Knjiga reportažno-feljtonskih tekstova „Civil u Berlinu“ poljskog novinara, pisca i socijalista Antonia Sobańskog jedno je od rijetkih ukoričenih djela što ih je ovaj autor, nezaobilazna intelektualna pojava u krugu predratnih varšavskih intelektualaca, nakon kratkoga života ostavio za sobom. Rođen 1898. u ukrajinskom mjestu Obodivka, kao pripadnik stare, veleposjedničke obitelji, Sobański je, skupa s obitelji, 1905. godine preselio u Varšavu. Uoči i tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća studirao je na nekoliko sveučilišta, uključujući i Jagelonsko u Krakovu, no niti jedno nije završio. Tečno govorivši šest jezika, okrenuo se novinarstvu, a o njegovoj važnoj pojavi i prisutnosti u predratnom poljskom intelektualnom i javnom životu govore i zapisi što su ih o njegovu radu ostavili Witold Gombrowicz, Czeslaw Milosz i Jaroslaw Iwaszkiewicz.

Sobański je najviše pisao za časopis „Wiadomosci Literackie“, koji je bio jedan od najvažnijih poljskih međuratnih časopisa, i kao njihov specijalni dopisnik, a također i kao veliki zaljubljenik i poznavatelj njemačke kulture, koji je u Berlinu imao mnogo prijatelja, odlazi 1933. godine, neposredno nakon što su nacisti preuzeli vlast, u Berlin. Odande šalje reportaže koje su objavljivane u jednom feljtonskom nizu, a koje su već 1934. godine objedinjene u knjizi „Civil u Berlinu“. Ta je knjiga, uz dodatak naslovu „i druge reportaže iz nacističke Njemačke“, objavljena ove godine u biblioteci „Srednji put“, zagrebačkog nakladnika Disput, u prijevodu Adriana Cvitanovića.

Treba odmah spomenuti i to da je knjiga „Civil u Berlinu“ već 1940. godine završila na popisu „nepoželjnoga poljskoga stvaralaštva, neprijateljski nastrojenog spram Nijemaca“ – iako je prava istina, kojoj danas i kod nas možemo posvjedočiti, zahvaljujući ovome važnom prijevodu, upravo suprotna – Sobański je bio veliki prijatelj Nijemaca i njemačke kulture, međuratnu je Njemačku smatrao jednom od liberalnijih i naprednijih zemalja, a kao deklarirani homoseksualac i u tom pogledu kroz vlastito je iskustvo svjedočio – i tvrdio i u ovom rukopisu – kako je Njemačka bila zemlja velikih sloboda i za ovu vrstu europskih manjina, među čijim građanima je bilo i onih koji su, čini se, dosta neopterećeno, iskazivali homoseksualne sklonosti. No sve se to gotovo stubokom izmijenilo počevši sa ožujkom 1933. godine, dolaskom na vlast Nacionalsocijalističke stranke, predvođene kancelarom Adolfom Hitlerom, a ovakve i mnoge druge vrste liberalnih građanskih sloboda postale su nezamislive, preko noći pretvorivši Nijemce – dakako ne ipak sve, no najveći broj njih – u narod neprirodno čedan i rigorozan.

Ovdje leži činjenica značaja i važnosti reportaža Antonia Sobańskog – on je bio čovjek i intelektualac lišen predrasuda, društveno, socijalno veoma osviješten, što pokazuju njegovi samosvjesni i odmjereni, sa jakim uporištem u liberalnoj građanskoj svijesti i naprednim shvaćanjem modernog društva demokracije ispisani tekstovi, u kojima on kreće od zapravo netipičnog polazišta – gotovo kao adoracijski raspoložen idealizator Njemačke i njemačkoga društva, koji se, našavši se usred novog političkog momenta u tom društvu, ne može pomiriti sa činjenicama, niti ih shvatiti kao konačne, potpune moralne propasti jednog naroda, koja će vrlo brzo prouzročiti nezamislive katastrofe.

Tim više, njegova su izvješća i u vrijeme kada su bila tiskana, i danas, vrsta realnog, zapravo krajnje objektivnog svjedočanstva, jer njihov pisac ne kreće sa kritičkog, ili apriorno negativnog polazišta, već posve obrnuto, što doprinosi tome da se i čitalac, zajedno s autorom ovih zapisa, postepeno suočava i svjedoči ozbiljnosti i širini razmjera jedne opće društvene propasti, gdje kroz tekst ove knjige zapravo može vidjeti kako se ona, kojim sve putovima, na koje načine, iz kojih razloga, sa kojim pozadinskim motivima uistinu događala.

Sobański je živo i izbliza svjedočio mnogim događajima, među kojima samo treba navesti paljenje knjiga u Reichstagu, a njegovi zapisi vjerno predočavaju i svjedoče razvoje takvih i mnogobrojnih drugih, na raznim društvenim i ljudskim sektorima, situacija, kada su se i pojedini tadašnji žitelji Njemačke među sobom, kada su bili sigurni da ih nitko ne sluša, pitali „Da nismo otišli predaleko? Ne pravimo li budale od sebe?“.

No ipak, unatoč ovakvim sumnjama, nisu govorili „Ne“ ovakvome sustavu, nisu poduzimali ništa (izuzev izvanredno hrabrih pojedinaca, najčešće pripadnika komunističkog pokreta) kako bi zaustavili i spriječili sve strašne pogrome, istrebljenja ljudi koje je u ime ideje o „čistoj rasi“ provodio politički sustav Adolfa Hitlera.

Sam Sobański bio je upozoravan od strane svojih poznanika na opasne prilike koje, po novome, vladaju u Njemačkom društvu i uoči svog odlaska u Berlin, no nije ta upozorenja uzimao zdravo za gotovo. Njegov opis dolaska u Berlin otpočinje naivnim, prostodušnim rečenicama „Silno želim otkriti sve pozitivne strane tog prevrata, tuđeg mi i po osjećaju i po ciljevima.“ Kao, prema vlastitim riječima, „staromodni liberal“, bio je poznat po tome kako u svojim razmišljanjima i promatranjima, u svojim tekstovima gaji „uzvišenu nepristranost“. Želja mu je raditi na spašavanju svog „smiješnog, liberalnog svijeta, koji je danas na izdisaju“.

No u Berlinu se, prije svega, susreće sa slijedećom medijskom situacijom: oporba nema prava glasa, u svim se novinama tvrdi da ona zapravo i ne postoji, čak i u listovima koji su do 5. ožujka, do pobjede Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke na parlamentarnim izborima, odnosno do preuzimanja vlasti, pružali potporu upravo toj oporbi.

Sobański bilježi kako u novinama također nalazi na pregršt vijesti o novim članovima uprava i nadzornih odbora u bankama i dioničkim društvima, a da se pri tome nigdje ne navodi koga su ti novi članovi zamijenili. Ista je stvar i sa imenovanjima novih liječnika na mjesta predstojnika raznih odjela berlinskih bolnica. On komentira kako takvi potezi nameću brojne pretpostavke – o tome kako je prethodnik mogao biti Židov, komunist, pacifist, ili socijalist. On već tada zna za brojna „samoubojstva“, kako se u njemačkoj javnosti tumače neobično brojne smrti mnogih osoba sa utjecajnih položaja, upoznat je sa mogućnostima odlaska na „vojne vježbe u zatvor“, a također već i zna za postojanje koncentracijskih logora za politički neprimjereno orijentirane, i u svojim reportažama ne sakriva tu svoju upoznatost.

Njegov je način promatranja i analize tadašnjeg Njemačkog društva svakako netipičan, kada je riječ o pristupu jednog novinara, prije svega po svojoj širini, temeljitosti, i, kako je sam naveo, težnji ka nepristranosti. Svakako mu je prostora za to dala i širina feljtonističkog pristupa, novinskih objava u nastavcima ovih tekstova, no riječ je i o širini i obrazovanosti koju čitalac osjeća u autorskom pristupu Sobańskoga. Taj je pristup uistinu lišen gotovo pa uobičajene novinarske histerije, huškačkog raspoloženja uperenog prema bilo kome, odnosno i najmanje intencije da se slika koju tekstom – novinskim izvještajem kreira – oblikuje u nečiju konkretnu korist, izuzev koristi koja se postiže preciznim, argumentiranim, provjerenim podatcima, koji služe u svrhe istinitih uvida i spoznaja. Tako da su ovi tekstovi na jedan način bliži svojevrsnim malenim sociološkim studijama, negoli novinskim reportažama.

Osim toga, njihov autor temeljito promatra pojedine društvene skupine, odabrane uzorke svojih proučavanja, bilo da je riječ o činovnicima, vojsci, studentima, intelektualcima, i to na način da se iznutra poveže, ostvarujući neku vrst produženog prijateljskog pripadanja, sa njihovim predstavnicima, preko svojih poznanstava i veza, što mu omogućuje da se nađe na mjestima gdje ti ljudi vode privatne, intimne razgovore, gdje i sam sa njima u povjerenju može raspravljati o situaciji u kojoj se nalaze – u zastrašujućoj situaciji, kojom većina Nijemaca niti najmanje nije bila zgrožena – situaciji oblikovanja jedne totalitarne ideologije i države.

U tom smislu, knjiga obiluje iznimno zahvalnim podacima, koji mogu biti od velike koristi svima koje političke teme totalitarizama zanimaju, jer uistinu nudi sliku nevjerojatno prirodnog uvida u dolazak, rast i širenje totalitarizma, prikazujući taj tijek kroz konkretne slike i razgovore, kroz sam tijek običnog života, kojega su tada vodili stanovnici Njemačke, kroz njihova ponašanja i postupke koji su često i karikaturalni, groteskni, vrijedni poruge. Čitalac postaje svjestan društvenih mehanizama koji se javljaju i u drugim, daleko zdravijim društvima, a čija se zloćudnost u ovome kontekstu pokazuje u svojoj punoj prijetnji i izopačenosti, i na žalost, sa svojim zastrašujućim konačnim konzekvencama.

Sobański čvrstom usredotočenošću dobrog poznavaoca konkretnih prilika i običaja na mnogim društvenim područjima Njemačke, počevši od novinsko-izvjestiteljskih, preko birokratskih, crkveno-vjerskih, obrazovnih, zdravstvenih, vojno-policijskih, sportskih, kulturnih, i to po pojedinim kulturnim resorima – od književnosti, preko kazališta, opere, likovnosti i drugoga, pa sve do kavanskog i uličnog života, zapaža i bilježi čak i malene mijene, uz pomoć kojih se veoma uvjerljivo i efektno po oblikovanje nove svijesti mase, oblikuje društvo kakvome državna vlast teži.

Te se mijene, pokazuje ova knjiga, provode specifičnom pedantnošću terora države, države koja kontrolira i povlači upravo sve ksenofobne poteze na svim društvenim područjima, ne ostavljajući niti pedlja slobode građanima.

Dodatna je specifičnost toga terora, pokazuje nam ova vrijedna knjiga, u tome što on, površinski, društvo pokazuje u jednom smirenom, zapravo besprijekornom svjetlu, dok iznutra, ispod površine, već ima dobro okrvavljene ruke. Sobański primjećuje: „Krug terora tako je hermetički zatvoren, tako idealno povezan da djeluje bez potrebe za pribjegavanjem okrutnostima ili drastičnim sredstvima.“

Čitatelj uistinu ima prigodu vidjeti kako se jedan ubilački po svojoj biti društveni eksperiment može, uz dobre i vješte kreatore i provoditelje – i jasno, uz bezuslovnu poslušnost građana, provesti u jednome društvu. Autor će tako zapaziti: „Svatko se boji svojega glasa, vlastitog individualnog razmišljanja.“

Ti su građani, tijekom godina krize i nezaposlenosti uglavnom potkupljeni obećanjima o sigurnim radnim mjestima, na kojima rade gotovo robovski, i u krajnjoj potplaćenosti, istovremeno, za čudo, ne pokazujući nezadovoljstvo.

Sobański svakako u svojim izvještajima radi i na analizi drugih motiva, psihološke pogodnosti koju je specifičan mentalitet Nijemaca u konkretnom povijesnom momentu pokazao, a što je sve zajedno doprinijelo uspjehu, besprijekornosti realizacije jedne ubilačke ideologije.

Sobański zapaža kako su „Strah i domoljublje često nadvladali čak i najlojalnije prijateljstvo“, što nisu činjenice koje poznajemo samo iz te povijesne situacije, toga društva i vremena.

No svakako, bilo je građana tadašnje Njemačke koji su reagirali, ako nikako drugačije, poput konobara iz kavane na poznatoj berlinskoj ulici Unter den Linden, odakle je autor promatrao jedan od mnogobrojnih vojnih mimohoda, a koji je Sobańskome prišao i upitao ga glasom, kako on kaže „prigušenim ne od straha, nego od srama – Ima li još koji civilizirani narod na svojoj savjesti takvu sramotu?“ No ovakvi pogledi bili su u jezivoj manjini, jer, Sobański, koji je tijekom druge polovice tridesetih godina u više navrata posjećivao Njemačku, bilježeći mijene kroz koje je društvo prolazilo primjećuje kako „Ono što užasava jest izostanak nezadovoljstva“ kod građana.

„Njemačka pod Trećim Reichom bila je zemlja kojim se vlada po uzoru na tadašnje Rusiju i Italiju. Komunizam se je smatrao zločinom. Socijalistički mandati za sva ustavotvorna ili samoupravljačka tijela proglašeni su ništavnima. Druge su stranke također prestale postojati – natječu se koja će se prije dobrovoljno raspustiti. Preostaje dakle samo Nacionalsocijalistička partija, ali tko njome zapravo vlada? Hitler, Göring i Goebbels? Ili možda jedan od njih? A možda Kerrl, ili Rust, ili Freislar, ili Heines! Ili pak glavni stožer Reichswehra? Ne zna se.“, zapazit će na jednome mjestu autor.

Njegovi tekstovi oslikavaju sramni povijesni moment jedne zemlje kojom se vladalo „primitivnim nagonom plemena i isticanjem njegove posebnosti, glorificiranjem osjećaja pripadnosti stadu.“

Treba na koncu zaključiti kako se u svojim novinskim izvješćima Sobański uvijek drži zdravoga razuma i logike, pišući staloženo i slobodno, bez straha od mogućih posljedica, ali i bez apriorno zadanog moralističkog stava. On radije pribjegava - ondje gdje je nužno da reagira ljudski, a time i etički, literarnosti svoga opisnoga stila, kojim će, vrlo slikovito i živopisno, nerijetko i ironično i duhovito opisati sva zastranjenja građana društva kojim se bavi, opisujući ulične manifestacije vojničkoga duha, razne javne priredbe, vojne marševe, histerične Hitlerove govore i druge javne manifestacije kojima je prisustvovao, no nikada u tim opisima ne skreće u vulgarnost, preko granica dobroga ukusa i pristojnosti.


Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba