Benno Meyer-Wehlack i Irena Vrkljan. Izvor fotografije: Telegram/privatni album

S njemačkoga prevela Sandra Brkljačić

Naklada Disput, Zagreb, 2019.

Njemački književnik Benno Meyer-Wehlack (Szczecin 1928. – Berlin 2014.) pripada poslijeratnoj generaciji pisaca, kojima se pridružuje djelujući od pedesetih godina prošloga stoljeća. Objavio je dvanaest knjiga pjesama, proza i eseja, intenzivno je djelovao na području pisanja radio drama i filmskih scenarija, za što je nagrađen nekim važnim njemačkim nagradama. Na hrvatskome jeziku do sada su objavljene dvije njegove knjige – izbor iz dnevničkih zapisa „Zagrebačke bilježnice 1967–1987.“, i roman „Šlatenšames ili Berlin na moru“. Nedavno objavljena knjiga dnevničkih zapisa, koje je autor vodio tijekom gotovo cijelog svog spisateljskog vijeka, „Hodanja, čežnje. Berlinsko-zagrebački dnevnik 1970–1977.“, prilika je da čitateljska publika još bliže, temeljitije upozna ovog autora, koji se je prije svega oblikovao kroz pisanje drama namijenjenih radijskome mediju, što ga je, dodatno, uz prvotno pjesničko opredjeljenje, svrstalo među autore koje se ne zamjećuje lako, autore čije se literarne vrijednosti očituju u diskretnom, promišljenom izrazu, koji je plod, posljedica vjerodostojnog življenja, trajno hranjenih i pomno građenih čitalačkih – intelektualnih interesa.

Teško da bi hrvatska kultura – i jezično joj bliske kulture, za koje je sve ovaj autor bio živo zainteresiran, saznala za ovog tihog pisca, da nije bilo njegove životne povezanosti s književnicom Irenom Vrkljan, koja 1966. godine dolazi na berlinsku Akademiju za film i televiziju, gdje joj je jedan od mentora Benno Meyer-Wehlack. Životni suputnici dvoje pisaca, kasnije i suradnika na pisanju brojnih radio drama, scenarija za TV filmove, ostaju do konca života. Iako je Berlin bio njihovo trajnije prebivalište od Zagreba, interes za hrvatske prilike i događaje u bivšoj Jugoslaviji nije jenjavao kroz sve godine druge polovice dvadesetog stoljeća. Ovu intenzivnu povezanost, kao i živi interes za naše prilike – naročito umjetnički kontekst i autore, ali i društveno politička zbivanja, odražava ova knjiga, zapravo netipičnih dnevničkih zapisa.

Više je razloga zbog kojih su ovi zapisi netipični, prije svega, radi se o njihovoj formi, samome obliku rečenica od kojih su sačinjeni. Autor inzistira, tijekom cijelog rukopisa, na takvome odabiru, koji je, čitatelj to s vremenom uviđa, plod njegova poetskoga oblikovanja, unutar kojega se pisanje dnevnika shvaća prije svega kao jedan kreativan čin, svjesna i ciljana jezična gesta oslikavanja svijeta u njegovim najdojmljivijim dnevnim izrazima. Ta gesta za svoj manir nema ono uobičajeno, što podrazumijevamo kod dnevnika – komentar, analizu, diskusiju, raspravu, nema niti autorovu samoanalizu, propitivanja, dublja otvaranja, niti težnju za svjesnom analizom drugih osoba, već ona uzima opisivanje kao temelj, bazu svoga rada, i to najvećim dijelom opisivanje kao vrst nabrajanja, nizanja kratkih impresija – onog viđenoga, doživljenoga, pročitanoga… Polazište ovih zapisa stoga nije strogo racionalno, ono je prije intuitivno, stvaralački zaigrano, i, u neku ruku, predstavlja rezultat kreativnih nastojanja autora.

Benno Meyer-Wehlack kratkim, šturim, ali jezično promišljenim odabirima, zapisima koji oslikavaju svijet, vrlo ga rijetko, a i ukoliko da, vrlo sažeto i distancirano komentirajući, uspijeva oblikovati ne samo malene cjeline literarnih pejzaža, koji tvore živu sliku njegova života u Berlinu i Zagrebu, putovanja po Francuskoj, Njemačkoj, hrvatskim kontinentalnim krajevima i priobalju, naročito nadahnutih impresija i zapisa sa putovanja po Bosni i Hercegovini, sliku života ljudi koje susreće, s kojima je u prijateljskim odnosima, sliku socijalno političkih prilika, već mu tim naoko spontanim i ne naročito figurativno markantnim činom uspijeva oblikovati i veće i dublje rakurse, opću sliku čovjekovih životnih usuda i sudbina.

To za posljedicu ima jednu impresiju koja ne stvara samo konkretne odraze, refleksije na vodi jednog ljudskog života i jedne – s naročitom svjesnosti o značenju te riječi kazat ćemo – beskrajno nenametljive sudbine – kao i ne samo impresije na život u Njemačkoj i život u Hrvatskoj i Jugoslaviji (naročito umjetničko intelektualni i socijalno politički aspekti toga života), već impresiju koja otvara dublje dojmove, poglede na čovjekov život, posebice život umjetnika, u Europi vremena iz kojega se autor ovim zapisima javlja.

Kroz zapise ovog poete i estete vrlo pomno, delikatno oblikovanog ukusa, čiji su trajni interesi bili okrenuti ne samo povijesti književnosti, čitanju – upoznavanju važnih autora i književnih djela, i onih aktualnih koja mu svojim značajem skreću pažnju, već i političkim pitanjima i literaturi, antropološkim, socijalnim, filozofskim, paralelno također i velikoj ljubavi za likovnost, aktivnom praćenju, kupovini, pisanju i promociji umjetničkih djela, često manje poznatih, a važnih likovnih umjetnika, ljubavi za film, klasičnu glazbu, i također, zainteresiranosti za sudbine pojedinih umjetnika, čitalac ima prilike približiti se korak-dva bliže ne samo životu autora ovih dnevnika, i, posredno, životu velike hrvatske spisateljice Irene Vrkljan, već životima mnogih važnih umjetnika i stvaraoca čije je djelovanje obilježilo jedno doba.

Razlog tomu je zapravo prilično živ društveni život autorov, brojna poznanstva i prijateljstva s umjetnicima. Njegova – s jedne strane autorska samozatajnost i možda – kako sam na nekoliko mjesta navodi, nedovoljno čvrsto i ustrajno djelovanje na polju spisateljskom, kao plod slabe vjere u vlastiti talent, držale su ga uvijek na razini borbe sa, ili protiv pisanja, sumnji i odustajanja, dok su ga nedvojbeni interesi i duboka, trajna intelektualna radoznalost i želja za spoznajnim obnavljanjima, držali u prijateljskom, bliskom kontaktu s mnogim znanim i manje znanim autorima, umjetnicima, kulturnim djelatnicima.

Jer, bez obzira na autorov ponekad mučan odnos s vlastitom kreativnosti, čitalac uviđa kako je on zapravo bio rezultat velike, duboke svjesnosti o činjenici što stvaralački rad za njega uistinu predstavlja („Proživljavam sve kao da se radi o poeziji, a takav sam i u pisanju.“ „Uvijek sam pisanje doživljavao kao nešto apsolutno…“).


Uz ovu knjigu dnevničkih zapisa, dolazi se u blizine Güntera Grassa, Hansa Magnusa Enzesbergera, Thomasa Bernharda, Uwe Johnsona, Hanne Hiob, kćeri Bertolta Brechta, čiji je Benno Meyer-Wehlack bio veliki poštivatelj, u blizine Miroslava Krleže, na posredovanju čijeg djela prema njemačkoj kulturi su Benno i Irena zajedno radili, hrvatskih slikara naivaca, Miljenka Stančića, velikog, bliskog prijatelja ovog bračnog para, Zlatka Boureka, Karla Štajnera…

Na jednome mjestu, Benno Meyer Wehlack citira filmskog redatelja Dzigu Vertova – čitalac ovaj citat doživljava kao autorov način da nešto progovori o sebi, o vlastitom karakteru, koji se, dakako, odražava i na njegovo pisanje:

„Po naravi sam plah. Uvijek sam se osjećao krivim. Nesigurnim glasom govorim o stvarima kojima sam najdublje dirnut. To zbunjuje nadređene. Prokleta navika. No stvarno proizlazi iz mojeg stvaralačkog duha.“

Međutim, živi društveno intelektualno umjetnički život stvara jednu opreku s ovakvim karakterom autora, koji je bio, čini se, prisan i drag, omiljen sugovornik mnogih ljudi glasnijih po djelu i djelovanju. No autori poput Benna Meyera Wehlacka itekako su važni, ne samo zbog ljepote, dubine, rafiniranosti diskretnoga djela koje iza njih ostaje, već i zbog velike, nesebične podrške i istinskog razumijevanja, primalačkog dara za ono što su stvarali i što stvaraju drugi, zbog nesputavajućeg podržavanja ideje stvaralaštva kod drugih autora. To kod njega dolazi kao vrst prirodne posljedice - s jedne strane, zbog svjesnosti o mariginalnosti, autsajderstvu svih koji djeluju ispravno i posvećeno na ovoj - u egzistencijalnom, i u političkom, ideološkom smislu, zahtjevnoj životnoj razini, (u vezi toga, Meyer-Wehlack zdušno će, autoironijski, citirati srpskog nadrealističkog pjesnika Marka Ristića – „Pjesnik je cvrčak koji cvrči u pisoaru krčme u predgrađu.“), a također i zbog, s druge strane, svjesnosti o tome da je ustrajati na održanju stvaralačke osi svijeta, jednako ne predati se tijeku postojećih negativnosti, sudjelovati u tihoj borbi protiv nastojanja koja uvijek idu ka slomu svijeta humanosti, ideje ljudskoga bratstva.

U naoko krnjim, šturim rečenicama stoji puno više toga nego što bi neki brzoplet čitatelj bio kadar zamijetiti – oštroumna intelektualna građa, univerzum jednog ljudskog habitusa sazdan od čvrstih, visoko zahtjevnih kriterija – estetskih, političkih, moralnih, koji su talog i zadužbina ne samo jednog karaktera, već i principa njegova življenja – odabira i odluka, postupaka i interesa, obrazovanja i trajnih, doživotnih učenja. Te rečenice karakterizira specifičan ton, njega bi bilo najpribliženije karakterizirati kao ton „ataraksije“ – onoga što su starogrčki filozofi podrazumijevali pod tim pojmom, a to je svojevrsna pomirenost sa svijetom, duševna smirenost, ravnodušnost, nepodložnost uzbuđenjima.

No takvo stanje nije rezultat bezvoljnosti i nezainteresiranosti, koja je kod ovog autora osobito živa i vječno okrenuta prema drugima – vrlo često i prema običnim ljudima, radnicima, ljudima koje susreće na ulici, ili koji spletom okolnosti dolaze u blizinu njegova života, kojima nerijetko pomaže, ili su oni u prilici da njemu pomognu…

U tom smislu, pristup pisanju ovih dnevničkih zapisa Benna Meyer – Wehlacka, njegov, na jedan način, pogled na život, nije bio defetistički – on je bio netko tko je težio očuvati unutarnji mir, ali je, jednako tako, bio aktivan, čovjek trajnih socijalnih poduhvata, i čovjek koji je želio, i znao i uživati u životu. Ravnodušnost, pomirenost koja iz ovih zapisa zrači, stoga je plod prije svjesnosti, uviđanja onih životnih nužnosti na koje se ne može utjecati, dok je suzdržavanje od izricanja stavova i sudova često zamijenjeno čestim, ustrajnim izražavanjem naklonosti spram nekih autora, djela, mislioca, primjerice, spram djela Osipa Mandeljštama, i njegove životne sudbine, ili spram djela Solženjicina, ili napose i samoga Karla Štajnera, sa kojime bračni par Meyer-Wehlack osobno prijateljuje, kojemu prevode knjigu s njemačkog na hrvatski i pomažu mu da je objavi, i proživljavaju daljnji tijek sudbine oko objave njegovih zapisa „7000 dana u Sibiru“.

I sam, u mladalačkoj dobi, bivajući svjedokom strahotnih zbivanja uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, Benno Meyer Wehlack se kao pripadnik osviještene generacije njemačkih autora koji se javljaju veoma brzo po završetku rata, i kroz svoje druge tekstove, a također i kroz ove dnevničke zapise, pokazuje kao naročito senzibiliziran, zainteresiran za tragične sudbine, žrtve pisaca tijekom ratnih zbivanja – Mandeljštama, Bruna Schulza, Ivana Gorana Kovačića, o čijem nesretnom životnom završetku opservira na više mjesta.


Zaborav, uništenje, nestanak, bolest, smrt, krhkost ljudskih egzistencija i trajna ljudska oštećenost - i onda kada čovjeku sudbina nije nenaklonjena, obiteljske tragedije i često nepravedno, tragično okončanje pojedinih umjetničkih sudbina stoje kao jedna vrsta neoslikane, no trajno prisutne tamne zavjese u pozadini ovih zapisa.

Politički progoni, ratovi, uništenja, socijalne nejednakosti, nemogućnost pravedne organizacije ljudskih društava i zajednica, izrabljivanje, problemi obrazovanja, zdravstva, patrijarhalnog odgoja i psihičkih bolesti, nejednakosti spolova, problemi ekologije… sve je to trajno prisutno u ovoj neobičnoj, interesantnoj knjizi, ali ne kao artikulirana, jasno oblikovana misao koja ide u razvijanju pojedinog pravca analize, već kao šifrirana natuknica koja, zajedno sa drugim slikama, slikama ljudske svakodnevice i života koji – ipak – kroz pogled ovog rafiniranog estete i pjesnika, ali i hedonista, čovjeka koji veliku vjeru polaže u ljudsko zajedništvo, oblikuje mišljenje i viđenje – rezignirano, ali ne i oportunističko, koje će zasigurno pronaći svoje sumišljenike i među našim čitaocima. Dodatno, ova knjiga se svakako čita i vidi kao i jedna vrsta pojašnjenja, nadopune, zaokruživanja i ujednačavanja rada kojega iza sebe, hrvatskoj modernoj književnosti, ostavlja supruga i suradnica Benna Meyer-Wehlacka, Irena Vrkljan, gdje je prepoznajemo kao djeliteljicu jednog naročitog, unikatnog, vrijednog životnog i umjetničkog univerzuma, koji je nastojao biti okrenut ljepoti, uvećavanju dobroga u svijetu.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba