Roman „Ljudska sudbina“ („La condition humane“, Éditions Gallimard, Paris, 1933.), uz roman „Nada“, jedno je od najcjenjenijih fikcionalnih djela francuskog književnika André Malrauxa, autora iznimno bogatog opusa koji obilježava francusku i modernu književnost prve polovine dvadesetog stoljeća složenom i bogatom misaonošću, smjelim protuslovljima, strastvenim ispitivanjem uvjeta, mogućnosti, oblika ljudskoga življenja, traganjem za smislom i ciljevima čija će snaga i postojanost nadići krhkost i kaotičnost života. Avanturističnost duha Andre Malrauxa kao osobe, smjelost da se upušta i predano ispituje različite oblasti postojanja i njihove manifestacije na vlastitom duhu obilježja su nevjerojatno bogate i temeljito proživljene biografije, koja se vrlo promišljeno i suvereno realizirano manifestira u autorovom djelu.

Tako je poznato je da je u ranoj mladosti, tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća, Malraux bio krijumčar i poznavatelj, trgovac istočnjačkim umjetninama, borac protiv kolonijalizma, sudionik u revolucionarnim akcijama kineskih komunista, urednik važnih književnih edicija u Francuskoj, jedan od osnivača, godine 1934., Svjetskoga odbora protiv rata i fašizma (romanom „Vrijeme prezira“, 1935., prvi opisuje nacističku represiju i koncentracione logore). Po izbijanju Španjolskog građanskog rata 1936., organizira i zapovijeda republikanskom zrakoplovnom eskadrilom España, tijekom njemačke okupacije Francuske postaje jedan od vođa pokreta otpora u jugozapadnoj Francuskoj. Upoznaje generala de Gaullea u čijoj vladi postaje ministar informiranja netom po završetku rata…

Cijeli ovaj buran životni period obilježava i intenzivno književno stvaranje, koje tematski reflektira događajnosti i problematike sa kojima se autor bavi, a kao vrhunac romanesknog opusa ističe se upravo roman „Ljudska sudbina“, nagrađen Goncourtovom nagradom. Posljednje je Malrauxovo izravno fikcionalno djelo, „Alternbuški orasi“ (1943.), njime se zaključuje ova etapa stvaralaštva, koja je cijela obilježena temama revolucije, djelovanja i akcije kao mogućnosti nadvladavanja besmisla i konačnosti egzistencije, svojevrsnog otkupljenja za neumitnost smrtnosti.

Drugi dio života André Malrauxa okrenut je drugačijim pristupima i istraživanjima, djelovanjima koja podrazumijevaju stečeno iskustvo, ali i iznimnu memoriju i enciklopedijsko znanje, opsesiju umjetnosti i stvaralaštvom kao temom filozofsko povijesnih razmatranja i načinom da se ljudski „fatum“ osmisli, i na jedan način pobijedi, u neumitnom vremenskom slijedu rađanja i propadanja. Tada Malraux pokreće i uređuje Gallimardovu ediciju „Svijet oblika“ i piše cijele biblioteke svezaka s područja estetike, povijesti i filozofije umjetnosti. Od romanopisca postaje esejist i znanstveni radnik, filozof literarnoga stila, stvarajući monumentalne sinteze o umjetnosti („Psihologija umjetnosti“, 1947. – 49., u tri knjige; „Glasovi tišine“, 1951.; „Imaginarni muzej svjetske skulpture“, 1951. – 55., u tri dijela; „Metamorfoza bogova“, 1957.; „Irealno“, 1974.; „Bezvremeno“, 1976. i „Krhki čovjek i književnost“, 1977.)

Tijekom poslijeratnoga perioda Malraux i politički djeluje, kao ministar kulture u de Gaullevoj vladi (od godine 1959. do 1969.), a posljednja etapa njegova književnog djelovanja obilježena je djelima memoarsko – dijaloškog karaktera, čuvenim „Antimemoarima“ (1967.), djelom koje je u prvom danu izlaska rasprodano u više od 40 000 primjeraka, a potom prevedeno na više od dvadeset jezika, zatim „Hrastovima koje obaraju“ (1971.), „Glavom od obsidijana“ (1974.), „Lazarom“ (1974.) i „Gostima u prolazu“ (1975.). Sva zajedno, ova će djela, s „Antimemoarima“ biti ujedinjena u „Ogledalo limba“ (1976.).

„Ljudska sudbina“ treći je Malrauxov roman, u kojemu se, kao i u svom prethodnom romanu „Osvajači“ iz 1928., autor bavi kineskim građanskim ratom, neuspješnom komunističkom revolucijom u Šangaju 1927. godine, i egzistencijalnim pitanjima koja muče različite likove upletene u zbivanja. Kod odvažnog, lucidnog socijalnog i misaonog revolucionara kao što je bio Malraux, misao i praksa, akcija, teku paralelno (Malraux je, kako je već napomenuto, sam bio borac za Kinesku slobodu i oslobođenje Azije, pristaša kuomintanga, simpatizer kineskih komunista, ustanik u Burmi…), a junaci ovoga romana nosioci su njegovih misaonih preokupacija, koje se kreću od svjesnosti o tome da je „život avantura bez sadržaja“, i koje ovu prazninu pokušavaju nadomjestiti događajima, pustolovinom i borbom.

Malraux je rano uočio zatvorenosti evropske kulture, a njegovi kozmopolitizam i zabrinutost za čovjeka očituju se i kroz ovu tematsku fokusiranost na azijski kontinent i njegovo siromaštvo i borbu za ljudsko dostojanstvo, za oslobođenje od izrabljivača i čovjeka od njegove sudbine, koji završavaju porazom. Međutim ovaj roman, kao i cijelo djelo André Malrauxa, uključujući i povijesno filozofsko estetički dio, nosi u sebi poborništvo prevrata, kao i glasništvo novoga, još nedosegnutoga humanizma.

Malraux „Ljudskom sudbinom“ propituje i tematizira, kroz mnoge svoje likove, koji su na jedan način simbolički predstavnici raznih društvenih područja, slojeva, kao i tipova karaktera, oblika ličnosti, borbu i revoluciju u službi čovjeka i društva. Vrhunski cilj njegovih junaka, na jedan način smisao i ljepota življenja, ogledaju se u zajedničkim dosezima, u prijateljskoj odanosti i služenju zajedničkim interesima. Roman je fokusiran, kružeći kroz akcije svojih raznolikih junaka, na prikaz jednog revolucionarnog svijeta, ljudi koji su svoju volju i postupke predali općim interesima, i koji su u toj borbi povezani bratstvom za čovjeka, za oslobođenje od njegovog udesa – povijesnog i rasnog.

Istovremeno, roman otkriva unutarnje sukobe svakog pojedinog junaka, skrivene demonske sile pojedinih unutarnjih antagonizama, kao i čovjekovu prirođenu podlost, sklonost izdaji, prepuštanje i pad u sirove i destruktivne nagone ljudskog bića. Tragajući za onime što će čovjeka uzdići iznad besmisla i propadanja koje mu nameće prosto prepuštanje sudbini njegova bića, autor, paradoksalno, otkriva bijedu i kob ljudske rase.

Međutim, on se, ukoliko ništa drugo, uzda i vjeruje u smisao „herojskog života“, prema njegovim revolucionarnim idejama zanesenim junacima i „smrt poprima smisao kada se herojski umre“, a takav hrabar i otvoren život čovjeku daje mogućnost za realizaciju širokog iskustvenog polja, za djelatnost i aktivnost, vječitu borbu i vječiti izazov naspram pasivnosti prepuštanja sudbini i gubitku. I kratkotrajna prevlast nad ništavilom je nešto, a njegovi su junaci slobodni – slobodniji od mnogih drugih ljudi, utoliko jer su si dozvolili i osmjelili se na slobodu da sami odlučuju o vlastitom životu.

Obzirom na potpuno odsustvo vjere, na življenje koje podrazumijeva svjesnost o „smrti Boga“, Malraux svojim junacima stavlja u ruke jednu misao – boriti se za sebe i uzdati se u sebe. On teži pronaći smisao čovjeka i ljudskoga roda koji će biti izvan religijskoga rješenja, i vidi ga, barem u ovoj fazi svojega stvaralaštva, u mogućnosti slobode izbora. Međutim, njegovi junaci nisu u stanju promijeniti svijet, nisu u stanju ovladati svojom sudbinom, roman završava porazom i sviješću da čovjek nije u mogućnosti stvoriti svijet koji bi bio skrojen prema njegovoj mjeri. Ovi su romaneskni, i životni uvidi, svakako jedan od razloga zbog kojih se Malraux, nakon rata, okreće izučavanju ljudske kulturne baštine, zbog čega u stvaralačkoj moći ljudskoga genija vidi mogućnost nadilaženja nemoći nad prolaznosti i povijesne nužnosti ljudske rase koja se nalazi pred ništavilom.

Roman „Ljudska sudbina“ ne posjeduje istaknuti glavni lik – on se bavi sudbinama nekoliko ljudi povezanih međusobnim odnosima i situacijom u kojoj se nalaze. Radnja se odvija kroz razdoblje od tri tjedna, najvećim dijelom smještena je u Šangaj, gdje je, 1927. godine, vlast preuzeo Kuomintang, nakon čega je došlo do razlaza interesa između komunista i građanskog dijela stranke, predvođenog Čang Kaj-Šekom. Sukob ubrzo prerasta u krvavi obračun, kojega autor prikazuje detaljno i realistički, svojevrsnom „izravnom interpretacijom“, odabirom tehnike slobodnog neupravnog govora, a konačan ishod okrutnih sukoba jest činjenica da su komunisti nadjačani, poraženi i pobijeni. Roman tako pokazuje respekt prema komunizmu i komunistima, istovremeno i tragediju revolucije, smatra se pretečom – najavom egzistencijalnoga romana, kroz svoje okupacije temama smrti i traganjem za smislom, ispunjenjem i oslobođenjem ljudskoga življenja, uklapajući se u širu, pluralnu tradiciju modernističkog književnog stvaralaštva.

Važni likovi – nositelji zbivanja, čije se sudbine u romanu isprepliću, demonstirajući prepletenosti mnogolikih i različitih ljudskih sudbina i karaktera, su Chen, revolucionar i profesionalni ubojica, koji u terorizmu i ubijanju pronalazi smisao života, daje im gotovo mistički značaj. Chen je opsjednut smrću i vlastitim unutarnjim sukobima, a svoj život završava u samoubilačkom napadu na Čang Kaj Šeka. Kyo je vođa pobune, teži zadržati vlast u rukama komunista, a smisao života pronašao je u komunističkoj ideologiji i služenju revolucionarnom pokretu. Istovremeno je prikazan njegov odnos sa njemačkom liječnicom May. Na koncu je zarobljen, zajedno sa drugovima, i odveden u mučnu smrt. Čineći samoubojstvo vjeruje kako njegova smrt ima smisla.

Katov je iskusni ruski revolucionar i komunistički agitator, progonjen sjećanjima na vlastitu prošlost, jedan od glavnih organizatora revolucije. Na koncu je također zarobljen, zajedno sa ostalima očekuje da ga živog spale, smireno odlazi u smrt…

Ferral je ambiciozni francuski kapitalist i političar, rukovodi organizacijom francuskih gospodarskih interesa na Dalekom Istoku. Životni ciljevi su mu politika i stjecanje moći. Muče ga i neuspješni odnosi sa ženama. Barun de Clappique, francuski trgovac, krijumčar, spletkar, zabavan i omiljen u društvu, zapravo psihički rastresen i često na rubu samoubojstva, utjehu pronalazi u kockanju, koje je za njega samoubojstvo bez smrti, jedna vrst opsesije…

Na jednome mjestu u „Ljudskoj sudbini“ autor će kazati: „Ispod vanjskog života svakog čovjeka postoji u njemu nešto bitno njegovo, što se može ganuti, a tko spozna patnju jednoga čovjeka, može naslutiti pravu narav njegove biti.“

Malrauxovo pripovijedanje, koje u sebi ne sadrži novatorske tehnike tipične za onovremenu modernističku prozu, bavi se aktivno dvjema razinama spomenutim u ovoj misli – događajnosti, djelovanjem, razinom na kojoj se temelji glavnina romana, ali, što je osobita dobit romana, ostavlja prostora onome što se nalazi iza površine, u unutarnjim svjetovima junaka i pokretača zbivanja. Njegova je naracija specifična po svojoj preokupaciji trenutačnosti i uporabom stilskih sredstava koji su romanu donijeli pridjeve „kinematografskog pisma“ i „romana reportaže“. On se služi slobodnim neupravnim govorom, u kojemu nalazi idealan medij za otkrivanje uma pojedinog lika, uma zaustavljenog u neposrednoj sadašnjosti, kao i elipsama, paralelizmima, isprekidanim dijalozima, razdiobama na sekvence, kontinuiranim praćenjem lika kroz različita mjesta. Istovremeno, autor pripovijeda u trećem licu, kroz više likova, čime postiže višestrukost gledišta, pa čitalac postaje svjestan višeglasja perspektiva, unutar kojih su prisutne različite razine i reference, i gdje se, kroz ogledanja svakog pojedinog junaka, kroz njegove unutarnje monologe i samoanalize, psihologiju i emocije, ili kroz razgovore, svojevrsne „diskusije“ između protagonista, otvaraju duboke i lucidne, vrijedne po svojoj odvažnosti i nesputanosti, filozofske meditacije na određene teme (život, smrt, smisao, bol, ljudski odnosi, muško-ženske relacije, sa osobitim naglaskom na erotiku, pravednost i drugo…)…

U tom pogledu, svi su junaci romana, bez obzira na svoje društveno porijeklo, obrazovanje, klasu, status ili karakter, obdareni talentom za analize bliske filozofskima, za samopromatranja i promatranja svijeta i ljudi, koja se iščitavaju i vide u jednom misaonom i poetskom ključu, ključu kojega se prepoznaje kao Malrauxov osobni filozofski put traganja, koje bilježi cijeli njegov rad, a koje se temelji na težnji da se iznađe metoda, način, put koji će otvoriti nadu za mogućnost nadvladavanja tragičnosti i besmisla ljudskoga postojanja, put koji će čovjeku omogućiti da se izdigne iznad vlastite sudbine, i na taj način njome ovlada, preoblikuje je u jedan viši smisao.

(S francuskoga prevela Ljerka Linić, Biblioteka Vrhovi svjetske književnosti, Zagreb, 2002.)

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

26.2.2018.