Istoga dana i istoga jutra, 16. travnja/aprila 1993. godine, počinjena su dva velika ratna zločina u Bosni i Hercegovini.

Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su 16. travnja/aprila 1993. godine u selu Ahmići, ubili 116 bošnjačkih civila, među kojima i tromjesečnu bebu, ostale prognale, a njihovu imovinu spalile.

Pripadnici Armije Bosne i Hercegovine su 16. travnja/aprila 1993. godine su u selu Trusina, općina Konjic, ubili 22 osobe hrvatske nacionalnosti, od kojih je bilo 15 civila i 7 pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Ranjene su još 4 osobe, a među njima dvoje djece.

Većina protjeranih Bošnjaka iz Ahmića se srećom vratila u prijašnje mjesto prebivališta. Hrvati se nažalost nisu vratili u Trusinu.

Povodom 30. godišnjice ovih ratnih zločina, prenosimo tekst Ivice Đikića i pjesmu Envera Kazaza.


Ivica Đikić

Ahmići, 30 godina poslije

Objavljeno na portalu Peščanik.net, 15. 4. 2023.


U zoru 16. travnja 1993. pripadnici Vojne policije i specijalne jedinice Hrvatskog vijeća obrane „Jokeri“ napali su srednjobosansko selo Ahmići kod Viteza. U selu je živjelo oko 800 Bošnjaka. Tokom nekoliko sati užasa ubijeno je više od stotinu ljudi, uglavnom civila: žena, staraca, djece. Najmlađa žrtva imala je tri mjeseca, najstarija 81 godinu. Srušeno je i zapaljeno više od 150 kuća i staja, minirane su dvije ahmićke džamije, a fotografija jedne od tih džamija, koju je dinamit slomio kao olovku, obišla je svijet. Svi osuđenici za zločin u Ahmićima u međuvremenu su izišli iz zatvora, uključujući i Darija Kordića, ratnog gospodara dijela srednje Bosne pod hrvatskom kontrolom, kojem je u Haagu presuđeno 25 godina robije. Kordić se u zatvoru – gdje mu se, prema vlastitom svjedočenju, dva puta ukazao Isus Krist – sasvim odao vjerskom fanatizmu, a po izlasku na slobodu postao je rado viđen gost na katoličkim manifestacijama i u samostanima širom Hrvatske i BiH.

Trideset godina poslije, Hrvati u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj nisu smogli moralne snage i pameti da se suoče s istinom o pokolju u Ahmićima, jednim od najstrašnijih zločina u ratovima devedesetih godina. Ako se možda i može prihvatiti objašnjenje da je sami masakr rezultat pomahnitalosti pojedinaca nabijenih mržnjom te spirale zla i osvete na osvetu koja je te 1993. usisala i HVO i Armiju BiH u srednjoj Bosni, gdje su obje vojske svirepo ubijale i terorizirale civilno stanovništvo, Republika Hrvatska – zajedno s političkim predstavnicima Hrvata u BiH – potrudila se da naknadno nacionalizira zločin u Ahmićima, odnosno da cijeloj jednoj naciji natovari na dušu zlodjelo skupine krvožednih vojnika HVO-a. Toj naciji ni trideset godina, evo, nije bilo dovoljno da se nauči odgovorno, zrelo i autorefleksivno nositi s vlastitim grijesima. Isti je slučaj i sa zločinima Hrvatske vojske nad Srbima nakon operacije „Oluja“: ono što je državna vlast poduzimala – ili nije poduzimala – poslije saznanja o ubojstvima, paležu i pljački jasno je govorilo da se u principu nije radilo o incidentima i pojedinačnim osvetničkim ispadima nego o prešutnom odobrenju vlasti, kao što su i administrativne mjere za onemogućavanje povratka Srba poslije „Oluje“ bile potvrda namjere da se tom operacijom, uz oslobođenje teritorija, drastično i trajno smanji postotak srpskog stanovništva u Hrvatskoj.

Najviše hrvatsko političko rukovodstvo devedesetih, predvođeno Franjom Tuđmanom, nastojalo je isprva da zločin u Ahmićima prikaže antihrvatskom podvalom ili konstrukcijom pripadnika britanskih mirovnih snaga koji su prvi izvijestili o masakru. Potom se izlazilo s tezama da su Ahmići bili legitimni vojni cilj, jer se radilo o uporištu Armije BiH, što je trebalo sugerirati da smisao napada nije bio u planiranom zločinu već da je krvavi pohod bio posljedica izgubljene kontrole. Dario Kordić i nekolicina važnijih nalogodavaca i neposrednih počinitelja uživali su političku zaštitu i primali državna odlikovanja sve dok u drugoj polovini devedesetih međunarodni pritisak na Zagreb nije postao neizdrživ. Tuđman je 1997. organizirao isporuku Kordića i kompanjona u Haag, ali su vojna kontraobavještajna služba i civilna obavještajna agencija, kojom je upravljao Miroslav Tuđman, stariji Franjin sin, paralelno pokrenule operaciju opstruiranja rada Haškog tribunala i selektiranja dokumenata s ciljem da se krivica svali na ljude koji su režimu značili manje od Kordića i njegovog kruga. Obitelji „haških uznika“ bile su materijalno zbrinute o trošku hrvatskog državnog budžeta. U Hrvatskoj je, pak, pod lažnim identitetima sve do jeseni 2000. živjelo nekoliko ljudi povezanih sa zločinom u Ahmićima: dobili su državne kuće i zaštitu vojne sigurnosne službe. Državna zavjera raskrinkana je ponajviše zahvaljujući naporima zagrebačkog odvjetnika Ante Nobila. On je u Haagu zastupao Tihomira Blaškića, generala HVO-a, kojem su Zagreb i Mostar bili namijenili ulogu jedinog visokorangiranog krivca za zločine HVO-a u centralnoj Bosni.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović posjetio je Ahmiće u travnju 2010. i poklonio se pred spomen-obilježjem žrtvama masakra. S Josipovićem se tada poklonio i sarajevski kardinal Vinko Puljić koji je, inače, dva puta posjetio Kordića dok je ovaj izdržavao hašku robiju u austrijskom Grazu. „U trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo, njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo, njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas. Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili ‘naši vitezovi’, nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod… Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima“, piše književnik Ivan Lovrenović u tekstu „Isus u Ahmićima“, što je ujedno i naslov njegove knjige eseja objavljene 2015. godine. „Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših ‘junaka’ i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji – zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama ‘junaka hrvatskoga Domovinskog rata’.“

Josipovićev čin nije, međutim, ostavio dublji trag u hrvatskom društvu. Poslije oslobađajuće haške presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču 2012. godine te ulaska u Europsku uniju 2013., Hrvatska je u svakom pogledu zaboravila ratne zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije te Hrvatskog vijeća obrane, pa tako i Ahmiće, s tim da su zaboravu Ahmića posljednjih godina pogodovali i politički sukobi Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Nema istraga ni sudskih postupaka, nema ni na jednoj razini razvoja javne svijesti o tome da su i s „naše“ strane napravljeni jezivi zločini, nema ulica i trgova ahmićkih žrtava, nema knjiga, filmova, razgovora… Kao da ništa nije bilo. Nije nikakva utjeha – baš naprotiv! – što se po više-manje istom obrascu ponašaju svi narodi i glavne struje svih društava uključenih u postjugoslavenske ratove devedesetih godina.


Enver Kazaz

Smiljko iz Trusine

(Ivanu Šarčeviću)

(Na razvalinama, 2014)


Ne bih ti umio objasnit'
Al', otkad smo se vratili,
Ništa nije isto
Zagledam kuću
Jest moja je to kuća
Siđem na njivu
Jest ona moja stara njiva
Odem na izvor
Isto žubori
K'o prije rata


Al' ništa nije isto
Pa da me ubiješ
Nekako sve je grko i ukoso
Pa kad hodam
K'o da se posklizujem
U najdublju urvinu
A i baba samo
Ćuti i oko peći se
Bezveze vrti
Da prevari vrijeme
Znam i njoj je
Sred grudi ono
Prazno toliko
Da bi mogla čitava
Ova iznad nas
Planina Bokševica stati


Progovorimo i poneku
I jedino nas naša mačka čuje


A bili nam sin i snajka
K'o rosa blagi
Tek im se otvorio život
Kad ono izbi rat


Tjerali smo ih
I baba i ja
Da bježe vani
U Split pa dalje
Kud ih po bijelom svijetu
Njihova sreća nosi


Ništa ti je, dragi moj, smrt
Samo te nestane
Al' ovo, e to ti je muka
Valja izgurat' dan
A kamoli život
Bez najdražeg


I ne sjećam se više
Kako ih pobi
Samo kroz maglu
Vidim padoše na zemlju
Bez krika


E, jesmo se majstorski
Poklali u ovoj zemlji
Pa danas svaki narod
Svoju nastanjuje pustinju


Nikog ti ja ne krivim
I nikakvu ne čekam pravdu
Nije svijet po toj mjeri skrojen
Da jest ne bi se zločinci
Kleli Bogom


I još da ti reknem
Volio bih više no išta
Nekog ovakvog u tvom narodu
Naći, pa da zajedno
Odšutimo naše bezdane