik iz daljine/ rubovi neba planu/ iz sna se misao protegne u sliku/ kao sunovrat bijeli osvane dan/ da i ti iz noći ustaneš raspjevan/ da zaleđen prizor davnine/ sabranim zamahom ruke/ ostaviš na papiru/ kao sjenku snijega/ sjaja sjeme/ kapanjem vode dugim/ neka oteče/ ispod brijega/ gorak trag slasti niz vrijeme”.

Eto to je ars poetica, ona i u ovim uslovima neizbježna zapitanost pjesme nad samom sobom, ona u sebi (u pjesmovitosti svojoj) osmišljena-zaokružena svrha (bit, smisao) pjevanja. “Sabrani zamah ruke” u kom će na papiru biti ostavljeno, “kao sjenka snijega/ sjaja sjeme” – pa onda ti (koji si pjesnik) prepustiš “kapanjem vode dugim/ neka oteče/ ispod brijega/ gorak trag slasti niz vrijeme”.

Ipak moraš to da prepustiš, nisi ti taj koji išta tvori (osim što kao sjenku snijega pospeš po papiru to sjeme) – tek “kapanjem vode dugim” to će se kao djelo, to jest poezija, sabrati (kao oticanje vode) u gorak trag slasti… kuda? Niz vrijeme, koje je jedini medijum i jedini sudija za nju, poeziju.

To vodeno-kapljivo agregatno stanje jest agregatno stanje poezije – kojoj ništa manje od sjenke snijega, i od sjemena svjetline, trebaju uši, oči i srca onih koji iščitavaju, koji su nadneseni nad tim papirom, koji kušaju tek u njima samima, u njihovoj pažnji i posvećenosti supstancijaliziran taj “gorak trag slasti”, što niz vrijeme otiče. Pjesnikinja je ovaj izvanredni ciklus zaokružila pravom i jedino mogućom, kontekstualno tek naknadno opravdanom, minijaturom, sa naslovom “Djeca”:

“Začnu se iz predaje/ iz zavedenih naših prstiju/ u sedefaste sele odaje // iz naših bijelih kostiju/ vrijeme se u njih prelije/ snovima naših očiju/ vedro ih nebo previje // iz ucvrkutane mladosti/ izraste gugut radosti”.

Kasnije ćemo naići na dvije pjesme, jedna kćeri, druga sinu posvećena – koje se uvezuju s ovom završnom iz prvog ciklusa i polaritet uspostavljaju u samom biću iz kog se očituje (izšaptava, izmrvljuje, u prah osipa) ova poezija: nije to samo duh “iz sebe izmješten” – to je i majka, čije je majčinstvo polarna protivteža utvarnosti i pre-ostalosti duha što se poput dima sabire i uzdiže nad porušenim životom-i-svijetom.

*

Tek sada, po strukturno-kompozicionom nacrtu, ali i po unutrašnjoj logici poredanosti energetskih naboja i frekvencija, postaje moguć i okret u prošlost, refleks na povijesno-socijalni tragični usud kolektivnog identiteta kome pjesnikinja pripada: nije mogao doći prije. Taj se ciklus (“Sjenke vremena”) i savršeno pogođenim naslovom, i prethodnim utemeljenjem u šaptavoj istrazi-evokaciji onog “nečeg-ničeg” (koja je provedena prvim ciklusom, a posebno mikro-poemama “Jutro” i “S kišom”) tek sada otvara – kao sjetno-ironijska, bolna, ali i već-dovoljno-dugo-boljena refleksivna svijest, u kojoj ni za jedan milimikron nema mjesta ideologijski obojenim stavovima i invektivima, zaključcima i antagoniziranjima. Čista bol, supstancijalno evocirana kao ekstrakt pakla kroz koji se prolazilo i prošlo. Po nekom unutarnjem redu pjesme se u ovom ciklusu slažu i nižu – od uvodne tri koje su nominovane trima godinama uoči krvave agresije (1990/91/92.), pa preko zavičajnih motiva (“Moja Bosna”, “Ferhadija”, “Mrakovica, nekad”, “Mrakovica, sad”), sve do intimističkih refleksija (sa pjesmama posvećinim bliskim ljudima: materi, majci/nani, sinu, ocu, kćeri) te do na samom kraju ciklusa (kako i mora biti) smještenih nekoliko intimističkih pjesama (koje, eto, čak i neku ljubav, naravno nesretnu, uspijevaju nakon svega evocirati-prozboriti-procijediti, u sklopu svega što je zaušćeno). Po osjećanju potpisnika ovih redova upravo te dvije-tri intimističke (ili “nesretno-ljubavne”) pjesme su jedina “osjetljiva” (da ne kažem slaba) tačka u konstrukciji ove knjige: možda za jedan mali pomak prelaze – tamo negdje “vani”, “mimo”, ili je bolje reći da “izviruju” za stopu jednu u prostor gdje im je neizvjesno da će održati ravnotežu (krećući se na tankoj žici pehlivanskoj, ili na onoj vlati “sirat-ćuprijskoj”) koju zahtijeva osjetljiva arhitektonska konstrukcija knjige. Ovim, naravno, ne mislim tih nekoliko pjesama kao tekstove za sebe dovoditi u pitanje (to su, naime, sasvim dobre pjesme) – ali izražavam svoj stav da su upravo te motivike i te energije tekstovi (koliko god da ih je) i morali biti ta “kritična tačka” u kompoziciji ovakve jedne knjige.

