Roman „Noćni putevi“ jedan je od devet romana koliko ih je napisao ruski pisac Gajto -Georgij Ivanovič Gazdanov, rođen 1903. godine u Sankt Petersburgu, a preminuo 1971. godine u Parizu. Roman je nastao tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme autorova života u Parizu. Pojedini dijelovi iz romana objavljivani su između 1939. i 1940. godine u časopisu, a kao knjiga, „Noćni putevi“ izlaze prvi puta 1952. godine u New Yorku. Danas je djelo Gajte Gazdanova, zajedno s njegovim pripovjednim opusom (objavljeno je oko četrdeset priča ovoga pisca), poznato i cijenjeno, međutim, trebalo je proći puno godina da ono doživi afirmaciju kakvu zaslužuje.

Tome su, vjerojatno, pridonijele i specifične životne okolnosti ovoga autora, koje su ujedno oblikovale i njegovo djelo – prije svega grub, dinamičan život, u vječitom susretu s krajnostima kao što su ratovi, seljenja, borba za preživljavanje, i vrlo bliski, od ranih godina, susreti s gubitcima dragih osoba, a u konačnici i povrh svega, trajni život izvan domovine, u emigraciji, život van matične kulture, jezika i književnosti, a to je i njegovo, bogato i važno djelo, osudilo na svojevrsnu, dugu bezdomnost.

Gazdanov je već kao šesnaestogodišnjak, u vrijeme građanskog rata u Rusiji (1917 – 1923) pristupio Dobrovoljačkoj armiji. Nakon poraza kojega su doživjeli na Krimu, zajedno s poraženim snagama povlači se na jug Rusije, a potom odlazi do Istambula, tadašnjeg Konstantinopola, gdje boravi godinu dana. Potom odlazi u Bugarsku, gdje završava gimnaziju 1923. godine, a iz Bugarske, Orijent-ekspresom putuje u Pariz, gdje, bez novca i poznanstava pokušava preživjeti radeći razne poslove. U Parizu će Gajto Gazdanov ostati trideset godina, radeći najdulje kao noćni taksist. Paralelno studira na Sorbonni, piše romane i priče, koje u nastavcima objavljuje u ruskim emigrantskim časopisima. U književnim je krugovima prihvaćen već nakon prvog romana, „Večer kod Claire“ (1930.), čiju je vrijednost uvidio i hvalio Maksim Gorki u tadašnjoj Rusiji. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Gazdanov se sa suprugom priključuje Pokretu otpora. O tim danima napisao je dokumentarnu knjigu „Stajem u odbranu“. Po završetku rata piše svoje najznačajnije romane: „Priviđenje Alexandra Woolfa“ i „Buđenje“, koji su mu donijeli veliko priznanje. Tako Gazdanov, uz Nabokova, biva proglašen najznačajnijim ruskim piscem u emigraciji.

Djela Gajte Gazdanova u Rusiji su štampana tek nakon raspada SSSR-a, 1996. godine. Tada su knjige ovoga pisca razgrabljene, ponavljana su i dopunjena izdanja s otkrivenim i nepoznatim materijalom, napisane su brojne studije, organizirani veliki međunarodni skupovi koji se bave njegovim djelom.

Istovremeno, ostalo je puno tajni vezanih za život i rad Gajte Gazdanova, obzirom na to da nije ostalo puno faktografskih podataka, ni o njegovom djelu, niti o životu. Gazdanov je samo tri svoja romana („Večer kod Claire“ 1930., „Povijest jednog putovanja“, 1938., i „Noćni putevi“ (1952.)), objavio za svoga života. Roman „Let“ objavljivan je u nekoliko nastavaka u časopisu, 1938. godine, a djelo je u cjelini objavljeno tek 1992. godine, u Nizozemskoj. „Evelin i njeni prijatelji“ (1968. – 1971.) je najobimniji i posljednji roman kojega je napisao, i koji uživa veliku čitanost, kao i „Buđenje“ i „Hodočasnici“.

Gajto Gazdanov se je iz poratnog Pariza preselio u München, gdje je do svoje smrti radio kao urednik ruske redakcije američke radio stanice „Sloboda“. Umro je u Parizu, 1971. godine.

U Hrvatskoj do sada imamo, u biblioteci Disputa i Hrvatskog filološkog društva „Na tragu klasika“, prevedene romane „Večer kod Claire“ i „Povijest jednog putovanja“, a godine 2015. objavljen je, u prijevodu Irene Lukšić, roman „Noćni putevi“. U ovom romanu Gazdanov je opisao i iznova kreirao jedan svijet noćnoga Pariza, kojega je imao prilike iznutra dobro upoznati radeći kao taksist u tom gradu punih trinaest godina. Njegov je način pripovijedanja izuzetno miran – pripovjedač, koji u prvome licu pripovijeda o svojim doživljajima i iskustvima stečenim za vrijeme obavljanja posla noćnoga taksiste pripovijeda nenametljivo, gotovo bi se moglo kazati literarno neatraktivno, bez izražene težnje da nečim opčini ili zavede čitaoca. Autor se odlučio za klasičan linearno pripovjedni tijek, u kojemu se nižu događaji i lica, protagonisti malih ljudskih priča, akteri noćnoga života velikoga grada – skitnice, prosjaci, prostitutke, makroi, barski filozofi i alkoholičari, emigranti, vlasnici restorana i drugi…

U Gazdanovljevu načinu izlaganja nema interesa za eksperiment – jezični, stilski, formalni, nema interesa za ono istraživačko u pisanju lijepe književnosti, a što je književnost, i druge umjetnosti njegova doba, već u znatnoj mjeri okupiralo. Pripovijedanje mu je i po ritmu staloženo, gotovo izlagačko, blisko kakvom novinsko-reporterskom stilu, no kao takvo, ono s vremenom pokazuje svoje zbiljsko lice i težinu, i to najčešće na način dvojak – kroz upečatljive, žive, plastične opise prizora i slika noćnih ulica, barova i njihovih prolaznika i posjetitelja, i kroz misaono filozofsku širinu i težnju ka sveobuhvatnosti, koja se postepeno, između anegdotalnih i opisnih dijelova romana, rasplamsava.

Tako čitatelju koji prione uz ovu knjigu tek tijekom čitanja postaje jasno da ima posla s piscem klasične težine, sposobnim da pod svoj unutarnji okular stavi, i duboko, i uz puno suosjećanja, ogleda najrazličitije pripadnike društvenih i drugih ljudskih skupina, da ih razumije i na jedan trezven i spekulativan način, vlastitim uvidom u svijet i ljude, nadvisi i sažme u prirodnu i smislenu cjelinu.

„Svaka njegova prosudba bila je stanoviti misaoni „tour de force“, zato što je prije toga trebalo savladati otpor brojnih proturječja i pretpostavki što su se uzajamno isključivale“, - zamjećuje Gazdanov kada govori o jednom svom junaku, no jednaka bi se primjedba mogla pripisati i načinu mišljenja i spisateljskog izlaganja samoga autora. Tekst Gajte Gazdanova iz jedne prvotne spisateljske, ne naročito ambiciozne pozicije, postepeno raste i širi se, pokazujući dosege jednog autora izrazito naklonjenog spekulaciji; promišljanjima raznog filozofskog tipa, od ontološko-metafizičkih, preko etičkih, političkih, do ekonomskih.

Često su i ljudi s kojima kao pripovjedač romana „Noćni putevi“ dolazi u doticaj, i koji ga impresioniraju u toj mjeri da o njima „priča priče“, ljudi široke kulture i velika znanja, ali iz kojega se, kako autor sam kaže, „nije mogla izvući nikakva neposredna komercijalna korist“. A kako se je sam pripovjedač osjećao u cijelom noćnom konglomeratu Pariza kojega u romanu opisuje?


Za Prometej.ba u rubrici
Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf i Vladimiru Nabokovu

„U tom noćnom Parizu svakog sam se dana, za vrijeme posla, osjećao otprilike kao trijezan među pijanima. Cijeli njegov život bio mi je stran i u meni nije izazivao ništa do gađenja ili sažaljenja, svi ti ljubitelji noćnih krčmica ili posebnih ustanova, ti svojevrsni zaljubljenici, po svojoj bestidnosti nalik na majmune iz zoološkog vrta – od svega toga, kako je govorio jedan od mojih kolega vozača, stručnjak za grčku filozofiju i neumoran komentator Aristotela, čovjeku je bilo mučno. Nije se moglo pobjeći od toga; o tim godinama mojega života ostao mi je dojam kao da sam ih proveo u golemom i apokaliptički smrdljivom labirintu. No ma koliko to bilo čudno, nisam prošao kroz sve to a da se moj život – slučajno ili posredno – nije povezao s drugim životima, kao što sam prošao kroz tvornice, ured i sveučilište.“

Tako se narator povezuje s mnogim sudionicima noćnoga života, sa prostitutkama Jeanne Radly, Susanne i Alice, sa psihički oboljelim emigrantom Vasiljevim, filozofiji sklonom alkoholičarem Platonom, između ostalih i sa Ferdočenkom, također ruskim emigrantom, vrlo prizemnim čovjekom u kojega su iznenada i s velikom snagom prodrla apstraktna pitanja s kojima se nije mogao nositi, i koja su ga dovela do samoubojstva. Pripovjedač svjedoči tom grubom i nesvakidašnjem procesu, tijekom kojega nije mogao učiniti ništa čime bi ga uspješno prekinuo i tako spriječio tragičan kraj.

„Apstrakcija je prodirala u njega trujući njegovu nezaštićenu svijest, i to je bilo tisuću puta teže pobijediti nego glad ili bolest, ili prekomjeran tjelesni napor. Pitanja kojih se nije mogao osloboditi i odgovori na njih, koji su mu izgledali toliko važni da bez njih nije vrijedilo živjeti – sva ta pitanja meni su bila jako dugo poznata, budući da sam se polako i postupno privikavao na njihovu tragičnu nerješivost, u meni se stvorila neka vrst imuniteta na njih.“

Pripovjedač, ili autorov alter ego, intenzivno – emotivno i racionalno, gotovo bi se moglo kazati – cjelokupnim svojim bićem – sudjeluje u agonijama što ih proživljavaju ljudi s kojima se susreće, i s čijim se sudbinama njegov život i sudbina ukrštaju i isprepliću.

Njegova empatija, briga za drugo ljudsko biće – čak i ono koje mu je, površno gledano, odbojno, ali i njegova mašta, tolike su da on te slučajne suputnike ne pušta samo tako iz svog vidokruga, iako mu oni nemaju osobito mnogo za ponuditi – osim svoje izgubljenosti i patnje. No, unatoč tome, narator im svojom uživljenosti i predanosti, na jedan način, daje priliku da se pokažu u svojoj dubini, i da i njihove, najčešće teške i bezizlazne, fatalistički tragične pozicije, time zadobiju dostojanstvo kakvo kao ljudska bića zaslužuju.

S druge strane, tom svojom predanosti i riješenosti da zajedno sa svojim junacima ide do kraja u njihovu propadanju, narator, a time i autor, pokazuje budnu svjesnost o tome da su proživljavanja njegovih slučajnih prijatelja proživljavanja čovjekova općenito, tko god on bio, nalazio se na dnu ili pri vrhu društvenih ljestvica. Gazdanovljevo pisanje, na koncu, samoću, bol, nerazumijevanje, suočenost sa smrću i raspadanjem pokazuje kao konstante čovjekova postojanja.

Oni „junaci“, stanovnici Pariza i akteri noćnoga života toga grada koji su zadobili pripovjedačevo povjerenje, s vremenom u romanu, iz početnih, anegdotalno karikaturalnih uličnih pojava, prerastaju u stvarne, opipljive ljude, nositelje vlastitih, nikada ne odviše lakih ni jednostavnih sudbina, pod čijim bremenom, do konca romana, velik broj njih biva slomljen – ili je taj slom nešto što se s priličnom izvjesnosti naslućuje.

Gazdanov je romanom „Noćni putevi“ uspio dati jednu uvjerljivu, a čitalac bi zacijelo pri kraju knjige bio sklon tvrditi i istinitu sliku noćnoga Pariza, oslikanoga u periodu između dva svjetska rata, pokazavši zbiljsku težinu privatnih svjetova koji su taj život kreirali, a koja je daleko od svakog, mitom, imaginacijom i umjetnošću uobičajeno krojenog šarma o tome gradu i njegovome životu noću. Doduše, svijet kojega Gazdanov u svojoj knjizi opisuje nije svijet opere, salona ni teatra, nije svijet buržoazije ni visokoga plemstva, kao niti visoke inteligencije i intelektualaca, već je to svijet duhovno, materijalno i moralno posrnulih. To je svijet ekonomskoga dna, onih koji se u mračnome grotlu svijeta, čime god stignu, bore za preživljavanje, i koji najčešće u tome grotlu, posve nezapaženo, a time i nežaljeno od ostatka svijeta, stradavaju.

Rastvarajući intime, ali i psihologije takvih ljudi, Gazdanov pokazuje majstorstvo suverenog autora, a na tragu devetnaestostoljetnih klasika realističnog romana, koji nalazi prave načine da pokaže unutarnje duševne i mentalne palete koje tvore obličja, često prostodušnog, ne odveć slojevitog svijeta. No taj svijet, pokazuje Gazdanov, premda i tako „jednostavan“, iznenađuje pojedinim postupcima, mislima, gestama, u kojima se otkriva nešto više i vrijedno udivljenja, u ljudima čije biografije i egzistencije bivaju uglavnom nemilosrdno izbrisane uvijek novim i novim, a istovremeno i tako istovjetnim rijekama historije.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba