S engleskoga prevela Divina Marion

Vrhovi svjetske književnosti, Školska knjiga Zagreb, 2006.

Roman „Poslanici“ američko-engleskog pisca Henryja Jamesa (u originalu nazvan „The Ambassadors“), objavljen 1903. godine, predstavlja jedno od njegovih najreprezentativnijih djela, nastalih u zrelijoj fazi stvaralaštva, kamo pripadaju i druga dva kasnija romana, roman „Krila golubice“ (1902.), i „Zlatna posuda“ (1904.). Povjesničari i teoretičari svjetskih književnosti od tog su se vremena, tijekom posljednjih stotinu godina, bavili s priličnom privučenosti djelom Henryja Jamesa, kojega se smatra jednim od istaknutijih romanopisaca engleskoga jezika uopće, a naročito se važnim doživljava kao djelo koje na visok način prezentira književna stvaralaštva engleskog jezika nastala u vremenu s kraja 19. i sa početka 20. stoljeća.

Smatra se da upravo Jamesova proza omogućuje jasne artikulacije temeljnih problema suvremene književne teorije, književne povijesti i suvremene kulturne proizvodnje uopće. Istovremeno, ta proza prekoračuje matične okvire svoga jezika i kulturnih konteksta koji je obilježavaju. U tom smislu, kada se razmišlja u fokusu književnih genealogija, ime i djelo Henryja Jamesa, kojega danas s razlogom držimo „začetnikom i ocem književnog modernizma“, stoji s punom utemeljenosti kao nezaobilazno, kao djelo koje „ostavlja psihološke tekovine u književnoj fakturi, zbog čega vodi u 20. stoljeće, prema iskustvima modernizma nove epohe“, kako u teorijskim razmatranjima „Povijesna poetika romana“ napominje profesor Viktor Žmegač.

Rođen 1843. godine u New Yorku, a preminuo 1916. godine u Londonu, ovaj američki, odnosno engleski romanopisac, važno mjesto osigurao si je i na području poetike romana, mnoštvom eseja i predgovora vlastitim djelima, kojima je tumačio vlastite književne postupke, razlažući svoja shvaćanja o potrebama i mogućnostima velikih narativnih oblika.

Hrvatski anglist i teoretičar književnosti, profesor Miroslav Beker, zamijetio je u jednoj svojoj knjizi kako je većina povjesničara književnosti suglasna sa time da „ozbiljna kritika romana na angloameričkom području počinje sa Henryjem Jamesom“.

Interesantno je da u svojoj kritici James, kako zapaža teoretičar i povjesničar književnosti Viktor Žmegač, „nastupa kao moralist, da vrlo često polazi od etičkih kriterija, odbacujući misao da o književnosti treba rasuđivati isključivo na temelju umjetničkih kriterija“.

Kao sin teologa Henryja Jamesa starijeg, i brat filozofa i psihologa Williama Jamesa, interesi i specifikacije u djelu pisca Henryja Jamesa uvelike su obilježeni tim važnim biografskim činjenicama. Otac mu je, naime, bio sljedbenik Swedenborgove teozofije i autor niza teoloških spisa, dok je njegov stariji brat William James, poznati filozof i psiholog, pisao o pitanjima pluralizma, pragmatizma, intuicije i empirizma, a upravo je on također i autor fraze „struja svijesti“, danas široko prihvaćenog termina nužnog za opis modernističkog romana. Također, nezaobilazna je i temeljna biografska činjenica koja predstavlja tematsku podlogu svih daljnjih zaokupljenosti njegova pisanja, a to je pripovjedna fascinacija prikazom Amerikanaca u Europi.

Razlog tomu jest činjenica da je Henry James već kao dječak boravio dugo u Europi – školovao se u Londonu, Parizu i Ženevi. U Americi, na Sveučilištu Harvard, počinje studirati pravo, no unatoč tome, godine 1875. trajno se nastanjuje u Europi. Krug njegovih tadašnjih europskih znanaca i prijatelja obuhvaća najznačajnije autore toga vremena, kao što su Gustave Flaubert, Emile Zola, Guy de Maupassant, Ivan Turgenjev, George Eliot, Charles Darwin… Nakon dvadeset godina života u Londonu, 1898. godine seli na englesko ladanje, gdje piše sve kasnije romane, a godinu dana prije smrti, 1915. godine, službeno uzima britansko državljanstvo.

Književni povjesničari skloni su rane radove Henry Jamesa povezivati s realizmom, a tematski ih vidjeti kao obilježene interesom za prikazivanje Amerikanaca u Europi. Takve su, primjerice, „Transatlantske crtice“, 1875, pripovijest „Daisy Miller“ (1879.), te romani „Roderick Hudson“ (1875.) i „Portret dame“. Premda je autor i niza priča isključivo o britanskim, odnosno američkim temama (kao što su romani „Washigton Square“ i „Bostonjanke“), posljednji romani, među koje pripada i čuveni roman „Poslanici“, ponovno su pripovjedne studije „internacionalne teme“. Opetovano vraćanje Europi kao Starome svijetu, ujedno njegovom osobnom rodnom mjestu autorskog identiteta i rastvaranja i zaokruživanja subjektivnosti, za djelo Henryja Jamesa, a napose i za roman „Poslanici“, je simptomatično.

Ono što je karakteristično za zrelu fazu njegova pripovijedanja, a što izrazito prezentira upravo ovaj roman, jest činjenica koju navodi književna povjesničarka, anglistica, profesorica Tatjana Jukić u svojemu pogovoru romanu, a to je da je Henry James „anticipirao sam konceptualni okvir modernizma, jer je prvi od autora na engleskom jeziku počeo razvijati roman kao elitistički pripovjedni žanr, koji odgađa realistički impuls u korist pripovjedne samoanalize“.

Po naglašenoj sklonosti prikazivanju individualne svijesti, po intuicijskom praćenju mijena i spoznaja koje one donose u okviru nepouzdanog tla subjektivnosti, ovaj roman uistinu potvrđuje mišljenja mnogih književnih povjesničara, poput onoga anglistice i profesorice Sonje Bašić, koja smatra kako je „Jamesova pojava za euro/američki modernizam jednako sudbinska kao fenomen Prousta“. Prema doktorici znanosti Sonji Bašić, „James je, gledajući unatrag, nastavljač Flauberta, a gledajući unaprijed, prethodnik Joycea“.

Glavni junak „Poslanika“, i središnja pripovjedna svijest romana jest sredovječni Amerikanac Lambert Strether, koji dolazi u Pariz po naputku udovice Newsome, čiji je zaručnik, sa zadatkom da njenog već tri godine odmetnutog sina Chada nagovori na povratak kući, u provincijski američki gradić, gdje ga čeka unosan posao sa sigurnom životnom perspektivom. Strether u Parizu, vođen tim delikatnim zadatkom, dobiva prigodu, prateći Chada koji ga uvodi u svoje rafinirano, bogato i duhom nadahnuto društvo, upoznati ne samo drugačijeg, daleko razvijenijeg i sofisticiranijeg Chada Newsoma, već postepeno i sebe sama, u svijetlu novih mijena i ljudskih susreta.

U svjetlu Pariza, koji u ovom romanu biva prikazan kao uistinu „grad svjetlosti“, ljudi visoko razvijenih i senzibilnih svijesti, daleko rafiniranijih od prostodušne jednostavnosti i prizemnosti racionalističkog, praktičnog i materijalističkog svijeta provincijalne Amerike, od kojega se je na nekoliko mjeseci odvojio Lambert Strether, istovremeno s radom na provođenjem svoga nauma, u čiji smisao s vremenom prestaje vjerovati, počinje upoznavati sama sebe – svoje više, potisnutije i nedovoljno osviještene aspekte, koji ovdje dobivaju prigodnu hranu i poticaj za svoj razvoj i grananje.

Pa iako već na početku romana Strether za sama sebe zaključuje kako prekasno počinje živjeti, spoznavati, postajati, on upravo to čini, ako ne niti na jedan suviše konkretno manifestirajući izvanjski način, koji bi ga na koncu smjestio onamo kamo pripada, onda barem unutar svoje svijesti, a uz pomoć nekoliko, naročito ženskih likova, i spoznaja koje o sebi i o drugima prima kroz susrete i razgovore sa njima.

Strether se, unatoč takvom defanzivnome polazištu, na koncu romana ipak pojašnjava kao zrelije i mudrije biće, koje nizom manje ili više slučajnih događaja baštini spoznaju, uz pomoć koje je barem svjestan činjenice jalovosti i promašenosti života kojega je vodio u ulozi i zadatku posrednika (a potom i zaručnika) gospođe Newsome, i, također, neodrživosti mnogih iluzija o drugim ljudima što ih je gajio. Njemu uspijeva prozrijeti malograđanski moral i intelektualnu skučenost gospođe sa kojom je zaručen, te ih, tom spoznajom, nadrasti i osloboditi ih se, i tako cijelim događanjem, kako kaže, „prirediti iznenađenje samome sebi.“

U tom smislu, konac romana glavnome junaku ove temeljito i potanko ispripovijedane, stilski visoko rafinirane pripovijesti, donosi oslobođenje, oslobođenje od okova što mu ih je nametnulo robovanje egzistenciji koja nema u vidu osobnu čovjekovu ispunjenost, niti traganje za višim i dubljim smislovima, a čemu ga je njegova nova sloboda okrenula. To naravno nije nikakav ushit niti polet što ga donose nekakva nova krila, niti jasni putovi i perspektive, već prije osamljenost u neizvjesnosti i u novim traganjima i propitivanjima što ih ona stavljaju pred junaka. To je, u punom smislu riječi, neka vrst šire metafore za slobodu čovjeka stvaraoca, što je na jednoj simboličkoj razini zrcali ovaj, pokazuje se na koncu, etički iznimno uspravljen, autorovom rukom pedantno oslikan junak.

Jer, za razliku od svojih romanesknih sudionika, Lambert Strether je, kako na više mjesta napominje autor romana, maštom izrazito obdaren junak, i ta ga obdarenost, kao i lakovjeran običaj da puno prebiva u svijetu vlastite mašte, ono što ga uvelike razlikuje od ostalih ljudi, čijih se je običnih okvira pridržavao, no iznutra, unutar sebe i vlastitih misli, istovremeno vodeći jedan paralelan, daleko interesantniji, bogatom i nijansiranom misaonom tankoćutnosti obdaren život.

Strether je spoznajno obogaćen novim odnosima što ih je imao u Parizu, no istovremeno, emotivno i psihički duboko izranjavan nekima od njih. Prateći tijek pripovijesti kojega James veoma usporenim ritmom izlaže, dajući uvijek prednost unutarnjim senzacijama i razmišljanima, ali pripovijesti koje se on nipošto na dramatičan ili radikalan način ne odriče, već se istovremeno uspijeva čvrsto držati običaja realističke, pa i naturalističke naracije, čitalac će, usporedo sa glavnim junakom i prevladavajućom svijesti u „Poslanicima“ postajati svjestan postepenih otkrivanja „pravoga lica“ u svakom od likova sa kojima je Strether dolazio u susret, i u čiju je čestitost vjerovao.

On, na koncu romana, na jedan način stoga biva izigran, i to je osjećanje izigranosti, promašenosti njegovih viđenja i vjere u druge ljude, ono što ga čini ranjenim, no istovremeno, osoba koja mu je trajno, tijekom cijelog obimnog tijeka pripovijesti privržena, Maria Gostrey, i koja to ostaje do samoga kraja, sa kojom ima najdublje i prijateljsko razumijevanje, u svojoj bezuvjetnoj naklonosti spram Strethera ostaje osamljena. James ljudsku samoću na koncu svojih djela ističe kao jednu vrst konstante, naročito ukoliko se uzme u obzir etička uspravnost čovjekova, do koje on iznimno drži, ali i njegova umna i duhovna sloboda.

Henry James u ovome romanu do perfekcionizma razvija vrst profinjenog pripovijedanja, koje obiluje potankostima i nijansama u postepenosti razgradnje i razotkrivanja karaktera, osobina pojedinih junaka, čime se u razvoju pripovijesti postiže blaga, nijansirana, prigušena dramatika, zbog koje je čitalac ustrajan u nastojanju da stigne do kraja, kako bi mu se mozaična slika ljudi, karaktera, ljudskih odnosa i interesa, velikih životnih odluka koje će donijeti junaci, a u čijem je rasprostiranju i sklapanju ovaj pripovjedač majstor, zatvorila do kraja.

Svaki, pa i najsporedniji karakter u romanu James uspijeva razotkriti u njegovoj psihološkoj, karakternoj dubini i specifičnosti, a dodatna je karakteristika njegova pisma činjenica da je on obazriv i diskretan spram karaktera koje ogleda, čak i u slučajevima kada oni ne odražavaju naročitu visinu - James je, u cjelini promatrano, ipak sklon ljude promatrati u njihovoj dubokoj slojevitosti i u svijetlu neke vrste višosti i izvanrednosti, po inteligenciji, ali i po duhovnoj kakvoći.

Istovremeno, u „Poslanicima“ mu izvanredno uspijeva oslikati i duboku povrijeđenost duhovno ne osobito razvijenih, onih koji su predstavljeni kroz likove američke obitelji Newsome, koja želi vratiti sina i brata Chada u Ameriku, a koje vrijeđa upravo Chadova profinjenost, odmjerenost njegova duha, način na koji smireno uživa u životu. Strether svjedoči činjenici kako bi ih manje vrijeđalo kada bi Chad bio malo više razuzdaniji, i kako upravo taj odmjeren život kakvog on vodi smatraju „uvredljivim“ i „pokvarenim“, što ih čini ogorčenima…

Spori razvoj radnje u romanu ima svoj jasan zadatak – on omogućava karakterima da se rastvaraju u jednome ritmu koji bi bio prirodan, i na jedan način analogan ritmovima razvoja i spoznaje kakvi se događaju u realnome, stvarnome životu. Time čitalac, skupa sa junakom, prolazi kroz brojne situacije, dvojbe i sumnjičenja, kroz iskušenja i nepredvidivosti. James kreće od veoma pozitivnih osvjetljenja svojih likova, a ona postepeno, kod nekih junaka, klize ka zatamnjenijim, pa i nižim dijelovima unutar ličnosti. Osuda ili kritika karaktera nikada se ne izravno iskazuje, već ona na jedan način ostaje kao otvoreno lebdjeti iznad njega.

Sam lik Strethera je, kako Chad kaže za njega, „predobar da bi bio istinit“. Strether pak o sebi kaže: „Istinit sam, samo nitko u mene ne vjeruje.“

Tek se pod konac romana otvara u punoj kakvoći dubina i ljepota Stretherove ličnosti, kao što se i početna izvrsnost i nedodirljivost visokog francuskog društva na koncu počinje prepoznavati u svjetlu veoma ljudskih i opipljivih, veoma običnih i prepoznatljivih strasti, punih prijepora, srdžbi, ograničenosti i zamki što ih život nudi, a potom - slijedom toga, i mogućnosti i rizika za njihova eventualna razrješenja. U tome se oslikava, kako primjećuje doktorica znanosti, profesorica za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Tatjana Jukić, „etičnost i dramatičnost“ ovoga romana, koji se, svakim novim čitanjem, pokazuje – kao i ostala značajna djela ovoga autora, „kao književnost koju je nemoguće zaposjesti.“

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba