Bruno Schulz: „Dućani cimetne boje“

Poljski pisac Bruno Schulz (1892 – 1942) autor je malenog opusa od dvije zbirke pripovjedaka, no koje ostavljaju jedinstven i nemali trag u povijesti europskih i svjetskih književnosti, pa se bez pretenzija na preuveličavanja može smatrati jednim od velikih pisaca 20. stoljeća, pisaca svjetlo čije riječi ne gasne do današnjih dana – dapače, intrigantnost, dubina, slojevitost, bogata metaforičnost njegova pisma svakog ozbiljnog poštivaoca književnosti pozivat će na nova čitanja. Razloga za opetovana čitanja ima puno, no jedan od najvažnijih je svakako svježina pripovjednih jezičnih tvorevina ovoga autora, njihova moć da, pripovijedajući često, kako su Schulzu znali spočitavati kritizeri među njegovim suvremenicima - „o nebitnim stvarima“, zaposjedne maštu čitaoca vodeći je sigurnom rukom velikoga pisca do snovitih predjela, unutar kojih je čisti užitak – kojega prirodnom lakoćom tvore slika i misao oblikovani tekstom – najbolja potvrda vrijednosti ovoga iznimnoga autora. No dakako da je dojam pripovijedanja o nebitnome u vezi pisma Bruna Schulza tek površinski privid – svojom je književnošću ovaj osamljeni autor s ruba Europe, iz malenog mjesta Drohobycz, u nekadašnjoj Galiciji, današnjoj Ukrajini, uspio dotaknuti veoma duboke slojeve postojanja, ući u, kako je sam kazao u jednome pismu, „mitsku guštaru“, u kojoj završavaju korijeni svakog individualnog duha, gdje se nalazi krajnja točka svih ljudskih pojedinačnih i rodoslovnih mitologija, gdje one prelaze u „mitološko haluciniranje“, i odakle se „više ne može izaći“.

Tako je sam Bruno Schulz tumačio svoju prvu zbirku pripovjedaka „Dućani cimetne boje“, koju je smatrao autobiografskim romanom, no ne zbog toga jer su to pripovijesti pisane u prvome licu i jer se iz njih mogu iščitati određeni događaji iz autorova djetinjstva, već upravo zbog navedenih dubljih činjenica, koje pismo ovih pripovijesti čini tako jedinstvenim, a koje su povezane atmosferom, junacima, svekolikom površinskom događajnosti koja se odnosi na period odrastanja u galicijskom gradiću, u vrijeme kada je Schulzov otac bio vlasnik jedne trgovine („Sklepy zinamonowe“, ili „Dućana cimetne boje“), i kada je, posredstvom brojnih otežavajućih okolnosti poslovno „carstvo“ Schulzovih doživjelo ekonomsku propast, što je uzrokovalo i svekoliku propast porodice, prvenstveno oca, na čiju je „genijalnu i ludu“ pojavu istovremeno pripovjedač najčešće koncentriran. No ništa u ovim, danas već legendarnim i svjetski poznatim pripovijestima (poput pripovijesti „Kolovoz“, „Ptice“, „Manekeni“, „Traktat o manekenima“, „Pan“, „Gospodin Karol“, „Dućani cimetne boje“, „Ulica krokodila“, „Žohari“, „Oluja“ i drugih), nije jednoznačno. Tako niti „ludoga“, ili mistički, pa i starozavjetno proročki lik oca ne prikazuje samo ili uistinu pripovjedačeva, pa time implicite i autorova oca – vrlo često čitalac svjedoči dojmu da se u demijurški uživljenu figuru oca, koji svojim, nipošto proizvoljnim filozofskim solilokvijima, provedenim kroz opne halucinogenih, fantazmogoričnih događanja, čiji je ujedno i neposredni akter, teži proniknuti do suštinskih tvorbenih, materijalnih, gnoseoloških i metafizičkih osovina svijeta, zapravo uselio sam autor – drugim riječima umjetnik, tvorac, onaj koji s rubova vlastitih i tuđih unutarnjih propasti kreira virtuozne svjetove, sposobne da dovedu do visokih – estetskih i filozofskih ushićenosti.

Otac – viđen i predstavljen u pripovijestima iz danas kanonske zbirke „Dućani cimetne boje“, prvotno objavljene u Warszavi, 1934., na koju se nadovezuje zbirka „Sanatorij pod klepsidrom“, koja je svoje prvo izdanje doživjela 1937., a sa kojom autor odlazi još dalje, dublje i spisateljski suverenije ekskluzivnim i usamljeničkim stazama koje je zacrtao prvom zbirkom, viđen je kao „nepopravljivi improvizator“, „mačevalac mašte“, on je pozivao na „protumarš fantazije“. Samotno junaštvo oca – personificiranog umjetnika ili autora samoga – kojim je „sam samcat objavio rat neizmjernoj stihiji dosade u kojoj se kočio grad. Lišen bilo kakve potpore, bez priznanja s naše strane, taj nadasve čudnovati čovjek branio je izgubljenu stvar poezije.“, zapravo je junaštvo na samoću osuđenog stvaratelja, u ovome slučaju pisca.

Otac u pripovijestima Bruna Schulza personificira svijet pjesništva – svijet borbe za opstanak riječi u njenom prvotnom značenju, borbe za smisao postojanja općenito. Svjestan unaprijed činjenice da je ta borba izgubljena u kaosu, grubostima i besmislu postojanja, on uživa u gesti samoj, u tvorbenom potezu i grimasi vlastita lica koje se napreže dosegnuti razgranatost i fantaziju stvaraoca – i time se približiti svijetu onostranoga, koji se nalazi iza kulisa svega postojećeg, a koje su tu samo kao dio jedne – prema mišljenju autora – ne naročito uvjerljive dramske igre, spram koje se može osjećati – i spram vlastita udjela u njoj – poruga i ironija.

Otuda dolazi – iz gađenja spram materijalnog svijeta ljudskih pojavnosti – sva groteska poznatih Schulzovih slika, kako spisateljskih, tako i onih slikanih rukom genijalnoga pisca, koji je cijeloga, ne odviše dugog života, radio kao učitelj crtanja u školi svog provincijskog akvatorija, kojim je bio trajno nadahnut. No ne udaljuje se autor u krajnje radikalnoj mjeri od svega što je ljudsko i stvarno – u njegovoj maestralnoj prozi, u kojoj se mogu prepoznati i neki od autorovih uzora, poput Franza Kafke, Marcela Prousta ili Thomasa Manna, čijim je pismom Bruno Schulz bio osobito zadivljen, inicijacijske uzlete filozofičnoj mašti prepoznat ćemo često u botanici, u svjetlosnim preljevima, u arhitekturi (veliki je poticaj pripovjednoj prozi Bruna Schulza pružila imaginacijom obrađena tema njegove vlastite rodne kuće, sa brojnim zakučastim prostorijama u kojima je stanovala i posluga, pomoćnici u očevu dućanu…), u erotičnosti određenih ženskih fizionomija i pojava, odjevnih predmeta…

Autor je sposoban da, uz pomoć vodstva rafinirane senzualnosti, nizove običnih svakodnevnih prizora, poput ljuljanja neke zavjese, vidi i tumači kao izvor ili prostor čuda, nasuprot kojega su postavljeni ljudi, često oslikani poput životinja u kavezima, čije fizičke pojave i ponašanja bude odvratnost i sažaljenje istovremeno. Jer, od čovjeka na koncu i ne ostane mnogo toga – „tek malo tjelesne prevlake i hrpa besmislenih čudaštava“, kazat će na jednome mjestu autor.

Ludilo pripovjedačeva oca (ili, prikriveno, pripovjedačevo vlastito), izlazi kroz pripovijesti iz „Dućana cimetne boje“ na površinu, prihvaćeno i tumačeno kao jedna vrst sveprisutne paralelne stvarnosti, skrivene i u pojedinim trenutcima osviještene i oživljene unutar svakog pojedinog čovjeka. Tako se dani usredotočenog rada, u „benediktinskome miru“, smjenjuju sa danima ili noćima tijekom kakvih u oca ulazi duh, i podiže ga u proročkom gnjevu, sileći ga na gušenje „bučnim riječima koje je izbacivao poput mitraljeza“.

I nije samo otac u ovim pripovijestima povremeno lud – ludilo kao potencija ili povremeni bljesak tinja u svim junacima koje dotakne Schulzovo pero, čije bogate, barokne jezične kovanice vriju simbolikom, gdje se mogu nazrijeti i elementi židovske mitologije i mistike, dijela Schulzova, ne u tolikoj mjeri življenog, no tradicijom pripadajućeg obiteljskog naslijeđa. Groteskna zbilja kakvom je oblikuje Schulzovo pismo interpretirana je kao vrst svekolikog privida, koji se ne doživljava ozbiljno, i koji je tu, čak i u svojim sumornim i tugaljivim varijantama, samo zabave, šale radi. Poljski književni povjesničar i Schulzov interpret kaže kako je u njegovim pripovijestima „Netko čovjek a netko pauk, ali taj oblik ne doseže bit, samo je uloga preuzeta na tren, samo olupina koja će u slijedećem trenutku biti odbačena.“ U tom smislu, on drži kako je supstancija za Brunu Schulza u potpunosti monistička, jer su pojedini predmeti za nju samo maske, njen se život sastoji u korištenju neizmjerne količine maski, i upravo je ta izmjena formi ono što predstavlja bit života.

Pisac može mit – u kojem leži i smisao svijeta, obzirom da je na početku bila Riječ, i da je ta Riječ bila mit, a mitovi su jamstvo koherencije svijeta – rekonstruirati samo na razini privatne biografije – tvrdnja je, i dakako ne bezrazložna i neutemeljena, samoga autora. Njegov je cijeli književni opus – kao i opus tolikih autora koje je povijest književnosti već prihvatila kao vlastite, svjedočanstvo upravo ove početne teze – koja zapravo ničim ne sputava niti obvezuje, upravo naprotiv – Schulz to ponovno dokazuje svojim, posve netipičnom u autobiografskom smislu pismom – daje sasvim odriješene ruke u smislu pristupa i obrade takozvane „ biografske građe“. Snažna jezična i slikovna poetizacija s jedne strane, i misaona – filozofska mitizacija s druge, temelj su, osnova pristupa obradi i oblikovanju naslijeđene građe kojim se želi prodrijeti do vlastita djetinjstva, ili kako je govorio sam autor, „sazrjeti do djetinjstva“, do „genijalne epohe“ kojom je vladao mitizirani lik Oca.

Jedan od – danas u svijetu mnogobrojnih tumača Schulzove proze, Artur Sandauer, koji je svojim esejima objavljivanim tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća u poljskoj književnoj periodici na jedan način pomogao otvoriti pismo Brune Schulza za njegovo daljnje – i pokazat će se, nezaustavljivo, širenje među svjetskim jezicima, u svome eseju „Degradirana zbilja“, pokazuje logičnost rađanja pisma poput Schulzova, nakon devetnaestostoljetne proze čija se bit očitovala u vezivanju realističke tehnike i autorske samospoznaje. Umjetnost romana dolazi kroz ovakav pristup do mjesta na kojemu se shvaća kako je, kako kaže Sandauer, „romaneskna zbilja neistraživa, pa ne preostaje drugo doli odreći se je u potpunosti, i stvoriti sasvim imanentni, fiktivni i psihički svijet“. Odnosno, zaključuje, „jedna je od posljedica psihologizma – nadrealizam“.

To ne znači da su iz moderne pripovjedne proze odnosno romana nestali epski elementi – i to je potpuno nemoguće – no oni su sada izrađeni od mentalnoga tkiva – kao u snu. Proza tog tipa, naglašava Artur Sandauer, „ne odriče se iluzivno-epskih elemenata, samo što tim svijetom – slično kao i svijetom sna, ne vladaju fizikalni, već psihološki zakoni.“ Schulzova proza ukida logičku zasadu prema kojoj svaki predmet ima biti samo samim sobom: ovdje iza svakog od njih prosijavaju drugi predmeti. Sandauer takvu dvoznačnost tumači vjerom u fizikalno djelovanje misli, odnosno svojevrsnim djelovanjem na, kako on kaže, „terenu magije“.

Cjelokupna Schulzova proza obilježena je elementom regresije – težnje povratka u djetinjstvo, a individualnost kojom pristupa temeljnoj opsesiji unutar sebe ujedinjuje komplekse najrazličitijih problema – obiteljskih, seksualnih, društvenih, književno-povijesnih i estetskih, sakupljenih u njegovu pismu na način smislen i organiziran nepronicljivom unutarnjom organiziranošću. U fantastično somnabulnoj „Ulici krokodila“, Schulz opisuje društveno ekonomski moment, koji sa sobom donosi jeftine estetske preokrete, pretvarajući samozatajni, no rafiniranim mjestima nadahnuti provincijski gradić, na kakvim su vladale „stare trgovačke metode, pune svečane ceremonijalnosti“, u mjesto naruženo „primitivnim reklamama, industrijom i trgovinom s jasno naglašenim karakteristikama trezvena koristoljublja.“ Odnosno – moderni komercijalizam s početka dvadesetog stoljeća, koji je potkopao i ekonomsku, a potom i duhovnu postojanost njegove obitelji, Bruno Schulz vidio je kao zlo i to – kako primjećuje Artur Sandauer – kao zlo koje pobjeđuje.

Otuda, moguće, i težnja autorova da se zadrži kao konzerviran u doživotnom djetinjstvu, zauvijek vjeran elementu i sferi života simboliziranoj kroz figuru Oca – praznim ulicama, u šikare zaraslim provincijskim vrtovima, popodnevnoj dosadi, patrijarhalnom moralu i potisnutoj, nerealiziranoj seksualnosti, kao i nepredvidljivim prostorima mašte koju je takav ili srodan okvir sposoban stvarati, obojan mazohizmom, ambivalentnim pogledima, simbolikom fetiša, naročito izraženom u „Traktatu o manekenima“.

Cijeli je svijet Schulzove proze označen dualizmom i antitezama, metaforama koje prerastaju u metamorfozu. U njemu pronalazimo napetosti između patrijarhalnog gradića i modernom trgovinom preobraženog prostora, odnosno između starog morala i moderne pokvarenosti, između svijeta oca i svijeta majke, nemira i samozadovoljstva, romantizma i klasicizma, askeze i čulnosti, posvećenosti radu i kaosa, duha i tijela, prividne normalnosti i ludila, mašte i životne prozaičnosti, istinske ljepote i jeftinog bofla. Mazohizam, koji ujedinjuje ove napetosti, i koji sam sebe šiba razapinjući se između brojnih antinomija, očituje se, kako dalekovidno primjećuje veliki tumač Schulzova rukopisa, Artur Sandauer, kao „uvjerenje o nedefinitivnosti svekolikih uvjerenja, kao dijalektika primijenjena na sebe samu, kao odustajanje od vlastitih prevelikih zahtijeva u ime nasljednika – kao pristanak na vlastitu smrt.“

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba