Udvojeni oksimoronski otklon od uobičajenih značenja prisutan je već u tom naslovu: prvo, otkud kuća onom ko je razbaštinjen (i koja je to, i kakva kuća?) – a potom, takođe, kako sanjar može ostati bez snova (kao svoje neupitne baštine)? Odgovarati na ova pitanja – to je bila zadaća koju je pjesnik stavio preda se

Pjesnik koji je to odavno bio, ali koji objavljuje tek odnedavno; rođenjem vezan za Travnik, godinama mladosti i zrenja za Mostar – a od 1993. imigrant u Norveškoj. Samo godinu dana nakon prve objavljene knjige poezije “Čovjek sa dva srca”, Kandić je za štampu pripremio novi rukopis “Kuća razbaštinjenih sanjara”, koji izlazi opet u izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva. Pjesnik u njemu, koliko god se dugo čekalo da se napokon oglasi, i koliko god da je imao šta (i rašta) šutjeti – traga, evo, intenzivno, za svojom kućom u jeziku; ta i takva potraga je predmet ovog skromnog teksta.

Sam naslov (sanjare je teško zamisliti kao razbaštinjene!) stoji kao prvi ključ-putokaz za onog ko prolazi kroz ovu knjigu u svojstvu čitaoca-interpretatora: kažimo odmah da su redukcija i destrukcija života i životnosti areal, okruženje ili ambijent iz kojeg se oglašava duša pjesnika u ovoj knjizi. Udvojeni oksimoronski otklon od uobičajenih značenja prisutan je već u tom naslovu: prvo, otkud kuća onom ko je razbaštinjen (i koja je to, i kakva kuća?) – a potom, takođe, kako sanjar može ostati bez snova (kao svoje neupitne baštine)? Odgovarati na ova pitanja – to je bila zadaća koju je pjesnik stavio preda se; ukupno 64 pjesnička teksta razvrstani su u pet ciklusa: “Pogled u nevidljivo nebo” (14), “Portreti” (15), “Kontemplativne igrarije” (14), “Kameni otisci” (10) i “Tragom tananih duša” (11).

Lirsko-kontemplativna stišanost i nepretencioznost pjesničkog glasa iz prve knjige odmah se i ovdje dȃ prepoznati: pjesnički subjekt se kreće u prostorima između postojanja i nepostojanja, između “jesam” i “nisam”, između bilog (ponestajućeg, u sve razuđenijem sjećanju) i budućeg (isto tako ponestajućeg, u sve raspršenijoj nadi ili u sve zamućenijoj perspektivi). Ta hijatus-smještenost u svakom slučaju je “neudobna”, sama po sebi problematična: zato u ovim tekstovima i nema nikakvih “spektakularnih” pregnuća ni postignuća kreativnog pjesničkog uma: nema, dakle, stilizacija ni “prelamanja” u jeziku koji bi autora uopšte mogli dovesti u kušnju bilo kakvog samozadovoljstva (ispunjenja, ostvarenja) u domenu “zanata” (reprezentativne vještine “baratanja riječima”). Pjesnikov jezik posve je razumljiv, riječi, sintagme, pjesničke figure ne čine se nimalo “raskošnim” niti izražajnostilistički “sofisticiranim” – a, opet, u svakom tekstu se radi o prvim i posljednjim, o onim najtežim stvarima i pitanjima:

“U nijemoj tišini obale/ Prepoznajem nadolazeći/ Nemir voda // Što dalje odmičem rođenju/ Sve više mi se otvara/ Svevelika/ I neistražena životna/ Tajna // Važno je doći/ Do skrivene strane/ Postojanja // Slijediti sebe/ Stopama usamljenosti // Otići na prapočetak/ Do čiste bjeline // Kao slikar stati/ Pred platno // Uzvišeno/ Naslikati misteriju // Ovjekovječiti/ Tajnu bez kraja”.

Evo kako glasi pjesma po kojoj je naslovljen prvi ciklus (“Pogled u nevidljivo nebo”); drama eshatoloških (dakle, prvih-i-posljednjih) pitanja prisutna je u svakom tekstu – i u svakom tekstu pjesnički subjekt (nekad u prvom, nekad u drugom licu jednine) zastavljen je, “zaskočen”, zatečen, zabludio, zalutao... između sna i jave, između prošlog i ovog vremena, između prisustva i odsustva, između mogućnosti i nemogućnosti da se uopšte kaže-izgovori to “o-čemu-je-riječ”... A to nikako ne prestaje: to, o čemu je riječ:

“Soba je puna/ Potrošenih dana i noći // Zuriš u prazno/ Preplašen talasanjem // Nečijih pokreta/ Koji dolaze izvana // Osjetiš kako vrijeme/ Napušta magnovenje/ Kao na pokretnoj traci/ I ne ostavlja trag // Riječi kojima se braniš od strepnje/ Odbijaju se od predmete // Doživljaji ne stižu/ Da postanu sjećanje // Otvaraš vrata kuće/ I vriskom razbijaš tjeskobu // Nijedan glas što ode u eter/ Više nije tvoj”.

Evo sjajne pjesme “Ostvaren u eteru”, takođe iz prvog ciklusa; ovdje je još jasnije to što smo prethodno naglasili – da pjesnički subjekt ne izlazi nikako iz hijatus-pozicioniranosti, i da je sve to čime se bavi, uvijek i neprestano, ovaj ili onaj teški teret ne-postojanja, ne-ostvarenosti, ne-ispunjivosti, ne-smislenosti. Egzistencijalistička tjeskoba, “strah-i-drhtanje” pred svim tim ne-... (što se protežu unedogled, na sve aspekte i nivoe postojanja) kao da n a l a ž u pjesniku upravo tu i takvu izražajnu suzdržanost; Kazaz to u svojoj recenziji naziva “neoegzistencijalističkim i novoosjećajnim štimungom”, dodajući da se kreativni napor pjesnikov izdvaja po tome što se očituje i ostvaruje “bez nošenja s apsurdom koji stoji između dva ništa, onog prije rođenja i onog poslije smrti, već se potraga za smislom zbiva u ovim stihovima kao potraga za tajnom umjetnosti uz posvetu velikanima...”.

Nesporno je da je čitav drugi ciklus, “Portreti”, sa petnaest pjesama, posvećen pojedinim velikim stvaraocima (likovnim i književnim), upravo kao svojevrsni impuls prodiranja u to (ili prožimanja time) što jest tajna stvaranja (kao umjetničkog): tu su tekstovi posvećeni Lubardi, Veličkoviću, Nevjestiću, Popoviću, Staniću... pa i Skenderu Kulenoviću, Vasku Popi, Petru Gudelju). Ali potraga traje i dalje, u svim ostalim tekstovima, i kad su bez posvete: potraga-svjedočanstvo što se odvija i očituje kroz pokušaje samoprepoznavanja (pjesničkog subjekta, individuuma, humanuma) u toj izmeđosti koja toliko liči na n i š t a; nekad u okolinskoj (svjetovnoj), nekad u doživljajnoj (duhovnoj) ravni:

“Sjedimo u parku/ Vigelandovih skulptura/ Jesen rasijana/ U krošnjama bdi // Žut kao dunja/ Mjesec prosjači/ Nad blijedim sjenama/ Drvoreda // Mrak izgara/ Prastare zvijezde // Mi palimo jednu/ Po jednu cigaretu // Divimo se tišini/ I kolutima dima/ Što kao anđeli/ Lebde iznad nas // Na susjednoj klupi/ Beskućnik/ Odsutnog pogleda/ Puše u promrzle prste // Mramornim ustima/ Razgolićene statue/ Protestuju/ Nijemo”.

Evo još jedne izvanredne pjesme, “Veče u Vigelandovom parku”; mrak koji izgara prastare zvijezde, Mjesec koji prosjači nad sjenama drvoreda, razgolićene statue koje nijemo protestuju... to su te nimalo potencirane, ali u datom kontekstu prave, jedinstvene, do kraja pogođene stilizacije – koje prizoru, ambijentu, (ne)dešavanju, doživljaju daju onu dubinsku, neponovljivu izvornu boju i dimenzioniranost. Teško je jasno odrediti, recimo u ovoj pjesmi, da li ima ili nema tog “nošenja sa apsurdom”; ali svakako ima doživljaja (izvornog, autentičnog) toga tereta što ga nazivamo apsurdom – doživljaja koji je čist i snažan, a koji ostavlja otvorenu mogućnost u-čitavanja značenja ili interpretiranja pjesničkog teksta. Stalo nam je ovdje, posebno, ukazati na kontinuitet tog napora-impulsa ulaženja u najtanje i najmanje procjepe vremena, u ono-nešto-jedva-iskazivo što (poput šutnje između stihova!) stoji između slika, elemenata ili sekvencija te upitne stvarnosti (upitne u smislu /ne/mogućnosti da bude sa-gledana i do-življena kao takva, kao stvarnost). O tom ulaženju, čini mi se, i jest riječ – u cijeloj ovoj knjizi: o svijetu oko nas i o nama u tom i takvom svijetu koji ponestajemo u toj svojoj nekoj datosti-podrazumijevanosti – koji nepovratno gubimo elastičnost, pokretljivost, životnost ostajući bez “vezivnog tkiva”, bez “hrskavice”, bez sponske funkcije i učinkovitosti vremena (u kojem i kroz koje bismo trebali da se očitijemo-i-potrđujemo kao takvi-nekakvi). Dakle, ući u taj procjep (u to, na prvi pogled, ništa!), pokrenuti se u tom ulaženju kroz to neko-skoro-ništa, posvjedočiti u jeziku taj napor tog i takvog ulaska: o tome je riječ u ovoj Kandićevoj knjizi. Igrati u tom što je već skoro-ništa: naravno, bez galame, bez patetike.

“Na putu prema teatru/ Iz magle su izranjali tramvaji/ Noseći nevidljivo vrijeme/ Svojih putnika/ I nestajali/ Na paralelnim šinama

***

U predstavi/ Tri sestre Antona Čehova/ Nema glavnog lika/ Iako je sveprisutan/ Dijalozi ne vode nikuda/ Odnosno to su monolozi/ Koji se ne dodiruju // Likovi razgovaraju/ Ali se ne čuju // Kao u vakuumu njihovi glasovi/ (Mrve se o fasadu vremena)

****

Na platnu Paula Cezanna/ Časovnik od crnog mermera/ Nema kazaljki // Samo mu vrijeme/ Očitalo vječnost djela”.

Evo, to je pjesma “U močvari mrtvog vremena”, takođe izvrsna, u kojoj se razvidnim nadaje ovo što želimo potencirati u interpretaciji: u pjesmi se u dva nivoa (stvarnosni i interpretativni) artikuliše taj hijatus, procjep, rasjed – u kome se gube mogućnosti interakcije, očitovanja i samopotvrđivanja humanuma (onako kako smo u fizičkoj stvarnosti “mimoilazni”; kako smo rasuti i nekonektovani u socijalno-psihičkoj ravni; i kako smo izgubljeni, zabludjeli, iščezli u povijesnoj i u metafizičkoj ravni). Kretanje bez dodira, govor bez slušanja i razumijevanja, vrijeme bez kazaljki, dakle bez pouzdanosti bilo kakvog mjerljivog reda i kontinuiteta u kosmičkom smislu – to je ono od čega uvijek već polazi pjesnik, u naporu da ipak govori to što je neizgovorivo, da ipak bude u tom što je skoro-već-nepostojanje: i uvijek je o istom naporu riječ, o ulaženju u te procjepe, o disanju u vakuumu, o “govorenju pod vodom” toga skoro-već-nepostojanja. Ovakva interpretacija nije samo na iščitavanju tekstova iz ove Kandićeve knjige zasnovana – ona je već odranije, u vlastitom iskustvu doljepotpisanog, razabrana kao modus vivendi i kao identifikacioni kod estetskog (ali, i ontičkog!) očitovanja/ostvarenja umjetnika i čovjeka (humanuma uopšte) ovdje i danas: to ulaženje u ispražnjenost skoro-već-ničega jedina je nada u susretanje i u spas tog humanuma, u svijetu na koji smo osuđeni. O tom ulaženju je riječ i kad govorimo o pisanju, i kad govorimo o čitanju, o tom ulaženju je riječ i kad izgovaramo onaj kur’anski poziv (“Ikre!”), i kad pokušavamo dosljedno ostajati uz sokratovski imperativ (“Poznaj sebe!”). Tekst koji još izravnije svjedoči o tome je s naslovom “Ko čita moje pjesme”:

“Veliki je razmak/ Od početne misli do onog/ Što ostane zapisano/ I tvoje volje čitaoče/ Da otvoriš knjigu/ I pročitaš je u cijelosti // Da li se tada sretnu/ Naše kozmičke energije // Moja izgubljena u pisanju/ A tvoja u predasima/ Između pjesama/ I netaknutih stranica // Da li se tada prepoznaju/ Lirske duše koje lebde/ U molekulima odstojanja/ Koje nas na čaroban način zbližava // Jer ljepota je upravo u tome/ Što sam ja dok pišem/ A što si ti dok čitaš // I čini mi se da svaki put/ Kada okreneš/ Novu stranicu knjige/ Jedan dio mene/ Zauvijek i neupitno/ Nestane u tebi”.

“Molekule odstojanja”: kakva sintagma! I taj “jedan dio mene”, koji “zauvijek i neupitno” upravo nestane (a ne – ostane!) u čitaocu...! U izražajnostilističkoj ravni, ova je knjiga dodatno potvrdila unutrašnju tendenciju esencijalizma, kao dominatnu i najsnažniju u pjesničkom kreativnom duhu Kandićevom; već sam u osvrtu na prvu njegovu knjigu potencirao tu silinu esencijalizacije u minijaturama (kao što je, naprimjer, ona o pijetlu: “praskozorje/ ga iznenadi/ na krivoj/ nozi/ onda bunovan/ i ljut/ kljunom razbija/ ljusku mraka // inače mašta/ kako prepjevati/ kukuriku/ u poj/ kanarinca”) – a tako i sad želim staviti u prvi plan pjesme iz trećeg po redu ciklusa u ovoj knjizi “Kontemplativne igrarije”; evo za ilustraciju pjesma “Bijele stranice:

“Na kraju svake knjige/ Jedna je ili više/ Praznih stranica/ Bijelih i neodređenih // Kao da je čitaocu/ Ostavljena mogućnost/ Da se ispovijedi/ I okaje piščeve grijehe”.

Takve kondenzirajuće siline i nabijenosti su i tekstovi “Toliko o grafitima” ili “Nemoć”: pet, šest ili osam stihova, u kojima se uspijeva “dovoljno zinuti” – da bi se zaustilo to sve (koje nam se nadaje i predstavlja kao ništa).

“Zaboravio si/ Da zaključaš vrata/ Kuće // Pod okriljem noći/ Tvoja djeca su/ Pobjegla ne rekavši/ Zbogom // U ružnom snu/ Niko nije kriv”.

Tako pjesnik u pjesmi “Grijeh”; a u tekstu pod naslovom “Filozofska jednakost” stoji ovako:

“Zapamti/ Ma koliko bili blizu/ Ili daleko/ Jedno od drugog/ Gledano istovremeno/ Iz moje i tvoje perspektive/ Uvijek ćemo biti/ Jednako udaljeni”.

Čini mi se da je upravo ovaj model pjesničke izražajnosti najbliži Kandiću – i da se u njemu i preko njega na najrazvidniji način očituje njegov duhovnopoetički postav, o kome smo govorili na početku ovog teksta. Paradoks je da se laganim na prvi pogled čini taj nepretenciozni pjesnički iskaz-i-izraz – a zapravo je sve vrijeme riječ o sizifovskom, najvećem mogućem naporu nošenja toga Ništa, u kojem se rasulo i izgubilo ono što je nekad moglo i moralo biti Sve.

Taj je paradoks moguć, pa i objašnjiv: on zapravo stoji na tome – što su tekstovi Kandićevi muzički ustrojeni i realizirani kao kompozicije daha: disanje, kao ona prva-i-posljednja istina bića u nama, koje ostavlja zamagljeni trag na hladnom staklu skoro-već-nepostojanja. Figure koje se u magnovenju formiraju i potom vrlo brzo izgube na površini tog stakla (našeg tzv. života) valja uhvatiti, zapamtiti, a nekad, po potrebi, i prstima oblikovati-ocrtati: ništa lakše, rekli bismo – ali i ništa teže, također. Disati-i-biti. Ne znajući nikad da li je uopšte i koliko je to i takvo svjedočanstvo (našeg daha na smrznutom oknu, naših stihova na papiru) dostupno nekim drugim očima-i-ušima. Pa ipak, i pored toga, biti ispunjen i sretan u tom ne-stajanju i nestajanju daha (u tome da “jedan dio mene/ zauvijek i neupitno/ nestane u tebi” – ko god, kad god i kako god taj “drugi”, taj “ti” bio ili ne bio nadnesen, ikad, nad površinom zamrznutog stakla, nad bjelinom ispisanog papira).

Željko Grahovac