(Adisa Bašić, Košćela, Planjax komerc, Tešanj, 2021.)

Sve što je u prethodne četiri zbirke (Havine rečenice, Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu, Motel neznanih junaka) pjesnikinja Adisa Bašić upisala u horizont očekivanja čitatelja/ica, može se naći i u ovoj, petoj po redu, pjesničkoj zbirci: ujedinjenje i ispreplitanje ličnih i kolektivnih tema, ironično propitivanje poezije, autoironično promišljanje ženskog tijela, afirmacija erosa i žudnje, razborito sagledavanje duboko prožimajućih gubitaka i, u konačnici, neumoljiva vedrina slavljenja života.

Knjiga pjesama Košćela nanovo će podsjetiti čitatelje/ice na autentični pjesnički glas unutar bosanskohercegovačke književnosti, koji, na koncu, Adisa Bašić uistinu utjelovljuje i reprezentira. Naime, sažimanje pjesama u kratku formu i ispisivanje konciznih, izoštrenih sugestivnih, senzibiliranih i potresno preciznih pjesničkih slika, ostala je prevladavajuća stilska osobitost prepoznatljiva za cjelokupnu poetiku autorice Bašić.

Međutim, Košćela je ipak po mnogo čemu inovativno i izazovno pjesničko ostvarenje, znatno više zbog toga jer se pjesnikinja ovaj put smješta u vrlo specifičnu perspektivnu i ozračje – sagledavanja svijeta sa periferije. Jedna od najdominantnijih odlika ove zbirke jeste upravo promatranje, otkrivanje i proučavanje sela i krute logike života na selu. Temu života na selu pjesnikinja sagledava iznutra, ali je istovremeno obogaćuje pjesničkim pogledom iskosa. Tako će, dakle, autorica u ovoj zbirci pažljivo i sugestivno progovoriti o ljepoti života na selu, ali pritom ne zaboravljajući na onu stranu seoskog života koja podrazumijeva iscrpljujući rad, teške i izazovne životne svakodnevnice.

Selo i pogled sa periferije pjesnikinji će omogućiti da na vrlo slojevit i poetski začudan način progovori o kompleksnom međuodnosu ljudi sa biljkama i životinjama (Na cesti, Mali pas, Košćela), ali i da sagleda dva krupna fenomena poput gubitka i smrti podučena mudrošću zemlje: moji prijatelji sa sela / žive od zemlje / imaju njenu mudrost / kad im krupa uništi usjeve / slegnu ramenima / kad mene kakva nevolja tjera u plač / oni kažu - / šta te briga / napisaćeš od toga pjesmu (Mudrost zemlje). Napokon, Bašić je u ovoj zbirci uspjela ironično i duhovito, ali ujedno i sa mnogo topline i posvećenosti, predstaviti galeriju autentičnih ljudi sa sela. Na primjer, to posebice uspješno čini komentarišući čovjeka koji se toliko srodio sa načinom života u svom vareškom selu, da čak ni nakon dvadeset godina jarkog hercegovačkog sunca ne umije sa maslinama i ruzmarinom kao što je znao sa stablima jabuka i šljiva: noću mu rane blaži / uskovitlani proljetni snijeg / koji uvijek iznova pada / na behar / na voće (Maslina i ruzmarin). Ili, još britikije i upečatljivije, u pjesmama Prva komšinica priča (starinska ljubav) i Druga komšinica priča (spašavanje strine) gdje pjesnikinja uobličava svakidašnji razgovor sa konama, od kojih jedna prepričava kako je njoj umro njen šaćir / sad će sedma godina jer nije poslušao njen savjet da ne ide iz kuće, a druga je pak svojom snagom i umijećem vratila bolesnu strinu u žive, i sve to one prepričavaju pune sebe, zamahujući glavom unazad.

Uobličavanje, pohranjivanje i prerađivanje svakidašnjih glasova, ali i umetanje i referiranje na ulomke iz poezije pjesnika i pjesnikinja koji su svojom poezijom nadahnuli autoricu, dva su vrlo upečatljiva postupka koje Adisa Bašić uvodi u Košćelu. Zbirka završava vrlo dirljivom zahvalom boljim kovačima, kako ih autorica naziva, odnosno priznanjem da je nekoliko pjesama u ovoj zbirci nastalo inspirisano djelom autorica i autora kojima se pjesnikinja često i rado vraća. Takva vrsta odnosa prema pjesnicima i pjesnikinjama prethodnicima/icama zaista je jako dirljiva i govori mnogo o samoj pjesničkoj zbirci. Nedvojbeno, Košćela je knjiga koju fundamentalno obilježava dijalog: čitanje i razgovor.

U zbirci se podcrtava i osjeća da su određene pjesme proklijale iz razgovora ili dozrijevale u dijalogu sa drugima. Uostalom, zbirku i otvara pjesma u kojoj autorica opisuje autentičnu i atmosferičnu situaciju u kojoj na pitanje Jeste li ikada ubili čovjeka?, dva muškarca odgovaraju dugo, ukočenog pogleda i nerado: kad smo se rastajali / kasnije te noći / među nama su titrali / neka neobična bliskost i stid // kao da maločas / nismo razgovarali / nego zadihano i tajno / vodili ljubav utroje (Jedne večeri, nakon puno godina).

Predstavljajući i opisujući razgovor kao vrlo važnu ljudsku aktivnost, kao srž onoga što nas čini živim, te kao stihijsku snagu koja ima moć da zbližava, ogoljava, nadahnjuje, oživljuje, pomiruje, očovječuje, oplemenjuje i sjedinjuje – pjesnikinja Adisa Bašić uvodi jednu od najizraženijih humanističkih gesti i poduhvata: napominje nas da vjerujemo u razgovor, da vjerujemo u odnos sa drugima, podsjeća nas na to da smo po definiciji društvena bića koja se otkrivaju jedino u interakciji sa drugima.

Zbirkom Košćela od početka do kraja preovladava eruptivna empatija i suosjećanje. To je, bez sumnje, još jedan dosljedni i prepoznatljivi poetski pečat Adise Bašić koja se u svojim pjesmama prvenstveno, ako ne i isključivo, posvećuje onima koji su ranjivi, usamljeni, napušteni, zanemareni i nevidljivi. U njenoj poeziji slabosti i ranjivosti važne su teme i osjećanja, te se autorica stoga ne ustručava da progovori o ljudskim slabostima i lomljenjima kao o najvrijednijim vrlinama.

Mnogo je reprezentativnih primjera suosjećajnog pogleda na svijet i brige za drugoga u ovoj zbirci, a među njima se svakako izdvaja pjesma Ničeovi konji u salonima za nokte, u kojoj se ženski lirski subjekt, obeznanjen u vakumu šoping centra, prelama gledajući u nizove skrivenih i umornih radnica manikirki koje danonoćno turpijaju / u jarmu od led sijalica i stakla: svaku od njih nježno zagrlim / i zaridam // nad njima nad sobom / nad svima i nad svim (Ničeovi konji u salonima za nokte). Autoričini Ničeovi konji podsjećaju nas na to da su mjesta na kojima se slamamo svuda oko nas, da su prizori koji nas potresaju i uznemiruju obično na najneočekivanim mjestima, poput ovoga u savremenoj kapitalističkoj mašineriji, te da, ukoliko smo senzibilirani i osjetljivi u ovome krutom i ubrzanom dobu, vrlo često ne možemo uraditi ništa drugo osim isplakati se nad napravdom i nesrećom, tugom i bolom.

Naglašavanje slabosti i ranjivosti autorica provlači kroz nekolicinu pjesama. Na primjer, to čini i u pjesmi Rodoslov dok sa ponosom predstavlja promašene pretke i njihove beznačajne živote, kao i u posebno dirljivoj pjesmi Mali pas u kojoj opisuje potresnu dramu prolaska pored pregaženog psa i borbe da se opravda taj čin prolaženja bez zaustavljanja, bez osvrtanja: rekla sam mu oprosti / previše je sranja u mom životu / ne mogu da mislim / hoćeš li umrijeti ili preživjeti / ne mogu ti ništa obećati / svijet je nepravedno mjesto / ljudi umiru a kamoli mali psi / nesreće je previše ionako / rekla sam i plakala dodajući gas (Mali pas).

Jako važnu tematsku okosnicu u zbirci čini ironično i autoironično komentarisanje i propitivanje ženskog tijela (Igra s mišlju, Moj ginekolog, Tijelo se smije i piše pjesmu), što je usko povezano sa temama erotskih doživljaja, žudnje i afirmativnog smijeha. Međutim, tijelo je u ovoj zbirci sagledano kroz nekoliko originalnih vizura, a jedna od njih je i bolno iskustvo iznevjeravanja tijela. Ovim temama autorica Bašić se ponajviše bavi u centralnim pjesničkim ciklusima: Elegija srednje životne dobi i Znamenje. Naime, pjesme koje spadaju u ciklus Elegija srednje životne dobi dominantno su posvećene razobličavanju ljubavnih odnosa srednjovječnih parova, ali su u isto vrijeme ispisane vrlo provokativno, tonom koji naglašava žensku nadmoć i slobodu (Nadmoć, Delikatni obožavatelj, U lice). Istovremeno, u ovom ciklusu pojavljuju se i osvježavajuće igre s mišlju, kao i vrlo duhovita elegija u kojoj se ženski lirski subjekt prisjeća svih nepovratnih ljubavnika i odaje im slavu na svoj sreći što su joj nekad priređivali: jedan bivši ljubavnik je mrtav // od jednog sam kupila / životno osiguranje // ali kad je trebalo svaki je / (nek im je vječna slava i hvala) / ne štedeći znoja zapinjao - / pune ruke čiste sreće mi nosio (Elegija srednje životne dobi).

Sa druge strane, u poetskom ciklusu Znamenje, pjesnikinja tematizira jedno od najtraumatičnijih iskustava koje proživljavaju isključivo žene, a to je iskustvo spontanog pobačaja i odnos prema majčinstvu uopšte. Autorica tim temama prilazi na vrlo specifične, kompleksne i raznovrsne načine. Najprije, u pjesmi Znamenje Bašić progovara o tom bolnom iskustvu kroz vrlo originalnu i dirljivu metaforu nestajanja lastavica iz gnijezda, potom na sličnom tragu piše bolnu pjesmu o ženki kita-ubice koja je sedamnaest dana nosila svoje mrtvo mladunče: gledam koliko je to – hiljadu milja. / to je kao da nekoga guraš kroz vodu od sarajeva do geteborga. / od istanbula do moskve. / od kazablanke do pariza. / tako tuguju kitovi-ubice. / tako se oplakuju najveći gubici. / grandiozne razmjere za neiskazivu tugu. / i sumanuta odlučnost da ne prestaneš da plivaš. Bašić se ujedno u ovom ciklusu dotiče još jednog izuzetno važnog ženskog iskustva, a to je ginekološki pregled i priroda odnosa pacijentice i ginekologa. Istina je da se o ovome nelagodnom iskustvu pisalo se jako malo, stoga je ova pjesma važna i kao poticaj da se pjesnički artikuliše jedno od najupečatljivijih ženskih iskustava, što, uostalom, Bašić uspijeva u svojoj pjesmi Moj ginekolog.

Propitivanje i ispipavanje tijela autorica nastavlja i u ciklusu Božanski zanat, tematizirajući poziciju pjesnikinje i poezije. Žensko tijelo kao razlika sagledano je u ovom ciklusu kroz više vizura. Na primjer, kada želi reći šta je dobro za poeziju Bašić navodi: izgladniti se / izranjavati se / pustiti druge da te ranjavaju / i ljube (Šta je dobro za poeziju) čime sugestivno nagovještava da je tijelo saučesnik u pisanju, a tu će ideju potom radikalizirati stihovima: ja nemam tijelo / ja jesam svoje tijelo // pročitala sam tu rečenicu naglas // moje tijelo se nasmijalo od srca / preko pluća bubrega i jajnika / pa sve do debelog crijeva // sjelo je i o tome napisao ovu pjesmu (Tijelo se smije i piše pjesmu). Nadalje, Bašić uvodi još jednu razliku, koja ovaj put nije zasnovana samo na tijelu nego na tome kako pjesnici doživljaju poeziju u odnosu na to kako to čine pjesnikinje. Autorica, naime, pravi vrlo duhovit kontrast, te za pjesnike kaže da se ne laćaju pera / ako se njime ne penju / direktno u vječnost; a s druge strane, one / pak iznad svega / vole upitnike / smiju se drugima i sebi / govore o toplom mlazu mokraće pod tušem / o lutkama ispečenim u požaru / o ležanju na ginekološkom stolu (Šta smo iz njihovih pjesama naučili o velikim pjesnikinjama i pjesnicima).

Zanimljivo je i to da se u Košćeli progovara o mnogim intimističkim traumama, ali bez samosažaljenja i gorčine. Pjesnikinja iznalazi način kako da sa toplinom, smirenošću i bljeskom vedrine progovori o krupnim temama poput smrti i rastanaka, kao što to, na primjer, čini u ciklusu Tata i smisao, ili kao što to radi u pjesmi Košćela, po kojoj zbirka nosi naziv, a u kojoj se govori o paru koji posadi drvce / tanjušno kao prst i opojeni vinom utješno i vedro se uzdaju da će neko nekad negdje / nekome morati roditi / nekakvu djecu // za ovaj naš hlad. Mnogo različitih intimističkih iskustava i angažiranih tema, potresnih, dirljivih i životnih slika i doživljaja, oplemenilo je Košćelu i učinilo je razgranatom, bogatom i slojevitom pjesničkom zbirkom, čiji će ljekoviti plodovi dugo sazrijevati u čitateljicama i čitateljima.

Autorica: Nikolina Todorović, Prometej.ba