S engleskoga preveo Petar Vujačić

VBZ, Zagreb, 2002.

Nagrađivani, svjetski priznati pisac, prevoditelj, sveučilišni profesor John Maxwell Coetzee rođen je 1940. godine u Cape Townu, u Južnoafričkoj Republici. Obrazovao se na sveučilištima u Cape Townu i u SAD-u, gdje je kasnije i predavao englesku književnost. U književnosti se javlja romanom „Dusklands“ (1974.), a međunarodno zapažen autor postaje romanom „Čekajući barbare“ (1980.). Od tema koje ga zaokupljaju naročito se izdvaja zaokupljenost temom kolonizacije, i njenog utjecaja na pojedinca i na društvene sredine.

U knjizi „Doba željeza“ (1990.) bavi se tadašnjim prilikama u Južnoafričkoj Republici. Roman „Sramota“ (1999.) prikazuje nasilje uslijed pada apartheida. Godine 1983. dobio je Nagradu Booker za roman „Život i doba Michaela K.“, i, 1999., po drugi puta, za roman „Sramota“. Poznata je i njegova memoarska proza – „Dječaštvo“, „Mladost“ i „Summertime“, trilogija gdje se poigrava očekivanjima čitatelja, svojevrsna fikcionalna autobiografija, u kojoj se vjerodostojnost iskazanoga drži upitnom. Dobitnik je i drugih značajnih nagrada, poput Jeruzalemske nagrade, The Irish Times International Fiction Prize, a godine 2003. Coetzeeu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.

U romanu „Gospodar Petersburga“, u originalu objavljenom 1994. Coetzee se također koristi elementima biografije kako bi stvorio fikcionalno djelo – ovoga puta koristi dijelove biografije velikog ruskog i svjetskog književnika Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821 – 1881.), čiju biografiju i djela temeljito poznaje. To govore činjenice na koje nailazimo u Coetzeeovoj pripovijesti, a koje prepoznajemo kao detalje iz života Dostojevskoga: vrlo vjerojatno ubojstvo oca od strane njegovih kmetova, bolest epilepsije koja je uslijedila nakon očeva ubojstva, godine provedene u Sibiru, ovisnost o kocki i problemi s novcem, borba za održavanje vjere, velikodušnost, reakcionarna uvjerenja… Čak se i glas, pismo Coetzeeja na mjestima čini bliskim glasu Dostojevskog, a naročito ta povezanost gdjekad asocira na romane „Zločin i kazna“ i „Opsjednuti“.

No, autora u ovome romanu nije zanimalo držati se strogo povijesnih činjenica kako bi rekreirao dio biografije velikoga pisca. Coetzeeov interes bio je ovdje na posve drugoj strani - težio je duboko obraditi tešku i bolnu temu gubitka, i u slučaju ove pripovijesti (a pri tome se ne može, ujedno, preskočiti biografske činjenice), gubitka djeteta, kao i proživljavanja boli toga gubitka od strane jednoga oca.

Biografske činjenice pri tome, u ovome slučaju, pružaju dubinsko razjašnjenje, motiv građenja ovoga djela, a to su činjenice koje govore da je sam Dostojevski ostao bez svoga trogodišnjeg sina, kao i da je Coetzee, nekoliko godina prije objave ovoga romana, ostao bez sina poginulog tragičnom smrti.

Tema osobne tragedije, patnje, boli, pronašla je zaštitni omotač, potrebnu distancu ili neku vrstu kamuflaže, kako bi autor o njoj uopće mogao pisati – iz tog je razloga veliki pisac Coetzee posegnuo za pričom koju će kreirati, kao nekom vrstom „maskirnog odijela“ za vlastite, duboke, neprežaljene osjećaje.

Posredstvom priče o Dostojevskom, koji sa progonstva iz Dresdena, gdje živi sa obitelji, dolazi u Petersburg, kako bi istražio pogibiju posinka Pavela Isaeva, Coetzee iznutra oslikava bolne pejzaže osjećanja kakva nastaju tragičnim gubitkom sina, otvarajući i produbljujući teme duboke ljubavi i povezanosti, ljubavi koja vodi od osjećanja pretapanja, potpunog poistovjećivanja i predavanja, do suparništva, pobune, krivnje, razvijajući teme arhetipske i mitske, prisutne u svakome roditeljstvu, a naročito u onome koje se odnosi na sferu i iskustvo odnosa, relacije roditeljstva unutar muškoga spola.

Roman „Gospodar Petersburga“ površinski promatrano blago koketira i sa žanrovskim elementima krimi-potrage, i sa intrigantno obrađenom temom društvenih revolucionarnih pokreta u Rusiji onoga vremena, kao i sa elementom erotsko-ljubavnim, no Coetzeeovo pisanje uzima te elemente kao početnu točku sa koje bi se, uvijek veoma brzo i efektno, odrazilo do posve drugoga mjesta, svakako u onom smjeru dubokog psihologiziranja i istraživanja ljudske duše kamo je odlazilo i pisanje velikog Dostojevskog, za kojega je čovjek bio istodobno i niže od životinje, i više od anđela, čiji su junaci živjeli u jednom takvom procijepu i protuslovlju, neprestano zračeći duhovnom vitalnosti kakva je osjetna i u ovom Coetzeeovom djelu.

Istovremeno, ovo je uvelike i knjiga o piscu i o pisanju – kroz lik glavnoga junaka, koji je u romanu već priznat i poznat pisac, autor kanalizira svoja opsesivna razmišljanja o tome što je pisanje književnosti, razmišljanja o piščevoj nemoći i o moći književne slave, o tajnim, skrivenim mjestima stvaralačkog uma i življenja, o tome u kojoj je mjeri djelo kadro oslikati samoga pisca, a njegova razmišljanja karakterizira hrabrost, snaga autorska odraza da se on sunovrati ravno ka istini, koliko god taj poduhvat po svojoj nakani i njemu samome djelovao kao samoubistven.

No u tome i jest stvarna zadaća spisateljskoga posla – kao da je ovim romanom želio kazati Coetzee – da se pisac ne usteže pred izazovnosti, težinom i bolnosti teme koja pred njim stoji kao jedna vrsta demonskoga, uklete slike koja traži njegovu osobnu akciju, razrješenje koje to zapravo nije posve, ali u jednom važnom, nezanemarivom dijelu ipak jest.

Tako dakle roman „Gospodar Petersburga“ otpočinje dolaskom slavnoga pisca u njegov grad, Petersburg, gdje je došao pozvan viješću o smrti svoga dvadesetdvogodišnjeg posinka Pavela. On iznajmljuje sobu u kojoj je živio njegov posinak, kod žene, Ane Sergejevne, sa kojom će brzo ući u strastveni erotski odnos, što će biti jedno u nizu nevjerstava što ih je običavao činiti… Dostojevski je beznadežno tužan – „izgubio je zanimanje za vanjski svijet. Svijet mu se suzio, njegov je svijet unutar njegovog grudnog koša“… Odlazi u policiju, gdje preuzima Pavelovu imovinu, i ondje saznaje da je njegov posinak bio pripadnikom tajne organizacije imena „Narodna Osveta“, koju je utemeljio Sergej Genadijevič Nečajev, ruski komunistički revolucionar, poznat po svojoj potrazi za revolucijom bilo kojim potrebnim sredstvima, uključujući i teror.

Točnije, među Pavelovim spisima pronađen je i popis ljudi određenih za ubojstva koja su trebala biti izvršena u ime „Narodne Osvete“, ubojstvima kojima se je željelo izazvati opću pobunu, koja bi vodila ka svrgavanju državne vlasti. Na tom tajnom popisu nalazila su se imena predstavnika viših sudačkih krugova, policijskih dužnosnika, visokih predstavnika vojske…

Dostojevski saznaje da mu je posinak bio urotnik koji planira ubojstva kao prijetnje državnom poretku i vlasti. On počinje nagađati – zbog čega si je Pavel oduzeo život, odnosno zbog čega je ubijen? Na jedan je način opsjednut Pavelom – on mu se počinje javljati kao prikaza, lice… Iz njega neprestano provaljuje bol kojom je preplavljen, bol pomiješana sa sjećanjima, vizijama… Istovremeno, preplavljen je i žudnjom koju osjeća za Anu Sergejevnu, a osim tjelesne privlačnosti koju spram nje osjeća, javlja mu se i osjećanje unutarnjeg srodstva. Također, izbijaju i muče ga i njegovi napadi epilepsije, bolesti sa kojim se bori od vremena smrti njegova oca. Razmišlja o odnosu pisca prema pisanju, prema napisanome, priči. Također, razmišlja o Bogu, o smrti, o spašavanju od smrti. Pita se, zbog čega Bog nije želio spasiti Pavela?

Postaje svjestan činjenice da „oplakivanje mrtvoga djeteta nema kraja.“ Razmišljajući o vlastitoj tragediji, postaje svjesniji tragedija drugih ljudi. – „Tragedija, no tko mari? Danas nas tragedija okružuje sa svih strana. U višem smislu, svi dobivamo ono što smo zaslužili. Ipak, ponekad se pitam, ne zaslužujemo li svi mi nekakvo pribježište, sklonište, gdje će pravda neko vrijeme žmiriti, gdje će nas dočekati samilost?“

Od pripadnika revolucionarnog pokreta on saznaje kako je policija ubila njegovog posinka.

Dio romana posvećen je i susretu Dostojevskoga s nihilističkim revolucionarom Nečajevim, raspravi koju njih dvojica vode. Iako osjetljiv na društvene nepravde i težak život nižih socijalnih slojeva, koji je bio i njegov vlastiti, Dostojevski Nečajeva i pripadnike njegova pokreta, koji je imao ogroman utjecaj na omladinu onoga vremena u Rusiji, vidi kao ekstremiste, ljude „vječno željne da se bičem otjeraju u ludilo pravednosti“, kao „pohotnike gladne ekstaze smrti – ubijanja ili umiranja.“

Istovremeno, Nečajev zna da su oca Dostojevskoga ubili njegovi vlastiti kmetovi, jer se tiranski odnosio prema njima. On mu pokušava podastrijeti smisao revolucije kako je on shvaća, kao kraj svega staroga, pa tako i hijerarhijskih i obiteljskih odnosa i relacija, kraj očeva i sinova. Uvjeren je da se povijest ne stvara u ljudskim umovima, već na ulicama, govori mu kako bi se povijest svijeta trebala čitati samo kao povijest ratova između očeva i sinova…

U tom dijelu slijede Coetzeeova promišljanja o suparničkom odnosu između očeva i snova, propitujući očevu tugu zbog gubitka sina kao moguću tugu zbog gubitka jedne važne teme i relacije svoga unutarnjeg života, teme suparništva, koja ga, svojim nestankom, najednom ostavlja s osjećanjem ispražnjenosti od smisla. On razmišlja o očinskoj ljubavi koja za svoj krajnji cilj ima proždiranje djece od strane oca. Na jednome mjestu romana ne usteže se da zaključi nešto što prebiva u ljudskoj podsvijesti kao jedan od živih artefakata očinskih manifestacija u životima ljudi – „Očevi proždiru djecu; podižu ih pomno kako bi ih kasnije pojeli kao poslastice.“

No osjećanje tragičnog gubitka, postavljeno naspram surovih istina, i dalje ga ne napušta. U kolopletu svojih misli, među kojima znatno mjesto zauzima i erotska opsjednutost – kao vrsta bijega u čulnost – stanodavkom svoga posinka (Coetzee, kao poznavatelj biografije Dostojevskoga, na jednom mjestu spominje njegovu zbirku erotike, koju je pisac kasnije uništio), on uviđa i kako čovjek „najpotpunije živi u padu.“

Kroz opasku koju mu upućuje Ana Sergejevna, kao da želi otrijezniti sama sebe od bolnih emocija: „Ne smijete zaboraviti da niste prvi roditelj koji je izgubio dijete… Priznajte da je pretrpjeti gubitak pravilo, a ne izuzetak. Tada se upitajte – tugujete li za Pavelom, ili za sobom?“

Coetzee je elegantnim jezikom ispisao ovu misaonu, pronicljivu pripovijest, o gubitku i boli, i o težnji oca da prodre do zagonetke sinovljeve smrti, ali i života koji je toj smrti prethodio. Atmosfera romana bliska je onome što poznajemo iz teških i bolnih djela Dostojevskoga – to je jedno konstantno stanje grozničavosti, na razmeđi između utapanja u boli i pada u opsjednutost, boravka u svijetu demona, erotske opsjednutosti i bolesti, uvijek na tankoj liniji između života i smrti, gubitka, patnje i kaosa, gdje se dobro i zlo prelijevaju unutar čovjeka i gdje je i porok razvijen u osobnoj ekstazi, ne sa težnjom da se od njega očisti, već da se i kroz njega uzvisi – kroz ono opasno u vlastitoj krvi, kroz što se također, kao kod likova Dostojevskog, vidi mogućnost višeg doživljaja života, na jedan način mističnog približavanja onostranome.

Jer, kako je to primijetio Stefan Zweig, u svom izvanrednom spisu, eseju posvećenom Dostojevskome, on nije bio razvratnik, čovjek koji je samo uživao i radovao se u putenom.

- „On je samo tražio radosti kao što je tražio patnje, bio je rob nagona, rob jedne despotske duhovne i tjelesne radoznalosti koja ga šibom nagoni u opasnost, u trnovito šipražje stranputica.“ Zweig napominje kako u „Braći Karamazovima“, primjerice, „pohotljivost stvara čistoću, prijestup veličinu, radost patnju i patnja, opet, radost. Suprotnosti se vječito dodiruju: između neba i pakla, Boga i Đavola, širi se svijet Dostojevskoga.“

To nešto praiskonsko i titansko što leži u figuri Dostojevskoga, prisutno je i u ovome romanu, fanatizam prihvaćanja vlastite sudbine, neopiranje njoj, kao i odsustvo težnje da ju se popravlja, da joj se uklanja ili je se slabi, viđenje čovjeka kao roba svoje sudbine, koji istovremeno posjeduje i demonsku i božansku dimenziju svoga bića – to je uspješno uskrsnuto kroz pisanje John Maxwell Coetzeea u romanu „Gospodar Petersburga“.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba