Roman „Kuga“ Albert Camus objavio je godine 1947., neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, kada je svijet ponovno bio suočen sa novim totalitarizmima, novim prijetnjama slobodnome životu i mišljenju. Upravo kao i u ovom čuvenom alegorijskom romanu, koji se bavi pošasti smrtonosne bolesti koja zavlada unutar ljudske zajednice, razobličujući je do neprepoznatljivosti. I kada konačno dolazi do ozdravljenja, kada kuga, koncem romana biva pobijeđena, pripovjedač odnosno pisac ove „kronike“, svjedok svih teških zbivanja, dr. Bernard Rieux, svjestan je da je to iscjeljenje, to kolektivno ozdravljenje zapravo stvar jednoga trenutka. On, slušajući raspojasano ljudsko veselje, slavlje zbog povratka života u malenu zajednicu, koja je prošla najgrozomornija iskustva i ogromne gubitke, susrevši se sa apsurdima velikih boli i umiranja u strašnim patnjama posve nevine djece, staraca, običnih, ničim naročito grješnih ljudi, zaključuje kako će ljudi uvijek ostati isti, i kako će njihova radost potrajati do dolaska neke nove kuge.

I na tu kugu nije trebalo dugo čekati – nakon svih apsurda i strahota Drugog svjetskog rata, tijekom kojega je i nastalo ovo djelo (Camusov „Stranac“ objavljen je godine 1942., kada i čuveni esej „Mit o Sizifu“, a prva verzija „Kuge“ dovršena je već 1943…), novi totalitarizmi staljinističkog komunizma zavladali su velikim dijelom ratom opustošene Evrope. Camus je, na žalost, imao pravo – roman „Kuga“ pokazuje ga kao veoma pronicljivog, veoma dubokog analitičara čovjeka, njegove suštinske prirode koja dolazi do izražaja u kritičnim, rubnim situacijama kao što su ratovi, nepogode raznih vrsta, pošasti teško izlječivih bolesti.

Radi se zapravo o nepogodama duhovnog tipa – onima koje se poput virusa, teške zaraze šire među ljudskom masom, i koji prianjaju uz najveću većinu, ne ostavljajući prostora iluzijama. Ono što se do maloprije svima činilo posve nemogućim i nevjerojatnim, kako Camus napominje pri početku romana – primjerice, da bi sutra mogao otpočeti veliki novi rat, - i na spomen čega su svi odmahivali rukom, to se uistinu i počinje događati, na nevjericu svih… Bolest počinje harati, a da nitko ne zna kako niti odakle se je pojavila, niti itko može pouzdano odgovoriti što će se događati dalje, kada će se sve okončati, ima li mogućnosti za ozdravljenje i spas...

Novinske vijesti i javna izvješća se lažiraju, broj mrtvih se umanjuje, grad se mora izolirati i zatvoriti od ostatka svijeta, zabranjuju se sva daljnja kretanja izvan tog kužnog prostora, unutar kojega se širi bezvlašće, kriminal – puno je paralela koje izravno ili neizravno asociraju na pojavu kuge Drugog svjetskog rata, na misterioznost puta kojim je fašistička svijest ovladala masama, iznudila njihovu poslušnost i uslužnost. Iz tog se razloga često ističe da su fiktivni događaji u alžirskome gradiću Oranu, nekadašnjoj francuskoj koloniji, a koje pripovjedač – kroničar opisuje, zapravo izravna asocijacija na Pariz pod okupacijom fašista u vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako se, dakako, dublje i šire, roman „Kuga“ doživljava kao prikaz stanja unutar bilo kojeg totalitarizma i ekstremnih situacija, koje na površinu izvlače ono najdublje u ljudima, i koje su zapravo najveći moralni izazov pitanjima ljudskosti, kojima se ovaj roman na krajnje beskompromisan, nemilosrdan, oštar ali – čitalac će to osjetiti – istinit način bavi.

Samom Camusu najmanje je bilo stalo zamagljivati svoj pogled, koji je bio do te mjere neovisan da je otklanjao – i ovo djelo tome svjedoči - svaku mogućnost privida, samoobmane, želje da se stvari barem malo ublaže. Ne – rat je apsurdan i nemilosrdan, ljudsko je življenje prožeto neslobodama i patnjama, živimo sa stalno prisutnom spoznajom o vlastitoj smrtnosti i životnoj ugroženosti koja je uvijek potencijalna, i upravo nas ove spoznaje i znanja nagone da iz sebe neprestano, čak i neovisno o izvanjskim situacijama i okolnostima, koje ne moraju uvijek biti rubne, iznalazimo snagu kojom ćemo se oduprijeti ovoj svijesti, snagu kojom ćemo težiti višoj plemenitosti, onoj koja usmjerava na pomoć i solidarnost, na prožimanje sa drugima.

Ovaj roman pokazuje zaokret u Camusovoj misli – izlaz iz tegobne situacije koja iskri svjesnost o apsurdu življenja nije u samoubojstvu, već u pobuni, i to u onoj vrsti pobune koja će emanirati zajedničko djelovanje, zajedničku borbu protiv zla, koja upravo i daje viši smisao svakom pojedinačnom životu, a koju nije moguće ostvariti u onoj mjeri i uspješnosti ukoliko tim zajedništvom ne zavladaju iskreni ljudski osjećaji – osjećaji uzajamnog bratstva, povezanosti, ljubavi, prijateljstva, osjećaji koji prožimaju individue dovodeći ih u stanja i situacije nesebične požrtvovnosti, kršćanskog milosrđa, djelovanja za druge bez težnji i očekivanja nagrade…


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiju i Andréu Gideu


Očaj koji preuzima jednu zajednicu oboljelu od smrtonosne bolesti, u kojoj ljudi umiru iz dana u dan u sve većem broju, ravnodušnost koja se nakon tog očaja širi, i koja neopozivo vodi u krajnji nihilizam, moguće je nadjačati samo buđenjem i oživljavanjem, jačanjem svijesti o osobnoj odgovornosti, o vlastitoj mogućnosti djelovanja u jednoj takvoj situaciji koja vodi onečovječenju, izvan civiliziranosti. Upravo su pitanja osobne odgovornosti ona koja Camus ovim romanom uzdiže na pijedestal važnosti – dva glavna junaka njegova romana „Kuga“, koji su također obojica i kroničari, zapisničari ovoga teksta koji prati razvoj te bolesti od njenih prvih pojava do visokih razmjera i konačna iščeznuća u gradiću Oran, godine 194…i neke, doktor Bernard Rieux i starac Jean Tarroue, simboli su iznimnih ličnosti, koji na pitanja osobne odgovornosti ne ostaju gluhi. Između ovo dvoje iznimnih ljudi, koji ustrajavaju u borbi protiv kuge unatoč toliko prizora besmisla njena „razaranja“ i patnji kojima proždire ljude, razvija se iskreno prijateljstvo, oni čak, u svom ludilu opsjednutog i izoliranog grada, tijekom jedne kasno ljetne noći, uspijevaju zajedno okupati se u još toploj morskoj vodi, osjetiti dodir radosti života – uprijeti poglede u i dalje zavodljivu ljetnu noć, bez obzira na strašne događaje.

Čežnja za radosti i ljubavi („jer je svijet bez ljubavi mrtav“), za dodirom bliskih ne napušta Camusove junake niti u ovako izgubljenim trenutcima koje opisuje, a koji zrcale ljudsku stvarnost – onu o kojoj se često ne govori, ali koja ostavlja duboke tragove unutar sudbina, ne samo onih koji su je proživjeli, već i onih koji su sa tim sudbinama povezani. Patnju zbog izgnanstva, zbog odvojenosti od bliskih, patnju zbog odsustva nježnosti ljubavi Albert Camus u ovome romanu trajno ističe kao veoma važnu temu, koja je neprestano prisutna unutar prostora gubitka i tragedije („jer uvijek dolazi vrijeme kad nam dodija i zatvor, i posao, i hrabrost, pa tražimo lice nekoga bića i srce prožeto nježnošću.“).

Čežnja za ponovnim susretom i sjedinjenjem sa voljenima često je samo tlapnja koja se ne obistinjuje, ali koja puni srca na smrt oboljelih u posljednjim trenutcima življenja. Camus ove momente opisuje bez naročite melodrame, naprosto ih prikazujući takvima kakvi jesu. Radu na ovoj knjizi Camus je pristupio u nekoj vrsti naglašenog neoklasicističkog manira, oponašajući tradicionalan pripovjedni jezik i formu, sasvim odvajajući se od tokova modernosti i eksperimenta, koji su dominirali u književnosti toga vremena, i koji su bili prisutni u čuvenom romanu „Stranac“. Moguće je da je takav odabir bio dio autorove želje da i stilom i formom djela sugerira okrenutost klasičnim duhovnim vrijednostima – onima možda koje su zaboravljene od vremena visokih dosega stare civilizacije Grka, civilizacije prema kojoj ovaj autor osjeća visoko poštovanje.

Tek ponekad iz stila kojim je ispisana „Kuga“ izbija trpka ironija, sarkazam – opisujući, na primjer, običaje, svakodnevnicu maloga gradića Orana, autor ne propušta pokazati da kod čovjeka i njegovih težnji prevladavaju sebičnost i egoizam, ili kod opisa govora svećenika, oca Panelouxa, koji drži patetičan i prijeteći govor građanima (kasnije će se riječi svećenika od riječi koje kažnjavaju pretvoriti u riječi koje umiruju…). Autor je podrugljiv spram ljudi koje njihove ambicije ne napuštaju niti u tako teškim mjesecima tijekom pošasti kuge – primjer za to je činovnik Joseph Grand, koji je i unutar takvih okolnosti potpuno zaslijepljen idejom knjige koju želi napisati, savršenstva koje tim djelom želi dotaknuti…

Ova Camusova knjiga obiluje malim filozofskim raspravama, poput rasprave koju dr. Rieux i starac Tarrou vode o vjeri i Bogu, ili rasprava u kojima sudjeluje i novinar Rambert, o dobru i zlu, o prijateljstvu, o hrabrosti, o umiranju za ideju, o ljubavi, o poštenju, o smrtnoj kazni i o odgovornosti svakog živog i svjesnog bića spram nepravdi i zločina oduzimanja života drugima... Roman je isprepleten sa nekoliko tonova i momenata – od krajnje okrutnih opisa bolesti i umiranja, preko vedrog i sarkastičnog tona pripovjedača, do filozofskih promišljanja i opisa predivnih mediteranskih krajolika kao fascinantne pozadine zbivanja, koji ne jenjavaju u svojoj ljepoti bez obzira na tragične zemaljske događaje. Jer, kako zaključuje glavni junak romana, dr. Rieux, „Čovjek se mora boriti za žrtve i njihova prava. No, ako prestane voljeti sve drugo, kakva korist od njegove borbe?“

Jedno od temeljnih pitanja koje Camus postavlja u „Kugi“ jest pitanje granica ljudskosti. Ima li ljudskost granice, i smije li ih, treba li ih imati? Ukoliko treba – zbog čega? Tko su oni koji svojom šutnjom i pasivnosti, i u cilju osobnih interesa i komoditeta, postavljaju granice ljudskosti – vrlo se često, kako se neizravno iščitava iz rukopisa ovoga romana, ispostavlja da su to oni isti koji se javno legitimiraju kao ljudi koji djeluju u njeno ime. Camus gorko protestira protiv lažnih humanista, od čije nutarnje izvitoperenosti, prema sudu kojega ovo djelo kroz sebe imanentno posreduje, i otpočinje, rađa se bolest kuge, pošast ugroze opstanka ljudskoga roda i civilizacije.

Camusovi veliki, pozitivni junaci, ne vide sebe kao svece, i često ističu činjenicu prema kojoj je važna nakana, opredjeljenje djelovanja na strani dobra, pa čak i ukoliko to opredjeljenje dovede do pogrešnoga djelovanja, ono neće biti svjesno niti dobrovoljno, jer nije vođeno takvom nakanom. Zbog toga jedan od njih autoironično za sebe kaže da nema velikih ambicija, osim što nastoji biti „nedužni ubojica“.

Interesantno je pitanje koje dr. Rieux postavlja svome sugovorniku, starcu Tarrouu – ima li on jasnu predodžbu o tome koji je to put kojim se dolazi do mira? Starac mu odgovara – „Da, to je put simpatije.“

Starac Tarrou, jedan od složenijih likova ovog psihološko–filozofskog romana, o vlastitoj borbi protiv epidemije kuge i o poukama koje je iz nje izvukao kazat će slijedeće: „Ta me epidemija nije naučila ničemu novom: naučila me je samo to da mi je dužnost boriti se na vašoj strani. Znam sasvim sigurno da svaki nosi u sebi kugu, jer nitko na svijetu, ama baš nitko, nije lišen kuge. Znam da se čovjek mora neprekidno nadzirati da ne bi, u času rastresenosti, dunuo bližnjemu u lice i prilijepio mu infekciju. Prirodan je mikrob. Ostalo: zdravlje, poštenje, čistoća, ako hoćete, sve je to učinak volje, i to volje koja ne smije nikada stati. Pošten je čovjek onaj koji nikoga ne inficira, to je onaj koji je najmanje rastresen…“

Težak, mjestimice mučan tekst romana „Kuga“ čitatelja ne ostavlja ravnodušnim, on se, kao neka druga značajna romaneskna i književna djela koja promatraju čovjeka u ekstremnim, graničnim situacijama, u svojim opservacijama često približava onim mjestima naše vlastite psihologije i egzistencije u koja radije ne bismo gledali, od kojih bismo bili skloniji okrenuti glavu, pa čak i negirati njihovo postojanje. Današnje čitanje ovog romana, nakon više od pola stoljeća od njegova nastanka, pokazuju vanvremensku aktualnost ovoga teksta, mogućnost njegove prispodobe mnogim okolnostima koje se tiču čovjeka i zajednice, i mnogih relacija i međuodnosa koji proizlaze iz te bazične komponente, a koji svi na koncu uvijek iznova dovode do mjesta na kojemu je potrebno da se čovjek, pojedinac, zagleda duboko u sebe, i pokuša bez laži i uzmaka sam sebi odgovoriti na neka vrlo važna pitanja, koja su, prije svega, etičke prirode. Istovremeno, čitajući ovaj tekst, čitalac postaje svjestan u kojoj je mjeri Camus bio čovjek i autor pun strasti i ljubavi za život, za čovjeka, koliko je vjerovao u snagu ljepote i dobra u čovjeku, u osjećaje solidarnosti i ljubavi, i mogućnost njihove pobjede nad apsurdom, i nad zlom.

Albert Camus, rođen 7. studenog 1913., u alžirskom gradu Mondovi, u siromašnoj francusko – alžirskoj obitelji, godine 1936. diplomirao je filozofiju na Sveučilištu u Alžiru, obranom rada na temu kršćanske metafizike i neoplatonizma. U vrijeme početka Drugog svjetskog rata, Camus se prijavljuje u francusku vojsku, no biva odbijen zbog lošeg zdravlja uzrokovanog tuberkulozom. Godine 1940. počinje raditi kao novinar za list Paris – Soir. Kada je Wehrmacht okupirao Pariz, Camus svjedoči svim događajima, nakon čega sa redakcijom novina seli u Bordeaux. Iste godine završava svoj prvi roman „Stranac“ i esej „Mit o Sizifu“, koji su tiskani u Parizu 1942. Tada se Camus počinje uključivati u pokret otpora. Bio je jedan od rijetkih francuskih urednika koji je javno izrazio svoje protivljenje korištenju atomske bombe nakon događaja u Hirošimi 1945. Iako ljevičarskih uvjerenja, njegove oštre kritike komunističkih režima nisu mu pribavile naklonosti komunističkih partija, a 1951. godine, nakon objave „Pobunjenog čovjeka“, dovele su i do raskida prijateljstva sa Sartreom. Za Camusa su pacifizam i mir stajali ispred ideala – ideja komunizma za njega je bila nada u mogućnost društva jednakosti i pravednosti, no kada je svjedočio načinima njena provođenja u stvarnosti, razočarano je odbio podržavati komunizam. To je uzrokovalo Camusovo odbijanje svih ideologija, i sve veću težnju za mirom i pravednosti u svijetu, stalna protivljenja svim oblicima represija i totalitarizama, bilo lijevih ili desnih. Godine 1957. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost, na što je istakao kako smatra da je tu nagradu trebao dobiti Andre Marlaux.

Albert Camus preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći, zajedno sa svojim pariškim urednikom i izdavačem Michelom Gallimardom i njegovo dvoje djece. Od ostalih Camusovih djela treba istaknuti romane „Pad“, „Sretna smrt“, „Prvi čovjek“, eseje „Pirovanje“, „Ljeto“, „Razmišljanja o giljotini“, „Prometej u paklu“, drame „Kaligula“, „Nesporazum“, „Opsadno stanje“, „Pravednici“, a uz spomenuta filozofska djela „Mit o Sizifu“ i „Pobunjeni čovjek“, objavljene su u nekoliko dijelova i njegove „Kronike“.

Američki književnik William Faulkner ovako je sažeo Camusov književno filozofski rad:

„Put kojim se Camus kretao vodio je sunčevoj svjetlosti: naše krhke moći i apsurdni materijali dobivali su na tom putu nešto što u životu nije postojalo prije nego mi to stvorimo.“

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba