Knjiga o susretu kršćanstva i islama koja to nije

Knjiga obaseže 296 stranica i pored Uvoda, Zaključnoga dijela, Popisa bilježaka po poglavljima (fusnote), Popisa literature i Kazala, ima četiri poglavlja koja opet imaju svoja potpoglavlja. Dijelove iz knjige u nastavcima objavljivalo je i „Oslobođenje“.Stoga ovaj osvrt i pišem sa željom da se nađe na stranicama istoga lista.

Što knjiga nudi?

U Uvodnome dijelu autor navodi da se u Europi, posebno poslije 11. rujna 2001., povećalo zanimanje za islam kao religiju. Uzroke antiislamskih pokreta u Europi i Americi autor vidi ne samo u izvršenome napadu na SAD i neke europske centre, nego i u nespremnosti, odnosno nehtijenju islamskih organizacija koje djeluju na Zapadu da se kritički odnose prema takvim pojavama. Autor pozdravlja početak intenzivnoga dijaloga između kršćana i muslimana, pri čemu ipak postavlja pitanje, je li sada potrebno izgrađivati neki novi „europski islam“ koji bi uvažavao sve već postignute vrijednosti zapadnih društava, i na taj se način europeizirati, ili je potrebno sjediti skrštenih ruku i mirno promatrati snažne procese islamizacije zapadne Europe, koja bi uskoro mogla postati „Islamska Europa“. Autor uvodno navodi da u sudaru onih koji drže da islam nije moguće europeizirati (jer je to za njih ratnička religija), i onih koji drže da je to moguće, jer se i islam može prilagođivati, a da ne izgubi ništa od svojih temeljnih vrijednosti, „pobjeđuju“ oni koji ne vjeruju u europsku preobrazbu islama kao religije, ponajprije stoga što većina europskih muslimana „doživljava Kuran i dalje kao direktni Božji govor, kopiju nebeskog Kurana, u kojem je svaka riječ od Boga i jednako vrijedna“. (6)

Zanimljivo, Marković se već u ovome uvodnom dijelu negativno određuje prema islamu kao religiji. Naime, prema njegovu mišljenju, iz islama kao religije proističu islamski fundamentalisti koji ne slušaju govor „liberalnih, angažiranih, muslimanskih teologa, koji su uglavnom pred fundamentalistima pobjegli u Evropu ili Ameriku“, nego na njih snažniji utjecaj imaju imami pridošli iz različitih islamskih zemalja, pa su u tome smislu ovi fundamentalisti kao i novonastali konvertiti postali nositelji fundamentalističkih razmišljanja „koja odudaraju od vrijednosti zapadno-kršćanske civilizacije (…) koja truju suživot između islama i kršćanstva, između islama i zapadne civilizacije“. (6-7)

Također, Markovića brine i činjenica, kao prvo, što se islamski fundamentalisti pozivaju na Kur'an kao knjigu koja „ima toliko oprečnih razmišljanja o miru i suživotu, kao i o ratu i neprijateljstvu s drugima i drugačijima, da ga se može na različite načine interpretirati; kao knjigu koja poziva na ubijanje, ali i kao knjigu koja poziva na poštivanje uvjerenja drugih i drugačijih“ (7) pa muslimanima stoga preporučuje da urade modernu egzegezu (tumačenje) Kur'ana kao što je to učinjeno s Biblijom i Talmudom. Druga velika opasnost koja prijeti zapadnome svijetu s renesansom islama jesu, prema autoru, „snovi fundamentalista o stvaranju kalifata, po uzoru na one iz povijesti, gdje su muslimani bili dominantni i pravi vjernici, a svi drugi samo durani podanici, drugorazredni vjernici (dhimmi), što je dolazilo do izražaja i u doba arapskih, ali i osmanlijskih osvajanja.“ (7)

Govoreći o potrebi dijaloga i međusobne tolerancije između kršćana i muslimana, autor, stavljajući u usporedbu Bibliju i Kur'an, daje naputke što bi to trebalo poduzeti unutar islama kao religije. Prema njegovu mišljenju i preporuci „i islam 21. stoljeća morat će shvatiti da i kad 'Bog govori čovjeku u Kuranu', čini to vrlo oskudno, pa je stoga „nužno i u islamu odvojiti ono što je bitno za njega kao religiju, koja pretendira biti posrednica 'milosrdnoga Boga' ljudima, od onoga što se, zahvaljujući ljudskim slabostima i pogreškama, kroz povijest nakupilo.“ (9) Završavajući uvodno poglavlje autor kaže da bi „kršćanima kao partnerima u dijalogu s islamom, koji mogu puno pripomoći islamu u prihvaćanju svijeta moderne, trebalo važiti pravilo da se prema drugima može kritički odnositi samo tada, ako se sjećamo i vlastitih pogrešaka i stranputica iz prošlosti“. (9)

U prvome poglavlju knjige pod naslovom Prvi susret islama s kršćanskom civilizacijom (13-50) Marković se ponajprije bavi povijesnim prikazom Arabije u vremenu prije pojave Muhameda, da bi se potom više posvetio govoru o samome Muhamedu kao utemeljitelju islama i muslimanske zajednice (umma), njegovu životnome putu, primanju Objave i početcima proročkoga djelovanja. Naznačuje da je Muhamed već od početka išao na sukob s kršćanima i židovima, jer je smatrao da je islam „stariji od židovstva i kršćanstva“. No, razloge za sukobe s kršćanima i židovima autor vidi u činjenici da su „kršćanske i židovske zajednice u Arabiji očito smetale Muhamedovim željama da proširi islam na čitav Arapski poluotok, pa je to i bio jednim od glavnih razloga njegovog sve agresivnijeg držanja prema njima“, (26) navodeći pri tome tekst iz sure 9,29-30. Marković nastoji pokazati da sama sveta knjiga Kur'an časni „neće nikada prestati naglašavati kako je islam nasuprot kršćanstvu i židovstvu jedina prava vjera, koju Bog želi (sura 2,137): 'Ako oni (židovi i kršćani) usvoje vaše vjerovanje, na pravom su putu, ako li se udalje od njega, okreću se od pravog puta. Nu, vama je dosta Bog. On čuje i zna sve.'» I kad je riječ o Kur'anu koji će u razvoju islamske zajednice igrati značajnu ulogu, autor naznačuje da će on biti „temelj socijalnih reformi, političkog uređenja, a prema mnogim autorima, i inspiracija za daljnje osvajačke pohode za 'Božju stvar'.“ (30)

U trećemu potpoglavlju Marković se bavi strukturom vlasti prve islamske zajednice koja se u Muhamedovo vrijeme temeljila na krvnome srodstvu, a kasnije isključivo „na autoritetu Muhamedove ostavštine, Kuranu i vjerskoj tradiciji“. U tome smislu, smatra on, i „sveti rat“ (džihad) bio je ponajprije u službi širenja islama. (31)

U posljednjemu, četvrtom potpoglavlju Marković se bavi širenjem islama i uništenjem istočne kršćanske civilizacije, odnosno pretvaranjem prostora rata (dar al-harab) u prostor islama (dar al-Islam). Autor se u ovome dijelu teksta trudi pokazati da će pojava islama označiti pojavu remetilačkoga čimbenika na Arapskome poluotoku na kojemu su već postojale različite plemenske višebožačke, ali i jednobožačke religije (židovstvo i kršćanstvo).

Zanimljivo da autor, govoreći o džihadu u ovome dijelu, uopće ne objašnjava značenje ovoga pojma u islamu i ne daje njegova različita tumačenja, nego odmah ustvrđuje: „Iako se mnogi orijentalisti trude dokazati kako poziv na 'sveti rat' (džihad) nije uperen protiv drugih religija i zajednica, mora se priznati da Kur'an takav rat odobrava, a spomenutim opravdavanjem ratnog plijena i potiče. Tu treba tražiti i razloge za kasnije arapske pohode na kršćanske provincije i naselja“. (32) Govoreći o širenju islama i uništenju istočne kršćanske civilizacije te pretvaranju prostora rata (dar al-harab) u prostor islama (dar al-Islam) autor govori o svim negativnim posljedicama koje je za kršćansku civilizaciju imalo širenje islama na područjima Bizantskoga Carstva pa sve do Španjolske, do Iberskog poluotoka.

U drugome poglavlju pod naslovom Drugi susret islama s kršćanskom civilizacijom – Osmanlije u službi širenja islamske vjere i kulture (53-83) Marković ponajprije daje povijesni osvrt na nastanak Osmanskoga Carstva te kronološki prikazuje osmanlijska osvajanja i pohode na europsku kršćansku civilizaciju. Iako se radilo o teritorijalnim vojnim osvajanjima, ona su uvijek bila i osnova za širenje vjere koju su ispovijedali pripadnici određene vojske. O širenju islama autor govori kroz prikazivanje osmanlijskih osvajanja Bosne, zatim Hrvatske, Mađarske i kroz osmanlijski prodor do Beča, uz navođenje negativnih stajališta Martina Luthera o Kur'anu i muslimanima. Nakon toga autor govori o šerijatu za kojeg drži da se i on, uzimajući za primjer bosanskohercegovačke kršćane, nalazio u službi širenja islama.

O Markovićevom odnosu prema islamu rječito govori sljedeća rečenica s početka trećega poglavlja Treći susret islama i kršćanske civilizacije (87-178) koja glasi: „Iako su islamski osvajači u dva navrata pokušavali osvojiti evropska područja i proširiti svoju vlast, u želji da i taj prostor pretvore u 'zemlju islama' (dar al-Islam), nije se uspjela Muhamedova vjera jače ukorijeniti u Evropi.“ (87) U nastavku teksta autor govori o previranjima u nekim od arapskih zemalja u kojima od njih većinu stanovništva čine muslimani te poimenično obrađuje situaciju u Alžiru, Saudijskoj Arabiji, Baharinu, Tunisu, Egiptu, Libiji, Iranu, Sudanu, Afganistanu, Iraku, Palestini i Izraelu, Jemenu, Somaliji, Pakistanu, Siriji, Turskoj, Nigeriji, Indoneziji, nekim područjima Rusije, Indije, ali i Balkanskoga poluotoka. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini autor prvo kaže da u toj zemlji u proteklome razdoblju s kraja 20. stoljeća nije vođen „vjerski rat“.

U četvrtome poglavlju pod naslovom Pokušaji reformi islama i stvaranje uvjeta za dijalog (181-239) Marković se bavi pokušajima liberalnije interpretacije islama iznoseći pri tom stajališta nekolicine islamskih teologa i intelektualaca. Bavi se i analizom maloga i velikoga džihada, odnosno duhovnom i humanističkom interpretacijom „svetoga rata“. I ovdje se Marković „čudi“ što islam kao univerzalna religija polaže pravo da u svoje okrilje privuče cijeli svijet, sve ljude. Kao da to pravo sebi ne pripisuje također i kršćanstvo?! Ne znam kako bi se Marković, kao katolički teolog, osjećao da mu netko u svojoj analizi Biblije i otačke predaje kaže ovo što on kaže za islam i hadis-predaju: „Hadis-literatura je isto toliko kontroverzna koliko i sam Kuran“. (204) U daljnjem dijelu teksta on govori o „mukotrpnom dijalogu s islamom“ ukazujući na ulogu pape Pavla VI. kod izradbe saborskih dokumenata koji su se odnosili na dijalog kršćana s muslimanima i židovima.

U završnome dijelu pod naslovom Susret ili sukob? (243-266) Marković donosi razmišljanja suvremenih europskih intelektualaca o islamu u Europi, njegovu jačanju i širenju, te o kršćanstvu i njegovu uzmaku pred islamom, o mogućnosti da Europa, ukoliko ne uspije europeizirati islam, postane područjem islama, postane islamska Europa.

Kao i u ostalim poglavljima knjige autor ima rješenje i za ovaj problem: „U razgovoru i susretu s islamom, treba europskom čovjeku biti jasno da se dominacija islamske kulture nalazi uglavnom u vrlo siromašnim i nerazvijenim zemljama svijeta. Iz tih zemalja većinom i dolaze muslimanski emigranti. Za dijalog civilizacija će biti potrebno puno više vremena i strpljivosti, nego što to mnogi 'slabo obrazovani' političari misle.“ (258)

O čemu je zapravo riječ?

Imajući sve gore navedeno u vidu, moglo bi se kazati sljedeće:

Prvo, knjiga Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije - europski islam ili islamska Europa bavi se kako povijesnim, tako i suvremenim procesima unutar islama, ali i povijesnim i suvremenim odnosima islama i drugih religija, te zloporabama islama u političke i vojne svrhe. Njome je autor, čini se, kanio prikazati odnos dviju religija - KRŠĆANSTVA i ISLAMA, no u tome nije uspio, čime je, slijedom toga, i sam naslov knjige u neskladu s njezinim sadržajem.

Drugo, kako je u ovoj knjizi riječ o jednostranome, crno-bijelom prikazu odnosa islama i kršćanstva, ovo djelo ne bi bilo moguće kategorizirati kao znanstveno, pa čak ni kao stručno. Ono to možda i nije imalo namjeru biti. I to iz jednoga banalnog razloga: autor ili ne razumije temeljne pojmove o kojima govori ili ih razumije, ali ih na kriv način predočuje:

A) Marković u knjizi ne govori o religiji islamu s njenim vrijednim vjerskim istinama i s njenim moralom, nego o političkom islamu i to s posebnim osvrtom na islamski fundamentalizam i na džihad. A to dalje znači da autor, unatoč preciznim povijesnim podatcima i analizama suvremenih zbivanja, u knjizi ne govori o islamu kao religiji mira i dobra, religiji suživota, o religiji koja je dala ogromne doprinose znanosti, posebice geografiji, matematici, povijesti, filozofiji, u kojoj su stvorena vrhunska djela iz umjetnosti i arhitekture, itd., nego isključivo o islamu koji je prijetnja opstanku drugih i drukčijih, kao religiji protiv koje se, kako mnogi ističu, potrebno boriti. Dakle, Marković se, nažalost, nije uspio uzdići iznad svakodnevnih političkih promišljanja, tako čestih u ovo vrijeme u Njemačkoj, ali u drugim zapadnoeuropskim zemljama, i napraviti uistinu hvalevrijedno djelo koje bi uspjelo prikazati islam kao jednu između drugih vrijednih objavljenih religija koje su uspjele i uspijevaju ponuditi smisao življenja tolikom broju ljudi.

B) Kada govori o kršćanstvu, Marković ne govori o kršćanstvu kao religiji, nego o kršćanstvu kao kršćanskoj civilizaciji, a što je stavio i u sam naslov knjige. Dakle, Marković ne govori o kršćanstvu kao religiji niti o nauku Isusa Krista, nego o kršćanstvu kao političkome kršćanstvu, čime upućuje čitatelja na pogrešna shvaćanja islama i kršćanstva u političkoj povijesti Istoka i Zapada, jednako danas kao i prije.

Treće, temeljem gore navedenoga, teško je reći da se tu može govoriti o dijalogu ili pak o susretu religijâ: islama i kršćanstva. Točnije bi bilo reći da je u knjizi riječ o promoviranju paradigme koju nudi Samuel P. Huntington – paradigme o sukobu kultura i civilizacija.

Četvrto, ono što posebno začuđuje jest Markovićevo jednostrano i navijačko tumačenje zaključaka II. vatikanskog sabora o islamu kao manjevrijednoj religiji u odnosu na kršćanstvo kao i u svezi s tim njegovo tumačenje shvaćanja Pape Pavla VI. Bilo bi svrsishodnije da je autor malo detaljnije pogledao Deklaraciju o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama Nostra aetate, da se kao teolog malo više pozabavio povijesnom i duhovnom situacijom vremena u kojem se održavao Koncil kao i okolnostima u kojima su nastajali određeni koncilski dokumenti, kako bi se uvjerio da je Katolička crkva u tome vremenu započinjala jedno novo razdoblje u svojoj povijesti – razdoblje otvaranja prema vanjskome svijetu i razdoblje priznavanja autonomije svjetovnih područja, ali i posebnosti i važnosti drugih, pa time i nekršćanskih religija, među kojima i islama.

Što reći na kraju?

Nitko ne spori činjenicu da se u Zapadnoj Europi vode žestoke rasprave o islamu, o povećanju broja muslimana u mnogim europskim zemljama, o gradnji novih i drukčijih bogomolja, o stvaranju jednoga novoga «geografskog» identiteta, ali i o reakcijama islamofoba prema muslimanima. Nitko, naravno, ne spori činjenicu da se to širenje i povećanje broja muslimanskih vjernika ovdje događa ponajviše imigracijom muslimana iz islamskih zemalja i velikim natalitetom kojeg imaju muslimani u odnosu na domicilno stanovništvo Zapadne Europe (a koje se želi nazivati kršćanima). Također, nitko ne spori ni činjenicu da mnogi muslimani, želeći skrenuti pozornost na neriješene političke probleme u zemljama iz kojih potječu, zlorabe islam kao religiju u ostvarivanju svojih političkih i vojnih ciljeva.

Činjenica je da je Marković imao prigodu progovoriti o svim ovim fenomenima. Nažalost, iako katolički svećenik, teolog, bosanski franjevac, on nam se ne predstavlja u liku jednoga miroljubivog bosanskog franjevca, u liku čovjeka koji pripada Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, u liku sljedbenika sv. Franje Asiškoga koji je išao «na noge» samome sultanu samo da bi uspostavio mir između kršćana i muslimana. A to dalje znači da se on u ovoj knjizi ne predstavlja kao istinski sljedbenik fra Anđela Zvizdovića, jer ne pokušava na pijedestal vrijednosti uzdignuti susret sultana Mehmeda II. i fra Anđela Zvizdovića. Zapravo, Marković zaboravlja, odnosno „smetnuo je“ istaknuti važnost susreta predstavnika dviju religija: islama i kršćanstva, a to znači da je „smetnuo“ naznačiti da je, s jedne strane, fra Anđeo Zvizdović svoj čin primanja Ahdname temeljio i izvršio u kršćanskome duhu, u duhu sv. Franje Asiškoga, a da je sultan Mehmed II. svoj čin davanja Ahdname učinio u islamskome prihvaćanju židovstva i kršćanstva kao religijâ knjige.

I ono što je jako važno napomenuti, jest sljedeće: kad je riječ o našim prostorima na kojima islam postoji i prije dolaska Osmanlija 1463. godine u Bosnu, autor svoj govor o islamizaciji i islamu prekida sa 1878. godinom, s austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine. Zapravo, time završava drugo poglavlje knjige. Muslimani i islam kao da više ne postoje na ovim prostorima. Autor uopće ne govori o položaju muslimana u tzv. „kršćanskoj državi“ Austro-Ugarskoj, u „kršćansko-hrišćanskoj“ Kraljevini SHS, u vrijeme „katoličke“ NDH, ali i u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji. Sva se priča svela na zločine, razaranja i rušenja koja su muslimani provodili po cijelome svijetu - koja zacijelo nitko ne osporava -, počevši s Muhamedom pa sve do danas, a kada je naše područje u pitanju, od osmanlijskog zauzeća Bosne 1463. pa sve do 1878. Šteta što Marković s 1878. godinom prekida govoriti o muslimanima i njihovoj vjeri islamu. Naime, da je nastavio govoriti o tome, mogli bismo saznati koja su zla pripadnicima islama nanijeli kršćani obaju konfesionalnih predznaka – katolici i pravoslavci -, u razdoblju od 1878. do 1995. godine, sve do Srebrenice.

Držim da ovakav pristup islamu kao religiji nije koristan za bosanskohercegovačko društvo. Iako bosanski franjevac, Marković ovakvim svojim pristupom ne doprinosi izgradnji suživota kršćana i muslimana, ali ni kršćana i sljedbenika drugih vjerozakona u Bosni i Hercegovini. Ovaj tekst je još jedan u nizu radova koji idu „na mlin“ onima koji u islamu kao religiji vide najvišu opasnost za zapadnoeuropsku kršćansku civilizaciju. Međutim, ako je kršćanska Europa uistinu kršćanska u toj mjeri da živi svoje kršćanstvo, nitko se u njoj tada ne bi trebao bojati nadolaska druge i drukčije religije, pa naravno ni islama. Jer, abrahamovske religije (židovstvo, kršćanstvo i islam), ne bi same po sebi trebale biti izvor z(a)la. I one to i nisu. No, njihova zloporaba nešto je sasvim drugo. O tome treba ne samo naglas govoriti nego i vikati.

Nažalost, Marković nam ovom knjigom nudi jedan, čak i za bosanskohercegovačke prilike veoma uobičajeni, šablonski crno-bijeli islamofobski prikaz islama, njegova nastanka i širenja, crno-bijeli prikaz njegova utemeljitelja Muhameda, njegove svete knjige Kur'ana i njegovih poruka. Autor se „upinje na zadnje noge“ pokazati i dokazati pogubnu štetnost islama za Europu i zapadnoeuropsku kršćansku civilizaciju. Stoga bi knjiga, prema njegovu mišljenju, trebala „upametiti“ sve odgovorne čimbenike u Europi da se malo priberu i uvide svu opasnost koju sa sobom donosi islam.

Temeljem svega naprijed iznesenog, knjigu u kojoj se traženje izvora svega zla u današnjoj Europi nalazi u samo jednoj religiji – u islamu, ja kao vjernik kršćanin i, uz to, kao netko kojemu je religija predmet profesionalnog bavljenja, ne bih mogao prihvatiti kao doprinos stvaranju neke bolje budućnosti. Istina, za one koji dijele isto mišljenje kao i Marković, a njih nije malen broj ni u Bosni i Hercegovini, a ni u zemljama njezina okruženja, za njih je ovo djelo izvanredna potvrda opasnosti koja prijeti zapadnoeuropskoj kršćanskoj civilizaciji od islama, a time, naravno, i nama samima koji živimo sa sljedbenicima islama.

Ne znam je li Marković ovakvim shvaćanjima islama i kršćanstva zaslužio biti novim suradnikom već osakaćenoga „Svjetla riječi“? Ako su ta shvaćanja zasluga, a čini se da jesu, onda aferim Provinciji Bosni Srebrenoj!

I da završim: netko će ovo djelo preporučiti, vjerojatno će i navesti razloge za njegovo daljnje širenje i čitanje. Međutim, kad je riječ o meni, u najmanju ruku kao čitatelju ove knjige, želio bih reći sljedeće: šteta papira na kojem je pisan ovaj tekst, ali i šteta vremena koje utroših čitajući ga!"

Ivan Markešić | 07/2013