Pretposljednji ciklus “Usamljeno doba” dostiže kao mogućnost i lirsko-refleksivni pjev: u konstrukciji knjige to je neko “međudoba” ni-tamo-ni-ovamo (ne)situiranosti – iz koje pozicije tek imaju smisla “rad sa sentimentima” i duševna obojenja subjektivno proživljenog/doživljenog. Praznina na djelu, koja je već “hvatana za rogove” i s kojom se već suočavalo i sašaptavalo – u ovom je ciklusu kao ospoljenost ili kontekstualiziranost pojedinačne sudbine zapravo tek dobila zidove, konture, adresu stana, građanstvo i državljanstvo… I ovaj je ciklus, po nuždi, s manjim nabojem i s “nižom frekvencijom” – ali je u ukupnoj kompoziciji morao i on dobiti taj neki sebi pripadajući level.

Tek posljednji ciklus, “Za vodom”, zatvara i zaokružuje arhitektonsku zamisao knjige – i tu se pjesnikinja “vraća” ezoterijskom izgovoru Praznine, govoru Mûka, u odličnim pjesmama “Horizonti”, “Zimljivo lice nestanka”, “Na mliječnom putu”, “Kuća”, “Beskrajnosti”, “I da odeš”.

Dakle, kompozicija knjige je sjajno zamišljena i besprijekorno izvedena. S namjerom smo u ovom tekstu za kraj ostavili osvrt na spomenute dvije antologijske vrijednosti mikro-poeme: “Jutro” i “S kišom”. One su toliko jake, dobre i blistave susptancijalizacije tog takođe već spominjanog “nečeg-ničeg” (o koje se lome riječi i u prah osipaju, a ne da je o tome riječ!) – da zahtijevaju studijski pristup, obiman mikroanalitički tekst u kom bi svaki akcenat, slog, svaka cezura, rima i stilizacija morali biti spomenuti, pretreseni, interpretirani. U funkciji Pogovora, ovaj tekst bi ispao pretenciozan kad bi na sebe preuzeo i tu zadaću. Dovoljno će biti da se podvuče – “Jutro” i ”S kišom” samo su središte, živa jezgra iz koje pulsira energija ove knjige: unutrašnja logika njena, povezanost-nepomjerljivost fragmenata od kojih su sastavljene te mikro-poeme, odmjerenost svake riječi, svakog interpunkcijskog znaka, svake cezure, dosljednost u artikulaciji motiva, simboličko-metaforička (pa možda čak i alegorijska) signifikantnost pjeva (Svjetlost, Voda), koja stalno drži pjesnikinju u najvećoj mogućoj blizini i prisnosti s vrhunskom sufijskom poezijom, potpuna oslobođenost od “okorjelosti”, jednoznačnosti i u-nekom-jednom-smjeru-zapućenosti slika, značenja, stilizacija – to je ono što ove uratke stavlja u sami vrh pjesničke produkcije na našem jeziku, i što ponajviše i ponajprije uspravlja i drži ovu knjigu… tako visoko, kako je malo kome dato da se potvrdi i estetski ostvari u svom pjesničkom posvećenju.

Željko Grahovac