Fraktura, 2017.

preveo s poljskog: Siniša Kasumović

Ime i djela danas već široko znanog i slavnog suvremenog poljskog pisca, Andrzeja Stasiuka, poznati su domaćoj književnoj publici, no unatoč činjenici da se radi o jednom od značajnijih europskih pisaca našega vremena, posljednji prijevod nekog njegovog djela na hrvatski jezik, romana „Istok“, u Poljskoj objavljenog 2014., na hrvatskome tiskanom 2017. godine, prošao je u našoj javnosti gotovo nezapaženo. Novine pišu o novim književnim izdanjima, no kao da radaru javnosti izmiču ona izdanja koja se opiru lakom i brzom, već dobro udomaćenom instant tretmanu, što je upravo slučaj sa iznimnim rukopisom romana „Istok“.

No to nipošto ne znači da se radi o djelu hermetičnom i teško probavljivom - onaj kome je od ranije poznato pismo Andrzeja Stasiuka, znat će koliko je ljepljiv i zamaman jezik kojega njeguje, pun usredotočenosti na detalje, poetski bogat, ali i pun misaonih oporosti, suprostavljanja zgotovljenim i prevladavajućim idejama koje borave u duhu svakoga društva, ne samo suvremenoga. Poznat kao zaljubljenik u prirodne krajolike, kulturu, načine življenja, ljude i mnoge tradicijske i suvremene antinomije koje obilježavaju prostore Istočne Europe, Stasiuk je u mnogim svojim i dosadašnjim proznim djelima krstario njenim predjelima, ovjekovječivši najčešće njene rjeđe dodirljive zakutke u svojim prozama „Na putu za Babadag“, „Taksim“ i drugim, kod nas još neprevedenim knjigama. Međutim, to nikada nisu nerealna idealiziranja, zaljubljenički pogledi pruženi iza sigurnoga stakla – Stasiuk je pisac duboko svjestan povijesnih tragedija i patnji koje su obilježavale, i čiji vrtlozi i danas zahvaćaju prostore čijih smo sudbina i ovdje baštinici, tako da se njegova djela čitaju sa velikom opčinjenosti, ali i sa tugom, i svojevrsnim osjećanjem kamena na želucu, zbog svih činjenica koje su bile, ili su i sada prisutne u svijetu i životu koji nas okružuju, a sa kojima nas i roman „Istok“ neminovno suočava.

Stasiukov je književni put otpočeo još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je iz urbane Varšave odselio u jedno karpatsko selo, u kojemu je i danas njegova „baza“ - radi se o zbirci priča „Hebronski zidovi“, temeljenim na iskustvu boravka u zatvoru, gdje je autor, zbog dezertiranja iz vojske, bio prinuđen provesti godinu i pol dana života. Od tada, pa do danas, objavljuje knjige – prozu, eseje, poeziju, gotovo godišnjim ritmom, tako da je njegov opus danas narastao na oko trideset objavljenih naslova, od kojih su mnogi pronašli odjeka i na međunarodnoj razini – Stasiuk je dobitnik poljskih i međunarodnih književnih nagrada, prevođen je na sve važnije svjetske jezike. Poznato je da sa suprugom, Monikom Szneiderman, godinama vodi i uređuje nakladničku kuću Czarne.

Roman (neki to vide i kao putopis, no radi se o specifičnoj, stasiukovskoj mješavini proze, koju ipak doživljavamo i prihvaćamo kao roman, pisan prisnim, gotovo ispovjednim tonom u prvome licu), otpočinje prizorima na kojima se, unutar opustošenog i ruralnog poljskog krajolika, negdje na graničnome prostoru Poljske, Ukrajine i Slovačke, nalaze dvojica prijatelja, od kojih je jedan pripovjedač, a koji se bave čišćenjem nekadašnje prodavaonice poljoprivrednog dobra. Pripovjedač (nazvat ćemo ga junak, a taj je pak tijesno povezan s autorovom osobom) stvari koje pronalaze u tome dućanu naziva „komunističkom baštinom“. On se prisjeća vremena kada je prvi put bio na tome mjestu, pred tim istim dućanom koji je onda radio. Bilo je to 1983. godine, a prizor kojega priziva pred oči djeluje poput kadra iz nekog istočnoeuropskoga filma – ljudi koji stoje satima u redu čekajući da kombi doveze robu (vremena je onda bilo napretek, kaže autor), i potom senzacionalan dolazak kombija krem – boje, kojega se vidi sa daljine od dva kilometra kako se pojavljuje izranjajući iza crkve, vukući za sobom oblak prašine. U vremenima u koja se pripovjedač kroz bogata sjećanja kojima je ova knjiga prožeta vraća, nitko nije imao automobil, a autobus se je zaustavljao šest kilometara dalje od samoga sela…

Prizor sa kombijem odvija se u selu od kojega u knjizi „Istok“ autor otpočinje, i u kojemu na koncu i završava svoje dugo lirsko i metafizičko putovanje istočnim predjelima, a ono se ovdje produžuje sve do nepreglednih i pustih prostranstava Rusije, Sibira, Mongolije, Kine i natrag. Cijeli je, opsežan roman, ispisan slobodnim, iskusno odmjerenim i ujednačenim poetskim ritmom izmjene reminiscencija i slika, razmišljanja i asocijacija. Na jedan način moglo bi se kazati da se autor u ovoj knjizi zapravo bavi vremenom – nije mu cilj samo zaroniti u vrijeme vlastita rođenja i stasavanja, ili u vrijeme koje bilježi mladost i živote njegovih bližih predaka, već i mnogo šire i dublje, zanima ga prodrijeti do, tako reći, svih vremena, proputovati, poput kakvog polu oblikovanog zametka, kroz memorijsku tubu nekog neosviještenog, a zapravo prisutnog kolektivnog sjećanja, koje se razvija i otvara imaginacijom i nekom vrstom mističnog sjedinjenja sa prostorom, krajolikom, i šire, cijelim univerzumom.

Da stvari budu vrjednije i interesantnije, njemu to u ovome romanu iznimno dobro i uspijeva – u tome mu pomaže i čini se, prilično dobro poznavanje povijesti, geografije, geologije prostora koje dubinski istražuje i po kojima se kreće, poznavanje političkih i drugih društvenih događaja koji su te prostore obilježili. On se slobodno, bez zapreka, od maloga dućana u nekom poljskome selu, uspijeva pružiti do vremena kada su širim, istočnim prostranstvima tutnjala zaboravljena i izumrla plemena, ili još dublje, kada na njima nije bilo ničega osim možda kakvih fosila, pijeska i vode, prašine… U ovakvome pristupu razaznaje se ono arhetipsko dječačko i muško - autor se njime suvereno služi vješto ga razvijajući i kroz druge srodne komponente – putovanja automobilom na puste i slabo istražene prostore, podrška od muške subraće koji kreću kao ispomoć sa njime, u vrst avanture u nepoznato, kao i pomoći od strane muškaraca, uglavnom vodiča po teško pristupačnim predjelima, koje na putu susreću, noćenja na ne uvijek privlačnim niti udobnim destinacijama, hranjenje hranom iz konzerve, sklonost alkoholu i puno nedefinirane čežnje, melankolije, tuge - zapravo dječačke ljubavi za svijet i sve i lijepo i ružno, sretno i nesretno u njemu, nejasne težnje ka sjedinjenju sa njime, ka obuhvaćanju, dolasku na mjesto unutar kojega je moguće spoznati sve postojeće kao jednu smislenu misaonu cjelinu.

No muški princip u Stasiukovom djelu nije doveden do svoje destruktivne krajnosti, do paroksizma kakvoga prepoznajemo kroz temeljna oblikovanja ljudske povijesti – on nije vođen osvajačkim žudnjama u klasičnome smislu, žudnjama za pokoravanjem i otimanjem, za posjedovanjem materijalnoga, već naprotiv posjeduje zazor spram toga, utapajući se u onome nematerijalnom, u spoznajno imaginarnom, poetsko stvaralačkom, u onome suštinski tvorbenome za postojanje.

Područje Niskoga Beskida u Poljskoj, kamo se je pripovjedač doselio, bilo je posve opustošeno – šezdeset i tri kuće koje su ondje postojale nekada, propale su, raspale se, izgorjele. U okolici nije bilo nikoga, samo groblja, duhovi ljudi. Kroz tu očišćenost i prazninu, junak pripovijesti dolazi u doticaj sa duhovima prošlosti, one ne tako davne, koja je obilježila poljski prostor – u mogućnosti je da, kao kroz neku pjesničku halucinaciju, čuje vriskove, vidi bježanja ljudi, da dokuči političke kontekste, klasne netrpeljivosti, nacionalnu mržnju, i, kako kaže, blagoslov kremaljskog ljudoždera.

No i u povijesnim procesima Stasiuk, što je jedno od njegovih specifičnih obilježja, iznalazi duboko zajedništvo s prirodnim pokretima, sa tektonskim pomicanjima i poremećajima, sa „srsima koji su prolazili od Kamčatke do Labe“. On vrlo brzo postaje svjestan činjenice da nije došao u idilu prirode, već da se je u, površinski takvom kontekstu, tijesnije sljubio sa tragovima kataklizme. Shvaća da je na tome prostoru, i šire od njega, kolektivno proždrlo individualno, čak i doslovno – materijali od kojih su građene stare crkve, svetišta, kuće, uzeti su za gradnju štagljeva i štala, na takozvanome zajedničkome poljoprivrednome dobru, na kojemu su, u vrijeme dok je ono još radilo, ljudi koji su ondje živjeli još uvijek imali staru svijest - svijest kmetova naviklih na podaništvo i tlaku, neosviještenu svijest koja je stanovala u navikama i u uspomenama na imanja, dvorce, vlasteline o kojima se je pričalo s nostalgijom…

Važan je susret pripovjedača romana „Istok“ sa Rusijom, njegovo prisjećanje u romanu na svoj prvi posjet državi u čijoj je sjeni, kako kaže, proteklo njegovo djetinjstvo. Taj je susret dugo godina odgađao, dogodio se je tek 2006. godine, kada je napokon posjetio duhovnu domovinu svojega poljoprivrednoga dobra. I pri opisima ruskih predjela, građevina, prostora, ljudi, i kasnije, kada dolazi u Sibir, Mongoliju i Kinu, Stasiukov pristup izvanredno bilježi povezanosti geologije i psihologije, konkretne i zbiljske prirodne tvari i nevidljivih, zapletenih ali i predvidljivih, često iracionalnih sila kakve tvore ljudsku duševnost.

Istovremeno, autor ispisuje nedvosmislenu kritiku mongolsko ruskog divljaštva, no ne zaboravlja se doticati robovske svijesti vlastita naroda. Naročito se može osjetiti svojevrsna želja za povratkom duga nijemim duhovima umrlih, poginulih, pobijenih, protjeranih - kada razmišlja o Drugom svjetskom ratu i posljedicama koje su se nakon rata, također nemilosrdno, u vidu sovjetskoga komunizma, odrazile na prostore Poljske. Kroz sjećanja na događaje iz vlastita života (Stasiuk je rođen 1960. godine), na roditelje i druge pretke, aktualizira se misaonost, analitičnost povijesno političkog tipa, kojoj je cilj da stvori mrežu pojašnjenja – što se je, kako, zašto ovdje dogodilo?

Autor je ovdje gorak i neprikosnoven – kontradiktorne slike povijesnih „istina“ rastvaraju se kao jedna jasna i čvrsta slagalica, unutar koje se nižu prizori povijesti nasilja, brutalnosti, sirovosti, pljačke i otimanja… Zamišljam sve to, kaže autor, kako ne bi nestalo…

Ali Stasiuk nije napola suspregnut, distanciran promatrač niti racionalnim uvidima pritješnjen istraživač povijesnih činjenica – u njegovu doživljaju, poimanju prostora o kojima govori prepoznaje se istovremeno potpuno predavanje, nalik predavanju strastvenoj ljubavi. Rečenica pjesnika Stasiuka, kada govori o prostorima, pejzažima, ljudima i povijesti, puna je fizičke, taktilne osjetilnosti, i onda kada je ta taktilnost hrapava i bolna, i taj razoriteljski potencijal – u kojemu je prisutan nagon pripovjedača da se prepusti, stopi, izgubi i nestane u prostoru, erotski nagon koji je u stvari već postao akt sjedinjenja, prerastajući u thanatos, intenzivno pulsira ovim rečenicama, upisujući se svojom raskoši u doživljajnost čitatelja.

Sjajna je ironija kojom ovaj autor sagledava povijesno političke mijene – on kaže da nešto što čovjeku može izgledati kao pljačka i grabež, u stvari nije pljačka i grabež, već obrnuto – da to samo povijesna pravednost mijenja svoje mišljenje. Uostalom, na prostorima o kojima piše, kaže autor, nitko nije bio spreman na pravu pravcatu slobodu. Što se uopće može napraviti sa slobodom kada se živi između Istoka i Zapada. Ta ništa se ne može napraviti. Između straha i prezira.

Kritičan je Stasiuk, s pravom dakako, i spram licemjerstva poljskoga katolicizma, i u toj kritici ispisao je neke vrhunske, uistinu antologijske stranice (previše ste kukavice, previše djetinjasti da bi si mogli kreirati pravog pravcatog Boga… Kada ne bi imali niti jednoga Rusa, Nijemca ili Židova za opravdanje, ni onoga svoga papu ne bi imali za svoj poganski kult, kada ništa ne bi imali, samo pijesak, onda bi se vidjelo vjeruju li oni ili se samo brinu za narodno dobro…).

Njegov boravak u idiličnim seoskim krajolicima Poljske, koje opisuje neiscrpnim lirskim jezikom, kakvoga su sposobni doseći rijetko daroviti, ne može zaboraviti činjenicu postojanja koncentracijskih logora – uostalom, na svega tridesetak kilometara od njegovog sela nalazio se je logor Bełżec. Kada su u tome logoru spaljivali ljudska tijela na otvorenome, u selu na prozorima hvatala se je mast, doznaje pripovjedač… Istovremeno, puk u selima uokolo živi kao da se ništa ne događa, hvaleći Nijemce kako su pristojni, jer im ne otimaju kokoši poput Rusa, već uredno plaćaju za njih. Naivni i nevini zauvijek, kaže autor.

Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i na dalje ne želi znati, što se je događalo na tlu njihove zemlje, kojega, eventualno, u vezi svega, zanima da se dokopa židovskoga zlata koje još uvijek, među nekada davno sagorjelim ili raspadnutim leševima, leži zakopano u istoj zemlji. Stasiuk uspostavlja nevjerojatno – i slikovno i duhovno – jasnu vezu sa svojim precima, predstavnicima svoga naroda, uspijevajući u tom pjesničko literarnom transu uhvatiti nit prošlih vremena i svega važnog i presudnog, što je obilježilo ljude toga prostora, a sve to, da bi se prije i ponad svega bavio grozotom progonstava i istrebljenja koja su se događala upravo ondje, posred tih zavodljivo melankoličnih, šutljivih krajobraza, obraslih šumama topole.

Stvorio je pri tome duboku, jasnu, kontemplativnu sliku prožetu umjetnički snažnim izrazima koji progovaraju kroz - s jedne strane bogate literarne prizore krajolika, prirode, kuća, ljudi, a s druge strane sa oštrom, nepotkupljivom kritikom društvene i povijesne prljavštine, kritikom koja se ne da zavesti ni od koga – niti od jedne ideologije, partije, kao niti od strane crkve.

Identično se događa i sa njegovim opisima i promišljanjima o predjelima u Rusiji, Sibiru, Mongoliji, Kini, gdje mu - također ponajviše u dodiru sa krajolicima - uspijeva konstruirati netipičnu, autonomnu vrst svoje, mogli bismo je nazvati geografske metafizike, gdje se kroz doživljaje prostora dolazi do najdubljih, transcedentalnih uvida i spoznaja o smislu, cilju, počecima, traganju i kraju, završetku ljudskoga života i postojanja općenito, što je također jedna od intertekstualno prisutnih tema koju ova višeslojna knjiga razmatra.

U tom smislu, ovaj roman možemo vidjeti i doživjeti kao svojevrsni roman spoznaje, odnosno traganja glavnoga protagonista za izgubljenim vremenom vlastita djetinjstva, odrastanja i mladenaštva, koje je nešto posve deseto od onog Proustovog francuskoga, čije su specifičnosti i temeljna određenja sažeta u samome naslovu – „Istok“.No Andrzeju Stasiuku, upravo kao što je to prije stotinjak godina uspjelo čuvenome francuskome piscu, uspijevakroz gust, literarno visoko vrijedan tekst, na krajnje neizravan način pokazati gdje prebivaju istina, Bog, pravednost, dobro, ljepota, i, dakako, bez da time dovodi u sumnju izvedbene razine svojega romana. Knjiga „Istok“, u svakome pogledu, predstavlja visoko ostvarenje suvremene europske književnosti, i više – njome se njen autor dodatno upisuje na listu svjetski važnih pisaca, onih čije će djelo bilježiti, pamtiti i čitati pismeni i učeni ljudi vremena koja će tek stići.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba