S francuskog preveo Ivo Klarić

Znanje, Zagreb, 1969.

Romanopisac, dramatičar, pjesnik, esejist Jean Genet, jedan je od najznačajnijih francuskih pisaca poslijeratne generacije, i jedan od najradikalnijih, najsubverzivnijih pisaca onovremene Europe. Rođen 1910. godine, prvi je roman, „Gospa od cvijeća“ objavio 1944. godine, i već je njime izazvao sablazan javnosti zbog neposrednosti pristupa seksualnoj tematici, naročito, dodatno, i zbog toga, jer u tome djelu, kao i u svojim kasnijim djelima, tematizira homoerotska iskustva. Prva verzija čuvenog romana „Dnevnik lopova“ objavljena je 1948. godine, no zbog specifičnosti autorova rukopisa i pristupa temama zla, općenito temama života u podzemlju i s onu stranu građanskog, uvriježenog društvenog morala, kao i propitivanja temeljnih moralnih, pa i religioznih uzusa iz perspektive koja je odmaknuta, lišena normiranosti, strogih zadatosti društva, izdavač ovoga romana želio je ostati anoniman. Ista je stvar bila i sa drugim izdanjem ovog romana – knjiga je objavljena, no bez potpisanog izdavača, u ovom slučaju bio je to pariški Gallimard.

Sva su djela ovog neizostavnog modernog autora, genijalnog i prepoznatljivog rukopisa, koji se očituje u visokoj liričnosti jezika kojim su oblikovana njegova djela, jezika koji upečatljivom snagom, ali i preciznosti i dosljednosti univerzuma junaka koji se njime oslikava, uspijeva spojiti nespojivo, objasniti teško objašnjivo, dočarati ili prikazati ono nepoznato – tamno, odbojno, skriveno, najčešće zbog ružnoće i siromaštva, zbog odbačenosti koju prouzrokuje nesklad sa standardima, zadatostima koje čovjek nosi ne razmišljajući o njihovu pravom smislu i značenju. Stoga ne čudi što se Geneta naziva i jednim od posljednjih „prokletih pjesnika“, koji je, visokom umjetničkom razinom oblikovanih djela (iza njega, ostali su, uz spomenute, i romani „Pogrebni zavod“, 1947., i „Čudo od ruže“ 1947., prozni zapisi „Zaljubljeni sužanj“ 1986., i cijeli niz čuvenih, vrlo izvođenih drama, poput „Sluškinje“, „Ljubavni pjev“, „Balkon“, „Atelier Alberta Giacomettija“, „Paravani“…) ostavio značajan trag u suvremenoj umjetnosti, nadahnjujući mnoge autore, pisce, filozofe, psihoanalitičare, slikare, glazbenike, filmske režisere. Tako je Jean Paul Sartre, kojemu je Genet posvetio svoj roman „Dnevnik lopova“, Genetovu djelu posvetio obimnu studiju „Sveti Genet“, objavljenu 1952. godine, Jacques Derrida u svojim se je teorijskim razmatranjima također bavio Genetom, a Genetovo je djelo privuklo pažnju i psihoanalitičara Jacquesa Lacana, koji zamjećuje kako je to djelo u kojemu se odvija „vezivanje i razvezivanje poretka grijeha i prijestupa“, koje prikazuje „degradaciju kulture, konfuziju koja se stvara u odnosima za koje se pretpostavlja da su sveti i fundamentalni.“

U Genetovim su djelima nadahnuće pronašli pjesnici i glazbenici kao što su Patti Smith, ili David Bowie, koji mu je posvetio pjesmu „The Jean Genie“, iz 1973. godine, prema njegovim romanima Fassbinder i Tood Hayns snimili su filmove, njegova je ikonografski prepoznatljiva pojava nadahnula mnoge umjetničke fotografe i slikare, kao što su Jean Cocteau, Leonor Fini, Beuford Delaney, Fabrice Plas…

Genet, čiji su rukopisi, po nesputanoj obradi homoerotskih tema, erotike općenito, čiji se status u njegovom pismu pjesničkim, lirskim jezikom uzdiže do pijedestala religiozne uzvišenosti i čistoće (istovremeno prikazujući i težinu, grubost i prljavštinu, ali i ponos i stid zbog egzistiranja zasnovanog na trgovini seksualnosti) svoje su srodništvo u vrijeme objave tih rukopisa mogli pronaći izvan Europe, u djelima Yukia Mishime i Gore Vidala.

Jednako tako, opisivanje svijeta nezakonitosti, svojevrsnih lopovskih podviga (naglašava se uvijek kako je sam Genet, slijedom nezahvalnih okolnosti svojega odrastanja, jedno vrijeme opstajao kao ipak samo sitniji lopov, koji je kasnije u svojim djelima razmatrao mnogo dublja pitanja zločina i zla), prizori avanturističkog života, prikazivanje često i u privlačnome svjetlu herojstva, ili ciničnom distancom, koju koristi kako bi osvijetlio prave a zatamnjene razine zbiljskoga života, može se usporediti sa onim pristupom kojega je u francusku srednjovjekovnu poeziju donio François Villon, sa čuvenim spjevom „Zaviještanje“ i „Velika oporuka“. Villon je također, u svojim pjesmama, suprotstavljao pobožnost i senzualnost, sirovost i nedužnost, crni humor i šaljivu opscenost, stvarajući opreke između realizma i idealizma.


Roman „Dnevnik lopova“ - autobiografska proza, za koju se također napominje da je „natopljen fikcijom“, jedno je od proznih remek djela moderne europske književnosti. Rukopis je to iznimno visoke stilske izvrsnosti i snage koji u svome pristupu sadrži antitetičnost, protuslovlje kao jedan od temelja kojim junak, pripovjedač oblikuje svoj jezik i misao (roman je pisan u prvom licu, i uz povremena izravna obraćanja autora čitatelju, kroz koja on promišlja o nakani djela na kojemu radi, o svojim motivima, o tome kako će se djelo odraziti na čitatelja…). Radikalne oprečnosti koje su po prirodi stvari nespojive, kroz Genetov se rukopis u ovome romanu uspijevaju sljubiti u Jedno. Zlo, gnjusno i amoralno, grubo i bešćutno, kroz približavanje svijeta s onu stranu morala, svijeta iz kojega se pripovjedač obraća čitateljima, dojmom koje rečenice izazivaju kod čitatelja, ali i smislom, neuobičajenom logičnosti, sposobno je preobratiti se u beskrajnu svjetlost ljubavi i svetosti.

Genet traga za istinitosti, a nju je teško pronaći u svijetu čistoće – ona se nalazi na području patnje i boli, također i na području tjelesnoga, prljavštine, često odbojnoga i gnjusnoga. On pripovijeda svoju životnu pustolovinu, pustolovinu satkanu od življenja od krađi, muške prostitucije, života po zatvorima, putovanja po zemljama Europe u vječitom bijegu pred policijom, zaljubljivanja u druge muške prostitutke, lopove, policajce, ističući kako ga na tu pustolovinu nisu izazvale želja za pobunom i traženje prava, već „erotska dimenzija koju prepoznaje u zlu“, „seksualna privlačnost snažnih i silovitih, agresijom i prezirom ispunjenih muških tijela“.

Genet ističe kako je zločine - iako je teško kazati da su njegovi sumnjivi poslovi uistinu bili zločini - „stida radi, htio opisati najtananijom metaforom“. U tijeku cijeloga romana očito je kako autora zanima psihologija onih koji su se okrenuli zlu, koji su zlo, ili boravak s onu stranu zakona, odabrali kao princip i put življenja. On postojano i precizno želi proučiti mnoge nijanse takvoga življenja, prodirući jezikom i mišlju duboko u njegovu bit.


„Niječući vrline vašeg svijeta, zločinci očajnički pokušavaju organizirati jedan zabranjeni svijet. Zrak je u tom svijetu ogavan, ali ga oni znaju udisati.“ Robiju naziva „mitskim podzemnim krajevima“, dok ukidanje robije vidi kao „škopljenje“, „lišavanje bestidnosti“. Genet piše o moralnoj snazi koja je potrebna zločincu da bi prihvatio vlastitu sudbinu, da bi se unaprijed pomirio sa mogućnosti kazne i njenom okrutnosti – on u tome vidi mogućnost da jedan zločinac, boraveći u mračnim predjelima, zablista kao biće. No on ističe kako je i uspjeh policajca nešto što on voli, čemu se raduje, no zločin odabire jer sadrži kaznu i muku.

Genet čistim, duhovnim pristupom, lišenim svake ciljane utilitarnosti, izuzev one koja bi se prepoznavala u stvaranju uzvišenog i lijepog djela, promatra duše ljudi koji nisu željele nasilje, ali su se „udomaćile u njemu“. Zapaža kako su „oni kod kojih je nasilje uobičajena pojava, jasni sebi samima.“

Surovost života kakav se u „Dnevniku lopova“ opisuje, često i do vrlo živih, naturalističkih nijansi, kojima je cilj razotkriti sve ono mučno i grubo, bol i poniženje, nepravednost i nesreću ljudskog iskustva, sa čime se je Genet osobno susreo već na samome početku svog života, odbačen od majke i bez oca, završavajući po raznim ustanovama, kasnije i zatvorima, nagnan u „Zlo“ vlastitom gladi, ili nužnosti opstanka, suprostavljena je raskoši, bogatstvu i sjaju gotovo pa halucinantno moćnog pjesničkog jezika, kojima je, uz veliku nadahnutost i nadarenost pomno istkana ova, po mnogo čemu iznimna i radikalna proza. Njen cilj nije pobuditi gađenje i prezir kod čitaoca, koji kroz nju upoznaje svijet uličara, prostitucije, zatvora i krađa, no nije joj cilj niti pobuditi simpatije spram takozvanog polusvijeta ili ljudi podzemlja, već je, iskrenosti i pročišćenosti pobuda kojima je vođeno njeno pisanje, a koje se odražavaju kroz osnovni tonalitet teksta, njen cilj blizak religioznim nakanama – čitatelja prirodnim putem, ispravnim razumijevanjem preobratiti do osjećanja sućuti i dubljega shvaćanja ovakvih ljudskih sudbina, do neke vrsti iskupljenja, ili barem ne – osude.

Tegobe ovakvih životnih okolnosti, a možda dijelom ipak i odabira, u tijeku romana izlaze na vidjelo, i onaj romantizam kakvog je u mašti junaka romana prizivao život s onu stranu zakona, pretopljen je, izgubljen, nestao u, kako pripovjedač kaže, „iscrpljenosti bijedničkog života“, izmučenog kaznionicama, zatvorima, uvredama pretrpljenim nasiljem.

Pripovjedač kaže da vlastitom imaginacijom „pozlaćuje svoju sramotu“. On je vrhunski majstor uporabe riječi, čak i onda, kada sumnja u njihovu dotrajalost. Promišljanja o riječima, jeziku, snažna svijest o radu sa jezikom i usredotočenost na taj rad prisutni su intenzivno u ovome djelu, gdje se analiza životne stvarnosti promatra iz ugla stvaralačkoga, kao materijal podatan za jezičnu obradu. Autor je svjestan da književni jezik traži, ili potrebuje, riječ „pad“, ili bilo što drugo „što pokazuje kretanje prema dolje“. On to shvaća kao duboki princip, istinu književnog stvaranja, kojoj se i sam podređuje. Da, napomenut će on, književnosti je prihvatljiv i uspon, no samo „ukoliko je težak i bolan, i ukoliko vodi do poniženja“. Genet želi opisati sramotu i poniženje ne samo onih koji su okrenuli leđa zakonu, već ljudskoga roda općenito.


Junak romana putuje Europom ispisujući romanom njenu skrivenu povijest, čije su pojedinosti, kako sam kaže, „isto tako dragocjene kao i povijest velikih osvajača.“ Njegovo se putovanje može čitati dijelom i kao avanturistička priča, pikarski roman, no ono je, napose, i prije svega, ljubavna priča, poema životu kao takvom, i životu izvan zakona. On ističe kako njegov duh sva bića i stvari prihvaća u jednakoj nagosti, i potom odbija da ih obuče. Život u neprestanom osjećanju odbačenosti, poniženosti, ranjenosti, izloženosti izdaji i susretima sa kukavičlukom junaka romana suočava sa krajnjom nagosti života, istinom o čovjeku. Stoga se društveno podzemlje iz određene perspektive može vidjeti i kao mjesto šire preobrazbe, upravo zbog činjenice da se radi o mjestu lišenom laži, gdje je svatko ono što jest, što u sebi sadrži i skrivenu potenciju cjelokupnog, svjetskog zaokreta ka dobru.

Autor, odnosno pripovjedač (često se ova dva pojma u ovome romanu spontano poistovjećuju, moguće i zbog strastvenosti kojom je tekst ispisan) svoj život želi vidjeti kao legendu vrijednu čitanja, a čitanje te legende kao mogućnost stvaranja novog osjećaja kojega naziva poezijom. On sebe samoga više ne sagledava kao ličnost vrijednu ičega naročitog, osim kao izgovor ili povod za nastanak teksta, čime se sugerira i intenzitet, snaga i odriješenost o potpunoj predaji umjetničkom tekstu kojega autor stvara, radikalnom, bezrezervnom pristupu literaturi, „potpunoj predaji“, usporedivoj s onom u ljubavnome, erotskom činu. On stvaranje umjetničkog djela želi vidjeti kao dokaz vlastite svetosti, kojoj zapravo teži, kao nekom „nepoznatom cilju“.


Roman pred svoj završetak obiluje poticajnim mislima o stvaralaštvu i grijehu. Autor kaže:

„Uzeti na sebe grijehe svijeta“ najtočnije znači ovo: iskušati potencijalno i stvarno sve grijehe, prihvatiti zlo.“ Razmišljanja o zlu, kao i povremene paralele sa nacističkom Njemačkom i fašizmom nisu slučajni – u vrijeme nastanka ovoga romana zlo u Europi zaživjelo je do najnezamislivijih, najužasnijih vrhunaca očitovanja svojih snaga, Zlo je živjelo uz podršku velikoga broja ljudi, običnih građana. No Genet doživljava i vrijeme pada zla, samoubojstva Hitlera u njegovu podzemnu bunkeru, i taj mu događaj dodatno služi proučavanju svijesti o ljudskome padu.

No svetost, koju, kao i ljepotu, ne poznaje, zapravo jest njegov cilj, svetost kao stanje najbliže moralnome savršenstvu, stoga Jean Genet ističe kako nastoji da ga njegova djela vode prema ovim osjećanjima, u čemu ovim romanom uistinu i uspijeva, pa se slobodno se može kazati kako je „Dnevnik lopova“ neka vrsta male, neambiciozne, no ipak svjesne, ciljane i promišljene, svakako ekskluzivne i osamljene u svojim očištima, rasprave o moralu, i jedna vrsta duhovne ispovijesti, samoanalize vlastitog života nekoga tko je u odricanju prepoznao osnovu osjećanja svetosti, ali i u osjećanju slobode, u osjećanju najponosnijeg ljudskog držanja.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba