Prolog, trideset i dvije glave i epilog.

Pročitam glavu, dvije i odložim knjigu. Mučim. Ostavim je na stolu da odstoji preko noći, rasklopljenu. Na dvadeset četvrtoj glavi zaplačem. Sve nadam se da će Esko Sejfin, jedinac sin, bagerist na površinskom kopu rudnika Omarska, vratiti se kući živ i sjesti s materom za stol na večeri spremljenoj za dvoje.

Sejfa umrla za stolom od čekanja. Sama.

Priče iz Schindlerova lifta kao da zapisivao je Darko Cvijetić po motivima jezivih naslada iz Boschova slikarskog vrta, a koje oživljavao je u ambijentu bosanskog mikrosvijeta jedne prijedorske zgrade sa trinaest katova. Pripovjedač u pjesniku dešifrirao je demonski jezik “smrtolike prilike” i dosljedno pratio njen krvavi trag po katovima oglednog zdanja socijalističke arhitekture kao živim krugovima pakla, jezovitijim utoliko što su prerasli okvire alegorije.

Formom, stilom i jezikom autor uvodi čitatelja u izravan odnos s užasom, tako da ni onaj najneviniji iz proteklog rata nakon čitanja ove knjige neće moći usnuti a da se ne probudi “prestrašen u zoru”.

Zoran Ljubičić, Prometej.ba