Slika: exlibris20.it

s talijanskog prevela: Ita Kovač

Naklada OceanMore, Zagreb, 2007.

Antonio Tabucchi jedan je od najznačajnijih talijanskih i europskih pripovjedača druge polovine dvadesetog stoljeća. Od 1975. godine, kada je objavio prvu knjigu, roman „Piazza d' Italia“, u kojemu se bavi preispitivanjem povijesti s gledišta potlačenih, pa do pred konac života, objavio je više od dvadesetak proznih, jedan dramski, više esejističkih naslova, knjigu putopisa... Prve poznatije novele su mu „Indijski nokturno“ (2001), roman „Rekvijem“, zbirke novela „Igra obrtanja“ (2005), „Mali nesporazumi bez velikog značenja“ (1985), „Žena iz Porto Pima“ (1983) i druge. U njegovoj se biografiji često ističe kako romanom „Pereira tvrdi“ (1994.), započinje razdoblje Tabucchijevog eksplicitnijeg političkog i etičkog angažmana, zamjetnog i u romanima „Izgubljena glava Damascena Monteira“ (1997) i „Tristano umire“ (2004).

Poznat kao profesor portugalskog jezika i jedan od boljih poznavaoca djela Fernanda Pessoe, Tabucchi je svoj roman „Rekvijem“ napisao na portugalskom jeziku, a lik i djelo Pessoe prisutni su u jednom od dva Tabucchijeva dramska monologa, objavljena 1996. pod naslovom „Neostvareni dijalozi“. Pessoin lik Tabucchi je uvodio i u svoje romane, primjerice u roman „Rekvijem“, fikcionalizirajući njegovu biografiju, pripovijedajući o njegovim maskama, heteronimima, književnim i privatnim personama.

Kao zajednička karakteristika Tabucchijevih djela navodi se kako su njihove fabule sagrađene oko problema raspršenosti identiteta, relativnosti istine, nedohvatnosti zbilje. Također se često ističe kako su fikcija i fakcija u njegovoj prozi isprepletene. Međutim, to je proza čije se pripovijesti, unatoč prisustvu fakcije, pred čitateljem rasprostiru uvijek i u vidu određenih nedorečenosti, maglovitih naslućenja – one ocrtavaju krugove ljudskih egzistencija na način da se te egzistencije pred čitateljem rastvaraju kao misterij, nejasnoća, često i neznanje. Čovjek je, po Tabucchiju, žrtva mnogobrojnih slučajnosti, čiji spletovi na koncu tvore njegovu sudbinu, koja uvijek izmiče jasnoj i konačnoj spoznaji, mogućnosti interpretacije kakva bi u njoj mogla rastvoriti neku krajnju istinu o određenoj ljudskoj jedinki.

Njegove pripovijesti sugeriraju mišljenje prema kojemu ljudi imaju mnogobrojna lica, koja katkada mogu biti i u uzajamnoj suprotstavljenosti. Konačne istine – kao i konačni odgovori na krajnja, apstraktna pitanja naše egzistencije, često se javljaju samo kao vid nejasne slutnje, koja se raspršuje u novim senzacijama i spoznajama, a svijet ljudskih pojavnosti, realna, materijalna egzistencija na jedan je način vrsta privida, iza kojega se, uranjanjem u nepoznato nesvjesnoga, kojim se Tabucchijevo djelo na posredan način također bavi, skriva istinitiju stvarnost.

No, za takva uranjanja potrebna je veća hrabrost – i unutar onih koji će se na njih odvažiti prirodna je pojava, kao vrsta reakcije na tu gestu, strah. Strah je, iz tog razloga, jedna vrst suptilne, lebdeće pozadine Tabucchijevih pripovjednih slika - unutarnja uznemirenost ili blaga nelagoda čitatelju se reflektira kao posljedica bliskih dodira sa njegovim tekstovima. Sam ton njegova pripovijedanja, uz melankoličnost i nostalgiju, kao vrsta prijatne protuteže, sadrži nijansu uznemirenosti kakva se rađa pri pogledu na skrivene i nepredvidive obrate sudbine, a kakvi se ponekad snažnije očituju u svakom životu.

Ta je atmosfera prisutna i u izvanrednoj, ukoliko ne i najizvrsnije ispisanoj Tabucchijevoj prozi, romanu „Tristano umire“, podnaslovljenom „Jedan život“. Strah od susreta sa smrti tvori potkožno tkivo ovoga romana, ispisanog kao ispovijed nepokretnog čovjeka uvelike nagrizenog bolesti, koji je svjestan činjenice da umire, koji opstaje uz pomoć injekcija morfija, brige koju za njega pružaju tajnovita gospođa imena „Frau“ i doktor Ziegler. Život mu, moguće, produljuje i prisustvo njegova slušača – poznatoga pisca kojega je čovjek na samrti, imena Tristano, pozvao s nakanom da sluša i zapisuje njegove životne ispovijedi, da od njih sačini jedan „de profundis“.

Roman predstavlja jednu gustu rijeku memorije koja ocrtava oblike, kako i podnaslov knjige kaže, jednog ljudskog života, ispovijedi satkane od izravnog govorenja Tristana, i od njegovog govorenja suptilno pretočenog u zapise neimenovanoga spisatelja, čiji su to ujedno jedini tragovi koje ostavlja unutar teksta. Knjiga koja bi se mogla zvati i „Govori Tristano“ sažimlje sudbinu jednoga čovjeka u, za njega, duboko intimno najznačajnijim slikama, koje su vezane uz neherojska i herojska proživljavanja Drugog svjetskog rata, i uz intimne dodire – ostvarene i neostvarene – sa ženama koje su obilježile njegov ljubavni i erotski život.

Jedan je ključan moment – dan, poslijepodne i noć – u kojemu se sabire cjelokupan Tristanov život, to je poslijepodne tijekom kojega je, kao pripadnik talijanske okupatorske vojske u Grčkoj, doživio unutarnji lom, nakon što je svjedočio ubojstvu nevinoga dječaka s biciklom, i jedne starice, posred gradskoga trga, od strane vojnika njemačke okupatorske vojske. Tristano od kukavice postaje heroj, kako i sam kaže – u jednome trenutku, na jedan način impulzivno, bez razmišljanja i plana, pobivši, nakon toga događaja, skupinu njemačkih vojnika, među njima i nacističkog časnika, saveznike njegove zemlje.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu, Josephu Conradu, Ernstu Jüngeru, Imreu Kertészu, Yukiou Mishimi, Marguerite Duras, Hermannu Brochu, Witoldu Gombrowiczu, Zygmuntu Baumanu, Bruni Schulzu, Edgaru Morinu, Zdravku Maliću i Vladimiru Sorokinu.


U bijegu od fašista mladiću Tristanu pomaže Daphne – Grkinja u čijoj franjevački škrtoj sobi provodi noć, u koju se fatalno zaljubljuje, koja mu u zoru pomaže da prebjegne na Korint, k grčkim partizanima u brdima Peloponeza… Ondje Tristano susreće Amerikanku Mary, pripadnicu savezničke vojske, koju naziva Rosamundom, prema jednom Schubertovom komadu, a čiji ga je fizički izgled u prvi mah podsjetio na Daphne. Tristano junak, postaje komandant partizanske brigade, a njegova se ljubavna priča sa Rosamundom, koja želi da Tristano sa njom pođe u Španjolsku, odvija u stilu, kako Tristano kaže, pripovijesti „staroga Ernesta“, misleći na Ernesta Hemingwaya, pozivajući se na temu i atmosferu njegove poznate pripovijesti „Brežuljci bijeli kao slonovi“.

„Jedan muškarac i jedna žena, koji tu piju pivo i gledaju muhe, podbacili su oboje, i on i ona, svako na svoj način…“.

Rosamunda je izvršila pobačaj njenog i Tristanovog djeteta, a Tristano je podbacio jer se, cijeloga svog života, unatoč ljubavi koju je osjećao spram Daphne, nije usudio poduzeti ništa u vezi njene zbiljske realizacije.

„..svoju pravu, veliku ljubav, onu kojoj bi volio dati svoje sjeme, nju je ostavio na nekom egejskom otoku, metaforički govorim, jasno, kao što je Tezej ostavio Arijadnu, ne znajući zašto, možda zato što je bio imbecil, kao i Tezej, govorim i dalje metaforički, mit to ne kaže, ali ti kažem ja, Tezej je bio imbecil. A netko ponekad napravi to isto, i ne zna zašto, napravi i gotovo, i onda provede život u grizodušju, lupajući glavom o zid ili o kolac u nekom vinogradu, kao što se dogodilo Tristanu…“

Može se kazati da je ton ovoga romana, Tristanove životne pripovijesti, prožet i ovom specifičnom tugom zbog nerealizirane, izgubljene ljubavi, pa time i izgubljenog, uzalud potrošenog života, tugom čije rezonance iznalaze zacijelo podudarnosti s onime što Portugalci nazivaju „saudade“, sa čime je Antonio Tabucchi, kao, prema vlastitom osjećanju, dijelom i Portugalac, a tematskim interesima i unutarnjim, metafizičkim dosezima svojih proza pisac Mediterana, mediteranskih krajolika, temperamenata i sudbina, bio srodan…

Tristano cijelo vrijeme svoje romaneskne pripovijesti na jedan način kontemplira, filozofira – u svojevrsnom deliriju opraštanja – nad svojim životom, a roman, koji je jedna vrsta putovanja kroz prošlo, dvadeseto stoljeće, kroz njegove ratove i ideološke lomove, što su uvelike oblikovali živote pojedinaca, u posebnom rascjepu inzistira na odvojenim poimanjima prave ljubavi i fizičke strasti, hrabrosti i kukavičluka („nije nimalo lako postati junakom, milimetar ovamo i junak si, milimetar onamo, i kukavica si, to je stvar milimetara“), stavljajući u fokus i brojne druge teme, poput tema pamćenja i vremena („vrijeme na satu ne ide u korak s vremenom života“), pripovijedanja i pisanja, povijesti („u starosti čovjek shvaća da je povijest u stvari iluzija, utvara…“)…

Naročito je za Tabuchija bilo važno da u ovom romanu dotakne i ozbiljno sagleda problem, kroz lik svojega junaka Tristana – elokventnog i misaonog čovjeka, sklonog analitičkim promišljanjima – odnosa talijanskog naroda spram vlastite fašističke prošlosti, društvenog licemjerja koje je u Italiji po svršetku Drugog svjetskog rata prevladalo, kojim je nastupio svojevrstan diktat negacije vlastite nedavne fašističke prošlosti, izbjegavanja suočavanja sa njom. Tristano je primjer antijunaka koji je ipak smogao poštenja i hrabrosti da se sa vlastitim udjelom u tom dijelu prošlosti suoči, da o njoj govori otvoreno, prinoseći time osobnu istinu u širi rakurs, dotičući njome i one potisnute, kolektivne. Također, kroz njegova se prisjećanja rastvara i kritika druge velike i pogubne ideologije prošloga stoljeća, komunizma, on mudro lamentira i nad pojmovima anarhije, besklasnoga društva, slobode, liberalnosti, slobode pisanja i govorenja, izdaje, ugnjetavanja, napominjući da, ukoliko počnemo gledati u najskrivenije nabore društva, posvuda otkrivamo ludilo.

Pripovjedač Tristano svjestan je razlike između življenja i pripovijedanja, između pisanja i zbiljskoga života.

„Život se živi, a dok ga živiš već je izgubljen, odmaglio… tako da je ovo što si čuo jedno uskrsnuto vrijeme, ali to nije vrijeme onoga daha koji je bio živ, to je neponovljivi dah, može se samo ispričati, kao gramofon.“

Roman „Tristano umire“ maestralno je – iznimno nadahnuto ispisana epopeja jednoga života, koja, ne bez razloga, priziva pisanje Virginie Woolf, jer je, u svom formalnom pripovjednom odabiru i oblikovanju, svakako dijelom naslijeđa te pripovjedne tradicije, iako pri tome daleko od svake vrste nadobudnog poimanja („Glazba je već sva odsvirana, nama, jadnicima, ne preostaje drugo nego uvoditi varijacije.“). Antonio Tabucchi bio je – kao uostalom i velika Virginia Woolf, majstor koji je obične, svakodnevne životne i ljudske teme znao s zadivljujućom lakoćom i prirodnosti spajati s visokom artificijelnosti. Visoko i nisko, duhovno i svjetovno, estetika i životna trpljenja, glupost i zablude nisu u njegovom stvaralačkom i misaonom univerzumu međusobno suprostavljeni, stavljeni opozitno, već teku zajednički i istovremeno, u uzajamnom prožimanju i isprepletenosti. Visoko estetsko, duhovno i filozofsko nije u njegovom djelu postavljeno iznad, u nedohvatljivoj hipostaziranosti, već je apsurd i nemoć egzistiranja ovakvih segmenata ljudskoga bivanja i djelovanja na jedan način prikazan i blago ironijski, upravo u poravnavanju sa svime uprosječenim i prozaičnim, koje u stvari prevladava, i koje prokazuje i ništi ovo drugo, u njegovoj, govori to ovo djelo, katkad i suvišnosti.

Time Tabucchi efektno poništava svaku mogućnost elitističkog poimanja onog estetskog i duhovnog, pokazujući njegov prirodan sraz sa životnim, odnosno protuprirodnost elitizma koji jedno stavlja „iznad“, a drugo „ispod“, što dakako u svojoj osnovi ima veze sa protivljenjem klasnim tumačenjima svijeta i ljudskih odnosa, dubokim antagonizmom spram svijeta materijalno, društveno, pa onda i intelektualno i duhovno povlaštenih i zaštićenih.

Politička osviještenost ima i te kakve veze sa umjetničkom, estetskom – to Tabucchijevo djelo na veoma diskretan, rafiniran način demonstrira, nipošto ne transparentno niti parolaški.

Sa druge strane, i ovaj Tabucchijev roman, kao i njegove druge, mnogobrojne pripovijesti, unutar sebe sadrži jedan podtekst koji na tih način podrazumijeva – u ovome djelu je to manje izraženo, no ipak prisutno kroz obličje halucinantne, jezikom visokog lirizma oblikovane prozne pripovijesti što je pripovijeda Tristano – kako je svijet utvara, duhova, privida, svijet mrtvih i snova, isprepleten sa svijetom žive, materijalne stvarnosti, na način da ona u sebi uvijek posjeduje element mističnosti, okultnoga.

Antonio Tabucchi veliki je pisac našega vremena, a njegova veličina izranja iz malenosti čiju stranu odabire, istinski prakticirajući ideju koju iznosi i njegov junak Tristano, koji kaže kako „Bog prebiva u sitnome“.

„Možete poznavati mehanizme stvari, ali njihovu tajnu ne zna nitko. Znaš, sve je na svijetu povezano nekim sporazumom koji mi ne znamo, neka je to drukčija logika… Silu gravitacije ne izaziva ono što mi mislimo, a ni kemijske kombinacije koje smo u školi morali učiti… Trebalo bi poznavati taktiku svemira, jer svemir ima vlastitu taktiku, a ona laboratorijima izmiče…“

Antonio Tabucchi dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada, kao što su Europska nagrada za književnost Aristeion, nagrada Nossack Akademije u Leibnizu, Europäischer Staatpreis u Austriji, Premio Hidalgo u Španjolskoj... Njegovo je djelo steklo svjetski ugled, knjige su mu prevedene na više od trideset jezika. Po nekim njegovim romanima i pripovijetkama snimljeni su filmovi. Najveći je dio života radio kao profesor luzitanistike na Sveučilištu u Sieni. Preminuo je u Lisabonu, 2012. godine.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba