S mađarskoga prevela Lea Kovacs

Biblioteka Svjetska proza, Litteris, Zagreb, 2021.

Nedavno ukoričen prijevod romana „N. N.: roman o djetetu ljubavi“ mađarskog klasika Gyule Krudyja, nije prvo prozno djelo ovog značajnog srednjeeuropskog pisca sa kojim se domaća publika ima prigodu upoznati. Pred nešto manje od desetak godina, u prijevodu Kristine Katalinić, objavljen je Krudyev roman „Crvena poštanska kočija“, u biblioteci Na tragu klasika zagrebačkog nakladnika Disput, a u suradnji sa Hrvatskim filološkim društvom i bibliotekom Književna smotra.

Preko romana „Crvena poštanska kočija“, kojim je Krudy, u godini njegova tiskanja - 1913., postigao određen uspjeh, i kod čitalaca i kod kritike, domaći su se čitatelji mogli upoznati sa pismom ovog interesantnog autora, koji već u ovome djelu pokazuje nagnuće da tradicionalno realističko pripovijedanje obogati lirskim stilom, kao i da zadanosti razvijanja fabule opkorači jednom netipičnom „radnjom“ koja će prije svega biti prožeta brojnim sjećanjima na prošle događaje, kao što će i biti protkana brojnim povijesnim i književnim asocijacijama, ostvarujući tako jedan posve subjektivni doživljaj vremena.

Time je Gyula Krudy bio iznevjerio svoju početnu nakanu – da napiše roman u kojemu će realistički prikazati suvremenu Peštu – iako je to proza kojom defiliraju mnogi autorovi suvremenici (novinari, pjesnici, kazališni glumci i redatelji, političari i diplomati…), njena je glavna okosnica zapravo ugođajnog karaktera – stvaranje atmosfere prožete melankolijom, realističnim pogledom i romantičnim raspoloženjem, snovima koji se isprepliću sa stvarnošću, nacionalnim i univerzalnim asocijacijama, preciznim zapažanjima i impresionističkim viđenjima, razočaranjima, nostalgijom za nekim davnim, boljim vremenima čiji je simbol „Crvena poštanska kočija“.

No ovaj roman tek je vrst dalekog nagovještaja stilskog i jezičnog, bogatog i umjetnički autonomnijeg i radikalnijeg, začudnog proznog svijeta kojega će autor uspješno stvoriti romanom „N. N.“, u izvorniku po prvi puta tiskanom 1922. godine, a kojega upravo imamo prigodu čitati u odličnom hrvatskome prijevodu Lee Kovacz.

O samome autoru poznato je da je rođen 1878. godine u Nyiregyhazi, gradu u istočnoj Mađarskoj. Vrlo je rano počeo pisati za novine, a kao sedamnaestogodišnji mladić dolazi u Budimpeštu, gdje otpočinje njegov profesionalan novinarski i spisateljski rad. Tijekom naredna tri desetljeća života (preminuo je 1933. godine), Gyula Krudy stvoriti će impresivan književni opus, kojega čini od više od osamdeset šest romana i tri tisuće kratkih priča, ali također ostaje upamćen i kao novinar i autor bezbroj članaka i feljtona, autor koji je surađivao sa većinom glavnih novina i časopisa svoga vremena,i čije je pisanje obilježilo kraj jedne ere.

Već je svojim romanom objavljenim 1911. godine, „Sinbadova mladost“, Krudy doživio uspjeh. Roman je to u kojemu se junak Sinbad, autorov alter ego, prisjeća svoje mladosti, a kroz to i mađarskih prilika potkraj 19. st., što nosi auru, poznatu i za njegova kasnija djela, nostalgije za starim Budimom i Peštom… Djela Gyule Krudya možda bi bila i posve prepuštena zaboravu koji je uslijedio u godinama nakon njegove smrti da ih, 1940. godine, romanom „Sinbad Comes Home“, nije rehabilitirao mađarski romanopisac Sandor Marai.

Radi se o romanu kojega je ovaj pisac posvetio fikcionaliziranom opisu posljednjeg dana života svoga omiljenog pisca, Gyule Krudya. Maraiev roman doživio je uspjeh, pa su tako Krudyeva djela ponovno zaživjela u mađarskoj, a kasnije i u svjetskoj književnosti.

Ono što se smatra općom karakteristikom Krudyeve literature jest činjenica da ga se prepoznaje u svjetlu neke vrste „zakašnjelog romantizma“. Njegova je proza veoma lirična, stvorena često na tradicionalnoj strukturi anegdote, s osebujnim metaforama i poredbama, kao i sa vrlo neodređenim likovima. Kritičari u uglednim svjetskim novinama, poput The New York Timesa, Krudya nazivaju „mađarskim Proustom“, drugdje ga uspoređuju s Virginiom Woolf, ili pak s pravom zamjećuju kako njegovo pisanje „anticipira modernističku struju svijesti i magični realizam latinoameričkih pisaca“, što su paralele naročito primjenjive upravo na roman „N. N.“, za kojega su Sandor Marai i mađarski nobelovac Imre Kertesz, isticali kako su ga sa velikim literarnim užitkom čitali mnogo puta...

Kada je „N. N.“ godine 1985. objavljen u Francuskoj, kod tamošnje je kulturne javnosti taj događaj popraćen uz oduševljene novinarske pozdrave, kao jedna vrst važnog književnog događaja. Tijekom druge polovine prošloga stoljeća Gyula Krudy, taj još uvijek premalo poznat mađarski književnik, u svijetu književnih znalaca prepoznat je kao esencijalan autor koji „pomaže razumjeti genijalnost mađarskog naroda stradalog u povijesti.“

*

N.N. je jedna vrst anonimnog literarnog junaka, koji se odluči iz Budimpešte vratiti u regiju svoga rođenja, u kao u vremenu zaspalu pokrajinu mađarskoga sela, čiji su krajolici, boje i mirisi temeljno nadahnuće za nastanak ovog teksta. On je neka vrst maštovitog odmetnika, koji se prisjeća vlastitog djetinjstva kroz nesvakidašnje, bogate slike prirode, kuća, ljudi, kroz opetovane izmjene godišnjih doba, životnih poslova, što autor sve koristi kako bi, indirektno, oslikao način života u seoskom kraju Mađarske, negdje početkom 20. stoljeća. N. N. na kraju ove pripovijesti pronalazi ženu koju je volio kao mladić, i njihovog desetogodišnjeg sina – to je krajnje pojednostavljen siže fabule ovoga romana.

Ono što roman „N. N.“ čini jedinstvenim jest izvanredan stil kojim je ispisan – to je roman u kojemu nije bitna priča, već cjelina, tekst u kojemu se miješaju podsvjesno i svjesno, san i java, bajkovito i mitološko, izmaštano koje nadvladava stvarnost, jer je u njemu poezija – nerazmrsiva i neshvatljiva snaga i slikovitost, zvonka bujnost poetskog jezika koji svojim, nipošto ne površnim značenjima, obavija svu stvarnost pripovjednog teksta, čineći je nadrealnom i alegorijskom, prepunom simbola koji nisu zakučasti, koji govore nedvosmislenim jezikom.

U tim se pjesničkim i asocijativnim nizovima slika ne prepliću samo izvanjske djelatnosti, već se kroz ritmične opise njihovih izmjena i nizanja, njihovih neminovnosti, gdje se inzistira na sukladnostima među prirodnim ritmovima i ritmovima življenja (rađanja, cvatnje, starenja, bolesti i umiranja) čovjeka očituju i emotivno-psihološka stanja ljudi kraja kojega autor opisuje, a potom i ljudi općenito.

U tim emocionalnim stanjima prevladavaju osjećanja čovjekove pomirenosti sa sudbinom, sa sužanjstvom u kakvo ga uprežu život i borba za opstanak, melankolično-nostalgičan pogled na svijet, sa izraženim shvaćanjem kako je nekada bilo bolje, u pratnji jednoličnosti, ponavljanja životnih rituala (čak i kada su u pitanju slavlja i opijanja, usamljenosti i čamotinje zimskih večeri ili starosti…).

Opisi zimskih krajolika kod Krudyja su toliko živi i dojmljivi, puni čvrstih figuracija i boja, da čitatelj katkada ima osjećaj da promatra slikarsko platno nekog izvanredno darovitog i umješnog slikara (paralelno sa skladnim glazbenim suzvučjima, kakva mu je također uspijevalo tvoriti svojim riječima). Naročito rado opisuje dane i radnje, život u okruženju kojim se bavi, tijekom jesenskih i zimskih perioda, pa je tako roman pun dojmljivih opisa pješačkih putova natopljenih dugim kišama, koje su ih pretvorile u blato, seoskih imanja, kuća (naročito tavana i podruma), zalutalih zagonetnih putnika koji prolaze selom u unajmljenoj zaprezi ili ciganskih kotlokrpa…

Pripovjedač ove čarobne pripovijesti napominje kako je veoma volio takve dane, njihovu „maglu, tišinu, žalost, bezvoljnu dosadu, spokojni zalazak sunca i bajkovito duge noći“, iz razloga jer je u to godišnje doba čitao brojne romane ili sanjario. Društvo bi mu pravio cvrčak koji je cvrčao sakriven među gredama krovišta – njegovu je jesenje zimsku pjesmu doživljavao kao potvrdu da u tom svijetu, kao otrgnutom od svih svjetova, ipak nije sam.

Za gradić svoga rođenja, Nyirseg, on navodi kako je bio pun cvrčaka. Taj kraj opisuje kao pospan, sanjiv, maglovit, močvaran, jednoličan, vjetrovit, siromašan i oronuo, dok za ljude koji u njemu žive kaže kao su „samotni, koji žive svoje dane napola podivljali, stisnuti, ukiseljeni…, da u kućama od blata i trske žive čeznutljive mlade žene, manijakalne starice, sitničavi i zamišljeni starci...“. Ti su se ljudi vječito „prisjećali starog gospodstva, u bescjenje prodanog ugleda, očinskog posjeda i uobraženog plemenitaštva. Ovdje je svatko htio živjeti od svoje prošlosti. Od toga da mu je otac ili djed nekoć nešto bio.“

Krudy na više mjesta napominje kako ljudi njegova kraja vječito žive u sanjarijama, gradeći kule u oblacima, kojekakve fantastične planove koji se nikada neće ostvariti, jer nitko ništa nije poduzimao da se oni ostvare, obzirom da ti ljudi nisu bili skloni radu. Draži su im bili lovački balovi, kartanja, piće, natjecanja u nakićenim kolima ili održavanja dvoboja… Sve to pripada u nekakav drevni imaginarij takozvanog „velemađarstva“, pojma kojega autor veže upravo uz taj, kako kaže „pompozan kraj, tužan i hvalisav“, iz kojega je želio otići, no, nakon što je iz njega otišao, još potom „dugo nije mogao napustiti njihovu razmetljivost, odvažnost, atakiranja, lijenu tugu…“

Mnogi su pojmovi i slike kojima roman „N. N.“ obiluje na jedan način arhetipski, naročito kada je riječ o opisu malog provincijskog, pa k tome još i mađarskog, ili možda nizinskog, panonskog gradića, poput crkvenih tornjeva, zvonca na vratima dućana, kasirki koje rado dijele svoje draži, pivnica i kavana, trgovaca, cigana s violinama, pijanaca, kapija, sobičaka konobarica, čardi, soba za služinčad, krčmi, fenjera, groblja, ulica prekrivenih snijegom, štala, spremišta, ledenih siga na olucima, i tako dalje… Sve je tu dobro znano i prepoznatljivo i ovdašnjem čitatelju, dok, kako kaže autor, „na kolima sjede ljudi koji misle isto što su mislili i njihovi očevi i djedovi.“

Pripovjedač, odnosno junak romana, prisjeća se i svoje ljubavi sa sluškinjom Juliškom, koja se je zavjetovala da će zauvijek biti njegova, u davno vrijeme njegove odluke da otputuje u grad, jer je njegovo „plaho srce naglo obuzeo polet i ambicija, hrabrost da postane pjesnik“… Juliška ne želi da on ode „među strane ljude hladnoga srca“… U međuvremenu, „godine su odletjele kao pjena rijeke“, i junak pripovijesti susreće se ponovno sa Juliškom, na kupalištu Sosto, gdje nedjeljom svira živa glazba, a potom kasnije, pri kraju romana, susreće i „dijete ljubavi“, njihovog sina Gyorgyja, koji mu, ne znajući da zapravo razgovara sa svojim ocem, pripovijeda o tome kako traga za ocem kojega ne poznaje, o kojemu zna samo da je bio „tugaljive volje, samotan, da je volio sjediti u krčmama pored puta, gdje je bilježio laži koje je čuo od putnika…“.

Točionice, postaje, pečenjarnice, šatori, kao i putnici, skitnice, lutalice, putujući trgovci i lutajući majstori koji jedu iz svojih torbi, zgubidani na besciljnome putu, skitnice koje vječito traže posao i nikada ga ne nađu, sajamski trgovci koji poznaju ljudsku prirodu, prodavači pereca s trubom, sapunar koji hoda s bakrenom žicom i mnogi drugi - svi oni koji se, kako kaže Krudy, „na cesti rode, žive i umru, u svojoj torbi nose mudrosti života za koje nam je uvijek vrijedilo stati u žurbi i poslušati“, svi su oni vrst ljudi ceste, koji su bili, nasuprot statičnoj provinciji, u neprekidnim gibanjima, i također su veoma privlačili slikovit pogled autora…

U romanu „N. N.“, bogatoj metaforično-alegorijskoj pripovijesti prepunoj simbola, legendi, gdje se spominju i junaci starih mađarskih epskih poema, kao i junaci saga mađarskoga folklora, Gyuli Krudyu uspjelo je ostvariti umjetnički izvanredan tekst, kao neku vrst melankolične epifanije staroj mađarskoj provinciji, koju tvore čudesna i snovita suzvučja čovjeka i prirode. Unutar tih slikovitih i misterioznih uprizorenja čovjek gubi svoja društvena određenja i karakteristike, i postaje više nalik prikazi, zagonetnom, ne konačno definiranom biću vilinskih i nadčulnih svojstava, što oblikuje jedan začudan pripovjedni svijet izvitoperenih i nejasnih pojava koje lebde između groteske i bajki, ili starih pučkih predaja i pripovijesti, što sve skupa čini da ovo djelo doživimo kao vrhunski reprezent srednjoeuropskoga proznoga pisma visokih, nezaboravnih umjetničkih dometa.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba