Preveo: Antun Šoljan
Sveučilišna naklada Liber, Američki roman u 10 knjiga
Zagreb, 1981.

Prvi roman Ernesta Hemingwaya, „A sunce izlazi“, objavljen 1926. godine, s pravom se smatra remek djelom, knjiga koja se vrsnoćom izvedbe stavlja u ravan sa drugim velikim književnim ostvarenjima u umjetnički snažnoj epohi moderne. Majstorstvo, svjestan umjetnički pristup oblikovanju pripovijesti ovoga, opsegom nevelikog romana, očituje se u promišljenom pristupu tematici postratne izgubljenosti, deziluiziranosti mladih ljudi u Parizu, osjećaju gubitka i hendikepiranosti u vremenima kada bi trebalo ozbiljnije otpočeti živote, a među ruševinama, u općem iskustvu poraženosti činjenicom zbivanja jednog velikog, krvavog rata, kao što je to bio Prvi svjetski rat.

Hemingwayev pristup temi krajnje je neizravan – gotovo pa potpunim izbjegavanjem rata kao problematizirajuće činjenice, kao i izbjegavanjem izravnoga referiranja na razoriteljski princip kojega on sa sobom donosi, ne samo tijekom godina svojega zbivanja, već i dugo vremena nakon što se zakorači u period mira, koncentriranjem isključivo na akcije svojih junaka, koje se svode na besmislene, isprazne provode, traganja za avanturama, opijanja, autor, paradoksalno, postiže da iskustvo rata, općega umrtvljenja životaumrtvljenja volje za životom i vjere u njega, budu neprestano prisutni u podtekstu romana.

Izvrsnost izvedbe još se daleko dojmljivije očituje u jeziku kojim je tekst oblikovan – krajnje samosvojnim pristupom Hemingway u ovome romanu gradi jedan jezični stil gdje se jezik podrazumijeva kao sredstvo kojim se najočitije – kroz umjetničko oblikovanje toga sredstva – očituje autorov odnos prema svijetu, neka vrst životnoga pogleda, – u ovome slučaju kritičari ističu kako se radi o stoičkome suočavanju sa smrću, ali i u svojevrsnom nihilizmu, beznađu, koje je u Hemingwayevom romanu, i kasnijim djelima, prisutno kojih dvadesetak godina prije čuvenih Sartreovih novela.

Karakteristike su Hemingwayeva stila kratke rečenice, uporaba jednostavnih riječi, kolokvijalnih fraza koje nisu floberovski precizne, nego označavaju širi raspon u kojemu čitalac uživljavanjem treba odrediti pravu nijansu, – ovim je riječima profesor anglistike, prevoditelj, književni kritičar Ivo Vidan, u pogovoru popratio hrvatsko izdanje romana „A sunce se rađa“, napominjući kako će istim sredstvima i u daljnjim djelima Hemingway razvijati svoj autentičan rukopis, a to su, kako je danas široko znano, mnoge novele o boksačima, toreadorima, gangsterima, o španjolskim konobarima, o lovu na lavove, romani o ljubavi i ratu na frontovima, iza frontova („Zbogom oružje“), ispred („Kome zvono zvoni“) i nakon njih („Preko rijeke i u šumu“)…

Ono što odlikuje pismo Ernesta Hemingwaya biti će herojski neshvaćen poriv, dostojanstvena gesta za izgubljenu stvar, osjećaj časti u potpunoj samoći, solidarnost umjesto ukorijenjenosti, zaključit će profesor Ivo Vidan, i dodati kako je Hemingway umjetnik riječi – nije ni rapsod, niti aktivist. Kriterij mu nije ideja, već sredstva oblikovanja unutar njegova zanata, poput modernih slikara, kipara ili kompozitora, on se podvrgava unutrašnjim zahtjevima svoga medija.

Roman „A sunce izlazi“ pisan je iz pozicije pripovjedača, Amerikanca Jacoba, zvanog Jake, koji svoje mlade godine provodi u Parizu, radeći kao novinar. Iako o tome nema izravnog pripovjedačeva očitovanja, čitalac s vremenom uviđa – Jake je netko tko se je vratio s ratnog fronta s fizičkim ozljedama, hendikepom koji ga čini spolno nemoćnim. Time njegova ljubav sa engleskinjom aristokratskog podrijetla, Lady Brett, biva onemogućena doći do svoga tjelesnog očitovanja – Jacke i Brett jedno prema drugome gaje izvanredne, snažne osjećaje, no istovremeno se drže podalje jedno od drugoga – i zbog činjenice da se fizički i intelektualno atraktivna Lady Brett, zbog nekih svojih emotivnih manjkavosti ili povreda ne osjeća spremnom biti vjerna samo jednome muškarcu…

Brett je istovremeno u vezi sa Mikeom, sa kojim se kani vjenčati, a tu je i američki Židov Cohn, sa kojim je imala aferu, koji je u nju zaljubljen, a kojega ona, i cijela šira skupina pariških tridesetogodišnjaka na jedan način „vuče za nos“… Junaci ovoga romana ne znaju točno što bi sa sobom, no cijelo vrijeme imaju osjećaj da im život prolazi a da ga dovoljno ne iskorištavaju, da ga ne žive do kraja, istovremeno vjerujući da je to moguće samo onima koji svoj život neprestano stavljaju na kocku, poput boraca s bikovima.

Oni svoje vrijeme provode tako da posjećuju atraktivne pariške kafiće sa bučnom glazbom, vode besmislene dijaloge, pune ironične nadobudnosti, opijaju se, odlaze na večere, spavaju po hotelima, otrežnjuju se, i potom tako iznova. Na određeni vremenski period društvo se kratko razdvaja, ne vide se i ne sreću po nekoliko dana – neki od njih odlaze na putovanja po evropskim prijestolnicama, poput Beča ili Budimpešte, no kada se potom vrate u Pariz, od njihovih impresija čitalac ne saznaje mnogo. Oni ponovno ulijeću u svoje priče, u dijaloge uz piće kroz koje se ne saznaje mnogo ni o čemu – koliko su besadržajni, toliko ih više zabavlja da govore ni o čemu naročitom, da se pri tome natežu oko nebitnih pitanja, vrijeđajući se... Kasnije cijelo društvo odlučuje otputovati – tek tako – u Španjolsku, na pecanje, kako bi se odmorili od napornoga pariškog života. Ondje uživaju u arkadijskome okruženju, no ponovno dobro pijani, držeći se mišljenja kako se metafizičkim i općim pitanjima ne smiju previše opterećivati - „Ne smijemo previše ispitivati. Naš boravak na Zemlji je kratak. Radujmo se i slavimo, vjerujmo i zahvaljujmo. Jedimo jaje.“

Potom, iz jednog španjolskog mjestašca odlaze u drugi gradić u kojemu se treba održati fiesta i borba s bikovima, kojima žele prisustvovati.

Ondje dolazi do svojevrsnog klimaksa u pripovijesti romana „A sunce izlazi“, no zapravo, čitatelj uviđa, na koncu samo privida klimaksa, ili antiklimaksa – engleskinja Lady Brett fatalno se zaljubljuje u toreadora Pedra Rodera, sa kojim ima romansu. Ljubomorni Cohn, inače nekadašnji boksač, pretukao je toreadora toliko, da on postaje gotovo pa nesposoban za borbu s bikovima koja ga očekuje. No on ipak izlazi na borbu – na koncu se ne ostvaruju zle slutnje koje su bile prisutne – toreador ostaje živ, zabava s bikovima se završava, veselo društvo vraća se natrag u Pariz, raštrkava se svatko na svoju stranu… Brett se odlučuje vratiti Mikeu, za kojega se kani udati, no unatoč tome želi Jackeovu blizinu, koji i onako ni u što naročito ne vjeruje... Roman okončava prizorom zajedničke vožnje Brett i Jackea u taxiju, gdje su zagrljeni poput pravog ljubavnog para, no zapravo, svjesni odsustva, nemogućnosti realizacije vlastite ljubavi u punini za kojom žude.

Iako pun neprestanih kretanja, odlazaka i dolazaka junaka, priča romana čitatelja ne vodi nikuda – roman zapravo oslikava jednu veliku odsutnost događajnosti, kao što to čine čuvene drame Samuela Becketta. Niti u „A sunce izlazi“ junaci zapravo ne idu nigdje, ne doživljavaju nikakve preobražaje, ne teže ničemu. Iza lepršavosti, verbalne nadmoćnosti pune ironije i humora, zamotani u koju provode svoje dane, stoji neiskrenost mladih ljudi i njihovih uzajamnih odnosa, odnosa koje možemo čitati i kao paradigmu svih uzajamnih ljudskih odnosa, koje čovjek doživljava i sprovodi u svijetu u kojemu se, rođenjem zatekao, a koji se, prema pogledima pripovjedača, svi temelje isključivo na interesu, na takozvanoj trgovinskoj osnovi ili, kako on kaže, „razmjeni vrijednosti“: „Nešto dadeš, a nešto drugo dobiješ. Ili čovjek radi da do nečeg dođe. Na neki način moraš platiti za sve što iole vrijedi. Čovjek plaća ili učenjem, ili iskustvom, ili rizikom ili novcem. Uživati u životu znači učiti kako se dobiva onolika vrijednost koliko si platio i da je prepoznaš, kad je dobiješ. Odgovarajuća se vrijednost može dobiti. Svijet je dobro mjesto za kupovinu. I to mi je neka lijepa filozofija. Za pet godina, pomislio sam, biti će mi jednako glupa kao i sve druge lijepe filozofije koje sam nekoć imao.“

U spoznajnom smislu, Jake zaključuje kako mu je sasvim svejedno što sve što se događa i što postoji uokolo njega znači. Zanima ga samo kako da unutar svega toga živi, pa zaključuje, ukoliko nauči živjeti unutar svega, možda naknadno i spozna značenje svega što postoji…

Lišenost vjere i povjerenja spram svega što ih okružuje u ljudskome svijetu karakterizira unutarnji stav svih junaka ovoga romana. U njima, doduše, na čas zabljesne pomisao na nevinost, iskrenost i ljubav, zaiskri želja za načinom života tijekom kakvoga bi takvo što bilo moguće i ostvariti, no strah pred svime sa čime bi se trebali suočiti ulaskom u jedan takav život – i sa vlastitom duševnom ili fizičkom hendikepiranosti, komocija koju osjećaju u prepuštenosti velegradskome životu punom vreve, drugih mladih tijela, opijanja i zabava, vuku ih da ostanu ondje gdje jesu – na samoj površini života, ne i u njegovoj nutarnjoj suštini, gdje se samo igraju, glumeći uloge iskusnih, zrelih ljudi, a živeći uistinu poput „vječnih studenata“, iza kojih je, doduše, tragično iskustvo rata.

Iako se roman „A sunce izlazi“ površno može vidjeti kao pomodna apologija života besposlene i inteligentne, postratne mladeži, koja slavi bonvivanski život po pariškim hotelima i noćnim klubovima, prvenstveno i zbog „ohlađenog“ načina u komunikaciji, kojega samo treba oponašati u slavu kakvog filmski prijemčljivog imagea, a u prilog ostvarenju novih i zbiljskih, nefikcionalnih karaktera takozvane „izgubljene generacije“, što je onaj poznati slogan kojega je upotrijebila Gertrude Stein, on to zapravo nije. Hemingwayevo je pismo tek površinski gledano lako i jednodimenzionalno. Pravi će doživljaj teksta donijeti suptilnost, nijansiranost prividno jednostavnih tonova, iz koje se rastvaraju zbiljske – duboke i veoma traumatične – afektacije pojedinih likova, koji iza lakoga humora skrivaju dramatiku egzistencijalnog očaja u njegovoj najradikalnijoj krajnosti, zbog čega se likovi ovog romana mogu vidjeti srodnima tipovima karaktera, onoj ljudskoj izgubljenosti i vapaju u pomoć koji ostaje bez svoga uslišenja, kakve je, primjerice, izvanredno oslikavao A. P. Čehov svojim poznatim dramskim tekstovima ili pripovijestima.

Ako se za Čehova govorilo da je „pjesnik ljudskoga beznađa“, isto bi se moglo kazati i za Hemingwaya, uz napomenu kako je kod njega prisutna apsolutna lišenost iluzija, koja, s jedne strane obeshrabruje, dok sa druge otvara mogućnost razmišljanja – time i nade – koje bi u ideji deziluziranosti vidjelo polazišnu točku za dalje – u smislu realističnog, krajnje ogoljenog od svake izvještačenosti i licemjerja, načina komunikacije, koji, moguće, daje mogućnost – temelj za gradnju drugačijih – možda kvalitetnijih i dugotrajnijih, time i plodnijih načina ljudskih zajedništva.

Hemingwayev se roman može doživjeti – i zbog snažnoga intenziteta potisnutih emocija njegovih protagonista, koji grcaju u tuzi i boli osamljenosti i dezorijentiranosti, ali i prepuštenosti struji okruženja, manjka hrabrosti da se od nje odvoji i pokuša osnovati autentičnija egzistencija – kao vrst svjedočanstva o postojanju nečega što uzima maha, i što je u toj mjeri sveprisutno da mu se nije moguće suprotstaviti drugačije, osim možda artikulirajući to kao problem posredstvom pisane riječi, u umjetničkoj formi, što je posve sigurno vrst odupiranja.

Iz tog razloga pogrešno bi bilo ovaj roman čitati kao slavljenje besperspektivnog života, lišenog bilo kakvih viših načela, time i uperenosti pogleda ka mogućnosti metafizičkih interpretacija, doživljaja i pogleda na ljudsko bivstvovanje, već se on doživljava upravo kao njegova akutna i žustra kritika, kao vrisak – poziv u pomoć da se, suprotstavljajući se, amplituda ovako orijentiranih života prekine.

Sve to izvedeno je perfekcionističkim radom na umjetničkom jeziku, koji je jednako snažan i upečatljiv kada se bavi opisima prirode, krajolika, ili pak urbanih, uličnih gradskih pejzaža i prizora – uvijek svjedočimo jezično čistim, preciznim, neobično živim i plastično oblikovanim rečenicama, sa velikim osjećanjem za stvaranje slika – jasnih i dojmljivih, slika poput kakvog realistično impresionističkog slikarstva, prenesenoga u medij jezika. Karakteristično je za te slike, jednako kao i za čuvene, majstorski oblikovane Hemingwayeve dijaloge, da su oni lišeni gomilanja i viškova, no da istovremeno ne posjeduju niti manjka – stoga čitalac, naspram one surovosti života kakvu mu prezentira sama priča, u načinu rada s jezikom svjedoči ostvarenju ravnoteže, sklada, ljepote i blistavosti u samome jeziku.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba