Franjevački samostan sv. Luke u Jajcu objavio je korespondenciju između bosanskog franjevca fra Josipa Markušića (1880.-1968.) i slovenskog arhitekta Josipa (Jože) Plečnika (1872.-1957.): Fra Josip Markušić - Josip (Jože) Plečnik. Korespondencija 1932.-1956. Korespondenciju je priredio i komentirao dr. Jozo Džambo uz suradnju prof. dr. Damjana Prelovšeka. Suizdavači ovog vrijednog djela su Franjevački samostan sv. Ante - Beograd, ZRC SAZU - Ljubljana i izdavačka kuća Synopsis, Zagreb - Sarajevo. Donosimo Predgovor urednika Korespondencije fra Drage Bojića.

Korespondencija između bosanskog franjevca fra Josipa Markušića (1880.–1968.) i slovenskog arhitekta Jože Plečnika (1872.–1957.) započela je 1932. i trajala do 1956. godine. Kroz to vrijeme dvojica prijatelja razmijenila su stotine pisama koje po prvi put cjelovito objavljujemo s pripadajućim komentarima, pojašnjenjima, dokumentima i ilustracijama, uz napomenu da su Markušićeva pisma Plečniku prethodno u nekoliko brojeva objavljena u franjevačkom časopisu Bosna franciscana.[1]

Fra Josip Markušić, trostruki provincijal Bosne Srebrene, jedan je od najznačajnijih bosanskih franjevaca 20. stoljeća. Uz službe koje je obnašao u franjevačkoj zajednici, Markušić je cijeli život pisao. Dio toga objavio je za života, ali najveći dio njegove ostavštine nije objavljen. Riječ je prije svega o Markušićevim pismima kojih, prema procjeni fra Ignacija Gavrana (1914.–2009.), još jednog znamenitog bosanskog franjevca 20. stoljeća, ima preko deset tisuća.[2]

S druge strane stoji veliki slovenski i srednjoeuropski arhitekt Jože Plečnik. Učenik austrijskog arhitekta Otta Wagnera (1841.–1918.) ostavio je kao profesor i graditelj veliki trag u Beču i Pragu, a ponajviše u Ljubljani. Franjevačka crkva sv. Ante u Beogradu, koju je Markušić smatrao najljepšom crkvom na prostoru Jugoslavije, pripada najuspjelijim Plečnikovim graditeljskim pothvatima. Plečnik je uradio nacrte i nekih crkava za Bosnu i Hercegovinu, ali nijedan od tih planova nije realiziran. Jedino građevinsko djelo arhitekta Plečnika u Bosni i Hercegovini jest toranj na kapelici na groblju Stogić kod Vareša. Fra Vitomir Slugić (1928.–2006.) smatra da je kapelica u Varešu djelo Ivana Meštrovića, uz obrazloženje da „bez ozbiljne reference prof. Plečnik ne bi radio tornjić“.[3]

U Markušićevim i Plečnikovim pismima riječ je ponajprije o uređenju crkve sv. Ante u Beogradu. Gradnja crkve započela je 1929., a crkva je blagoslovljena 1932. godine. Da je Plečnikov projekt izabran za crkvu u Beogradu, zaslužan je upravo fra Josip Markušić, koji je u to vrijeme bio provincijal Bosne Srebrene (1928.–1931.) i koji se odlučio za Plečnikov projekt 1928. godine: „Kad se odlučivalo o gradnji, ja sam kao provincijal jedan gotov i naslijeđen plan za beogradsku crkvu zabacio, a odlučio se na ovaj i ovako odredio“ (14. VII. 1932).[4] Markušić pritom spominje i veliku zaslugu dvojice bosanskih franjevaca koji su u vrijeme gradnje crkve, dakle, prije Markušića, djelovali u Beogradu – fra Bernardina Sarića (1878.–1940.), gvardijana, i fra Arkanđela Grgića (1889.–1975.), župnika.[5] Nakon trogodišnje službe provincijala, Markušić 1931. godine postaje članom beogradskog bratstva, a 1932. godine imenovan je gvardijanom i župnikom u Beogradu. Te godine u lipnju započinje njegova korespondencija i plodna suradnja s arhitektom Plečnikom.

Korespondencija obuhvaća preko 700 pisama, dopisnica i različitih dokumenata. Najintenzivnija je bila u vrijeme dok je Markušić bio u Beogradu, a nakon što Markušić 1940. godine odlazi iz Beograda u Jajce, korespondencija je rjeđa, a u nekim ratnim godinama – 1943. i 1944. – posve je prekinuta. Nakon rata, korespondencija je ponovno oživljena i trajala je praktično do Plečnikove smrti 1957. godine. Markušićeva pisma čuvaju se u Plečnikovoj zbirci u Muzejima i galerijama grada Ljubljane (Muzeji in galerije mesta Ljubljana, MGML), a Plečnikova u Markušićevoj ostavštini u arhivu Franjevačkog samostana u Jajcu.

U pismima je, dakle, ponajviše riječ o nacrtima koji su vezani uz unutarnje uređenje crkve sv. Ante u Beogradu, ali se spominju i drugi nacrti koje je arhitekt Plečnik stvarao. Plečnik je Markušiću slao nacrte svojih izvedenih i neizvedenih djela. To posvjedočuje i Markušić kad 1957. godine, povodom smrti svoga prijatelja, piše da je s profesorom Plečnikom bio „dobro vezan tako da jedva ima koji njegov plan od mog poznanstva s njime da mi ga nije poslao; pa i starije, na primjer Hradčane“.[6]

Prijateljstvo i veliko međusobno uvažavanje Markušića i Plečnika vidljivo je u svakom pismu. To se osjeti već po načinu oslovljavanja: Plečnik je za Markušića „gospodin profesor“, a Markušić za Plečnika „Velečastiti gospod“ kojeg je jako cijenio što potvrđuju i riječi iz jednog pisma: „ljubim Vam ruku za Vaša pisma, klanjam se Vašem srcu i zahvaljujem Bogu za Vas“ (17. X. 1934.).[7] Plečnik se divio Markušićevom dobrom poznavanju i razumijevanju umjetnosti, dok je Markušić bio oduševljen Plečnikovim umjetničkim darom i njegovom duhovnošću i vjerom. Prijateljstvo Markušića i Plečnika „temeljilo se na srodnosti uvjerenja i odnosa prema kulturi, što je Markušić shvatio kao izvanrednu mogućnost da njegova Provincija dobije prvorazredno umjetničko djelo, a on sam izoštri svoje estetske i umjetničke poglede“.[8]

Josip Markušić je pisao i o umjetnosti, a njegova razmišljanja pod naslovom Za našu arhitekturu [9] pohvalio je i Plečnik: „mislim da je izvrsno sastavljeno, svakome poučno, pisano toplo i jasno kako to samo Vi znate. Teško mogu što dodati – a oduzeti ne znam ništa. Vaše strogo i jasno gledanje na arhitekturu meni je užitak i dobitak... Sviđa mi se kod Vas, da imate tako izvanredno razvijen osjećaj za strogost i djevičansko upotrjebljeni plemeniti materijal“ (9. IV. 1947.).[10]

Markušić i Plečnik su jedan drugom pisali uz velike blagdane – Božić, Uskrs, a razmjenjivali su pisma i o rođendanima i imendanima. U pismima se dvojica prijatelja povremeno dotiču i društveno-političkih tema – primjerice neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata – ali uvijek „prigušeno, nedorečeno, aluzivno“, kako primjećuje fra Vitomir Slugić, tako da „priopćene misli ni najvještiji cenzor nije mogao naslutiti“.[11]

Korespondencija između fra Josipa Markušića i Jože Plečnika predstavlja pravi estetski, intelektualni i duhovni užitak. Iz pisama saznajemo o njihovim pogledima na arhitekturu i općenito na umjetnost, ali i o njihovim osobnim uvjerenjima i duhovnim nagnućima. Riječ je o dvojici čvrstih i staloženih ljudi, ljudi izgrađenih stavova i jasnih pogleda na umjetnost, vjeru, život. Neka od pisama doimaju se kao literarni eseji o svijetu umjetnosti i estetike, a neka od njih, iako emotivno stišana i uravnotežena, kako i priliči ljudima u njihovoj dobi i s njihovim iskustvom i mudrošću, svjedočanstvo su čistog i iskrenog prijateljevanja.

Da je korespondencija između fra Josipa Markušića i Jože Plečnika ugledala svjetlo dana, najzaslužniji je dr. Jozo Džambo, povjesničar koji živi i radi u Münchenu. Džambo je bio motivacijski i organizacijski pokretač i budni nadglednik svih radova na korespondenciji. Njegove otprije poznate ljudske i znanstvene osobine – ogromno znanje, posvećenost poslu, strpljivost, preciznost, temeljitost, pouzdanost – potvrđene su i u pripremi ove korespondencije. Zahvaljujući Džambi, pred nama je iznimno vrijedno djelo koje se može mjeriti s najozbiljnijim znanstvenim radovima ove vrste.

Plečnikova pisma Markušiću priredio je dr. Damjan Prelovšek, član Europske akademije znanosti i umjetnosti u Salzburgu, danas bez sumnje najbolji poznavatelj Plečnikova djela kojemu je on posvetio čitav niz knjiga i specijalnih studija. Lektorski dio posla potpisuju Darko Rubčić i fra Stipo Kljajić, a vrlo zahtjevnu i kompleksnu tehničku pripremu korespondencije za objavljivanje majstorski je uradio Branko R. Ilić. Spomenutima i svima koji su sudjelovali u pripremi korespondencije za objavljivanje zahvaljujem u ime nakladnika, Franjevačkog samostana sv. Luke, te sunakladnika, Franjevačkog samostana sv. Ante (Beograd), Založbe ZRC Slovenske akademije znanosti in umetnosti i izdavačke kuće Synopsis d.o.o.

Franjevački samostan Sv. Luke u Jajcu objavio je 2018. godine zbornik radova uz pedesetu obljetnicu Markušićeve smrti pod naslovom Fra Josip Markušić. Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija (ur. fra Drago Bojić). Potom su 2019. godine objavljene i Markušićeve Ratne zabilješke 1941. – 1945. koje je za tisak pripremio dr. Jozo Džambo. U tom nizu izlazi i korespondencija Fra Josip Markušić – Josip (Jože) Plečnik. Korespondencija 1932.–1956., koju svesrdno preporučujem za čitanje južnoslavenskoj javnosti.

Korespondencija između Markušića i Plečnika prava je intelektualna poslastica za ljude iz svijeta umjetnosti – arhitekte, slikare, kipare, likovne kritičare, estetičare, ali i za ljude iz svijeta duhovnosti i Crkve – liturgičare, svećenike, redovnike i druge ljude koji vode brigu o svetim prostorima. Ova korespondencija demonstrira, danas već zamrli i zabačeni, ali uzvišeni način pisanog komuniciranja dvojice prijatelja, uz veliko međusobno uvažavanje, uz pažljivo biranje riječi i nestrpljivo iščekivanje odgovora druge strane. Korespondencija je svjedočanstvo o prijateljstvu dvojice ljudi s istančanim osjećajem za lijepo i sveto.

[1] Vidi u knjizi uvodni tekst priređivačā „Prijateljska korespondencija ‚gospodina profesora‘ Jože Plečnika i ‚visokočastitog gospoda‘ fra Josipa Markušića“, str. XIII, bilj. 1.

[2] Fra Ignacije Gavran: Duhovni lik fra Josipa Markušića, u: Fra Josip Markušić. Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice rođenja fra Josipa Markušića, održan 17. i 18. rujna 1980. u Jajcu, Kršćanska sadašnjost – Revija „Nova et vetera“, Zagreb – Sarajevo, 1982., str. 68.

[3] Fra Vitomir Slugić: Fra Josip Markušić i prof. Jože Plečnik, dva vjernika i dva velika prijatelja, u: Fra Josip Markušić. Zbornik radova, str.108.

[4] Jozo Džambo: „Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!“ Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1932–1935., u: Bosna franciscana XXVIII (2020) 52, str. 202.

[5] Isto.

[6] Fra Josip Markušić: Sjećanje na profesora arhitekta J. Plečnika po anegdotama, u: Dobri pastir, I-IV (Sarajevo, 1957.) 7, str. 282-286. Tekst je objavljen i u zborniku posvećenom fra Josipu Markušiću: Fra Josip Markušić. Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija (ur. fra Drago Bojić), Franjevački samostan Sv. Luke Jajce – Synopsis, d.o.o., Jajce – Sarajevo – Zagreb, 2018., str. 137-142.

[7] Fra Vitomir Slugić: Fra Josip Markušić i prof. Jože Plečnik, dva vjernika i dva velika prijatelja, str. 102.

[8] Jozo Džambo: „Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!“, str. 192.

[9] Markušićev tekst o arhitekturi koji hvali arhitekt Plečnik objavljivan je u nastavcima u glasilu Bosna srebrena, 6 (1947) 2, str. 9-10; 3, str. 14-16; 4, str. 23-26; 5, str. 30-32; 6, str. 41-43; 7, str. 51-53; 8, str. 60-62. Cjelovit tekst objavljen je u zborniku radova: Fra Josip Markušić. Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, str. 96-111.

[10] Fra Vitomir Slugić: Fra Josip Markušić i prof. Jože Plečnik, dva vjernika i dva velika prijatelja, str. 103.

[11] Isto, str. 106.