Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2015.

S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić

Dezső Kosztolány (rođen 1885. u Subotici, preminuo 1936. u Budimpešti) jedan je od klasika suvremene mađarske književnosti, smatra se i jednim od ključnih predstavnika građanske europske moderne proze. Često se ističe važnost Kosztolányeva djela u svjetlu utemeljiteljstva moderne mađarske intelektualne proze, jer njegova djela prezentiraju likove čiji su postupci obilježeni utjecajem djelovanja podsvijesti, sukoba s okolinom i društvom. Tako je u njegovom romanu „Ševa“, iz 1924. godine, podsvjesna mržnja roditelja usmjerena prema neuspješnom djetetu, a u romanima „Zlatni zmaj“, iz 1925., i „Anna Édes“, iz 1926. godine, osjećaj poniženosti vodi junake do samoubojstva, odnosno do ubojstva.

Kosztolány je odrastao u Subotici, studirao je u Budimpešti, a studij je prekinuo radeći kao novinar. Postao je poznat impresionističkom zbirkom pjesama „Jadikovke uboga djeteta“, iz 1910. godine. Tragao je za novim smjerovima pjesništva, pa je svoje često individualističke i filozofske teme izlagao savršenim ritmom i stilom, najuspjelije u posljednjoj zbirci pjesama „Obračun“ (1935). Kosztolánya je kao pjesnika hvalio čuveni mađarski pjesnik Endre Ady, a on je jednako uvjerljivo djelovao i na područjima proze, te kao esejist, kao novinar i kao prevoditelj. Njegov su prozni rad visoko cijenili Thomas Mann, i također porijeklom iz Subotice, Danilo Kiš, koji ga je isticao i kao svoj uzor, smještajući njegova djela u vrh europske književnosti, ističući njegovu stilsku srodnost s Flaubertom.

Roman „Anna Édes“ donosi jedno viđenje Budimpešte po završetku Prvog svjetskog rata – prvo poglavlje romana daje slikovit, ludistički prikaz, autorski zamišljaj avionskog bijega iz države Béle Kuna, mađarskog revolucionara i jednog od osnivača komunističke partije u Mađarskoj, koji je 1919., pred trenutkom otpočinjanja pripovijesti romana, obnašao funkciju predsjednika vlade za vrijeme sovjetske republike. U srpnju te godine Mađarska Sovjetska Republika doživljava slom, i taj politički događaj, koji će donijeti i nagle društvene promjene, uzet je kao okvir za ovu pripovijest.

Autora, u svjetlu toga događaja, zanima kritički osmotriti mađarsko društvo – od njenih povlaštenih slojeva, nekadašnje buržoazije, visokih činovnika, liječnika, obrazovanih, koji su do jučer bili lišeni privilegija, preko nižih slojeva – radnika, kućepazitelja, trgovaca, do onih smještenih još niže na društvenoj ljestvici. Dezső Kosztolány predstavlja nam Annu Édes, dvadesetogodišnju djevojku sa sela, koja po preporuci svoga rođaka, koji se želi dodvoriti svojim susjedima, bračnom paru Vizy, čiji je društveni status donedavno bio srozan, a kojega sada treba naglo poboljšati, dolazi raditi kao služavka.

Anna je prostodušna, skromna, zgodna izgledom, i posve posvećena svome poslu, a u obitelji Vizy (gospođa Vizy dokona je i otmjena gospođa, kojoj je bavljenje poslugom jedna od rijetkih preokupacija nakon što je umrla njena malodobna kći), dočekana je sa velikim nestrpljenjem. Gospodin Vizy treba ojačati i promovirati svoju karijeru državnog službenika, a dobra i vrijedna sluškinja može svojim radom doprinijeti stvaranju javne slike i općeg dojma o višem statusu svojih gospodara.

Pripovijest otpočinje vedro, stil je egzaktan, lišen suvišaka, vrlo dinamičan, veseo i slikovit, efektan u kratkim opisima i izmjenama dijaloga, a naročito u odabiru pozadinskog tonaliteta, timbara kojega svojim ocrtavanjem ambijenta, prizora i pojava na „sceni“ priče ocrtava pripovjedač, a koji je sav u ne suviše prikrivanoj ironiji, u podrugljivom ocrtavanju jednog građanskog, odnosno malograđanskog prosedea, tipičnog za ambijent, prostor, vrijeme kojim se bavi. Takav stil i tonalitet smjesta daju čitatelju do znanja da ima posla sa autorski zrelim, snažnim, upečatljivim piscem, pomno i jasno, vrlo precizno izgrađena stila, koji je jedna specifična izražajna smjesa kritičnosti i životnosti, istovremene ljubavi spram urbanog ambijenta i građanskog dekora, i prezira, ili u najmanju ruku distance, spram njegovih najistaknutijih aktera. Istovremeno, već je na početku jasno da se radi o tekstu koji nosi i jasnu i definiranu kritiku ljudske nekarakternosti i nedosljednosti, živopisnog, karikaturalnog po svojim gestama prilagođavanja novonastalim društvenim okolnostima (toj kritici, na koncu knjige, pripovjedač podvrgava – ismijava u istome svjetlu nedosljednosti i pretrčavanja iz jednog političkog tora u drugi, i samoga sebe).

Osim što stvara živ i dojmljiv portret, kako izvanjski, tako onaj unutarnji, psihološki, „uzorka“ jednog, po svojim žudnjama i stremljenjima, po vrijednostima i mjerilima žalobnog građanskog para, a po svojoj sudbini tragičnog (smrt malodobne kćeri, usamljenost i neprežaljenost gubitka kod žene, nezdrava fiksacija na služavku i posesivan i zlobno manipulativan odnos kojega će razviti sa pomalo izgubljenom, naivnom Annom Édes, kojim će joj uskratiti mogućnost, priliku za razvoj samostalnog osobnog života i intimne sreće…), pripovjedač istovremeno ne gubi iz vida i širi rakurs, i veoma rado, na čemu je čitatelj također zahvalan, u tekst uvodi momente pojedinih gradskih ulica, parkova, lokacija srednjeeuropske Budimpešte.

Daljnjim razvojem pripovijesti otvaraju se i nijansiraju brojne složenosti, pa se Dezső Kosztolány pokazuje kao izvanredan majstor – portretist, kojemu uspijeva veoma uvjerljivo oslikati karakterne slojeve, otvarati nove psihološke momente unutar pojedinih ličnosti. To se naročito odnosi na lik glavne junakinje, koja će u ljubavnome susretu sa gostom kuće Vizy, mladim i vjetropirastim, narcisoidnim gospodinom Jancsijem, koji se odluči malo zabaviti sa služavkom, što je također jedan od uobičajenih momenata u običajima i praksama društvenog sloja kojega pripovijest približava, doživjeti, nakon prvotne radosti, duboku bol i traumu. Anna će zatrudnjeti, a mladi gospodin dati će joj prah kojega treba popiti da bi se riješila trudnoće… Taj će traumatski događaj posve promijeniti obojenost priče, i njen zaigran ironijski ton postati će težak i mučan, upravo poput boli, fizičke i psihičke, kao i dvostruka gubitka – gubitka nade za ljubavni odnos, i gubitka začetoga ploda, koju će Anna proživljavati…

Mogućnost utjehe i stvaranja vlastite obitelji i doma sa udovcem dimnjačarom, koji će zgodnu Annu zaprositi, u korijenu će zasjeći sebeljubiva i posesivna gazdarica Vizy, koja ne želi izgubiti tako izvanredno dobru i odanu služavku, za čije se je izrabljivanje emotivno vezala, koje joj kao osobi daje na značaju…

Roman ovime dobiva na napetosti, složenosti i dubini koje će svoje razrješenje pronaći u završetku koji donosi nagao, posve nenadani obrat – fizički i psihički izmučena i uništena, posve poništena kao osoba sa vlastitim integritetom Anna Édes, u stanju polu pomućene svijesti izvršit će zločin – lišit će života svoje gazdaricu i gazdu. Završni tonovi romana donose prizore iz sudnice, i epilog pripovijesti koja se tu okončava – Anna je osuđena na petnaest godina zatvora, iščeznuvši tako u potpunosti iz života i građanskog kruga kojega je svojom nevidljivom prisutnosti i njena pojava tvorila.

Međutim, unatoč pojavnoj nevidljivosti u društvenom smislu, junakinju ovoga romana, Annu Édes, čitatelj neće doživjeti samo kao još jedan lik služavke u književnome tekstu – nju se zapravo doživljava kao jedan izrazit simbol – njen izgled, postupci, razvoj događaja vezan uz njen lik, predstavljaju, na neizravan način, zapravo daleko više. Cijeli je jedan niz asocijacija i shvaćanja koje ovaj književni karakter nudi – od činjenice da lik Anne Édes utjelovljuje ono „drugo“ u ljudskome svijetu, ono lišeno moći, pa čak i poštovanja i ugleda, „drugo“ na kojemu se, svojim načinima odnošenja spram njega, čitaju zbiljske naravi pojedinaca, ali i izopačenosti, intimne i kolektivne, cijelih zajednica, preko činjenice, osjećanja da taj lik utjelovljuje – i kroz svoju izloženost, nezaštićenost, potpunu lišenost svake povlaštenosti, ranjivost – ono krhko i lijepo, nepatvoreno i čisto u ljudskome svijetu, onu vrst plemenitosti kakva se nadaje kroz duboka i iskrena religiozna osjećanja, i kakva se katkada doseže, ili kojoj se stremi, kroz čovjekovo stvaralačko, kroz izraze umjetničkog oblikovanja.

Anna je simbol ljepote, pa i mudrosti, umnosti, osobenjaštva, pobune, na koncu i slobode, osobina koje su kod nje prisutne, ali na nesvjestan način, koje se pokazuju i rastvaraju kroz njeno predano djelovanje, kroz uistinu, kako i njena uloga u romanu sugerira – „služenje“, što ovdje možemo čitati i u jednom višem, duhovnom ključu. Jer to služenje nije samo služenje pokondirenoj gospodi koja ne mogu vjerovati da je moguće da postoji jedno takvo biće, koje zdušno i predano obavlja svoje poslove, već je ta predanost – u jednom višem, simboličkom smislu, pokazatelj služenja ideji dobra i pravednosti, plemenitosti kakve se sažimaju i ogledaju u čovjekovu poimanju ideje Boga. U tom višem, simboličkom smislu, čak i zločin što ga Anna počini na koncu ovoga djela zadobiva jedno ruho ostvarenja čina pravednosti, konačna oslobođenja.

Jer iako je to zlodjelo, promatrano zemaljskim pogledom, počinjeno u takozvanoj nesvjesnosti slomljene i zgažene, poništene, pa čak i fizički otrovane duše, i pomalo izopačene svijesti, i iako zemaljski pogled ne vidi razloga za taj okrutan čin, božanski pogled, kakvoga nam nadaje pripovjedna perspektiva autorova, za taj krvavi, bezuman postupak jasno vidi razloga, povoda, i on se, u slijedu svih događanja, čak doima kao neminovan.

Usporedba nekih književnih kritičara sa „Zločinom i kaznom“ Dostojevskoga u tom pogledu nipošto nije promašena niti pretjerana.

Sam konac romana, promatrano dalje kroz tu prizmu, čitalac ne doživljava kao tjeskobu jednog individualnog poraza i promašenosti, još jedne bezimene žrtve u svijetu ljudi, već, dapače, kao priliku za oslobođenje i dohvaćanje samostalnog života ove mlade i nesvjesno pobunjene zločinke – ona odlazi u zatvor, a po svršetku služenja kazne čitalac ne zna što će se dogoditi, međutim, nebesko osjećanje za pravdu u njemu vjeruje da će nakon toga junakinja uspjeti ostvariti sebe u svjetlu osobne slobode. To je nada, ideja koju spontano otvara ovo djelo, i ukoliko bi ga se željelo čitati na političkoj razini, što je dio autorove intencije, tada je poruka jasna – tlačenje i izrabljivanje nižih klasa od strane povlaštenih gospodara ne može se trpjeti do u beskonačnost – pobuna je neminovna, a da bi se krenulo putem oslobođenja potrebno je, čak i nesklonima agresiji, izboriti – na žalost, u krvi i žrtvi, u ispaštanju, ono što po prirodi njegova rođenja treba pripadati svakom pojedincu – slobodu i ravnopravnost, jednake mogućnosti za participiranje u ljudskom društvu.

Važno je napomenuti da Dezső Kosztolány ne oblikuje samo glavnu junakinju u svjetlu širih i viših simbola, i da svaki lik u ovoj knjizi predstavlja simboličan prikaz, element jednog ljudskog karaktera i sudbine jednog staleškog predstavnika, društvene skupine, pa čak i političkog uvjerenja, kroz čije se opise, geste, izjave, ponašanja očituje mnogo toga. Stoga će čitalac doživjeti kao interesantne ne samo gospođu i gospodina Vizy kod kojih Anna služi, već će mu pažnju privući iznimno precizno oživljen lik doktora Movisztera, koji u romanu predstavlja vrst tihoga autoriteta, moralno ispravne osobe široka i etična svjetonazora, obilježena suosjećanjem i iskrenim čovjekoljubljem, ali i rezigniranom polu ogorčenosti i pasivnom povučenosti u sebe, zbog uviđanja nevoljke činjenice da je utjecaj autoriteta kao što je on, u svijetu kakav jest, veoma skučen i ograničen.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba