Katarina Sarić rođena je 1976. godine na Cetinju. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću diplomirala je filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti. Na Fakultetu za političke nauke u Podgorici završila je postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Objavljivala je u gotovo svim književnim žanrovima. Proznim i poetskim tekstovima zastupljena je u mnogim antologijama i zbornicima, domaćim i međunarodnim portalima za kulturu, umjetnost i društvena pitanja te brojnim domaćim i međunarodnim časopisima za književnost i kulturu.

*

PRONAĐENA

*

Naći ćeš me u zavežljaju u hodniku
u kojem nema svjetla
Upucala sam sijalicu one posljednje noći
u ovoj kući
u kojoj sam čuvala majku
u ormaru
Mirisale su dunje pečene za očev put u Rusiju
na stepeništu neplaćeni računi za struju
naramak drva i dva izbijena zuba
Ne znam da li ćeš moći
podići
me
karlica mi je srasla s betonom
Slika ovog hodnika
urasla je dlaka
u jajetu mog embriona
tražiću od tebe da mi budeš tata
Hoćeš li moći da mi razdvojiš noge
stonoge
razbiješ lice ljubavnice
ubiješ pauka iz mraka
Ja imam snagu Edipa
oči sam izbola pletećom
iglom
pretečom
grčkih patosa
igrala sam se još kao mala
hibrisom i snom
A ti si bio velik i strašan
prije elektronskog loma ovog stoljeća
sloma nervnog
Elektrinog
i nekih nacionalnih mitova
jeftinijih od smeća
crnih vreća
popakovanih pred kišu
ovih kaljača
u hodniku
Šta ti se to moglo dogoditi
a da meni već viđeno nije
- Niko ne smije da vas bije
da te tako izlomi sliko moja odbjegla
na zid
Živ uzidan
u onaj miholjski muvama popljuvan ram
crvljiv sram
retuširan
Naći ću te u ovom istom hodniku
obješena o porodično stablo portretno
skinuti s najviše grane
U istoj onoj noći kad upucam ovu sliku
kad mi opet svane
noć u dan
kad mi
dug ispane

*

*

KORA

*

Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od
žene
majke
života
Ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti
novo srce za svečanu priliku
da paše
kao saliveno uz ovo lice i sliku
oboljelu od anemije
- vazduha treba
izliveno rudarsko okno
pretopljeno
je
u posljednji ciklus alhemije
presušen
je
plač iz kolijevke
Kad izbaci more
posljednje kosti pitomih fosila
ja sjedjeću na obali
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice
u kliše
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom
s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
a
zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i
pocijepam taj ram
- vazduha mi treba
ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo silovanje
majke
zemlje
žene
pravdajući ga neznanjem
umro mi je sram
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava
silovana
pocijepana
pogrebena
zemlja
majka
žena
u posljednjem kriku
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug
ja vratiću se na ono naše mjesto ispod gvozdenog mosta
otkopaću nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka

Autorica: Katarina Sarić, Prometej.ba