s francuskog prevela: Vlatka Valentić

Naklada OceanMore, Zagreb, 2021.

Annie Ernaux spisateljica je rođena 1940. godine u francuskoj pokrajini Normandija. Studirala je na sveučilištu u Rouenu, potom je mnogo godina radila kao profesorica književnosti u srednjoj školi, te u Nacionalnom centru za obrazovanje na daljinu. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela je pisati i objavljivati svoje prve knjige, koje su brzo stekle svoje poklonike. Objavljuje kod uglednog nakladnika Gallimard, a među proznim naslovima koji se nižu od 1974. godine do danas su: „Prazni ormari“, „Ono što oni kažu ili ništa“ (1977.), „Smrznuta žena“ (1981.), „Mjesto“ (1984.), „Jedna žena“ (1989.), „Jednostavna strast“ (1992.), „Dnevnik izvana“ (1993.), „Sram“ (1997.), „Nisam izašla iz svoje noći“ (1997.), „Vanjski život“ (2000.), „Događaj“ (2000.), „Gubiti se“ (2001.), „Okupacija“ (2002.), „Upotreba fotografije“ (2005.)… Jedan iz dugoga niza proznih naslova, nedavno preveden i kod nas, veoma je hvaljen i od strane kritike, i od čitateljske publike, roman „Godine“ (2008.). U cjelini, opus Annie Ernaux danas broji preko dvadeset naslova, od kojih su mnogi prevedeni na brojne svjetske jezike. Također, književnica je za svoj rad primila i značajne nagrade, a danas uživa status jedne od najcjenjenijih suvremenih francuskih spisateljica.

Njena djela, koja se danas karakteriziraju kao djela autofikcionalnog karaktera, uvelike obilježena osobnim i intimnim temama odrastanja u francuskoj provinciji, seosko radničkog obiteljskog okruženja, obilježenog vječnom borbom za bolji materijalni i društveni status, osobnog razvoja unutar zadanih, srednje staleških i svjetonazorsko sputavajućih okvira, razvoj unutarnjeg svijeta uz pomoć svijeta književnosti i umjetnosti, što ujedno, s vremenom predstavlja i točku odvajanja od obiteljskog konteksta, veoma intimne teme poput abortusa, seksualnog života, bračnog života, starenja, umiranja majke, djela su ispisana smirenim, usporenim, jednostavnim, no katkada poetski vrlo interesantnim jezikom, kojega uspijeva ispresti iz običnih ljudskih pripovijesti koje su uglavnom veoma široko prepoznatljive, veoma svakidašnje. Obiteljski okvir i porijeklo kod nje su zadano mjesto ishodišta, uokolo kojega sve kruži, sva posljedična zbivanja kojima se u svojim djelima bavi, koja potanko i tankoćutno analizira tihim glasom.

Tom tihom glasu katkada uspijeva u svome pripovijedanju ispresti interesantne niti paučinastih pređa koje kao da oslikavaju, u čijoj se vlažnoj strukturi ogledaju i zrcale mnogi – nebrojeni ljudski životi i sudbine, životi običnih ljudi koji nisu učinili ništa veliko, ništa naročito značajno po čemu bi ih se moglo pamtiti, koji su bili vođeni svojim nagonima, strastima, željama koje u mnogome i nisu imali osviještene, koji su naprosto živjeli i proživjeli svoje živote, uokvirene jednim velikim Svjetskim ratom, nakon kojega se je željelo živjeti, imati, posjedovati, kupiti i biti sit i lijepo obučen, podići i školovati djecu i omogućiti im uspon u višu društvenu klasu.

Radi se najčešće o kraćim romanima, djelima koja nemaju zahtjevnu strukturu, niti su obilježena burnim i velikim pripovijestima - njihov je ritam jednoličan, i čitatelj se može prepustiti pripovijedanju koje izvodi svoje male finese unutar okvira koji niti po čemu nije ambiciozan. No u pozadini, iza zavjese pripovijedanja, melankolična, elegična, sjetna ali razborita i analitična, nikada odviše kritična Annie Ernaux demonstrira svoju tihu vještinu, koja povremeno izbije iz njenih proza u smislu jedne poetske jezične tvorevine kojoj uspijeva izraziti svu zamršenost, svu nespoznatljivost, svu tragičnost i ljepotu, uzvišenost i poniženost ljudskih života i sudbina.

Nasljeđe strasnih, burnih, uvijek glasnih i bučnih predaka, koji bi iz smijeha i pjesme vrlo brzo znali skrenuti u osjećanje očaja i bezizlaznosti, spisateljica je svojom umjetničkom prozom opkoračila, tako što je svoj jezik disciplinirala sabranošću i mirnoćom, i što mu je dozvolila spoznajno metafizičke odsjaje u njegovim, katkada pjesničkim - i veoma blagim, rafiniranim, ali ne odviše opterećenim dubljom zapitanošću, najizvrsnijim dionicama.

Stoga je njeno štivo karakterizirano pitkošću i otvorenom pristupačnosti za široku publiku, napose onu koja je sklona imati dodire sa finijom literaturom, no

s težnjom da ta literatura neosporno ukusnijeg jezičnog tkanja istovremeno ne opterećuje suviše svojim zahtjevima, pitanjima koja bi mogla uzdrmati svijest i svijet onoga koji čita, već da u njoj uspije pronaći mjesto osobnog prepoznavanja i specifično osjećanje toplog utočišta.

Moglo bi se kazati da je Annie Ernaux uspjela proizvesti po njenu literaturu jedan sretan spoj koji otvara vrata čovjekove unutarnjosti i intime, stavljajući je u suprotstavljen odnos sa okvirima društva, ali nikada toliko radikalno u svojim niti izvedbenim, niti tematskim gestama i misaonim analizama da bi time opstanak svoje literature dovela u pitanje. Ona je najsuptilnija u analizama obiteljske intime i odnosa, a kako je te teme nužno okreću nižoj i srednjoj klasi iz koje je potekla, tako analizi i kritici njenog okulara izmiče gornji stalež i društvena elita kojoj se, ipak, kao ugledna književnica, približila. Time se za njen pripovjedni svijet i spisateljski interes može kazati da je on svjesno i nužno ograničen, da je lišen momenta „sveukupnosti promatranja“, što karakterizira klasična književna djela, pa se visoki epiteti kojima se danas krasi djelo dobre, no ne i izvanredne francuske spisateljice Annie Ernaux, ipak donekle mogu vidjeti kao pretjerani.

Na hrvatskom jeziku do sada imamo prevedene slijedeće knjige kraćih romana Annie Eranux: „Samo strast“, „Mjesto“, „Događaj“, „Jedna žena“ i upravo objavljen (a kratki romani „Događaj“ i „Jedna žena“ također su objavljeni ove godine) roman „Godine“.

Roman „Godine“ otpočinje dojmljivo, nizanjem slika koje se izmjenjuju u jednoj ljudskoj svijesti, povučene mišlju o tome kako će „sve slike nestati“. To je osobni, slikovit poetsko asocijativan uvod u knjigu, i svakako njen literarno najuspjeliji dio, koja će potom otići u jednom drugom smjeru, odlukom autorice da iz pripovjednog „ja“, iz duboko osobnog, intimnog iskustva, skrene, odabere za ovu svoju knjigu pripovjedno „mi“, koje će, u daljnjem tijeku knjige, tek povremeno, u kraćim dionicama, preuzimati „ja“. U romanu „Godine“ Annie Eranux odlučila se (možda ju je na to ponukao njen književni uspjeh, elitni status kojega uživa u suvremenoj francuskoj književnosti) biti glasom svoje generacije, govoriti o iskustvu onih koji su rođeni u Francuskoj (a napose u francuskim provincijama) tijekom ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i koji su odrastali i upijali iskustva i doživljaje francuskog društva tijekom narednih godina, naročito se koncentriravši na pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća.

Odluka da svoje pismo koncentrira na iskazu „mi“, a ne „ja“, usredotočit će je na opće, i društveno prepoznatljive stvari, u kojima će mnogi pronaći tragove vlastita iskustva i sjećanja, čak i ukoliko nisu dio francuskog društva, već i šire, europskog. No tom je odlukom autorica poništila sve tragalačke, neispitane mogućnosti ispisivanja vrijednog umjetničkog teksta, koji bi eventualno mogao ostvariti dodire s trajnijim i drugim vremenima.

Jer, ukoliko na književni tekst gledamo kao na artikulaciju – svojevrsni eksperiment, zaokruživanje kroz jedan oblik i formu jedne ekstremne individualnosti – one, i u onakvoj mjeri, kakva u društvu nikada ne može opstati, Annie Ernaux uvodi sa tekstom romana „Godine“ jedan, moguće i nesvjestan eksperiment, u želji da obuhvati što šire slojeve svoga društva i da time kreira što objektivniju sliku francuskog života tijekom određenog vremenskog perioda, ona time – čini se nesvjesno – podilazi kolektivnoj svijesti svoje nacije, uljuljkujući je u nekoj vrsti empatičnog, tužnog samozadovoljstva, ugodnog i nostalgičnog tepanja samima sebi.

Locirajući pripovjedni iskaz književnog teksta u „mi“, čineći jednu vrst zamagljivanja, koje odvlači od individualnog pogleda i mišljenja, na kakvome, u svojoj dugoj povijesti, počiva umjetnički književni izraz, tome se izrazu ne pogoduje, naročito ukoliko to „mi“ ne okonča u grotesci ili parodiji, pa ga tako nužno dovodi na ravan publicističko – novinsko – kolumnističkog prosedea, posve ga udaljujući od mogućnosti da bude primjerom visoke i trajno vrijedne literature, kakvim ga se predstavlja.

Pri tom treba istaknuti kako ovaj roman ima vrlo uspjelih poetsko literarnih mjesta reminiscencije, brzoga ritmičnog jezičnog prolaska kroz prošlost, ostvarenog bogatim pretapanjem slika i oštrim prelascima iz jedne slike u drugu, kao u eksperimentalnome filmu, no autorica se je, na žalost ozbiljnijeg čitaoca, suviše vezala uz povijesne fakte, konkretne društvene događaje, nizanja i nabrajanja političkih, kulturnih događaja, značajnih imena, uporabnih predmeta i proizvoda, što je tekst odvelo u pravcu koji ne jamči literarnu izvrsnost, i on ostaje na površini racionalnog, bez poniranja u individualno i intuitivno.

Treba skrenuti pažnju i na teme seksualnosti, koje u ovome romanu također možemo, ovisno o mjestu unutar teksta i načinu uporabe, čitati dvojako – na pojedinim, uspjelijim mjestima vidimo je kao protest protiv lažnog (s naglaskom na „katoličkog“) francuskog morala, naročito unutar tipične ruralno-provincijske svijesti, dok je, sa druge strane, na mnogim mjestima umjetnički neopravdano dana pozornost osvjetljavanju intimno erotskog života pripovjedačice, zbog čega se tonalitet pripovijesti srozava u banalno, katkada nepotrebno vulgarno ili prazno voajeristički, vjerojatno u već dokazano efektne svrhe pridobivanja naklonosti čitateljstva.

Iako dakle imamo posla sa spisateljicom vrsna senzibiliteta koji bilježi svoje visoke realizacije, zamjećuje se kako je Annie Ernaux književnica istovremeno ipak sklona i blagim ili malo većim kompromisima, ovisno o tekstu, i kako joj prilagodba ukusu i očekivanjima šire publike nije odbojna niti strana. Time se mora kazati kako ona nije spisateljica snažnog i naglašenog umjetničkog imperativa, kojim bi se posve stavila na stranu čiste literature i time zakoračila dalje, posve se predavši onom „neiskazivom“, nerazmrsivoj tajnovitosti tkanja umjetničke proze, za što ima osjećaj i prema kojemu ima jasno nagnuće, no što bi je odvelo u zonu stvaralačkog i time, posljedično, i komercijalnog rizika, odnosno što bi njenu umjetničku osamljenost radikaliziralo do mjere koja bi stavila u upit trenutni uspjeh i široku čitateljsku publiku.

Ovako je, u romanu „Godine“, posve suprotno poetskom jeziku kojega rabi daleko rjeđe, a koji joj otvara neslućene jezično tvorbene mogućnosti, njen jezik, najvećim dijelom teksta, naglašeno prizeman i trezven, usredotočen na nabrajanja konzumacija proizvoda i radnji koje su ljudi radili, čime se je zatvorila u pripovjedno siguran, komforan okvir, okvir koji njenoj umjetničkoj dimenziji nije dozvolio disati i rasti u mjeri koju jedno djelo romanesknog tipa treba i traži.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba