S talijanskog preveo Mate Maras

Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982

Talijanski roman u 10 knjiga

Talijanski književnik Italo Svevo (pravo ime bilo mu je Hector Aaron Schmitz), rođen 1861. godine u Trstu, a preminuo 1928., smatra se pionirom psihološkog romana u Italiji. Ovaj naziv „pionir“ tu nije upotrebljen slučajno – svojim je romanima prije svega, a potom i pripovijetkama i dramama, Svevo - kada je riječ o talijanskoj književnosti s konca 19., odnosno početka 20. stoljeća, interesom za psihološku analizu, i iznad svega psihološku samo analizu, hrabro otvorio vrata modernome proznome pismu apeninskog poluotoka.

Italo Svevo (pseudonim „Svevo“ koji znači „talijanski Nijemac“) bio je sin njemačko-židovskog trgovca staklom, i majke Talijanke. S 12 godina poslan je na školovanje u elitni internat u Bavarskoj, potom je školovanje nastavio na poslovnoj školi Revoltella u Trstu, da bi kasnije, dugi niz godina, bio zaposlen kao službenik u lokalnoj podružnici Union banke iz Beča. No cijelo je vrijeme bio živo zainteresiran za književnost i umjetnost, puno je čitao, bavio se je novinarstvom, kretao se u tršćanskim takozvanim umjetničkim i boemskim krugovima… Tako je s vremenom došlo i do objave prvog Svevovog romana, „Una vita“, 1892., romana kojega je kritika godinama kasnije ocijenila kao tekst „revolucionaran u svom analitičkom, introspektivnom tretmanu agonije neučinkovitog heroja“, što je motivski obrazac kojega će Svevo kasnije ponoviti i u svojim daljnjim djelima. Premda kasnije okarakterizirano kao „snažno djelo“, roman prvijenac zanemaren je neposredno nakon objavljivanja.

Istu sudbinu doživio je i roman „Senilita“, kojega je Svevo tiskao 1898. godine. Dva književna neuspjeha poljuljala su vjeru umjetnika – Svevo se je na dulje vrijeme povukao od književnog rada, usredotočivši se na posao svoga tasta, jednog od onovremenih istaknutijih tršćanskih trgovačko poslovnih ljudi iz buržoaskog društvenog sloja.

Naredni svoj roman, prijelomno djelo talijanskog modernizma, „Zenova svijest“, Italo Svevo objaviti će punih dvadeset i pet godina kasnije od romana „Senilita“ koji mu je prethodio.

Sam Svevo svoje ponovno okretanje književnosti isticao je kao posljedicu njegova susreta sa tada mladim, neobičnim Ircem, svojim učiteljem engleskog jezika, koji je poslovnim ljudima Trsta koji su, poput Sveva, često putovali u Englesku, početkom 1900-ih davao poduke. Učiteljevo ime bilo je James Joyce.

Svevo je isticao kako je susret i prijateljsko zbližavanje sa tada mladim piscem, koji je u to vrijeme, 1907. godine, pisao knjigu pripovjedaka „Dublinci“, i koju je Svevu povjerio na čitanje, a čitanje koje će ga na jedan način potaknuti da se ponovno vrati pisanju, za njega uistinu bio nešto kao „Lazarovo uskrsnuće“.

Čitanje Joyceova kongenijalna djela probudilo je u Svevu vjeru u vlastite književne sposobnosti, omogućivši mu da i vlastito dotadašnje djelo sagleda očima drugog genijalnog pisca.

Svevo je u tom svom životnom periodu (imao je 57 godina kada je upoznao Joycea) napisao svoj najpoznatiji roman - „Zenova svijest“, i tiskao ga o vlastiti trošak (kao i dva prethodna), 1923. godine, no to, kako je povijest književnosti u međuvremenu kazala – „briljantno djelo“, pisano u obliku pacijentove izjave, ili ispovjedi, koju piše za svog psihijatra, ponovno je doživjelo neuspjeh.

Tek nekoliko godina kasnije, kada je James Joyce roman dao dvojici francuskih kritičara, a koji su ga potom objavili u Francuskoj, djelo je doživjelo uspjeh.

Istovremeno, Svevov ugled u Italiji rastao je sporije, iako je pjesnik Eugenio Montale napisao pohvalan esej o „Zenovoj svijesti“ 1925. godine.

No ipak, pred kraj života (Svevo je preminuo od posljedica ozljeda dobivenih tijekom prometne nesreće, 1928. godine), Italo Svevo počinje dobivati priznanja i kritičke ocjene, sve veću čitateljsku publiku. Nekoliko mjeseci pred smrt, u ožujku 1928., Pen klub u Parizu priredio je večeru u njegovu čast, kojoj je nazočilo 50 vodećih europskih pisaca i intelektualaca, među kojima i sam James Joyce, Georg Bernard Shaw…

U tom periodu Svevo je radio na nastavku romana „Zenova svijest“ – taj će, posljednji njegov i nedovršen roman biti objavljen na engleskom 1969. godine, pod nazivom „Further Confessions of Zeno“.

Među posthumno objavljenim djelima Itala Sveva su i zbirke kratkih priča – „Lijepi starac i lijepa djevojka“, iz 1930., i „Kratko sentimentalno putovanje i druge priče“, iz 1949. godine, potom knjiga eseja „Eseji i razbacane stranice“, 1954., i zbirka dramskih djela „Commedie“, iz 1960. Također, objavljena je i knjiga Svevovih pisama koje je razmjenjivao sa Eugeniom Montaleom, „Lettere“, 1966. godine.

Književna pojava Itala Sveva sagledava se u kontekstu talijanskog umjetničkog pokreta dekadentizam, unutar kojega je djelovalo više pisaca (poput Gabrielea D'Annunzia, ili Luigia Pirandella), ali bez vanjske kohezije, već se kao zajedničke okosnice umjetničkog djelovanja uzimaju osobene i pojedinačne reakcije autora na pozitivizam, individualno naglašavanje instinkta, iracionalnog, podsvijesti i pojedinca, za razliku ili nasuprot znanstvenog racionalizma i važnosti čovjeka u masi. Različite po stilovima i filozofskom pristupu, pisce tog umjetničkog pokreta objedinjavala je težnja visoko subjektivnoj slici društva i svijeta.

Svevova dominantna tema svakako je bilo osjećanje izopćenosti iz društva, mariginalizacije, osamljenosti intelektualca… On u sva svoja četiri romana razvija figuru neprilagođenog junaka, ali taj se junak mijenja, na jedan način, kao i u najslavnijem romanu „Zenova svijest“, pratimo njegov razvoj, proces zadobivanja određene ljudske samostalnosti, osobnog, čak i moralnog integriteta.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 89. tekst

U okviru shvaćanja dekadentizma, umjetnost se doživljava kao privilegirana forma spoznaje, kojom je moguće prevladati bolesti osobnih identiteta, krize, slabosti, bolesti koje kontaminiraju cijelo društvo – upravo kao što se događa sa junakom romana „Zenova svijest“, dekadentnim, dokonim pripadnikom tršćanske prijeratne buržoazije, u vrijeme slabljenja, a potom i raspada Austro Ugarskog carstva. Zeno Cosini anti heroj, slab, bolestan, odlučuje se za nošenje raznih maski unaprijed znajući da će svaka od njih pasti – kroz njegovu pripovijest o samome sebi svjedočimo o klasnoj krizi kroz koju tadašnje talijansko građansko društvo prolazi.

Zeno Cosini pribjegava bolesti kao izgovoru za svoju nesposobnost, pesimizam, kukavičluk, koristeći se lažima i cinizmom da bi prekrio vlastite nedostatke. Roman je jedna vrst njegove ispovijesti, Zeno pripovijeda u prvom licu putujući kroz periode svoga života, koji su određeni naslovima poglavlja – „Pušenje“, „Smrt moga oca“, „Povijest moje ženidbe“, „Supruga i ljubavnica“, „Povijest jednog trgovačkog društva“, i „Psihoanaliza“. On na nagovor svoga psihijatra piše dnevnik, ali već u uvodu saopćava kako u tom dnevniku piše puno istine, ali i puno izmišljanja i laži. Većinu svog vremena Zeno provodi razmišljajući, analizirajući vlastito „ja“, pokušavajući shvatiti je li slab ili jak, koliki utjecaj društvo i izvanjski faktori imaju na njegovu osobnost. On vlastitu nesposobnost ocrtava kao jedno od temeljnih obilježja svoje ličnosti, uza koju još označava kao važne tjeskobu, nervozu, bijes, groteskni humor, mrežu laži i grešaka… Opisuje svoj odnos sa ocem, čiju je smrt priželjkivao i kojega je tužno oplakivao, a potom piše o tome kako je izgubljenu očinsku figuru nadomjestio trgovcem Giovannijem Malfentijem, čiju će kćer kasnije oženiti.

Ulaskom Zena u porodicu Malfenti pojačava se nesrazmjer odnosno odnos suprotnosti Zena kao intelektualca, naspram te buržujske porodice. Zeno se isprva zaljubljuje u Malfentijevu kćer Adu, no ona ga, kao i druga njena sestra, odbija, pa Zenu ne preostaje drugo da oženi treću, Augustu, koja mu je najmanje privlačna, ali koja će ga biti spremna voljeti unatoč njegovim slabostima i manama.

Lik Auguste u romanu zapravo je važan, jer njime Svevo oslikava sve ono što vidi kao suprotno bolesnom i izopačenom, dekadentnom svijetu unutrašnjosti, ali i društvenog okruženja njegova junaka Zena. Augusta je tako oličenje krepkog, marljivog, predanog života, vođena otvorena srca, u krajnjoj iskrenosti i prihvaćanju drugih, u spremnosti na opraštanje…

Opisat će je tako na jednom mjestu rečenicom: „Ona je znala sve stvari od kojih se očajava, ali u njezinoj ruci te su stvari mijenjale ćud.“

Augusta je njihov život uređivala prema modusu patrijarhata, dok je Zeno „mrzio biti dijelom patrijarhalnog ustroja“, ali ga je, jednako tako, katkada uzimao kao dobroga za zdravlje.

Nasuprot nje i uz nju stoji Zeno, bolestan (ili koji vječito na sebe projicira tuđe bolesti, neka vrst hipohondra), psihički nestabilan, dvoličan, licemjeran, intelektualno nadmoćan ali moralno problematičan, koji život provodi u pasivnosti, u lijenosti i laži, neprekidnim sumnjama, u apsurdnim i grotesknim situacijama u koje se stalno dovodi.

On ne iskazuje poštovanje niti prema svetosti bračnoga odnosa, niti prema prijateljstvu (svjedočimo njegovu cinizmu kada mu umre prijatelj Copler).

Hohštapler, skorojević Zeno, simboličan je lik kroz kojega se ogleda izopačena bolest duha u tršćanskoj građanskoj, imućnoj, snobovskoj sferi tadašnjega društva. Augustom se je oženio sa namjerom da ga brak izliječi od bolesti duha od kojih je bolovao (između ostaloga, bolovao je i od velike ljubomore), a njegova iskrena i lucidna zapažanja, zapisi o samome sebi i vlastitim postupcima i životu koliko su humoristični i tjeraju na smijeh, toliko je u njima također i jednog dubokog osjećanja bezizlaznosti i propadanja koje je neminovno, i kojemu junak, koji se pred kraj romana čak preobražava, uspijevajući pobijediti mnoge svoje bolesti i slabosti, do čega ga dovodi daljnji razvoj situacije u porodici i poslu, i nadalje ostaje vjeran, u jednoj razini dubljeg, metafizičkog doživljaja čovjekova mjesta i razvoja u svijetu.

Na koncu romana događa se dakle nenadani razvoj situacije – Zeno će spasiti firmu svoga tasta od sigurne propasti, nadoknadivši dugove i dobro vodeći poslovanje, što će ga u očima cijele obitelji uzdići u nekoga tko zaslužuje divljenje. Njegova evolucija od plačljivog, rastresenog mladića do zrelog čovjeka koji uza sve postaje brižan suprug i otac, čovjek koji se nije oženio iz ljubavi, ali je s vremenom naučio voljeti svoju suprugu, donosi mu ozdravljenje.

Tako će u posljednjem poglavlju romana junak zaključiti kako više ne pridaje važnost i istinitost psihoanalizi, kako snovi, usredotočenost na podsvjest, pa čak i osvješćivanje Edipova kompleksa ne utječu više na njegovo zdravlje, za koje će primijetiti da je zadobiveno borbom i uspjehom, koji su ga ojačali i uvjerili kako je zdrav.

No on istovremeno ne odustaje od neprekidnog razmišljanja i sumnji, od analiza značaja stvari i fenomena koji ga zaokupljaju, odnosno njegov život i dalje prebiva između dvije temeljne osi – ravnoteži zadobivenoj u području relativiteta, i neprekidne, trajne potrage za apsolutnim.

Pri tome se samo pisanje kao vrst auto analize koja je junaka vodila ka oporavku odnosno ozdravljenju pokazuje kao ključno, jer je uz pomoć pisanja Zeno uspio bolje razumjeti i samoga sebe, i svijet kojim je okružen, što ipak pokazuje kako djelatni alat psihoanalize koji mu pomaže u oporavku. Roman okončava u isprepletenosti osjećanja optimizma i pesimizma, fatalnosti i sigurnosti, osjećanja osobnog sklada i harmonije i univerzalne nesreće i tragedije (junak, između ostaloga, na koncu svjedoči i borbama, okupaciji tršćanskog kraja od Nijemaca u vrijeme Prvog svjetskog rata) koji se ne mogu izbjeći, između ostaloga jer je čovjek oduzeo samoj prirodi njene upravljačke moći, i prisvojio ih sebi, što ga je, prema junaku romana „Zenova svijest“, dovelo k bolesti širokih razmjera, za koju se još uvijek ne zna kako će uistinu okončati.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba