Sveučilišna naklada Liber, Talijanski roman u 10 knjiga, Zagreb 1982.

preveli: Mladen Machiedo i Karmen Milačić


Tri pripovijesti talijanskog i svjetskog klasika suvremene književnosti, Itala Calvina – najčešće nazivane „fantastičnim“ – okupljene u knjizi naslova „Naši preci“, u Italiji zajednički objavljene 1960. godine, pripadaju dijelu autorova opusa koji svoje uporište nalazi u klasicima književnosti, naročito u epovima i spjevovima. Smatra se da pripovijesti koje čine ovu knjigu (naslovljene „Vitez koji ne postoji“, „Raspolovljeni viskont“ i „Barun penjač“), a koje se gdjekad nazivaju i romani, predstavljaju pokušaj autorova približavanja onome dijelu tradicije koji je uspostavljen velikim renesansnim djelima Torquata Tassa i Lodovica Ariosta, epovima koji na maštovit način oživljuju srednjovjekovne viteške svjetove, događanja iz križarskih ratova... Calvinova literarna istraživanja, istraživanja čovjekove biti, znatno su modernija, u obzir uzimaju i samu formu teksta, no glavno je njihovo zajedničko obilježje bajkovitost, raskošna i nepredvidiva maštovitost kojim su ispisane, a koja, po oslobođenosti pokreta slika i događanja o kojima pripovijesti u knjizi „Naši preci“ govore, predstavlja svojevrsnu iznimku i unutar niza važnih i uspješnih djela ovoga autora koja su prethodila, i onima koja su uslijedila nakon ove književne trilogije, koja je desetljećima po svome izlasku bilježila značajne uspjehe kod čitalačke publike.

Calvino je, i prema vlastitim riječima kojima je popratio izdanje ove knjige, želio istražiti određene fenomene suvremenog čovjeka vremena u kojemu su pripovijesti nastale (a to su pedesete godine dvadesetog stoljeća), više ih dakako prepoznavši i naslutivši isprva intuitivno, da bi oni tijekom rada poprimili obličje jasnije i samome autoru, koji uviđa da se ono što, a naročito način na koji ova djela to iznose, može tumačiti i kao svojevrsna alegorija. No, na stranu tumačenja, kojih ima, za kojima i sam autor poseže, ali istovremeno potiče mogućnosti raznih, višeznačnih čitanja – sveukupna izvedbena gesta kojom su iznesene ove pripovijesti predstavlja radikalno i hrabro oslobođenje od logika i racionalnih zakonitosti, kakve čovjeku nameće suvremen, usustavljen, koncipiran i ograničen život, uspijevajući da na fascinantan način razotkrije moć mašte i imaginacije unutar koje nezamislivo i teško pojmljivo, funkcionira punopravno i smisleno poput najsuverenije realnosti.

Društvo kontrole koje, dubinski, unesrećuje čovjeka, a koje je svoja „izražajna sredstva“ naročito objelodanilo u vremenima takozvanog „hladnog rata“, svoju je opreku, svoje energično protivljenje pronašlo u bajkovitom svijetu ovih pripovijesti, čiji već i objedinjujući naslov „Naši preci“, sugerira, aludira na to da se ovdje pripovijeda o prošlim vremenima i onima koji su nam prethodili, a koji su zapravo, po svojim temeljnim nutarnjim odlikama, na jedan način i „mi sami“. Čovjek, ljudska psihologija, ogleda se ne samo u suvremenicima, ili u potomstvu, već i u onima koji su mu – davno, i prije nekoliko stoljeća, prethodili.

Trilogiju čine pripovijesti „Vitez koji ne postoji“, „Raspolovljeni viskont“ i „Barun penjač“, sve tri se odigravaju u izmišljenim krajevima, no uklopljene su u realističnu povijesnu kronologiju. Tako se prva priča o nepostojećem vitezu Aqilufu, odnosno praznom oklopu koji postoji samo snagom samonametnute dužnosti, odvija u vremenu vladavine franačkog kralja Karla Velikog i križarskih ratova, priča o raspolovljenom viskontu Medardu događa se u vremenskome periodu austrijsko-turskih ratova, a pripovijest (ili kraći roman) o barunu penjaču Cosimu, koji se od društvenih određenja sklanja na stabla, smještena je u vrijeme prosvjetiteljstva.

Junaci pripovijesti, iako daleko od naše suvremenosti, nose osobine – prezentiraju psihička i duševna obilježja, probleme koji obilježavaju modernog čovjeka, pa se tako i za nepostojećeg viteza Aqilufa, i za raspolovljenog viskonta Medarda, i za baruna penjača Cosima može kazati da su svojevrsni tip „naopakih“ junaka, koji žive progonjeni osjećanjima nemira, necjelovitosti, zbunjenosti, raspolućenosti, neodređenosti, nesigurnosti spram onoga što donosi budućnost. No njihova izgubljenost istovremeno nije bez svojih unutarnjih vrijednosti, koje su u ovim pripovijestima očite i može ih se čitati i kao vrijednosti humanizma utkane u bajkovite priče koje i na mlađeg, i na zrelijeg čitatelja djeluju u odgojnome smislu.

Italo Calvino poznat je kao autor koji je ustrajno njegovao ispitivački, eksperimentalni pristup književnosti, za koji god ključ konkretnoga poetičkoga djelovanja se u pojedinom djelu opredijelio, kao autor koji je radio na probijanju čvrstih poetika i škola, i koji se nije susprezao svakako na prilično odvažan i samosvojan način isprobavati razne putove i razne mogućnosti pisanja. Promatrano i u tome ključu, njegovo djelo fascinira, ostavljajući dojam nevjerojatne lakoće kojom se autor probija kroz ograničenosti konkretnih struktura, ne samo unutar samih proznih pravaca, već i unutar struktura mišljenja, promatranja i doživljaja stvarnoga svijeta, što je vrlo transparentno, vidljivo u pričama iz knjige „Naši preci“.

Calvino se je osjećao slobodnim, a svakako je imao i pozadinsku podlogu za to, putovati beskrajnim univerzumom književnosti i kombinirati kako najnovije, tako i prastare oblike i stilove koje je književnost rabila ili ih trenutno rabi, no, jednako tako, kao dijete čija su oba roditelja bili znanstvenici, odrastao u prirodnome okruženju i blizak znanstvenoj misli, i u znanosti je bio slobodan tražiti dodatne podražaje za svoju imaginaciju, čiji je konačni cilj uvijek bio oslobođenje. On je, u knjizi „Naši preci“, prihvatio onaj princip kojim su, primjerice, građene Ovidijeve „Metamorfoze“, enciklopedijska poema koja u svojoj poetičkoj gradnji ne polazi od fizičke stvarnosti, već od mitoloških bajki. Težnja je pokazati, kako veli sam autor u svojoj poznatoj, autopoetički intoniranoj knjizi „Američka predavanja“, kako je „svijet napravljen od vrijednosti, atributa, oblika koji definiraju različitost svake stvari, biljke, života, čovjeka“. No, primjećuje Calvino, „To su samo krhke školjke jedne zajedničke smjese koja se – kad je duboka strast prodrma – može pretvoriti u nešto najrazličitije.“

U Ovidijevim „Metamorfozama“ Calvino je pronašao motivaciju za lakoću preobrazbi, prijelaza iz jedne stvari u drugu, koje se događaju i njegovim junacima iz „Naših predaka“ – kod Ovidija se jedna žena pretvara u čičimak, dok se prsti neke druge žene, dok rade na vretenu, polako izdužuju u paukove pipke pletući mrežu.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu, Josephu Conradu, Ernstu Jüngeru, Imreu Kertészu, Yukiou Mishimi, Marguerite Duras, Hermannu Brochu, Witoldu Gombrowiczu, Zygmuntu Baumanu, Bruni Schulzu, Edgaru Morinu, Zdravku Maliću, Vladimiru Sorokinu i Antoniju Tabucchiju.

Neobični junaci iz triju pripovjedaka u ovoj knjizi na jedan su način također nositelji pothvata koji se zasnivaju na unutarnjoj postojanosti (kao što se rad nekog pisca, pjesnika, znanstvenika ili filozofa nužno utemeljuje na istome). Ta je unutarnja postojanost temelj pothvata koje ti junaci izvode u stvarnosti – motivacijska činjenica koja u najradikalnijoj mjeri izlazi na vidjelo u liku posljednje pripovijesti – ili čak i romana, u knjizi, „Barun penjač“, koja govori o dječaku, kasnije mladiću, zrelom muškarcu i starcu, koji se u jednome času odlučuje otići živjeti na stablo, ali tako da se više nikada ne spusti na tlo, i tu svoju „suludu“ odluku sprovodi nevjerojatno vjerodostojno do konca života.

No životom na stablima – krećući se po njima kao po svojevrsnoj vlastitoj životnoj cesti, putu, opredjeljenju, barun Cosimo ništa ne gubi od životnih vrijednosti i bogatstava do kojih mu je stalo, naprotiv, on – pokazuje nam to ova nevjerojatna pripovijest – uspijeva sebe izgraditi u zrelu, moralnu i čak intelektualno i duhovno meritornu, uvjerljivu ličnost, koja na svoj paradoksalan način živi u tijeku i aktivnome doticaju sa važnim povijesnim, političkim, intelektualnim, umjetničkim gibanjima vlastita vremena, ne ostajući pri tome uskraćen niti za intenzivna događanja u intimnome svijetu, fatalne susrete srca i erosa. Stoga se može kazati da je to pripovijest koja govori o realizaciji cjelovitosti i slobode produbljivanjem autentičnosti i vlastitog slobodnog izbora. Ona je puna vrijednih razmišljanja i spoznaja, a ukoliko se pogled svrgne na dimenziju ljubavno erotskih odnosa, tada priča o barunu Cosimu koji život provodi na stablima uvelike poprima karakter maloga traktata, filozofske rasprave o ljubavi, kao i dubinsko razmatranje o prirodi, temeljnome u karakterima ženskoga i muškoga bića.

„Zagrliše se. Spoznaše. On spozna nju i sebe sama, jer doista se nikad nije poznavao. A ona spozna njega i sebe samu, jer iako je sebe uvijek poznavala, nikad se nije mogla tako upoznati.“

„Ljubav je za nju bila herojska vještina: radost se isprepletala sa smjelošću i velikodušnošću i pokornošću i nemirom svih snaga duha.“

„Ona je pak za njega bila potajni izvor ljubomore i pizme jer je vidio kako ona gospodari svijetom prostranijim od njegova i shvaćao je da ona nikada neće biti samo njegova, da je nikada neće moći zatvoriti unutar međa svojega kraljevstva.“

Barun Cosimo, iako život provodi u jednoj, drugima posve nezamislivoj poziciji (kakva podrazumijeva i strogu disciplinu, ispunjenost praktičnim radom i intelektualnom aktivnosti), ne ostaje zakinut za završni, konačni spoznajni ključ zatvaranja ljudske egzistencije, unatoč spoznaji ljubavi i solidarnosti, za njenu tragičnu dimenziju – osamljenost, ludilo i smrt.

I u ostalim dvjema pripovijestima u knjizi Calvinu uspijeva ostvariti ovaj – ne svakome ostvarljiv spisateljski oksimoron – da prividnu lakoću i bajkovitost pripovijedanja, pa i sklonost ludičkim obratima, pikarskim događanjima i humornome tonu, istovremeno spoji sa dubokom filozofičnosti i iznimno promišljenim i složenim doticanjima sa važnim, ukoliko ne i temeljnim pitanjima. Interesantno je, intelektualno izazovno, vidjeti kako se u tim pripovijestima autentični elementi osnovnog žanra prepliću sa njihovim parodističkim varijacijama na temu istih, izvornih motiva, tako da se može kazati da su to djela u kojima dominira karakter otvorene manirističke igre i svjesne i promišljene, proračunate nedosljednosti.

Pripovijesti o „Raspolovljenome viskontu“ i „Vitezu koji ne postoji“, obrnuto od „Baruna penjača“, predstavljaju metafore negativnih stanja. U „Raspolovljenome viskontu“ Calvino kaže da mu „nije ležao na duši problem dobra i zla“, već ga je zaokupljalo upravo pitanje raspolovljenja, čovjeka osakaćenog, koji osjeća vlastitu nepotpunost, problem suvremenog čovjeka kojega je Marx nazvao „otuđenim“ a Freud okarakterizirao kao onoga koji „potiskuje“, čovjeka svjesnog iščeznuća stanja drevnoga sklada. On pri tome nije bio koncentriran samo na glavni lik doslovno i fizički raspolovljenog Viskonta, već se ta – i moralna, duhovna osakaćenost ogleda i u drugim likovima u pripovijesti – kod meštra, drvodjelje Pietrochioda, koji vrlo vješto izrađuje napredna vješala i mučila, nastojeći da istovremeno ne misli o onome čemu ona služe, ili u liku doktora Trelawneya, koji predstavlja simbol „čistoga“ učenjaka, liječnika koji bježi od doticaja, integriranja sa živim ljudima.

O problemu takozvanoga „umjetnoga čovjeka“, čovjeka koji gubi svoju autentičnost, koji nije ličnost, kome je zanijekana individualnost, pa se tako svodi samo na, kako autor kaže, „apstraktan zbor unaprijed određenih postupaka“, o čovjeku čiji je problem potpuni gubitak sebe, koji funkcionira još samo apstraktno, Calvino piše u „Vitezu koji ne postoji“ - vitezu lišenom fizičke individualnosti, čije je postojanje potvrđeno samo prisustvom volje ili svijesti.

„Htio sam stvoriti trilogiju o iskustvima ostvarivanja ljudskog bića – u „Vitezu koji ne postoji“ ostvarivanje postojanja, u „Raspolovljenom vitezu“ težnju za potpunošću, izvan osakaćenja nametnutih od društva, u „Barunu penjaču“ put prema neindividualističkoj potpunosti koju valja ostvariti pomoću individualnog samoodređenja, trilogiju o tri stupnja približavanja slobodi“, zapisao je u predgovoru knjizi „Naši preci“ Italo Calvino.

Knjigu su na hrvatski jezik preveli ugledni talijanisti Mladen Machiedo i Karmen Milačić. Od ostalih djela Itala Calvina, pisca koji je svoje književno djelovanje ustrajno usmjeravao prema izuzetno samosvjesnim književnim strukturama, često su spominjana njegova žanrovski hibridna, kombinatorička djela poput „Kozmikonika“ (1965.), „Sjećanja svijeta“ i „Nevidljivih gradova“ (1972.), „Dvorac ukrštenih sudbina“ (1973.), djela proizašla dijelom i iz teorijskog, semiotičko strukturalističkog ozračja vremena u kojemu su nastala. Kombiniranje naratološke problematike pisanja i čitanja romana s obrascima popularne žanrovske proze izveo je u svjetski poznatome bestseleru „Ako jedne zimske noći neki putnik“ (1979.). Važne su i knjige eseja Itala Calvina, naročito za razumijevanje njegova opusa i talijanskog kulturnog konteksta esejistička zbirka „Kamen šutnje“ (1980.), eseji „Američka predavanja“ (1989.), „Tuđe knjige“ (1991.) i „Zašto čitati klasike“ (1995.).

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba