Konstantin Kavafi | Itaka i druge pjesme

Molitva

Jednoga je dana mornara progutalo more. –
Njegova je majka, ne sluteć, zapalila

svijeću tanku ispred Majke Božje
za povratak brz i za dobro vrijeme –

i svaki bi čas, prema vjetru, uši napinjala.
Al' dok molila se, dok je zaklinjala,

ozbiljna i tužna ikona slušaše, znajuć dobro
da sin joj se, nikad više, povratiti neće.

Pjesma Molitva napisana je 1896, a objavljena dvije godine poslije u jednoj privatnoj plaketi. Pisana je u homofonim rimama aa bb cc dd. Prevoditelj se odlučio za nerimovanu verziju prijevoda radi veće jednostavnosti i prirodnosti.

Svijeće

Budući dani pred nama stoje
k'o red svijeća u sjaju,
onih malih, zlatnih i živahnih svijeća.

Za nama prošli ostaju dani
k'o žalobni niz svijeća izgorjelih;
još dime se najbliže one,
hladne, svinute i rastopljene.

Ne želim gledati u njih; njihov me rastužuje lik
i prva svjetlost njina dok sjećanje daje joj oblik.
Gledam naprijed u svijeće što sjaje.

Osvrnut se ne želim,
da u jezi spoznao ne bih
kako brzo sumorni red se duži,
kako množi brzo niz se izgorjelih.

Svijeće su napisane i objavljene koncem 19. stoljeća, ne zna se točno kada. Marguerite Yourcenar smatrala je da je pretekst za ovu pjesmu Kavafiju došao od prizora voštanica u pravoslavnim crkvama. Kavafi, koji je o ovoj pjesmi govorio kao „o jednoj od najljepših pjesama koje sam ikada napisao“, često je nazivan „pjesnikom Svijeća“.

Itaka

Kada kreneš na put za Itaku

zaželi da dug to bude put,
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog
                                                      tijela.

Niti Lestrigonce, nit Kiklopa

niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.

Zaželi da dug to bude put
svitanja ljetnih pun
u koja ćeš – kolike li radosti –
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.

I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stići na nju tvoja je sudbina.
Al' nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš k'o starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.

Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače.

Prva verzija Itake napisana je 1895, a konačna 1910. Pjesma je objavljena 1911. Lestrigonci i Kiklopi bili su džinovski ljudožderi koje je Odisej sretao na svom putu ka domovini Itaki.

Mîri. Aleksandrija, 340. godine poslije Hrista

Kada sam čuo za nesreću – da umro je Miri,
pođoh njegovoj kući, mada ne zalazim
u hrišćanske kuće, pogotovo ne
za žalosti ili na praznike.

Stajao sam u hodniku. Da ulazim dalje
nisam htio, jer spazih
da rođaci pokojnika gledaju me
sa zlovoljom i neugodom.

Čuvali su ga u velikoj sobi.
S mjesta na kojem sam stajao
vidjeh tek dio: preskupe ćilime
i predmete od srebra i zlata.

Stajao sam i plakao u uglu hodnika,
mislio kako sastanci naši i naši izleti
bez Mirija više vrijedjeti neće;
mislio sam kako ga na našim
divnim, nedoličnim noćnim pijankama
više viđati neću, radosnog i nasmijanog
da govori stihove savršenim osjećanjem grčkog
                                                          ritma;
mislio sam kako zauvijek sam
izgubio njegovu ljepotu, zauvijek izgubio
mladića kojeg ludo obožavah.

Pokraj mene, neke su starice
šaptale o njegovom posljednjem nadu,
kako mu Hristovo ime bje na usnama
i kako je rukama pritiskao krst.
A onda, četiri hrišćanska popa
uđoše u sobu usrdno moleći
i zaklinjuć Hrista, il' Mariju
(njihovu vjeru ne poznam baš dobro).

Naravno, znali smo da Miri je hrišćanin.
Znali smo to od prvoga časa
kada nam se priključio, pretprošlog ljeta.
Ali, on je sasvim živio k'o i mi:
užicima posvećeniji nego iko od nas
neštedice trošio je novac na zabave.
Ne brinući što svijet misli,
nestrpljiv, on bi se uplit'o u ulične tuče
kad bi se desilo da se sukobimo
s protivničkom grupom.
O vlastitoj vjeri nije govorio.
Čak, jedanput, rekosmo mu –
da Serapionu ga vodimo.
I kao da mu se nije, sad se sjećam,
dopala naša šala.
Da, sad prizivam i druge dv'je zgode.
Kad smo Posejdonu prinosili žrtvu
on se povukao, gledajuć na stranu, iz našega
                                                          kruga.
A kad jedan od nas
u žaru izreče: “Da naša družba
pod naklonošću i zaštitom
uzvišenog Apolona bude“, Miri promrmlja
(drugi ga nisu čuli), “izuzev mene“.

Hrišćanski popovi glasno su molili
za dušu mladića.
Gledao sam s koliko su revnosti,
s koliko napete pažnje
za obrede svoje vjere,
pripremali hrišćansku sahranu.
I odjednom, obuze me čudno osjećanje:
kao da mi se činilo
da Miri odlazi od mene.
To sam osjetio, da on se, kao hrišćanin,
sa svojima spojio, a ja da stranac sam,
potpuni stranac postao. Osjetih čak
da sumnja me nagriza: nije li me zavarala strast
i ne bjeh li njemu uvijek stranac.
Izjurih iz njihove grozne kuće,
prije nego bi spomen na Mirija mogla
biti ugrabljena ili promijenjena njihovim
                                              hrišćanstvom.

Ova pjesma objavljena je 1929. godine i najduža je Kavafijeva objavljena pjesma. Protagonist i događaj su imaginarni. Datum označava vrijeme velikih političkih i vjerskih pobuna: civilna borba između sinova cara Konstantina Velikog koja je rezultirala Konstantijevom pobjedom i vjerskim sukobima pristalica Arija i Atanasija u Aleksandriji. Serapion je bio aleksandrijski hram posvećen egipatskom božanstvu Serapisu.

Grad

Ti govoriš: “Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
                                                        drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
                                                            ništeći.“

Al' ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
Ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se
                                                            drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Pjesma Grad napisana je 1894, a objavljena 1910. Pisana je u homofonim rimama abbccdda i effggdde. Jedna je od najpoznatijih Kavafijevih pjesama.

Aleksandrija, Egipat, početkom 20. stoljeća

Pjesme u prijevodu Slobodana Blagojevića s komentarima prevoditelja preuzete su

iz Sabranih pjesama u izdanju Dana, Sarajevo, 2004.

Prometej.ba/fš