László Végel: „Exterritorium: prizori s kraja tisućljeća“

Ove je godine nakladnička kuća Fraktura objavila dvije knjige mađarsko vojvođanskog pisca Lászla Végela, čija djela uživaju ugled i reputaciju kod probranije publike u mnogim europskim zemljama – radi se o izvanrednoj knjizi dnevničko esejističke proze, koja se čita poput dojmljivog egzistencijalističkog romana - „Exterritorium prizori s kraja tisućljeća“, i o romanu „Neoplanta ili obećana zemlja“, u kojem se Végel bavi matičnom, novosadskom sredinom, u vrijeme socijalizma i vlastitog odrastanja, duhovnog i intelektualnog zrenja…

Po značaju i vrijednosti ističe se knjiga „Exterritorium prizori s kraja tisućljeća“. To je knjiga zapisa, razmišljanja, analiza, bilježenja, sustavnog i pedantnog svjedočenja onih dana u novijoj povijesti Savezne Republike Jugoslavije, tijekom kojih je ona bila izložena NATO-vom bombardiranju, nakon neuspjelih mirovnih pregovora, koje su predstavnici međunarodne zajednice mjesecima vodili sa srpskim oficirima, predstavnicima jugoslavenske vojske, vezano uz obustavu sukoba koje je Srbija vodila na Kosovu, od 1996. do 1999. godine, a koji su otpočeli nakon što je Slobodan Milošević ukinuo autonomiju Kosovu.

Radi se o nekoliko mjeseci tijekom proljeća 1999. godine, točnije o 78 dana, tijekom kojih se je odvijao najveći oružani sukob na području Srbije i Crne Gore od vremena Drugog svjetskog rata. NATO-vi napadi bili su vođeni isključivo zrakom, isprva usredotočeni samo na vojne objekte, ali kasnije su bili prošireni i na privredne i civilne objekte, a obustavljeni su početkom lipnja iste godine, nakon potpisivanja sporazuma o povlačenju jugoslavenske vojske i policije sa Kosova i Metohije.

To je kratak društveno povijesni okvir unutar kojega je smješten Végelov pripovjedač – njegov spisateljski alter-ego, njegovo dublje ili više „ja“, osamljenije i okolini teže shvatljivije, okvir iz kojega dolazi ovaj rukopis, zapisi formirani u „prizore“, kao u nekom dramoletu, u scenskom uprizorenju sastavljenom od 14 prizora, tijekom kojega se glavni junaci toga literarnoga „uprizorenja“, pisac – pripovjedač, rezigniran i distanciran intelektualac, i njegova supruga Anikó, pokušavaju snaći, opstati i preživjeti u ratnome kaosu.

Végel i Anikó – a čitatelj vrlo brzo biva pridobiven i sljubljen s junacima intimnošću i iskrenom gorčinom, koja nije lišena ironije, pripovjedačeva tona, - stanovnici su, djelatni građani Novog Sada, sa svojim radnim mjestima i društvenim ulogama, i dovedeni su, kao i uostalom svi uokolo njih, u po život rizičnu situaciju. Iz te situacije pokušavaju izvući „živu glavu“, često i besmislenim, u prividno planiranim i racionalnim, a zapravo, moguće pomalo i i histeričnim selidbama, promjenama mjesta noćenja, već prema uvidima u to na kojemu bi mjestu mogli biti zaštićeniji, koje im mjesto daje više prilike da prežive.

No to dakako nije sve – ključno je mjesto ove veoma važne knjige ono mjesto koje dolazi sa točke unutarnjih propitivanja koja neprestano, uglavnom sam sa sobom, ali i sa svojim sugrađanima, na neizravan način i sa tadašnjom duhovnom aristokracijom, društvenom kremom, intelektualcima Srbije, vodi pripovjedač – pisac i mislilac Laszlo Végel. Jer onaj djelomice prilagođeni građanin, koji unatoč ogromnih razlika spremno surađuje i komunicira sa svojom životnom sredinom, u ovako ekstremnim društvenim okolnostima gotovo da više nije u mogućnosti pronaći sugovornika izvan svoje najuže životne intime, sugovornika sa kojim bi bio u stanju razmijeniti mišljenja, a to znači iskazati i vlastito mišljenje o onome što se događa, bez susprezanja, straha, dvojbi, otvoreno i nesputano, kako se već iskazuju mišljenja onima za koje se vjeruje da su na istoj ili bliskoj spoznajno vrijednosnoj ravni.

Végel u svom tekstu, važno je to napomenuti, ne radi na metodi izravnoga optuživanja, svođenja krivice na druge, iako ne skriva humorni cinizam i teško prikazive u humornom svjetlu, pojedine mračne, nimalo optimistične uvide, kao prirodnu posljedicu na mnoge izjave i postupke svojih sugrađana i stanovnika svoje države.

Međutim, on je istovremeno neprestano zaokupljen, prije svega činjenicama, do kojih stiže uvidima – kako u konkretne historiografske podatke, u koje se ne libi zaroniti i proučavati ih manirom vrijednoga istraživača, tako i uvidima u konkretna aktualna zbivanja, koja prati pomnom usredotočenosti kojoj ne može promaknuti niti jedna izgovorena ili napisana riječ, niti jedna značajna šutnja, niti jedno okretanje glave na drugu stranu ili aluzija, a ovdje je dakako koncentriran kako na aktualne političare svoga društva, tako i na misleće ljude, intelektualce, umjetnike, javne djelatnike, i na obične građane, koji čine njegovo vlastito najprirodnije okruženje.

Ova proučavanja i ovakve usredotočenosti, čitatelj kroz tekst svjedoči - provedene vrlo strogom i discipliniranom metodom, imaju za cilj samo jedno – promotriti gdje su korijeni onoga čemu su građani SRJ bili izloženi u svojoj aktualnoj stvarnosti, tko i u kojoj mjeri za to snosi odgovornost, kao i osvješćivanje značaja i težine cjelokupnog historijskog trenutka.

Végel nije samo onaj koji se protivi nanovo oživljenoj nacionalističko ekspazionističkoj ideji Ilije Garašanina o takozvanoj „velikoj Srbiji“, – za razliku od najveće većine srpskih intelektualaca i književnika koji tu ideju, oživljenu u pojavi i retorici Slobodana Miloševića histeričnim povicima odobravanja podržavaju. On se također protivi mentalnoj raspolućenosti građana Srbije koji, u tradiciji poznatoj od Kosovske bitke, negiraju i slave svoje poraze kao trijumfalne, velike pobjede, koji veličaju i potenciraju veze s Istokom i Ruskom pravoslavnom crkvom, istovremeno šaljući svoju djecu na studije u Oxford, protivi se ideji jugoslavenstva koja se brani srpskim topovima i napadanjem naroda koji nisu pristali na ostanak u zajedničkoj državi, kao što se protivi sljepilu srpskih masa i masovnoj histeriji, koja se, recimo, očituje i u mržnji spram albanskog naroda, i mnogo čemu drugome. No istovremeno, Lászlo Végel teži, a rukopis ove knjige to zdušno pokazuje – shvatiti, razumjeti svijet kojemu se protivi, iz razloga jer je to bio i njegov svijet, zbog čega on kao misaono i etičko biće osjeća dužnost da to učini – da razumije bez, kako sam kaže, „bez trunke bijesa i boli“. A razumijevanje je, svakako, put prema trpeljivosti.

Ovdje se možemo prisjetiti rečenice J. W. Goethea, koji u svojim „Spisima o književnosti i umjetnosti“ na jednome mjestu kaže: „Ne može biti niti govora o tome da narodi podjednako misle, već se samo trebaju uzajamno shvatiti, da barem nauče jedni druge trpjeti…“

Tako i junak ove, po svome očištu, načinu promatranja, svakako neobične pripovijesti, koja se svojom prilagodljivom formom, izbjegavajući žanrovske zadatosti, uistinu s jedne strane približava modernom romanu, nastoji razumjeti svijet koji ga okružuje, i upravo u toj težnji sažeti su napori njegove misli, njegovog spisateljskog djelovanja koje karakterizira visoka političnost, no, istovremeno, odsustvo svake žustre, neprijateljski intonirane polemičnosti.

Njoj je suprotstavljen miran, rezigniran ton intelektualca, spremnog da se naruga i ironijski komentira vlastitu poziciju, da sebe vidi kao kukavicu, unatoč iznimnoj i rijetkoj građanskoj i intelektualnoj hrabrosti kakvu iskazuje i potvrđuje ovim svojim spisom, intelektualca koji uvijek uspijeva sagledati pozadinu zbivanja, i u njihovom takozvanom „povijesnom kontinuitetu“, kontinuitetu koji se na tlu kojim se konkretno bavi uvijek i višestruko potvrđuje. Jer, kako navodi pripovjedač, koji se u knjizi čija je pripovijest konstruirana tako da se on cijelo vrijeme obraća sam sebi - što je, moguće, posljedica osjećanja da uokolo njega nema onoga tko bi ga želio čuti i razumjeti, „uopće ne dvojiš da će doći dan kad će svi imati potrebu dokazivati koliko su se protivili ovom režimu.“

No Végelov je ton smirenosti i pomirljivosti dijelom svakako posljedica karaktera, koji ne hita i ne brza, koji je sustavan i metodičan u svome promatranju i bilježenju, karaktera koji se ne želi povoditi za strastima i nagonima, već težište, suprotno gotovo svemu što ga okružuje, stavlja na racionalnost, na argumentiranost i činjenice koje želi pridobiti „hladnom glavom“. Ovakav pristup nije prevladavajući u suvremenim književnim tekstovima umjetničkog prosedea, a „Exteritorium“ jest knjiga nedvojbene umjetničke vrijednosti. Pismo Lászla Végela iskazuje svoju vrijednu stranu i kada autor piše o sasvim običnim, ljudskim stvarima, lišenim društveno političkog konteksta, o doživljaju noćnoga neba, užitku ispijanja kave, o nekom ukusnom ručku ili o pripremanju putne torbe za bijeg…

Taj uravnotežen pristup, lišen ostrašćenosti, karakterističan je i za jednog mađarskog pisca u čijem pisanju i životnome stavu Lászlo Végel iznalazi svojevrsnu potporu, vrst duhovnog uporišta - za Sándora Máraia. Ta je povezanost tim čvršća, dublja i legitimnija ukoliko se ima u vidu da je i Lászlo Végel sam Mađar, i da piše na mađarskom jeziku.

Osjetljivost za narode koji dijele sudbinu manjinskoga položaja, položaja onih koji su slabiji u brojčanom, pa onda i u drugim pogledima, upravo je onaj propusni filter kroz kojega se najvjerodostojnije ogleda demokratičnost – ili fašistoidnost neke države, odnosno političkog sustava, time svakako dijelom i većinski prevladavajućeg naroda.

Ova činjenica – činjenica pripadnosti mađarskoj manjini u Srbiji i Vojvodini, itekako u knjizi „Exterritorium, prizori s kraja tisućljeća“ pronalazi svoje mjesto, očituje se u mnogim autorovim razmišljanjima i traganjima, u mnogim obiteljskim i povijesnim činjenicama do kojih tim traganjima stiže. U toj je činjenici svakako dijelom i izvor, porijeklo njegovog izopćenog i distanciranog očišta, koje uspijeva zamijetiti i usuđuje se to i iskazati kako živi u državi u kojoj su „nacionalni osjećaji poprimili religioznu snagu, koja se više nije hranila stvarnošću nego vjerom, te je na taj način uspjela pobijediti i razoriti stvarnost.“

Osjetljivost za narode koji dijele sudbinu manjinskoga položaja, položaja onih koji su slabiji u brojčanom, pa onda i u drugim pogledima, upravo je onaj propusni filter kroz kojega se najvjerodostojnije ogleda demokratičnost – ili fašistoidnost neke države, odnosno političkog sustava, time svakako dijelom i većinski prevladavajućeg naroda. Lászlo Végel u svojoj knjizi podsjeća i na retoriku i logiku srpske politike u vrijeme prelaska na višestranački sustav, uoči rata u bivšoj Jugoslaviji, objašnjavajući razloge zbog kojih je takozvani običan čovjek s ulice velikosrpsku ideju doživljavao pravičnom i razumnom. Dakako, u protivljenju velikosrpskoj ideji Végel nije bio sasvim usamljen – bilo je i drugih kritično mislećih srpskih intelektualaca, među kojima su neki bili osuđeni na emigraciju. Végel kaže: „Bježali su iz Srbije koja ih je ponizila. Svi koji su napustili Srbiju postali su apatridi, no još su veći apatridi bili oni koji su ostali, a trudili se sačuvati zdrav razum.“

Végelova knjiga poteže pitanje odgovornosti u društvu u kojemu se naprosto vjeruje da „nitko nije dužan pogledati se u zrcalo. Jer mit štiti od svake potrebe za preispitivanjem vlastite savjesti…“, a to se zrcalo čitateljskom recepcijom okreće i prema drugim društvima, način njegova djelovanja jest da identična pitanja budi i potiče u čitateljima, kojem god društvu i narodu oni pripadali. Lászlo Végel se ovdje bavi i mnogim drugim važnim pitanjima - pitanjima kolektivne odgovornosti, zatiranjem tuđih identiteta, pitanjima stavljanja znaka jednakosti između Tuđmana i Miloševića, pitanjima vukovarskih masovnih grobnica, bijegom Hrvata iz Vojvodine…

Naročito je pažnje položio proučavanju historiografskih radova koji se bave stvaranjem, rađanjem ideje jugoslavenske državnosti, a koja je vezana uz Versajski sporazum, koji nije bio dovoljno kvalitetno razrađen, pa je njegova kvaliteta na koncu ovisila o „mehanizmima prisile, ili točnije, o onome tko trenutno drži prst na obaraču“, čemu autor dodaje – „ a u točnost takve teorije mogao se svatko uvjeriti i kad je 1991. Jugoslavenska narodna armija sravnila Vukovar sa zemljom.“

Végel ne propušta napomenuti kako je Jugoslavija bila odvažan eksperiment, međutim kako je taj eksperiment svojim najvećim dijelom predstavljao „osamdesetogodišnje hrvanje u blatu“, kako je nekadašnja zajednička država bila „sazdana na rasipništvu, zabuni i nedosljednostima“ i kako se je prometnula u „balkansko nasilje“, umjesto da bude „časna nagodba, smiren međunarodni dogovor, poštena pogodba, a ponajprije šansa za opstanak.“ Dakako, šansa za opstanak mnogih koji su u krvavom raspadu Jugoslavije lišeni života.

Kao što su, u vremenu koje Végel u ovoj izvanrednoj knjizi pomno i iz mnogih važnih uglova promatra i opisuje, žrtve nacionalističkog ksenofobnog terora u onovremenoj Srbiji bili Albanci, tako su to mogli postati i Mađari. Végel je kao pripadnik mađarske nacionalne manjine u Vojvodini toga i te kako bio svjestan, i kroz vlastito se je iskustvo osvjedočio da njegova stvarnost, stvarnost njegovog mišljenja zapravo ne postoji. Ne pripadati nigdje, ne nalaziti potvrde za vlastitu stvarnost uokolo sebe nipošto nije prijatno, ali na putu traganja za istinom, putu kojega svojim dobro razrađenim alatom i neospornom darovitosti razgrće jedan pisac, pripadnik svojevrsne „ničije zemlje“, kao što je to bio i Márai, na kojega se autor poziva, to može biti - zvuči pomalo paradoksalno, svojevrsna prednost. Čitalačka zahvalnost, moralna i duhovna satisfakcija koju knjiga „Exterritorium, prizori s kraja tisućljeća“ nedvojbeno budi, zbog hrabro i dosljedno iznađenih i izrečenih istina u njoj, najbolja je potvrda istinitosti toga paradoksa.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba