Agota Kristof: „Velika bilježnica“

Roman „Velika bilježnica“ prvi je roman mađarske književnice Agote Kristof, objavljen 1986. godine, ujedno i prvi roman u neobičnoj romanesknoj trilogiji koju čine i romani „Dokaz“ (1988.) i „Treća laž“ (1991.). Trilogija je obilježila ime i djelo ove autorice, koja je književnu karijeru otpočela kao pjesnikinja, potom kao dramska spisateljica, no prvi dio trilogije o gradiću K. i o blizancima zatočenima u vlastitoj povezanosti, potom rastrgnutima povijesnim zbivanjima, roman „Velika bilježnica“, donio joj je svjetsku slavu, prijevode u preko trideset zemalja, brojna ponovljena izdanja… Za ovaj roman joj je 1987. godine uručena Europska nagrada za književnost.

Agota Kristof rođena je 1935. godine u mađarskom gradiću Käszegu, nedaleko od austrijske granice. Kao dijete upamtila je dvije okupacije – prvo njemačku, zatim i rusku. Nakon što je mađarska pobuna 1956. godine brutalno ugušena od strane sovjetskih trupa, Agota Kristof u 21. godini napušta Mađarsku i emigrira u Švicarsku, gdje, u gradiću Neuchâtel, ostaje živjeti do smrti. Pisala je na francuskom jeziku, najviše za kazalište (knjiga njenih izabranih dramskih tekstova „L' Heure grise et autres pièces“ objavljena je 1998. godine). Njezin roman „Jučer“ („Hier“) nominiran je 1995. godine za Goncourtovu nagradu. Napisala je i autobiografsku pripovijetku „Nepismena“, zbirku kratkih priča „C' est egal“.

Za svoj je književni rad primila i prestižne Nagradu Gottfied Keller i Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost za sveukupno stvaralaštvo.

Njeno ime danas u povijesti europske moderne književnosti stoji kao jedno zasebno mjesto, koje ima svoju težinu i prepoznatljivo značenje, prije svega zbog specifičnog, autonomnog, inovativnog jezičnog pristupa obradi traumatičnih tema suvremene europske povijesti, tema obilježenih prisutnošću zla donesenog strahotama rata, fašizma ili totalitarnih vladavina, zla koje svoju neobičnu prijemčljivost i daljnji razvojni tijek nalazi i u ljudima, starcima, djeci, koje izopačuje lica humaniteta gotovo do groteskne neprepoznatljivosti, u grimase nakaznosti koje ipak, tu i tamo, iznenade bljeskovima suosjećajnosti, pravednosti, ispravnosti…

Iako živ i slikovit, vrlo konkretnih i efektnih plastičnih oblikovanja, jezik, stil Agote Kristof u „Velikoj bilježnici“ bliži je (ili barem, čitatelja prije asocira) na dramski tekst, negoli na jezik poezije, odnosno lirske proze. Moguće da je to zbog njegove svekolike lišenosti melankolije i pathosa – to je jezik posrednički i izravan, kao što je jezik drame, bez tendencije da u čitatelju probudi ganutljivost, već uvijek prije usredotočen na to da ga podsjeti na grubost, nemilosrdnost ljudskoga života, što kroz ovo podsjećanje rađa osjećaje oporosti i ironije. Naglasak je na igri, na dramatici akcijskih kruženja koja u svojoj jednostavnosti i slikovitosti (a u ovome tekstu je riječ o slikovitosti koja je vrlo vizualna, i koja trenutačno priziva žive scenografije i kostimografije kazališnih pozornica) kreira i budi ova osjećanja, doživljaje i potrebe.

Junaci ove pripovijesti (romana ili, možemo ga doživjeti i kao dulju novelu), također nose dramska imenovanja – oni su nazvani ne osobnim imenima, već ulogama kroz koje ih prepoznaju i identificiraju dvojica maloljetnih pripovjedača, braće blizanaca koji su nesporazumom i nedaćom velikih povijesnih okolnosti dospjeli iz velikoga grada na selo, od Majke koja ih je na čuvanje i zbrinjavanje predala svojoj majci (Baki).

Tako junake prepoznajemo, slično kao i u nekim dramskim tekstovima, prema njihovoj funkciji, ulozi koju nose u pripovijesti – Majka, Baka, kapetan, posilni od kapetana, Otac, susjeda, susjedina kćerka, Zečja usna, sluškinja, župnik… Specifičnost njihova oblikovanja u junake iznalazi se kroz, u stilskom, jezičnom, narativnom smislu krajnje jednostavan prosede, kojim se, što je moment „oneobičavanja“ kojega autorica postiže svojim netipičnim pripovijedanjem, dolazi do važnih momenata ljudske psihologije, kako one individualne, tako i psihologije kolektiva.

Vrijeme događanja pripovijesti, kao niti mjesto, nije točno određeno, ali se ono može naslutiti (čitalac shvaća da se radi o vremenu tijekom Drugog svjetskog rata). Starica, baka koja čuva blizance prljava je, prosta, osvetoljubiva, živi pod sumnjom okoline da je trovala svoga muža. Blizanci shvaćaju da, ukoliko žele preživjeti, moraju očeličiti – zbog toga prakticiraju vježbe čiji je cilj fizička i emotivna desenzibilizacija – nagone sebe da podnose glad, hladnoću, bol. Prose, lažu, kradu i ucjenjuju, prebijaju…

Pripovijedanje je izneseno u prvom licu množine, ovo pripovjedačko „mi“ sugerira neodjeljivost, perspektivu neodvojive povezanosti braće blizanaca koji istovremeno proživljavaju senzacije koje doživljava samo jedan od njih, i kod kojih činjenica razdvajanja izaziva psihofizičku bol (za svoju djecu, roditelji blizanaca smatraju da su jedna te ista osoba, i da su čudni, istovremeno držeći da su vrlo pametni…).

Dominantno glagolsko vrijeme koje se u romanu upotrebljava jest prezent – odabir prezenta u pripovijedanju dodatno pojačava efekt urtnuća osjećaja koju oblikuje događajna situacija – okrutnost rata briše svaku misao, time i mogućnost perspektive budućnosti, svrgavajući čovjekovu pažnju isključivo na ono što je trenutno i sada, na opstajanje samo (i, također, svako je prisjećanje na prošlost, svaka mogućnost emotivne razgaljenosti u okolnostima rata nepoželjna, jer se time gubi fokus, koncentriranost na ono što je uistinu važno).

U smislu i u težnji vlastitog psiho-fizičkog održanja blizanci sve što čine shvaćaju kao vježbe, te – krajnje surove – vježbe su zapravo njihovi mentalni odgovori na realne ugrožavajuće situacije, inteligentni (ali i okrutni) nacrti ideja kako bi se te situacije potencijalno mogle razvijati, pa potom i razriješiti, ili unaprijed prevazići, zaobići.

„Velika bilježnica“ može se također čitati i kao pokušaj jednog djeteta (jedne uplašene, u tešku egzistencijalnu situaciju dovedene osobe) koje pokušava kroz literarnu simulaciju, izmaštano stvaranje brata blizanca, stvoriti dodatnu snagu, kao i motiviranost da se prežive teške okolnosti. I samo pisanje teksta romana zapravo jest vrst stvaranja dodatne snage – ne samo za autoricu koja je osobno prolazila kroz surove životne situacije, rat, život pod totalitarizmom i patnje migrantskog iskustva, već i za njene literarne junake – oni, naime o svojim nečasnim podvizima svakoga dana pišu kratke sastavke, od kojih na koncu biraju bolje i prepisuju ih u bilježnicu koju zovu „Velika bilježnica“.

„Da bismo odlučili je li „dobro“ ili „loše“, primjenjujemo vrlo jednostavno pravilo: sastav mora biti istinit. Moramo napisati ono što jest, ono što vidimo, što čujemo, što radimo.“

„Ako napišemo: „Posilni je dobar“, to nije istina, zato što je posilni možda kadar učiniti nešto zlo, a da mi to ne znamo. Zato ćemo napisati samo. „Posilni nam daje pokrivače. Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodređene, bolje je izbjegavati ih i držati se opisa predmeta, ljudskih bića i sebe, to jest vjernog opisa činjenica.“

Blizanci su utemeljili metodu – sastavcima koje pišu u „Veliku bilježnicu“, metodu koju po njenoj strogoći shvaćaju bližu znanstvenoj, u čiju pragmatičnost vjeruju, smatrajući kako će, pridržavajući se je, uz njenu pomoć biti bliže istini. Temelj te metode jest izbjegavanje promatranja i govorenja o osjećajima – svijet se može dosljedno tumačiti i bilježiti ukoliko se usredotoče na ono konkretno, na činjenice. Vjeruju kako će uz pomoć ispisanog teksta stići bliže istini o životu, ne sluteći da tekst istovremeno odražava i istinu o njima samima, o životu kojega su, u određenim povijesnim i društvenim okolnostima, vodili, i koji ih je preobrazio (kao i njihove literarne saučesnike) u gotovo neprepoznatljive ličnosti.

Moment udvojenosti prisutan je i u ovoj domeni, moment neprestanog zrcaljenja, preslikavanja, koji može sugerirati, kako napominju određeni teoretičari, analizirajući ovo djelo, i teškoće, probleme s osjećanjem udvojenosti ili rastakanja, gubitka identiteta, probleme koje inače reflektira migranstsko iskustvo (bilo da se radi o unutarnjoj ili vanjskoj emigraciji), a čija je specifičnost ne samo u osjećanju nesigurnosti i neizvjesnosti, već i u novome jeziku, u slučajevima kada se radi o vanjskoj emigraciji.

Radi se o problemu koji je na konkretnoj, životnoj razini bio prisutan kod spisateljice, koja je odlučila pisati na francuskom jeziku kojega, slično kao i Beckett sa francuskim ili Joseph Conrad sa engleskim, nije poznavala dovoljno. Smatra se da neobičnost jezika Agote Kristof svoje izvorište duguje takozvanoj lingvističkoj nepovoljnosti migranata općenito, sileći ih da se, radi usvajanja novog jezika, vrate najbazičnijim jezičnim modelima, karakterističnim za dječji uzrast.

Ovaj se problem može vidjeti kao ključ za specifičnost autoričinog jezika, potencijalan ključ njenog kreativnog procesa. Krajnja jednostavnost jezika kojega koristi (očito u nedostatku sofisticiranijeg poznavanja), stila kojega njime oblikuje, često dovodi do šokantnosti u prikazima i slikama. Skučenost izražajnih sredstava otvara prostor za prikaze monstruoznosti sa kojima se blizanci suočavaju, a koje, kako napreduju njihove vježbe iz bezdušnosti i beskrupuloznosti, kasnije i sami provociraju.

Blizanci kreiraju vlastitu etiku, koja, paradoksalno iako oni postupaju okrutno i nemoralno, u određenim trenutcima djeluje kao rijetko pravična i poštena (slično je i sa likom njihove bake, u kojoj se također odražava ova dvojnost, kolebanje istine ili morala, kao i sa nekim drugim likovima u romanu – čitalac mora sam odlučiti kojim će likovima i postupcima pružiti svoje povjerenje, no na koncu pripovijesti nedvojbeno će posvjedočiti činjenici kako su se sve tvrdnje ili prividno ispravni postupci junaka pokazale kao laž).

No čitalac ne može poreći kako ga na to, cijelo vrijeme teksta ovog romana, nije upozoravala nelagodna, hladna distanca, koja je prisutna u podtekstu, skrivenoj emociji svih ispisanih, od strane junaka izgovorenih rečenica.

Promjenjivost vrijednosti etičkih maksima kod blizanaca očituje se u primjerima kada ucjenjuju lokalnog svećenika, tražeći ga da im daje novac kojim pomažu djevojku sa kojom je imao seksualne odnose (erotska, prikrivena seksualna perverznost prisutna je gotovo kod svakog lika, a tjelesna žudnja pokretač je i motiv socijalnih, a potom i širih društvenih zbivanja). Kada prestane potreba za novčanom pomoći, blizanci prestaju sa svojim ucjenama. Slična se promjena događa i sa Bakom – iako je Baka njihova najveća tlačiteljica, jer im uskraćuje hranu i krade odjeću i novac kojega im majka šalje, kada se majka jednoga dana pojavi da ih uzme k sebi, natrag u Veliki grad, blizanci iskazuju lojalnost i ostaju kod Bake.

No naivnost mišljenja kod prepredenih blizanaca (ili dječja čistoća) samo je privid, ona svoje pravo lice pokazuje preobražavajući se u krajnju bestijalnost, grubost, proračunatost… Agota Kristof inzistira na ovakvim preokretima, stvarajući istovremeno sliku i osjećanje pretrpanosti, pretjeranosti, prezasićenja ljudskim užasom koji se, ciljano, svjesno, nastoji ovakvim prezentirati. Ona se odlučno usteže da takvu autorsku sliku manifestira bez traga, ili naznake makar blijede mogućnosti uzmaka, odnosno nade za mogućnost duhovnog preobražaja ljudskog bića, kao dakle nedvojben i neizbježan, jedini mogući razvoj humane situacije, projekta, ili eksperimenta, zvanog čovjek.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

Ostale tekstove od autorice čitajte u rubrici Ljudi i knjige