S engleskoga preveo Dinko Telećan

Sandorf, biblioteka Zirone

Zagreb, 2018.

Obimna i veoma pažljivo ispisana studija „Ludilo u civilizaciji: kulturna povijest umobolnosti od Biblije do Freuda, od ludnice do moderne medicine“, autora Andrewa Sculla, američkog profesora sociologije i interdisciplinarnih znanstvenih studija na Sveučilištu California u San Diegu, jedna je vrst povijesnog pregleda ludila, na kojemu je autor radio više od četrdeset godina. Ludilo autor ne promatra kao nešto što je odvojeno od civilizacije, gurnuto na njenu tamnu marginu, ili kao isključivo biološko-medicinski fenomen, već kao nešto što se, paralelno s tijekom povijesti čovječanstva i čovjekovim razvojem pokazuje kao jedna od tema koja konstantno intrigira, saobraća sa, opsjeda ili nadahnjuje čovjekovu svijest i čovjekov um. Ludilo je konstantno prisutno s jedne strane u samome središtu ljudskih života – čovjek se preko osobnih strahova ili doticaja, preko članova porodice, poznanika, prijatelja, sreće sa temom duševnih poremećaja, a oni su, jednako tako, prisutni kao tema i predmet istraživanja kako za brojne medicinare, psihijatre, liječnike, tako i za umjetnike, bogoslove, terapeute, dok je, s druge strane, istovremeno potisnuto na rub, kao tema koja uznemirava i zastrašuje. No pogled na ludilo nikada nije jednodimenzionalan - već na početku ove povijesne studije upozorava autor – ukoliko smo spremni priznati da nas tema ludila zastrašuje, tada bismo, zacijelo, mogli biti i blizu toga da priznamo da nas ona istovremeno i očarava. Duboka uznemirenost koju čovjek može osjetiti pri vlastitome suočenju sa ovom temom zapravo je vrst buđenja svijesti o tome koliko je krhka i lomljiva naša uhodana, i prividno sigurna stvarnost. „Duševna patnja možda uopće nije bolest, nego prije nešto što bi se preko noći moglo dogoditi svakome…“, rečenica je kojom talijanski filozof Umberto Galimbertti otpočinje esej posvećen ovoj temi, objavljen u knjizi „Il miti del nostro tempo“ (Feltrinelli, Milano, 2013.).

To bi, svakako, mogla biti pozadinska misao i ove knjige, koja prije svega gaji duboki osjećaj suosjećanja s patnjama duševno oboljelih, i patnjama koje uz njih prolaze njihovi bližnji, i društva u cjelini. Andrew Scull napominje kako u bolu i muci što ih silaženje s uma donosi njegovim žrtvama, i svima uokolo njih, „počivaju neki od najdubljih oblika ljudske patnje – tuga, izolacija, otuđenje, muka i smrt razuma i svijesti.“ Stoga je knjiga koju je napisao, a koja prikazuje načine na koje se civilizacija sučeljavala, i na koje se još uvijek sučeljava s ludilom i njegovim srodnicima - poput umobolnosti, bezumlja, mahnitosti, manije, melankolije, histerije…, - tijekom više od dvaju tisućljeća ljudske povijesti, ustvari vrst povijesnoga pregleda ljudskih patnji, tragedija mnogih dalekih i stranih, anonimnih i nepoznatih ljudskih sudbina. Bez obzira na razvoj medicine, ljudskih spoznaja o samima sebi i vlastitoj unutarnjosti, konačni odgovori o stanju ludila ostaju nedokučivi kao i uvijek, napominje autor, dodajući kako su i same granice koje dijele lude od zdravih i danas predmet spora.

Šire promatrano, pojava samosvjesne i organizirane skupine profesionalaca koji su polagali pravo na nadležnost nad mentalnim poremećajima, i koji su za to dobivali stanovito društveno ovlaštenje, fenomen je kojega poznajemo od devetnaestoga stoljeća na dalje, upozorit će autor.

Ludilo se danas promatra kroz medicinsku leću, međutim, profesionalci koji se njime bave ne predstavljaju polazišnu točku ili središnju os ove studije. Dapače, Scull upozorava da „usprkos obilju tvrdnji da je uzrok mentalne bolesti u manjkavoj biokemiji mozga, u manjku ili višku ovog ili onog transmitera, da je ono proizvod genetike i da će se jednoga dana možda dovesti u vezu s biološkim markerima, etiologija većine mentalnih bolesti ostaje nejasna, a njihovo liječenje mahom je simptomatsko i dvojbene učinkovitosti.“ Između pretenzija i učinaka psihijatrije, kazat će autor već na početku knjige, a potom kasnije pokazati nizom primjera, postoji nepremostiv jaz – u prilog tome stavu ide nažalost i činjenica da se očekivani životni vijek onih koji pate od ozbiljnijih psihoza u posljednjih četvrt stoljeća smanjio - stopa samoubojstava onih koji pate od shizofrenije porasla je i do deset puta, pokazuju studije.

Za razliku od drugih bolesti i poremećaja, ne postoji testiranje, laboratorijske pretrage, magnetske rezonance, rendgenske zrake, koje će nam omogućiti da jednu osobu nedvosmisleno proglasimo ludom, a drugu ne. Odnosno, granice između uma i bezumlja ostaju promjenjive i sporne. Psihološka medicina nije sposobna u potpunosti ga obuhvatiti, kao uostalom niti umjetnost, koja se također, kroz mnoge svoje povijesne razvoje, pokazuje ova knjiga, ludilom intenzivno bavi. Bezumlje trajno opsjeda ljudsku maštu, i iskrsava na upečatljive načine i u njoj, međutim, svi su pokušaji koji ludilo žele svesti na jednu interpretaciju, strogo omeđenu bit, unaprijed osuđeni na propast. Ludilo naprosto, kako veli autor, „ima društveni značaj i važnost koji bacaju u zasjenak svaki pojedinačni skup značenja i praksi.“


Scull prvo obrađuje temu ludila prisutnu u drevnome svijetu – kreće od hebrejske tradicije. Hebreji su, kao i mnogi u drevnome svijetu, zastrašujuća pustošenja koja su se događala umobolnima objašnjavali pojmom opsjednutosti zlim duhovima. On upozorava da bi se neke drevne proroke, a kasnije i kršćanske svece, moglo vidjeti kao luđake ili histerike. Istovremeno, neke crte duševne poremećenosti u proroka mogle su biti pročitane i kao vrst božanskoga nadahnuća.

U drevnoj Palestini postupanje prema ludima bilo je te vrste da se „opsjednute vragom“ puštalo da žive na otvorenom, bez skloništa i odjeće. Njegovi su ga bližnji pokušavali obuzdati lancima i okovima. Bezumlje je od samih početaka civilizacije, a tako će se nastaviti i kasnije, bilo viđeno kao uvreda civiliziranoj egzistenciji, pa se povezivalo s golotinjom, lancima i okovima, kao i sa odlaskom mahnitoga na same rubove društva.

Helenski je svijet – o tome govori obilje književnih izvora – široko prihvaćao pojam božanskoga porijekla ljudske duševne patnje. Religijski uzroci mentalne bolesti bili su istaknut dio klasične kulture. Veze između ludila i doticaja bogova čvrsta su okosnica grčke drame i poezije, u toj mjeri jaka da se, tisućljećima kasnije Sigmund Freud poziva na grčki mit kada psihološku traumu koju je smatrao neizbrisivo utisnutom na cijelu ljudsku vrstu, odluči imenovati Edipovim kompleksom.

Pojam panike također potječe iz grčkoga svijeta – panikon jest ono što pripada Panu, bogu na zlu glasu po širenju straha. Andrew Scull, čija je cijela studija naglašeno kulturološki intonirana, pokazujući da temu ludila nije moguće razmatrati s naglašeno sveobuhvatnim težnjama, a da se pri tome ne uzme u obzir jaki trag kojega ona ostavlja na kulturno stvaralačkom, umjetničkom području ljudskoga egzistiranja, podsjeća na jak značaj književno-umjetničke opsjednutosti ludilom prisutne u grčkoj umjetnosti, još nekoliko stoljeća prije Krista. Te su teme upisane u temelje grčke kulture, prisutne su u najstarijim preživjelim djelima zapadne književnosti, kao što su „Ilijada“ i „Odiseja“, važne su i za niz drama Eshila, Sofokla i Euripida, i mnogih drugih čija djela nisu preživjela, a koja su izvor nadahnuća pronalazile u bogatoj riznici grčkih mitova, koji tvore osnovu, temelj grčke kulture.

Scull u knjizi pomno analizira pojedine dijelove „Ilijade“, kao i Euripidovih drama, pokazujući nedvosmislenu utemeljenost svoje tvrdnje. Također, poziva se i na Herodotovu „Povijest“, a potom i na prve zapise s područja grčke medicine - one Hipokrata s Kosa (o. 460. – 357. pr. Kr.). Hipokrat je u svojim proučavanjima razvio holistički pristup, obraćajući pozornost na svaki aspekt pojedinog pacijenta, podešavajući terapijske režime za svaki specifičan slučaj. Njegov je pogled na zdravlje, pa time i na psihičko zdravlje, naglašavao naravne, a ne nadnaravne uzroke bolesti. Smatrao je da poremećeno tijelo može dovesti do poremećenog uma, i obrnuto. Ključ za dobro zdravlje bio je u održavanju tjelesnih sokova u ravnoteži – bolest je bila potvrda neravnoteže, i poziv liječniku da ustvrdi što je u organizmu poremećeno, kao i da iznađe načine na koje se ravnoteža ponovno treba uspostaviti.

Hipokratovci su se tako nužno sukobili sa prevladavajućim pučkim vjerovanjima, kada su u pitanju ludilo i srodni poremećaji, tvrdeći da to nisu smetnje koje ljudima šalju bogovi. Magijski i religijski oblici intervencije kod njih nisu dolazili u obzir – okrivljavali su neukost i lakovjernost masa, kao i propovjednike koji te osobine iskorištavaju. Hipokratovci nisu vidjeli, poput Aristotela, srce kao središte osjećaja i mentalnih aktivnosti, već mozak. Problemi u mozgu dolazili su, prema njima, od neravnoteže tjelesnih sokova – previše krvi vodi do pregrijavanja mozga, a onda i do noćnih mora i strepnji, previše sluzi može izazvati maniju, a previše žuči depresiju.

Grčka je epistemologija, zaključiti će Scull, iznijela i svoje pozitivno tumačenje ludila, kakvo naročito nalazimo u Platona i Sokrata, u kojemu je odjekivala hebrejska ideja nadahnutog proroka. Ludilo je moglo predstavljati drugi mogući način „viđenja“: bakhovski, erotski, stvaralački, proročki, preobrazbeni. Tumačenja koja drže da postoji druga, skrivena vrsta spoznaje – intuitivna, preobrazbena, vizionarska, spoznaja mistika, smatrala su da ludilo može pružiti ključeve za ulazak u to tajno kraljevstvo. Ovakva ideja da ludilo ponekad može biti sredstvo dosezanja istine (božansko ludilo, prema nekima), ponovno će uskrsavati u srednjovjekovnom kršćanstvu, u ekstazama i zanosima kršćanskih vizionara i svetaca, u Erazmovoj „Pohvali ludosti“, kod Schakespearovih ludih ljubavnika, kod Cervantesa, u prikazima svete lude kod Dostojevskog i Tolstoja, pa čak i koncem 20. stoljeća u djelu psihijatara kao što je R. D. Laing.


Osvrćući se na tretman ludila u drevnim svjetovima Istoka, napose onima Indije i Kine, prelazeći kroz najvažnija povijesna događanja, poput pada Istočnog Rimskog Carstva (1453. g.), autor dolazi do analize odnosa islamskoga svijeta i ludila. Arapi su sa sobom donijeli vjeru u duhove i čarolije, zazive i čini osmišljene da umiruju i manipuliraju demonima (džinovima), koje su smatrali odgovornima za bolesti i poremećaje. O pitanjima zdravlja i bolesti Kur´an u suštini šuti. Najslavniji liječnik unutar islamske tradicije bio je Ibn Sina ili Avicena, perzijski erudit čiji će „Kanon medicine“ postati najutjecajnija medicinska kompilacija u arapskoj tradiciji. Avicenino je djelo prije svega jako dobra sinteza, jer je on uvelike išao stopama Hipokrata i Galena, dok je u ograničenijem opsegu crpio znanja iz perzijskih, indijskih i kineskih medicinskih učenja.

Ovdje se, na prvome mjestu u knjizi, počinju spominjati i bolnice za duševno poremećene, što će u daljnjem tijeku knjige postati jedna od prisutnijih tema. Pod islamskom vladavinom bolnice su se osnivale posvuda, prvi puta su se pojavile pod kraj 8. st., a među pacijentima o kojima se sustavno skrbilo bili su i duševni bolesnici. Postoje mnogi izvještaji, kaže autor, o željeznim prozorima i o pacijentima u lancima, a osim što su ih lancima vezivali za zidove, pacijente su često tukli – čak je i Avicena smatrao da je to dobar terapijski postupak jer se njime u sumanuto i iracionalno utuvljuje razum.


Srednjovjekovna društva u Evropi, u stoljećima nakon sloma rimskog imperija, bila su razdirana dvostrukom pokorom siromaštva i bolesti. Neposredno nakon nastupa Crne smrti, 1348. godine, stope smrtnosti bile su još i više, jer su epidemije kuge nastavile izbijati kroz 14. stoljeće, smanjujući europsko stanovništvo možda za trećinu. Ogroman je broj ljudi bio sakat i obogaljen, ljudi su trpjeli od svakojakih defekata i deformacija, a tim bespomoćnim žrtvama nesreće mogu se pridodati i duševno oboljeli – padavičari, mahniti, melankolični, halucinirajući, dementni… No naše znanje o sudbini puka u razdoblju između sedmog i trinaestog stoljeća, kako kaže Andrew Scull, „u najmanju je ruku oskudno“. Rimska crkva (koja se počela nazivati Katoličkom crkvom nakon reformacije u 16. st.) bila je jedina značajna institucija koja je preživjela i naposlijetku procvala nakon sloma Rimskoga Carstva, a čuda su bila isprepletena s kršćanstvom od samoga početka. Tokom cijeloga srednjeg vijeka velik broj bolesnih, a među njima i mahnitih, izlječenje je tražio u svetištima. Mnogi su iskušavali pučke lijekove, kao i usluge iscjeljitelja, a od 11. st. pa nadalje, kada su hipokratska i galenska medicina počele iznova, s Istoka ulaziti u zapadnu Evropu, drugi bi se podvrgavali njihovom puštanju krvi i čišćenjima, stavljanju kupica i povraćanju, promjeni prehrane i načinu života. Međutim, naročito teški i kronični poremećaji obraćali su se iscjeljujućim moćima svetaca i mučenika. Sugestivni učinci posjeta kakvom sakralnome mjestu ostavljali su iscjeljujući učinak kod oboljelih od težih psihičkih bolesti. Pojedini umobolnici spavali su u crkvi, čekajući da im se vrati duševno zdravlje. Negdje su luđaci bili smješteni u crkvu i lancima vezani za gležanj, nastojeći da se iz njih istjeraju zlodusi koji su ih opsjedali. No, egzorcizam, kaže Scull, ne bi uvijek uspio, no ti su se neuspjesi, duhovito zaključuje, uvijek mogli objasniti tako da autoritet religiozne vjere ostane netaknut.

I srednjovjekovna književnost bila je vrlo sklona temama ludila i opsjednutosti, u pučkim oblicima religijske drame, takozvanih misterijskih prikazanja i mirakula. Prikazi čuda što ih je izvela Djevica Marija ili svečana povorka svetaca bili su čest dio repertoara, a teme ludila i opsjednutosti u tim prikazima publici su pružale demonstracije toga kako zapadanje u grijeh omogućuje vragu da opsjedne grešnika i potom ga natjera u ludilo.

U najvećemu među srednjovjekovnim književnim djelima, Danteovoj „Božanskoj komediji“, u paklu koji je živo u njemu prikazan, ludilo je prikazano kao posljedica božanske kazne. U desetoj i posljednjoj jaruzi osmoga kruga pakla, na samo jedan stupanj od samoga Sotone, nalaze se krivotvoritelji, šarlatani i varalice, lašci i krivokletnici, čiji su usud lepra, vodena bolest i ludilo. Ludilo je kod Dantea golotinja, nasilje, animalnost, i nadasve odmazda za grijehe. Ono je sama negacija civilizacije. Za srednjovjekovni su um svi oblici bolesti bili posljedice Pada – u ovome svijetu, prema shvaćanju srednjovjekovnog čovjeka – bolest je jedna od Božjih kazni za grešnike. Poremećaji uma i tijela mogli su ih potaknuti da se pokaju. No postupni razvoj sveučilišta, kao i latinski prijevodi klasičnih knjiga hipokratskog opusa, postepeno su utjecali na stvaranje i rast zajedničke medicinske kulture i razvoj složenijeg intelektualnog sustava, koji je omogućavao sistematičnije dijagnosticiranje i propisivanje terapija.

Također, neke su se evropske bolnice počele specijalizirati za skrb o umoblonima. Jedna od poznatijih u anglofonom svijetu, nastala neposredno izvan gradskih zidina Londona, bila je bolnica Bedlam, utemeljena 1247. godine, no ta je bolnica primala veoma malen broj psihički bolesnih pacijenata. Iako će izdvajanje ludih iz društva nekoliko stoljeća kasnije postati rutina, bolničke ustanove nastale u tu svrhu bile su, u srednjovjekovnom, i ranom modernom razdoblju, iznimka. Za većinu ludih bile su odgovorne njihove obitelji i ostajali su u zajednici, ukoliko ih se smatralo opasnima bili su zatvarani ad hoc sredstvima, ili ih se ostavljalo da tumaraju i trunu… Liječnici su u tom periodu, iako prisutne težnje da razumski objasne ludilo i primijene lijekove koji bi pomogli liječenju umobolnih, ipak primjetno često udovoljavali dominantnome pritisku koji je dolazio sa sfera klerikalne moći, poslušnost kojemu ih je navodila da priznaju i slučajeve opsjednutosti. Svakako, ludilo, podcrtat će autor, nije imalo jedinstven smisao i nije odgovaralo jedinstvenome pristupu.


Razdoblje od kasnog 15. do osvita 18. st. povjesničari rado nazivaju „rano moderno doba“. Andrew Scull govori o velikim preobrazbama koje su se tijekom tog perioda dogodile u povijesti čovječanstva – uza mnoga pozitivna događanja, poput slabljenja feudalnog sustava i uspona nacionalnih država, oplovljavanja globusa i širenja trgovačkih mreža, a naročito uz goleme kulturne preobrazbe, širenja tiskarske kulture, bujanju u umjetnosti i znanosti, bila su to i stoljeća vjerskih ratova koji su pratili reformaciju. To podrazumijeva lov na vještice diljem Evrope, epidemiju sudskih procesa, mučenja i pogubljenja, koja su se najčešće izvodila spaljivanjem naživo, iako su se neke vještice i vješale, raščetvorivale ili nasmrt kamenovale. Rani povjesničari psihijatrije bili su u, kako autor kaže, „bolnom iskušenju“, da progone vještica stope s progonima ludih. Vještice (i vješticama začarani) bile su u stvari mentalno oboljeli u drugome ruhu: obmanuti puk koji je padao kao žrtva ondašnje demonologije.

Nije zgorega podsjetiti se – uz pomoć ove prevrijedne knjige – kako su u 16. i 17. stoljeću i obrazovani i neobrazovani vjerovali da je Sotona djelatan u svakodnevnom životu, i da je svijet ispunjen duhovima i sablastima. Gledišta pojedinih mislioca, poput engleskog filozofa Thomasa Hobbesa (1588. – 1679.), a koja su anatemizirala „mnijenja koja neuki narod ima o vilama, sablastima i vilenjacima ili o moćima vještica“, odudarala su od općeprihvaćenih nazora. Odbaciti ideju vještičarenja i opsjednuća značilo je ugroziti istine kršćanstva i izglede za čovjekovo spasenje, čak prihvatiti ateizam…

I daljnja su poglavlja jednako interesantna i intelektualno poticajna, u ovoj knjizi koja je svojevrsno dinamično, burno putovanje kroz povijest čovjekovih zabluda i vjerovanja, napredaka i posrtanja, i koja zahvaća široko u mnoge dimenzije postojanja ne bi li što jasnije iskristalizirala konkretna stanja unutar određenih vremenskih perioda ljudske civilizacije, a kada je riječ o odnosu, tretmanu, pogledima i načinima liječenja psihičkih bolesti. Tako knjiga dalje govori o jednome diskursu o ludilu koji se je također razvio tijekom 16. i 17. stoljeća, a koji je razvio intelektualnu pomodnost melankolije, ludilu kao temi mnogih Schakespearovih drama ili epske poeme Ludovica Ariosta, o Rolandovom ludilu, „Orlando furioso“... Potom se pozornost okreće utjecaju teme ludila na likovne umjetnosti, da bi se preostali dijelovi knjige u najvećoj mjeri posvetili novijim povijesnim periodima, bolnicama, pristupima i tretmanima u liječenju psihičkih bolesti i poremećaja, koji se, na žalost, bez obzira na općenit razvoj civilizacije i napredak mnogih spoznaja, često pokazuju kao krajnje nehumani, agresivni, razorni, i na koncu, svojim najvećim dijelom, tragično promašeni.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba