Prijevod s ruskoga: Rafaela Božić Šejić

Naklada Breza, Zagreb, 2008.

Kratak roman „Iskop“, napisan između 1929. i 1930. godine, kao temu ima prisilnu kolektivizaciju (ili konfiskaciju) u Sovjetskom Savezu onoga vremena, i među poznavateljima pisma ruskog pisca Andreja Platonoviča Platonova (pravo mu je prezime bilo Klimentov) doživljava se kao vrhunac autorovih stilskih inovacija. Roman je to koji je svojevrstan nastavak romana „Čevengur“, koji se bavi sličnim temama. Radnja „Čevengura“ smještena je u istoimeni ruski gradić, gdje priprosti ljudi, seljaci, borci revolucije i utopijski sanjari pokušavaju ostvariti svoju viziju idealnoga društva, dok se radnja „Iskopa“ temelji na preustroju života u sovjetskoj Rusiji, tijekom prve petoljetke.

Junaci ovog romana (ili pripovijesti), grade veliki toranj, proleterski dom, koji će omogućiti zajednički život svim pripadnicima radničke klase. Taj dom simbolizira svijetlu budućnost i utopijsko društvo, no do konca romana radnici ne uspijevaju saliti čak niti temelje toga zdanja. Na koncu se svrha rada na iskopu pokazuje kao tragična – iskop postaje grob za djevojčicu Nastju, u čijoj su nevinosti i djetinjstvu, ali i u ranoj, dječjoj predanosti ideologiji, radnici prepoznali „element budućnosti“.

Oba romana tematiziraju postrevolucionarnu sovjetsku Rusiju, izgradnju idealnog komunističkog društva, kolektivizaciju i druge pokuse onoga doba, a njihova književna specifičnost utoliko je dublja i teža jer se distopijski elementi unutar kojih se ovo djelo žanrovski prepoznaje, zahvaćaju u trenutku nastajanja, tijekom stvaranja same utopije, čime se apsurdnost situacije povećava, jer sinkroniziranost vremena radnje, sa vremenom stvarnih društvenih i političkih zbivanja, do maksimuma podiže efekt apsurda. Drugim riječima, dojam neuspjeha utopijskog pothvata tim se više pojačava.

Obzirom na društvenu kritičnost kojom su nepobitno obilježena djela Andreja Platonova, koji je, doduše, isprva bio predani komunist, no kasnije je, zgrožen kolektivizacijom i zločinima staljinizma, tražio prostor unutar kulturnoga okvira u kojemu bi mogao pisati o onome čemu je svjedočio, njegova su djela, kao i djela mnogih drugih onovremenih značajnih sovjetskih pisaca, bila zabranjivana za objavljivanje.

Kao oštar kritičar i satiričar, anti - staljinistički autor (Staljin osobno nazivao ga je propalicom), Platonov, koji je radio kao inženjer u Voronežu i Tambovu, i bio član književne skupine Pereval, koja se je od 1923. godine zauzimala za intuitivnost stvaralačkog procesa, godine 1951. umro je u siromaštvu i bijedi. Njegova su djela u Rusiji po prvi put objavljena tek tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je u Francuskoj, 1972. godine, na ruskom jeziku objavljen „Čevengur“, a u Velikoj Britaniji „Iskop“, 1969. godine. Za mnoge poznavatelje ruske književnosti Platonov pripada samome vrhu proznoga pisma, nastalog tijekom 20. stoljeća, sami Rusi također često ističu Platonova kao svog najboljeg modernog prozaika, najvećeg proznog stilista, za razliku od anglosaksonskog, ili čak europskog svijeta.


Maestralnim, zgusnutim, sublimnim jezikom nabijenim značenjima, kako onim ideološko birokratskim, tako i složenim filozofsko metafizičkim, a na koncu i satiričkim, Platonov je ispisao neponovljiv, jedinstven u povijesti književnosti rukopis romana „Iskop“. On površinski obrađuje deformiranost ideje kolektivizacije i predaju ljudi utopijskome projektu, no suštinski se bavi neslobodom ljudskoga uma, pasivnosti, mentalnom i duhovnom zapuštenosti ruskog čovjeka, njegovom neobrazovanosti i gluposti.

Čovjekov um zarobljen ideološkim, Platonov pokazuje u njegovoj verbalnoj i misaonoj razgolićenosti, spisateljskom metodom koja se doima gotovo pa „izravnom“, veoma živim dijalozima, ali i kratkim no ozbiljnim uplivima u unutarnji svijet junaka pripovijesti – Voščeva, Čiklina, Kozleva i drugih. Mentalna spoznaja nesloboda ovdje je temelj, iz kojega potom izbija fatalna svijest o nesreći cjelokupnog ljudskog bivstva – no kada je već ta svijest na neki prirodno povijesni način prisutna u sovjetskom čovjeku komunističke ere, taj čovjek svjesno odlučuje da joj se podčini, da sebe stavi u službu ideologije, vjerujući da na taj način svoj besmislen život daje u zalog nekom smislenom, višem cilju.

Platonov ne oslikava samo osobine svjetine i puka, vođene prostim primarnim nagonima, iako treba naglasiti da mu i ovaj segment iznimno dobro polazi za rukom, gdje očaj i apsurd nevjerojatnom lakoćom vodi do humora, već jednakom pažnjom, sućuti i distancom prikazuje i ljude onovremene inteligencije, inženjere, ili misaono nastrojene pojedince, čija su životna iskustva poznavala i drugačije okvire i okolnosti, i koji za njima tiho, nostalgično žude.

Ući u kod, u sustav Platonovljevog jezika nije nimalo lako, obzirom na njegovu zgusnutost i aluzivnost, na višeznačnu simboliku kojom oblikuje. Taj jezik djeluje na dvije razine – on čitatelja, na jedan način, svojom gustom poetičnosti i metaforičkim previranjima koja se neprestano odvijaju unutar junaka pripovijesti „Iskop“ opija, tražeći od njega da se prepusti i uživa u njegovom snažnom i skladnom tijeku gotovo bez razmišljanja, dok, sa druge strane, iziskuje visoku čitateljsku prisutnost i budnost, zbog intenzivnih znakova i bujnoga značenja koje se odnosi na konkretno društveno političko uređenje, na distopijski projekt totalitarnog uređenja kojim se bavi, a čiji je jezik temeljni poligon i pokretna mašinerija koja služi oblikovanju cijele nezamislivo zamislive stvarnosti, koju Platonov kreira u svome djelu.


Njegovi junaci, smrtno ozbiljni, izmjenjuju dijaloge koji su u toj mjeri opterećeni društvenim idejama – konkretno boljševizma i društvenog napretka kojemu su posvećeni, da čitatelj, u prvi mah – zbog neprirodne opterećenosti političkim idejama, pomišlja da se junaci cinično odnose spram svega, i da se zapravo izruguju totalitarnom društvenom okviru, međutim, brzo uviđa da su to osobnosti, karakteri koji ne posjeduju niti najmanji odmak od stvarnosti koju proživljavaju, i da se tiha nakana cinizma i ironije krije samo u autorovoj gesti, koja ima za cilj što vjernije oslikati služenje i življenje junaka za i u ime ideologije. To se služenje ideologiji odvija na svim razinama ljudskoga postojanja, duhom, umom, tijelom i emocijama, a junaci pozorno bdiju jedni nad drugima kako niti jedan od njih ne bi odstupio od potpune predaje, krajnje lojalnosti vladajućoj, totalitarnoj paradigmi, koja se nužno mora potvrđivati u svakoj pomišljenoj misli i izgovorenoj riječi, u svakoj gesti i u svakome djelu.

Dakako, inzistiranje na oslikavanju takve vrsti mišljenja i konverzacije dovodi do apsurda – govor je u potpunosti ideološki automatiziran, ljudi postaju poput strojeva, kotačići u ogromnoj mašineriji ideologije, bezdušni, bezosjećajni jedni prema drugima, ravnodušni prema smrti.

„- Već je mrtva- začudi se Pruševski.

-Pa što. Ona ti nije potrebna za život, već samo za uspomenu, reče Čiklin.“

„Znači umrla si? Nema veze. I ja ću uskoro umrijeti. Biti ćemo mirni.“

„A tko ih je ubio? Nije nam poznato. I sami živimo slučajno.“

Svemoćna ideja društvenog napretka i prosperiteta ubija u čovjeku samu volju za življenjem, život kao takav, ona vodi ka potpunoj apatiji do ravnodušnosti spram svakog uništenja, do osobne težnje ka uništenju. Jedan američki teoretičar, razmatrajući distopijski književni žanr, zamjećuje kako „pesimizam distopijskog žanra iz rezigniranog postaje militantan.“ Za distopijski svijet poznato je kako je on kreiran kao svijet u kojemu glavna opasnost prijeti od vladajuće klase, te će onaj koji se ne pokorava zakonima vladajućih, biti kažnjen, dok je vladajuća klasa potpomognuta represivnim aparatom.

Karakteristična za distopiju jest i činjenica da je to prvenstveno žanr ambijenta, kojega najviše određuju mjesto i vrijeme radnje, sve u čemu se priča odvija. Distopija je pojam kojim se definira nepoželjno društvo, bilo zbog načina na koji je vođeno, zakona koji u njemu vladaju ili bilo kakvih loših, teških, nepoželjnih uvjeta života. Distopijsko je društvo najčešće ono u kojem vlada državna represija, ratno stanje, nasilje ili ograničavanje slobode, što rezultira nezadovoljstvom i patnjom građana. U distopiji je otpor protiv sistema ili životnih uvjeta najčešće ili nemoguć, ili uzaludan. Distopijska je književnost uznemirujuća, ona je kritika sadašnjega društva, iako često smještena u budućem vremenu, no ona se smatra i satirom društva, u njoj je često prisutna takozvana spekulativna fikcija.

U „Iskopu“ Andreja Platonova ne stradavaju samo ljudi, pritisnuti teškim kamenom ideološke, totalitarne doktrine, već jednakom mjerom i životinje, biljke, minerali, sve stvoreno. Uništenje čovjekova duha, slobode misli, jest uništenje kako ljudske, tako sveopće prirode. Podčinjavanje i organiziranje – kreiranje mišljenja u skladu sa političkom ideologijom, jest stanje neprirodnosti „par excellence“, neprirodnost bivanja kao takva.

Onečovječenje, dehumanizacija u svojoj krajnosti iskre se u prizorima kanibalizma, ljudi koji proždiru komade ljudskoga mesa, ili pak u prizorima gdje životinje otkidaju i proždiru komade svojih tijela. To sugerira potpunu beznačajnost postojanja – i duh i tijelo dovedeni su do razine na kojoj ne znače ništa, ne vrijede ništa, nisu vrijedni žaljenja.

Seljaku koji je na samrti, i koji zapomaže u bolovima, Voščev, kao predstavnik vlasti, naređuje da ne galami, i taj mu čovjek obeća kako više neće galamiti, umiri se sretan jer je uspio zadovoljiti vlast, i potom umre.

U jednom drugom prizoru Voščeva čitatelj vidi kao tankoćutnog – on ne može spavati izmoren stvarnošću zbog vlastita života i bujicama nutarnjih pitanja koja su ga neprestano opsjedala, a koja su „obećavala daleki spas od nepoznatosti sveopćeg postojanja.“ On se svega toga plaši, i povjerava se, u svojoj zbunjenosti, bezdušnome Čiklinu, koji živi lišen nedoumica, sa potpunim povjerenjem u partiju, i koji je, iste te večeri, iz čista mira usmrtio čovjeka. Voščev moli Čiklina da ne spava, jer je njega strah, a Čiklin mu kaže: Nemoj se bojati. Reci mi tko ti je strašan, i ja ću ga ubiti.“

U kontekstu ove pripovijesti i nadrealni prizori gube svoju nadrealnost, oni čitatelja kao da žele uvjeriti da svi potiču iz stvarnosti. Metafore ili politički klišeji tako u njegovu tekstu dobivaju svoje doslovno ostvarenje, međutim Platonovu uspijeva da paralelno sa takvim, ideologiziranim, automatiziranim jezikom, kreira i neobično intiman, prisan jezik, iza kojega ponovno lebdi hladnoća otuđenosti, stoga se njegova proza često shvaća i kao preteča, ili najava egzistencijalizma u literaturi. Platonov je, kao i Vasiliy Grossman, na kojega je utjecao i koji mu je bio blizak prijatelj, i kao Varlam Shalamov, pisao iz sovjetskog iskustva, što ovim autorima daje veću dubinu i složenost, jer njihovo djelo ne sadrži gotove odgovore.


O osebujnosti Platonovljeva jezika, kojega je na hrvatski majstorski prenijela rusistica i sveučilišna profesorica Rafaela Božić Šejić, govorio je svojevremeno i Josif Brodski, ističući kako je on razlog zbog kojega je djelo ovoga autora neprevodivo, odnosno, kako ga je lakše prevoditi na one jezike, koji u svojoj povijesti imaju i komunističko birokratsku epizodu, jer ti jezici u sebi nose sličnu izvan jezičnu stvarnost, na koju se naslanjaju. Kod Platonova, kako napominje prevoditeljica, prof. Božić Šejić, „jezik nije samo sredstvo, on nije samo oruđe umjetnika riječi, on je akter, ravnopravni sudionik, a iza prvotne težine njegova pisma leži vrhunska lakoća, duhovitost i šarm, za one koji se ne boje ući u tu duboku vodu.“

Na koncu, treba ponoviti kako se više od svega, kada se govori o romanu „Iskop“, a jednak je slučaj i sa romanom „Čevengur“, zapravo radi o romanima koji se bave ljudskom svijesti, neobičnim rakursom gledanja na razne aspekte ljudskoga postojanja, zbog čega je ovaj tekst i danas nadahnjujuć za naše aktualno poimanje zbilje.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba