Hrvatsko filološko društvo, biblioteka Književna smotra i Disput, Zagreb, 2019.

Odabrala i s ruskog prevela: Irena Lukšić

Zbirka pripovijedaka „Debeli i mršavi“ izbor je od osamnaest kratkih proza Antona Pavloviča Čehova, među kojima veći broj njih do sada nije bio prevođen na hrvatski jezik, proza koja pripada ranim, manje poznatim radovima velikog ruskog prozaika i dramatičara. Izbor i prijevod proza učinila je Irena Lukšić, prevoditeljica koja potpisuje i prijevod Čehovljevih duljih, složenijih, zrelijih proznih djela, objavljenih 2004. godine, u ediciji „Vrhovi svjetske književnosti“ (Školska knjiga, Zagreb).

Ovaj novi, ili dodatan izbor, koji je upravo pred nama, pruža priliku da se Čehova kao pisca upozna u nešto drugačijem svjetlu od uobičajenoga – među tijekovima povijesti književnosti već dobro uhodanog, na jedan način već i izvježbanog, zgotovljenog svjetla, zbog čega je on dobar mogući predmet interesa za sve one sklone ovom autoru, koji duboko cijene njegovu melankoliju, zagledanost – zapitanost nad ljudskim životima, i njihovim tijekovima i tajnama, i, napose, zabrinutost i očaj. U ovim kratkim i ranim pripovijetkama nema one, često unutar sebe suprotstavljene i oponirajuće višeslojnosti, koja je u stanju jednog te istog junaka prikazati i kao ljudski i moralno upitnu, dvojbenu ličnost, i kao nesretnika, patnika koji nije uskraćen za svoju životnu tragediju, zbog čega ga je čitalac, usprkos prvotnoj dvojbenosti, prinuđen sažalijevati.

Takozvana „nedorečenost“, svjesnost o tome da nepoznanice ljudskih sudbina i nakon njihova povlačenja s pozornice života ostaju lebdjeti u zraku, ovdje još nije prisutna na onaj, suptilno moderan, čehovljevsko fatalistički način, kojim su opčinjene bile i velike moderne književnice poput Virginie Woolf ili Katherine Mansfield. U ovim je pripovijestima ipak prije riječ o igri – igri životnih zgoda, koje se naglim obrtajima, kojekakvim banalnim, krivim potezima i trzajima obrću i pretvaraju u nešto deseto – često u apsurdom ili tragedijama okončane zgode, koje čitaoca ipak ne diraju u onoj dubini i beznadnom osjećanju ljudske stvarnosti, kako već čine široko znani čehovljevi tekstovi, već ga, u primjesi blage razočaranosti i prpošnosti nagone da se smije, ponekad i na malo pokvaren način.

Tako je on ovdje bliži onom prvotnom, ruskom, tradicionalnom, koje prepoznajemo u izrazu „skaz“, a koje porijeklo, jednostavnost i izvornost pripovijedanja, ali i vedru dinamičnost, crpi još iz narodnih ruskih pripovijesti, što se u književnosti očituje izravnije u nekih čehovljevih prethodnika, poput Gogolja, Ljeskova, Remizova ili Zamjatina, ali i u ovim pričama čitalac može steći dojam da su one istinite, i da mu ih, na neki način, sakriven iza krinke pripovjedača, prenosi sam očevidac, što je jedna od odrednica „skaza“ kao književnog postupka.

Pripovijesti iz ove knjige nastajale su u periodu od 1893. do 1898. godine, u njima se prepoznaje bliskost sa prozom Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, a njihov se odjek, tonalitet, atmosfera i završni obrtaji prenose dalje, sve do Daniila Harmsa i skupine OBERIU, koji u novome, avangardnijem ruhu oživljavaju duh ranih Čehovljevih humoreski, čime sve dakako ne završava, već se preko mnogih ruskih autora prenosi do današnjih dana, do autora kao što je Vladimir Sorokin.

Čitajući ovu ranu Čehovljevu prozu, koja u sebi, za razliku od one zrelije, nosi biljeg obijesti, vesele podrugljivosti, vedrine i humornosti mladenaštva, koje još nije upoznalo zbiljske dubine ponora u kakve je ljudsko biće sposobno pasti, čitalac uviđa snagu neospornog utjecaja koje je na čuvene i vesele, apsurdne Harmsove pripovijesti ostavio ovaj autor. No pod Gogoljevim šinjelom – ili kabanicom, se uistinu mnogo toga izrodilo, pa tako i doslovno, sižejno tematski, Čehovljeva pripovijest „Smrt činovnika“, opisuje jedno apsurdno gubljenje života, zbog, uzmimo, prevelike živčane osjetljivosti glavnoga junaka, zbog neuroze koja se razvija do svojevrsnog samoubilačkog delirija unutar jednog razdraženog ljudskog organizma, a sve radi neke nehajne i glupe zablude, krivo - iracionalno protumačene ljudske geste i reakcije, geste nekog čovjeka koji nosi društvenu ulogu jakoga autoriteta, a koji u junaku otvara neku duboku intimnu slabost – slabost podčinjavanja, podložnosti, straha i krivice – osjećanja, zapravo, od kakvih su satkana mnoga ljudska bića…

Ovaj je motiv, nešto kasnije, u jednoj svojoj pripovijetci preuzeo i obradio Witold Gombrowitz, također, kao i dva važna prethodnika, maestralno.

Žive, vedro i iskričavo, humorno ispričane i opisane mnogobrojne ljudske zgode i nezgode, vrlo svakodnevnih, i kazalo bi se, svevremenskih tema – o psima i ljudima, o nestašnim dječacima koji uhode i ucjenjuju jedan ljubavni par, o crkvenjacima i pokvarenim zubima koje treba iščupati, o sudskome procesu koji se vodi zbog odvinute matice na željezničkoj pruzi, ili pak o sudskome procesu protiv nekog podoficira, koji svojevoljno uzima pitanja javnog reda i mira, javnog ponašanja građana u svoje ruke, o kočijašima i putnicima, o nekom putniku kojemu je umro sin i koji je svoju tugu želio podijeliti s kočijašem, koji nije pokazao srca niti sluha za tu temu, pa je putnik, na koncu, bio prinuđen svoju životnu tragediju ispričati kobili – niz pripovijesti koje svjedoče o vječnoj ljudskoj grubosti i sebičnosti, o sirovosti i samoživosti temeljnih, instinktivnih ljudskih poriva.

Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i životinjskost slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž… Međutim u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od pedeset tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate, ono što je u životu strašno, događa se iza kulisa…

Pripovijest „Nemirni gost“, primjerice, govori o lugaru koji živi u šumskoj kućici, i koji prima lovca koji se je kod njega za kratko sklonio od nevremena. Lugar lovcu neprestano pripovijeda o svome strahu od zlih ljudi, no na koncu se, ne htijući priskočiti u pomoć, nekome tko je izvana zapomagao, sam lugar pokazuje pred lovcem onakav kakav je u svojoj biti – kao niti približno onako dobar čovjek kakvim se je želio predstaviti.

Za sve pripovijesti odabrane u ovoj knjizi tipične su jezična figurativnost, plastičnost i jednostavnost izraza, koji tvore stilski efektna obličja. Čehov se u ovdje prisutnim pričama bavio onim ljudima, koje se običava nazivati „narod“ – prevladavajućim i tipičnim predstavnicima puka, kakvi ne odaju naročitih karakternih širina, već ih se, dapače, najčešće može zvati „sitnim dušama“.

Ono čime čitatelj ostaje fasciniran jest vještina, darovitost oblikovanja živih i uvjerljivih dijaloga, napose majstorstvo duboke i oštre uobličenosti karaktera (mahom punih loših, kvarnih ljudskih osobina), unutar ograničene, uske forme vrlo kratkih priča, dugih najčešće od po dvije do tri stranice. Predmet interesa Antona Pavloviča Čehova u mnogim od ovih pripovjedaka bio je čovjek koji iskače izvan svoje „futrole“ odmjerenog – uravnoteženog, kulturnog ponašanja, i to ne samo uprosječeni, narodski čovjek, već možda i onaj koji pripada uglađenijem sloju – čovjek kojega situacija prinudi da nekada – možda ne baš doslovno „iskoči iz svoje kože“, ali iz kultivirane učtivosti i odmjerenosti samokontrole svakako da.

Čehov je, kako u jednom tekstu ističe i prevoditeljica Irena Lukšić, jedan od onih pisaca koji su, dokazano, nadrasli svoje izvorno i životno vrijeme i prostor, i koji su se, kao nešto opće i prepoznatljivo (iako je uvijek vrlo teško kazati što bi to bilo konkretno) smjestili u „protjecanju koje uporno izmiče konačnosti“. Citat iz pripovijesti „Ogrozd“ dobro ilustrira ovu tvrdnju:

"Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i životinjskost slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž… Međutim u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od pedeset tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate, ono što je u životu strašno, događa se iza kulisa…"

Problem je sa Čehovom, no tu je, drže neki, ujedno i tajna njegova uspjeha, u tome što ga se nikako nije moglo smjestiti niti pod jednom od tada prevladavajućih, ili dolazećih stilskih oznaka – nije ga se moglo preklopiti na pola, i nagurati u ladicu ruskoga realizma, kao što ga se olako, bez pažljivoga promišljanja, ne može staviti niti na policu modernizma.

Ostao je, dakle, na jedan način sam – Čehov, kao ime koje označava književnost, ono što čitalac od književnosti očekuje, kada se spram nje odnosi krajnje predano, i uz visoke zahtjeve. Kroz period od nešto manje od stotinjak godina potvrđuje se kako riječi kojima ga je, u svoje vrijeme, pozdravio ruski pjesnik revolucije, Vladimir Majakovski, nisu bile pretjerane, niti promašene: „Želio bih ga pozdraviti dostojno, kao jednoga iz dinastije „Kraljeva Riječi“…“

Izlazak ove knjige doživljava se, ne samo u hrvatskom kulturnom prostoru, već i znatno šire, kao sjećanje, appendix i tek malena zahvala iznimnom djelovanju na području prevoditeljstva i povezivanja kultura koje je diskretno i ustrajno, vrijedno i sa puno ljubavi i žive posvećenosti ostvarila nedavno i prerano preminula prevoditeljica, književnica, urednica biblioteke „Na tragu klasika“, u kojoj je knjiga i objavljena, Irena Lukšić.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba