„Zabluda može odrediti društvo, istina ne može. Istina, doduše, nagriza stare koherentne vizije, no ne nadomješta ih ni sa čim stalnim, konkretnim, u sebi zaokruženim, moralno podupirućim“ – Ernest Gellner, Postmodernizam, razum i religija.

Piše: Ljupko Mišeljić

Budući da su sredstva za razvoj umjetničke djelatnosti svedena na minimum, najveći dio tereta produkcije u industriji zabave na svoja nejaka pleća primili su političari u zemljama bivše Jugoslavije. S obzirom na nivo tehnološkog i industrijskog napretka nazovi zapadnobalkanskih društava, nema ničeg čudnog u tom što je politička scena pretvorena u jet set, takoreći showbusiness – opredijeljen da mobilizuje masu kako bi legitimnim i nelegitimnim načinima crpljenja njene moći održavao spektakl metodologijom operacionalnog pragmaticizma. Devetojanuarska parada, proslava vojnoredarstvene akcije „Oluja“ kao Dana domovinske zahvalnosti, tek su primjeri koje će neko ocijeniti kao efemerne, pod uslovom da je već privikunut na spektakl i njegovu podlogu: susprezanje drugog, drugačijeg, raznolikog i različitog.

Kako ta metodologija opstaje u eri masovnih medija, objasnio je Karl Jaspers (1930) u djelu Duhovna situacija vremena: „Zbog neodređene bezbitnosti pukog kvantiteta masa ne može imati svojstva. Štoviše, tek u posebnoj određenosti masa ima svojstva. Tako je Le Bon svojstva mase kao tranzitnog jedinstva ljudske gomile točno analizirao kao impulzivnost, sugestibilnost, nesnošljivost, promjenljivost itd. Svojstvo mase kao publike jest u tomu što je ona fantom velikog broja ljudi koji misli, a da ne postoji ni u jednom čovjeku: on je bezimeni Drugi, brojni, koji se ni na koji način ne susreću, a koji svojim mišljenjem odlučuju. To se mišljenje naziva javnim mnijenjem. Ono se kao fikcija – kao da je mnijenje sviju – zaziva, izgovara te i pojedinci i skupine tvrde kako je to njihovo mnijenje. Ono pak vazda ostaje nedohvaljivim, stoga stalno varljivim, trenutnim i nestajućim, jednim Ništa koje kao Ništa velikog broja ljudi u trenutku ima razornu i uzvisujuću moć“.

Svojstva mase i gomile danas se ponajbolje reflektuju u nadgradnji antagonizama koji su, poput srpskohrvatskog, već razgrađeni i razbijeni u jeziku i kulturi, uslovljeni društvenopolitičkim doktrinama, tendecijama i pravcima djelovanja političkih elita. Pogotovo u [kolektivnim] politikama memorijalizacije koje pretenduju da monopolizuju individualno, živo sjećanje, prije nego oživi u fantaziji, usljed promjene kulturnih navika. Nacija tako postaje tek garant ireverzibilnosti tog procesa u najmanje dva postupka: 1) nametanjem specifičnih kulturnih navika i kolektivnog odnosa prema stvarnosti, 2) hipertrofiranom kontrolom koja prodire u pukotine simulacije stvarnosti ispunjavajući ih „adekvatnim“ prividom. Zahvaljujući tim vratolomijama i prevratima, laž i obmana o(p)staju kao najdemokratskiji načini upravljanja masama.

Retrospektivno gledajući, odgovor na pitanje zašto je tako dao je pjesnik Ramiz Huremagić u pjesmi „Zemlja straha“, objavljenoj u zbirci „U svijetu bučnih ljudi“ (TKD Šahinpašić, 2013).

Ovo je zemlja u kojoj ne žive ljudi,

Njenim poljima, kao uskovitlani zrakovi,

Kroče i huče njihovi strahovi:

strah od prvog do sebe,

strah od drugog i drugačijeg,

strah od trećeg prsta i entiteta,

strah za očuvanjem vlastitog mindera,

strah od privatnog linča na javnim televizijama,

strah od visine staklenih prizmi,

strah od letenja u plastičnim kesama,

strah da se plata mora i zaraditi,

strah od gubitka posla,

strah od dobivanja posla,

strah od banke zbog podignutih kredita,

strah da se pedofili ne izbore za prava djeteta,

strah od svoje pameti i tuđeg razuma,

strah da će se morati vratiti usluga moćniku,

strah od pedera i pravospolnih,

strah od čistih ulica i krvavih šahtova,

strah od nindža tinejdžera koji pucaju i po velikim i malim

odmorima,

strah od suša i gladi u Africi,

strah da se dušman prvi ne dosjeti,

strah od nenapisane knjige,

strah da ti žena potvrdi da ti je najveći u gradu,

strah trgovaca drogom da im konkurencija ima boljeg tužitelja

od njihovog,

strah od Ajnštajna u relativnosti četiri godine mandata,

strah od mrtvih pisaca,

strah od beatificiranih shizofrenija,

strah da se ne umre pošten,

strah od prošlosti koja dolazi poslije budućnosti,

strah od Boga, Boga i Boga,

strah od crvenih tepiha i festivalskih fetvi,

strah da sve pada – govno, jabuka i vlada,

strah od nervoznog taksiste i još nervoznije šalterske službenice,

strah da se nećeš moći zaustaviti na dosadašnjim preljubima,

strah od profesionalnog amaterizma,

strah djece od iskompleksiranih roditelja,

strah roditelja od razmažene djece,

strah od holesterola i H2N dva tri četiri pet puta,

strah od poskupljenja kruha i kondoma,

strah od fašista i antifašista,

strah fetusa od poroda,

strah zemlje da bi mogla biti država,

strah od osjećaja da si svjestan da strah vlada,

strah da bi ti sutra moglo biti dobro.

Na dobrom putu da se konfrontira tom strahu bila je Karolina Nojber, predstava koju u režiji Kokana Mladenovića izvode glumci i glumice Narodnog pozorišta Republike Srpske. Da bi pokazala nezadovoljstvo i neslaganje sa profitnom i eksploatatorskom pozicijom iz koje nastupa njen otac, vašarski komedijaš Hans Wurst, njemačka glumica Karolina Nojber zapalila je lutku koja ga predstavlja na glavnom gradskom trgu. Ovaj čin ponavljaju glumci i glumice Narodnog pozorišta RS navodeći Hans Wurste iz svog okruženja: prosvjetne, naučne i institucije kulture, medije. „Izdvajanja za kulturu iz Budžeta Republike Srpske iznose 0,63%... Sve što počinje s nulom, s nulom i završava... Sve što se množi s nulom daje nulu... Ostavite taj novac za vaše predizbone kampanje...“ – opominju glumci sa scene dok predstavu gleda Željka Cvijanović, tada premijerka, danas predsjednica Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini, dva mjeseca prije opštih izbora. Iz predstave „Karolina Nojber“ može se iščitati poruka da je Republika Srpska sama po sebi Hans Wurst, i to ne samo u odnosu spram sredstava za proizvodnju spektakla. Iako ta poruka uopšte nije verbalno saopštena.

S predstave Karolina Nojber. Izvor fotografije: Narodno pozorište RS


Kako se hrabro i odvažno konfrontira strahu na ličnom nivou pokazala je Natalie Cohen Waxberg kada je prije više od pet godina bila u posjeti Yad Vashemu i izvela performans „Ja sam Holokaust“. Evo šta je rekla: „Zdravo. Ja sam Holokaust. Najbolja stvar koja se ikad desila kome? Vama! Zahvaljujući meni imate državu. Zahvaljujući meni i samo meni imate vojsku. Nema nikog odgovornijeg za vaš uspjeh od koga? Od mene. Hvala kome? Blagoslov kome? Ko zaslužuje aplauz? Mislim da nakon toliko godina zaslužujem aplauz. Zar ne zaslužujem? Zar ne mislite da zaslužujem? Čak zaslužujem glasan aplauz. Kako biste opravdali šezdeset i sedmu da nije bilo mene? Četrdeset osmu? Zbog koga vi možete upravljati getom od tri miliona ljudi bez zajedničkog napora supersila koje bi ubile boga u vama? Zbog koga možete gurati dreidele u vagine beba tvrdeći da je u pitanju samoodbrana, a da niko ne pomisli da ste prosti pervetiti? Mislite da možete bez mene? Idete protiv svog tvorca. Nemojte zaboraviti od koga ste učili! Štoviše rastete vaša memorija više propada. Od koga ste naučili da skupljate ljude prema njihovoj etničkoj pripadnosti i zatvarate ih u koncentracione logore? Nezahvalnici! Ja sam vaša majka. Iz ove ste vagine isklizili u Palestinu. Ove su vas grudi nahranile. Zahvaljujući meni možete razviti atomsku bombu, bez da vas iko ometa. Samo zbog tog zaslužujem glasan aplauz! Ok, sve što želim je aplauz. Samo aplauz“. Potom je sačekala reakciju koje nije bilo i nastavila: „Izgledam li kao neko ko se može iskoristiti? Mislite li da ću decenijama vraćati beton koji ste ispljunuli u mirnim molitvama i da za to neću dobiti čak ni jedan pljesak? Mislim da ste zbunjeni. Ja nisam vaša strana radnica. Nisam dobra vila iz Cindarelle. Šta ste vi bez mene? Ništa. Samo zbog mene ste još uvijek ovdje. Mislite da je to zbog IDF? Zasmijavate me. Ko je IDF-u omogućio ljudske resurse vruće, vruće, direktno iz peći? Bez mene, svaki front trocskista sa tri člana, bez oružja, savladao bi IDF! Moralna armija? Zbog koga? Ko to sebe prodaje da bi svijet vidio IDF kao moralnu armiju, i pritom ne dobija niti jedan aplauz? Godinama ranije bivala sam kurva, a čak ni u armiji kurve ne rade za džaba. Vi to znate! Serem se na vaš i na vaš aplauz. Jeste li ikad vidjeli govno holokausta? Jeste li? Od danas nema više jevrejske nacije! Poričem vas. PORIČEM! Vi ne postojite i nikad niste postojali. Kazna! Možda će vas to podsjetiti od koga ste naučili kolektivno da kažnjavate!“. Potom je otišla.

Prostor bivših jugoslovenkih republika godinama čeka ovakav scenski, umjetnički i performativni, dakle politički odgovor. Sve što dobija je, reklo bi se, nastavak spektakla podržan od strane totalitarističkih, autokratskih i imperijalističkih struja, poput Netanyahuove i Libermanove, koja trenutno vlada u Izraelu. S tim balastom danas treba da se izbore Srbija i Hrvatska, naprimjer tako što će da prerežu pupčanu vrpcu kojom su vezani za totalitarističke, autokratske i profašističke nakane profašističke buržoazije koja njima vlada. Pogotovo u odnosu spram Izraela, čiji predstavnici čestitaju i 9. januar i 5. avgust, zvanično podjenako ohrabrujući populističke, klerofašističke i revizionističke tendencije srpske i hrvatske političke elite. Sve što odjekuje na političkoj sceni su, međutim, deklarativne floskule poput one koje su 9. decembra 1918. godine potpisali Svetozar Pribičević, dr. Ante Pavelić (stariji) i Jure Turić, na kraju poslanice Narodnog vijeća Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca: „Budimo mirni i složni pa dokažimo cijelom svijetu da smo prestali biti robovi, da smo postali razumni i slobode dostojni ljudi“.

Da se čovjek eksploatisan, ugnjeten, potlačen i obespravljen upita – u rijetkim trenucima kad mu savjest ovlada sviješću - šta bi uopšte te dvije države i ostatak pravoslavne, katoličke i protestantske Evrope uraditi ako – nadajmo se da je to nemoguće – Izrael do temelja sravni Palestinu, uključujući naposljetku i Betlehem/Vitlejem? Šta će tada biti sa izraelskim i evropskim kapitalom na oba kontinetna i trgovinom na obostrano zadovoljstvo povlaštenih kompanija? Hoće li i tada njihov obostrani interes biti jednako retrogradan? Hoće li to biti sudnji dan srpsko-hrvatskim antagonizmima, završetak ciklusa religijskih doktrina i profanih mitoloških pripovijesti? To su danas pitanja koja glavni tok drži na margini, ignorišući svaku priliku da se o odredi, održavajući time status quo. Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje političke elite neprestano obnavljaju svoje profane, populističke i huškačke svjetonazore o „krvi i tlu“.

Nije teško uperiti prstom u krivce za takvo stanje – s obzirom na političko ustrojstvo, teško je izabrati najveće krivce. Kako piše Jacques Ranciere (2007) u djelu Mržnja demokratije: „Republika nije izvorno ime vladavine zakona, naroda i njegovih predstavnika. Republika je od Platona ime za upravljanje koje jamči reprodukciju ljudskog stada štiteći ga od povećanja apetita za individualnim dobrima ili kolektivnom moći. Upravo zato on može preuzeti drugo ime koje prikriveno, ali odlučno prožima dokazivanje demokratskog zločina: dobra vlast danas iznova otkriva ime koje je imala prije nastupa demokracije. Ona se zove pastoralno vladanje. Demokratski zločin pronalazi dakle svoje podrijetlo u prvobitnom prizoru koji se zove zaborav pastira“. Na tu struju upozorila je Hana Arendt još 1950. godine: „Mi ne možemo više sebi da priuštimo da uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo svojim nasleđem, da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o mrtvom balastu koji će sâmo vreme sahraniti u zaboravu. Podzemna struja istorije zapadne civilizacije najzad je izašla na površinu i zaposela dostojanstvo naše tradicije. To je realnost u kojoj živimo. I zato su uzaludni svi napori da se spasemo od neumoljive sadašnjosti u nostalgiji još netaknute prošlosti ili da predviđamo da će bolja budućnost doneti zaborav“.

"Čista krv" - performans Smirne Kulenović. Foto: Predrag Milašinović


Da bi ukazala na ove tendencije, mlada bosanskohercegovačka umjetnica Smirna Kulenović izvela je krajem avgusta performans „Čista krv“. Prvobitno, ideja je bila da glavnu gradsku saobraćajnicu u Banjaluci zaspe „krvlju“. Kada je ustanovila da je to nemoguća misija, odlučila je da performans izvede u krugu nekadašnjeg industrijskog gigangta „Incel“, kompleksa devastiranih i uništenih objekata za koje Kulenović tvrdi da su svojevrsna grobnica ideje prosperiteta, solidarnosti i radničkog samoupravljanja. Njen performans odgovor je na postgenocidno društvo u tranziciji, na profitne pozicije i socioekonomske dimenzije zločina, a pogotovo na ksenofobne i rasističke ideje „čistokrvlja“ koje se danas perpetuiraju za potrebe upravljanja migrantskom krizom, stigmatizacijom izbjeglih i raseljenih, drugim riječima – isticanjem granica kao barijera među ljudima.

„Nasilje nikad nije rješenje i vjerujem da će budućnost izgledati drugačije, ali nadam se da u ime te budućnoti nećemo biti kanibalizovani globalno, na prvom mjestu. Vjerujem da je ovo vrijeme kada je više nego jasno da nijedan sistem baziran na profitu i granicama ne može da funkcioniše i da su ljudi sve više zainteresovani za druge načine razmišljanja i življenja“ – tvrdi Smirna Kulenović i naglašava: „Živim u tranziciji otkako sam se rodila i želim pomoći da ta tranzicija prođe što je brže moguće“.

Trag na kome je Smirna Kulenović objasnio je i ponajbolje opisao Ernest Gellner u djelu „Postmodernizam, razum i religija“: Zapad se naviknuo na stanovitu sliku prema kojoj je razvoj moderne ekonomije započeo puritanskom zagriženošću da bi, na svome vrhuncu, bio obilježen posvemašnjom religijskom otvorenošću i sekularizacijom. Trezveni i štedljivi, radom prožeti duh koji je pridonio nagomilavanju bogatstva, potkopan je zavodljivošću svojih vlastitih postignuća. Kao što je John Wesley sa žalošću ustanovio: vrlina, ugrađena u puritanizam, dovela je do prosperiteta koji ju je iznutra razorio“. Otud je jasno zašto šetnja u krugu bivšeg industrijskog giganta „Incela“ liči na – kako kaže Kulenović – postapokaliptični prikaz jedne izumrle civilizacije.

Ljupko Mišeljić, Prometej.ba