prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura, 2013.

Ilma Rakusa, njemačka spisateljica i poznavateljica književnosti, sveučilišna profesorica i književna kritičarka, najveći dio svoga života živi u Zürichu, gdje od 1977. na tamošnjem sveučilištu predaje istočnoeuropsku književnost, objavljuje novinske tekstove, često prikaze knjiga, za Neue Zürcher Zeitung i Die Zeit, piše i prevodi s francuskoga, ruskog, mađarskog, hrvatskog i srpskog jezika. Prvu zbirku poezije, „Kao zimi“, objavila je 1977, nakon čega su uslijedile i druge zbirke (na hrvatski je prevedena njena zbirka „Rez kroz sve“, Durieux, Zagreb, 1999.), potom i knjige esejistike i kritike, knjiga drama i prozni naslovi, među kojima se ističu „Langsamer!“, 2005, „Durch Schnee“, 2006, „Aufgerissene Blicke“, 2013. i knjiga „Mehr Meer“, iz 2009, - „Mnogo mora“, jedini prozni naslov ove autorice kojega za sada možemo čitati i na hrvatskome jeziku.

Kao značajna posrednica među kulturama, i ne samo onima sa čijih jezika prevodi važna književna djela (Ilma Rakusa prevela je, između mnogih, djela Marine Cvetaeve, Danila Kiša, Marguerite Duras, Imrea Kertésza, Pétera Nádasa…), i kao književnica i pjesnikinja - a ova dva posla nerazdvojna su i kada je riječ o književnom opusu autorice, nagrađena je mnogim uglednim europskim književnim nagradama, između mnogih, među posljednjima i nagradom Heinrich von Kleist, 2019. godine. Riječ je o autorici, uglednom imenu moderne europske kulture, osobi koja je svojim prevoditeljskim i književno umjetničkim radom odigrala nezaboravnu ulogu približavanja i upoznavanja istočno europske književnosti sa zapadnim književno umjetničkim svijetom i ukusom, posebice onime njemačkog govornog područja, utječući također i na njeno dublje, smislenije razumijevanje, time i prepoznatljivost i poštivanje djela mnogih, do tada neprepoznatih autora.

Rakusa, rođena 1946. godine u Slovačkoj, kao dijete Mađarice i Slovenca, studije slavistike, romanistike i književnosti završila je studirajući u Zürichu, Parizu i Petrogradu, a 1973. objavljena joj je doktorska disertacija „Tema samoće u ruskoj književnosti“. Njena knjiga sjećanja, kako je sama Rakusa neambiciozno, posve u suprotnosti s visinom izvedbe i učincima, okarakterizirala proznu knjigu „Mnogo mora“, knjiga je koja čitateljima približava jedan autentično posvećen život, koji je iz samih svojih korijena obilježen otvorenosti i miješanjem, povezivanjem i ukrštanjem, stranosti i neukorijenjenosti, opkoračivanjem i upoznavanjem kultura, velikom radoznalosti za nepoznato i novo, ljubavlju za ono lijepo, plemenito i dobro.

Ilma Rakusa proživjela je život vrijedan bilježenja, i upravo je, uvjetno rečeno, roman - sjećanja „Mnogo mora“ dokaz činjenici koje čitatelj čitajući ovu knjigu postaje svjestan, a to je da bi velika nepravda spram jednog takvog života bila proći kroz njega, a ne ispisati jednu knjigu, koja bi ga ispripovijedala. To je život amblematičan, koji u sebi sažima, i indiskretno, gotovo usputno zrcali mnoga važna mjesta i značajke europske kulture druge polovine 20. stoljeća, posebice one srednjoeuropske, one koju su stvarale zemlje nekadašnjega „istočnog bloka“.

Rakusa nije bila, niti je to danas, javno prominentna osoba, nije uvažena pojava iz kazališnih loža niti sa pozornica, no ustrajno svjetlo slave koje obasjava njenu pojavu, ono je koje je veže uz neka velika književna imena, čija je bila ne samo tumačiteljica, već i srodnica, osoba „bliske duše“, ona koja osjeća, razumije, koja je sposobna ući u dijalog na način markantan i slojevit, svakako i eruditski, drugim riječima samosvojna autorica, daleko od pasivne promatračice i udivljene obožavateljice koji vidi samo završni krešendo, visoki finale neke književne sudbine, ovjekovječen u važnome djelu – knjizi ili javnome odjeku kojega djelo polučuje.

Može se kazati, a tome svjedoči svatko tko čita njenu prozu „Mnogo mora“, da je u svome književno umjetničkom, duhovno spoznajnome putu bila i avanturistica, koja je tragajući za visokim idealima i nepoznatim prostorima duha bila kadra riskirati, slušajući uvijek prije nutarnji glas od govora društveno diktiranih vrijednosti, a jednako tako i podržavateljica borbi za bolja, liberalnija, otvorenija društva, u eri teške dominacije sovjetske političke kontrole nad zemljama istočnih, srednjeeuropskih prostora, za koje je vežu i obiteljsko porijeklo, i naročit senzibilitet, ljubav.

Rakusa je, a tome svjedoči dakako i ova njena proza, vidjela i vidi mnogo više – onaj život i bivstvo, strasti i boli, žrtvovanja i borbe, nedaće o kojima nerado govori, ali ih podrazumijeva, koje tvore jedan ljudski, pa tim više i umjetnički, stvaralački put. Knjiga „Mnogo mora“ ne govori mnogo intimnoga, niti o samoj autorici, niti o važnim umjetničkim pojavama našega vremena, te su nijanse ponegdje dane autoričinim elegantnim, diskretnim rukopisom tek u blago osjenčanom, naznačenom naslućivanju – ona mnogo više govori o povijesno geografskim okvirima, o društvenim atmosferama i ideologijama vremena koja su za nama, o kulturološko etnološkim talozima koji pripadaju još dubljim, još davnijim vremenima, koja tvore određenu kulturu, naciju, države i gradove, jezike, a koje je Rakusa sposobna iščitati na način rijetko i pomno upućen, obrazovan, pedantno i kaligrafski posvećena detaljima kojima se mnogi dive, no o kojima uglavnom ne znaju mnogo, niti pokazuju zanimanja ili truda da nešto saznaju… To je, svakako, jedna od hvale vrijednih karakteristika ove po mnogo čemu visoke, iznimne osobnosti moderne europske kulture – to da je vječno usmjerena na nepoznato i novo, na način vrijedno učenjački koji ne žali truda prionuti na posao kako bi se razgrnulo, rastvorilo, saznalo, kako bi se stiglo do izvora, korijena, porijekla, do točnoga značenja – do riječi, riječi kojima je autorica trajno usmjerena i opčinjena, kako na način istraživački, tako i na način pjesničko tvorbeni, zaigrani.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 49. tekst


Prosvjetiteljski moment važan je za bivstvovanje Ilme Rakuse, i knjiga „Mnogo mora“ pokazuje autoricu u ovome svjetlu, u svjetlu koje obasjava učenjački segment jednoga života, ne samo u smislu doslovnoga shvaćanja, kao života zatvorenog u sebe, provedenog nadvijenog nad čitanjem, pisanjem, prevođenjem knjiga, već kao života shvaćenog kao učenje, no i učenje kroz avanturu i ludizam, kroz druge ljude, koji su na tom životu ostavili značajnog traga, a kojima ova knjiga posvećuje svoje mnoge svoje, slikovite, zanimljive epizode, poput epizode „Dedek“, o autoričinom djedu iz Maribora, ili epizoda o prijateljici Leni iz Petrograda, o svećeniku Januszu, i drugima, i kroz mnoga, često smjela, odvažna putovanja na daleka i egzotična mjesta, kroz otvorenost da se bude spreman na susrete sa, uvijek po nečemu drugačijim, neobičnim ljudima - da se bude otvoren za prijateljstvo.

Ono što je specifičnost rukopisa i pogleda ove autorice jest trajna okrenutost ka visokom u duhovnom, i, konkretnije, religijskom smislu, - ne kao vrst pokornoga sljedbeništva, slijepe prisutnosti unutar stada, već kao vrst blistave i radosne vjere u Boga, vjere kao vida najdubljega poimanja i doživljaja ljudskoga zajedništva, ljudske jednote, vjere prostudirane i kroz sklonosti židovskome misticizmu (autorica ostavlja u tekstu na pojedinim mjestima, kao heidegerovske znakove rasute po putu, naslove pojedinih, za njeno duhovno-misaono sazrijevanje važnih knjiga i autora, poput Martina Bubera, Gershoma Scholema, Rabina Nachmana…), i kroz sklonosti kršćanskoj, napose pravoslavnoj mistici, upoznatoj i približenoj kroz djela Dostojevskoga, a potom i kroz život, određene studijske godine provedene u, doduše tada strogo kontroliranoj, sovjetskoj Rusiji… No, istovremeno, zainteresirana je i za upoznavanja drugih, istočnjačkih varijacija na identične teme, primjerice sufijskoga misticizma…

Prvi dio knjige opisuje najranije djetinjstvo autorice-pripovjedačice, jezikom koji se uspijeva usredotočiti na detalje svakodnevnog života, kojega uskršnjava i unutar različitih kultura i jezika koji bilježe porijeklo, rodoslovlje, autobiografiju i sudbinu od rođenja poliglotski predestinirane pripovjedačice – to su mađarski jezik i kultura, slovački, slovenski i talijanski, potom njemački i ruski, kao jezik i kultura svojevrsne, naknadno iznađene, duhovne domovine.

No, Ilma Rakusa je kozmopolit, zaljubljena u svijet, u njegovo svijetlo i visoko, istančano, duhovno, plemenito lice, ona i svoju religioznost prepoznaje u širem vidu „religioznog kozmopolitizma“, no to su već ozbiljnije, dublje sfere, koje pripadaju dijelu knjige koji se bavi opisom perioda sazrijevanja, formiranja ličnosti, i, svakako, vrjedniji, intrigantniji dio ovoga rukopisa, kada se osobnost još vrlo mlade Ilme Rakusa odvaja od obitelji koja joj je, sa jedne strane, pružila dobre, kvalitetne građanske temelje, naprednih, liberalnih shvaćanja, probranoga ukusa, dok su, sa druge strane, obiteljske okolnosti kreirane čestim selidbama zbog očeva poziva, rada u diplomaciji, kod nje stvorile osjećanja nesigurnosti, nepripadanja, nutarnje onespokojenosti.

Jednako tako, građanska strogoća, zadanost života, predvidljivost njegovih rituala, sugeriraju i neku vrst konformizma, o kojemu se autorica izravno ne izjašnjava, no od kojega se vlastitim odabirima spontano distancira, udaljava, iznalazeći svijet vlastite nutrine. U tome joj pomaže i sklonost jezicima, i bogata – neobična imaginacija, avanturistička mašta i želja za putovanjima, za otkrivanjem udaljenih i egzotičnih svjetova i, ponajviše, otkriće svijeta umjetnosti, književnosti i glazbe, koje je jedna vrst inicijacije za dublja putovanja ka duhovnome, za dodirivanje, osjećanje panslavenskoga duha, religijskog uznesenja, snažnoga osjećanja ljudskoga bratstva i povezanosti, pripadnosti svemu ili jednome, jedinstvenome tkivu svijeta.

U tome jedinstvenome tkivu sve je na istoj razini, sve prebiva u duhu, jer, kako kaže jedan od autoričinih učitelja, poljak i svećenik Janusz, koji je tijekom svojih propovijedi citirao „Idiota“ Dostojevskog, a kojega je zvala i „starec“, prema nazivu za ruske pustinjačke redovnike koji propovijedaju evanđelje ljubavi, „najvažnije je sačuvati vlastitu produhovljenost“.

„S Januszom me nešto povezivalo. Da li da kažem: boja mog unutarnjeg svijeta? I Bach i Dostojevski i osjećaj provizorija i. Nikakvo jadikovanje. Svi smo mi putnici, govorio je Janusz. Lutamo svijetom…. U svom posljednjem pismu upućenome meni citirao je Marie – Luise Kaschnitz: Ne staj na granici boli…Idi riječ dalje…Uhvati u praznini uskrsni cvijet.“

Pred čitaocem ove pažljivo, senzibilno i mudro, odmjereno ispisane knjige, nižu se prizori jednog europskog, širokog života, tijekom kojega je junakinja knjige prošla put traganja, od veoma uspješne pijanistice do spisateljice i prevoditeljice, put premrežen mnogim prijateljstvima i susretima, boravcima na raznim, u određenim momentima važnim mjestima (Prag 1967., uoči Praškoga proljeća primjerice, lenjingradska „soba i pol“ Josifa Brodskog, neposredno uoči njegova izgnanstva, prijateljstvo s Mstislavom Rostropovičem ili prisustvo koncertima Clare Haskil ili Svjatoslava Richtera, proslava Uskrsa u Lenjingradu sa ruskim prijateljima u kruto Brežnjevljevo sovjetsko doba, kada su se djela zabranjenih pisaca poput Platonova ili Mandeljštama recitirala u sobama, tajno…).

Nižu se tu darovito i vjerno, sa puno osjećaja za razumijevanje takvih krajolika i njihovih psihologija, opisani prizori panonskih gradića i nizina, uz mnogo probranih detalja i pripadajućih stihova, prizori putovanja vlakovima, neobičnim i malo poznatim zemljama poput Moldavije, nazivi gradova poput Minsk, Omsk, Novosibirsk, Vladivostok, stihovi pjesnika poput ruskog Baratinskog, kojega naziva svojom „melankoličnom zvijezdom repaticom, čiji trag vjerno prati…“ ili mađarskoga pjesnika Attile Józefa. Također, i Pariz je jedna značajna točka autoričina života, i cjeloživotni, postojani Zürich, za kojega Rakusa piše kako je od nje uvijek zahtijevao askezu, ne pružajući ruku prema njoj, no pružajući zaštitu njenim plodovima mašte… A u tome je kontrapunktu i spoju, na jedan način, na tome zapadno istočnome divanu i ta sretna, plodonosna, poetikom bogata životna melasa, kojom ova knjiga opčinjava.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba