S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić

Nakladnici Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2014.

Magda Szabó jedna je od poznatijih i jedna od najprevođenijih mađarskih spisateljica koje su stvarale tijekom 20. stoljeća. Njen književni put otpočeo je 1947. godine, kada se javila knjigom pjesama „Janje“, a desetak godina kasnije nastavlja objavljivati prozu - prvi roman „Freska“ objavljen je 1958. godine, potom izlazi roman „Srna“ (1959.). Kao njezino najpopularnije djelo spominje se roman za mlade „Az Abigél“ (1970.), taj je roman doživio brojna izdanja, a vjerojatno se temelji na pripovijesti iz života, koja obuhvaća period odrastanja autorice tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao vrh proznog rada Magde Szabó kritika ističe romane „Für Elise“ (2002.), „Staromodna pripovijest“ (1977.) i „Vrata“ (1987.). Uz roman „Vrata“, u Hrvatskoj su do sada prevedeni i njeni romani „Ulica Katalin“ i „Freska“. Magda Szabó pisala je i drame, eseje i studije, filmske scenarije, mnogi su njeni romani (objavila ih je oko pedesetak) ekranizirani. Dobitnica je mnogih uglednih međunarodnih nagrada, između ostalih, najvažnije mađarske književne nagrade „Kossut“, godine 1978. - primitak ove nagrade opisuje upravo u autobiografskom romanu „Vrata“, kao i francuske književne nagrade „Femina“.

Važna činjenica koja ide uz život ove spisateljice jest ta da je, već na početku svog stvaralačkog puta, kontrolom i nadzorom staljinističkog režima u tadašnjoj Mađarskoj, onemogućena u javnom djelovanju, zbog čega su i Magda Szabó i njen suprug Tibor Szobotka, sveučilišni profesor, poznat kao mađarski prevoditelj djela Jamesa Joycea, također i književnik, niz godina i djelovali u zakritosti, unutar skromnog egzistencijalnog okvira. Taj se društveno politički moment odbačenosti od javne društvene razine, kamo su po svome pozivu, i po značenju svojih ostvarenja pripadali, na suptilan način odražava u tekstu romana „Vrata“, koji se dobrim dijelom bavi (iako nikada ne otvorenim izrijekom) prikazom života u društvenoj izolaciji (staljinizam je u Mađarskoj slomljen 1956. godine), gdje je pripovjedačica (roman je ispripovijedan u prvome licu) naglašeno i isključivo orijentirana na uski mikrokozmos vlastita života, koji zapravo, do određenog prijelomnog političkog, pa potom i privatnog, osobnog trenutka, tvori cijeli njen životni univerzum.

Tako se pripovijest ovoga romana, svojom prvom polovinom, bavi opisom životne svakodnevnice bračnog i spisateljskog para, kojemu u život pristižu dvije velike „novine“ – pas Viola, i kućna pomoćnica Emerenc. Neobična osobnost iskusne i čvrste Emerenc, koja ne iskazuje emocionalnih slabosti, a i u pogledu karakternih predstavlja svojevrsnu ljudsku rijetkost, hvale vrijednu iznimku, zaokuplja pažnju pripovjedačice, spisateljice u zrelim godinama koja ima (vjerojatno i zbog povlaštenijeg društvenog porijekla, koje je u njenim navikama ostavilo traga) tu vrstu privilegije, da se bavi isključivo svojim spisateljskim radom, dok joj kućanske poslove obavlja za to plaćena sluškinja. Cijela je pripovijest romana, koja posjeduje notu intrigantnosti, prije svega zbog nepoznanice vezane uz životnu priču, tajne koju skriva, nekonvencionalna, ali ne i anarhistična, nipošto ne i umjetnički nastrojena Emerenc, koja, za razliku od pripovjedačice, ne vjeruje u crkvenu instituciju i crkvene obrede, ali po načinu svoga djelovanja podsjeća na nekog vrlo ortodoksnog protestantskog vjernika, usredotočena je na ovaj odnos – odnos između gazdarice i sluškinje, između visokoobrazovane i slabo obrazovane osobe, intelektualizma i antiintelektualizma, između sanjalački nastrojene osobnosti i izrazito djelatne, prizemne osobnosti, između estete i moraliste, između teorijskog i iskustvenog znanja, između religijskog i ateističkog…



To je roman o čovjekovom žalu (koji se najčešće javlja u starosti) za nedovoljnim predavanjem sebe samoga ondje gdje je to uistinu bilo potrebno, ondje gdje su životne situacije to od njega izravno i aktivno iziskivale



Roman „Vrata“ ima i tu vrstu površinskog suspensa koji čitatelja vodi ka drugom, u dramatskom smislu intenzivnijem, a u literarnom smislu izvrsnijem dijelu romana, gdje snaga rukopisa Magde Szabó zadobiva svoje dojmljivije svjetlo zaokružujući dramatiku ne samo jednoga života – života sluškinje Emerenc, koji je iskusio mnoge, velike tragedije, već i vlastita života, koji, paralelno sa bolesti i umiranjem Emerenc, doživljava nagli zaokret. U skrovit i jednoličan, intimno harmoničan i ispunjen život, pristiže nenadana pažnja, interes javnosti za književno djelo pripovjedačice, ona dobiva veliku književnu nagradu, kreće na putovanje – sve ono za čime je kao književnica godinama čeznula, a što joj je pristiglo u teškim trenutcima opraštanja sa dragom, zapravo prisnom i srodnom (iako po uvjerenjima često i vrlo različitom) osobom.

Čitalac svjedoči dramatici jednog ljudskog odnosa, koji nije jednosložan, i koji se obrće i razotkriva u svojoj višeslojnosti, što sugestivno prikazuje rukopis ovoga romana – od početnih antagonizama, sukoba, prezira, utemeljenih često i na predrasudama, kao i na neznanju, do postepenog razvoja povjerenja, kroz uzajamna otvaranja i razgovore, koji su često i rasprave, pa do, pred konac, vrlo strasnog prijateljskog odnosa, svojevrsne ljubavne povezanosti u kojoj se povremeno javljaju i odbljesci netrpeljivosti i mržnje, osude i prezira, naročito sa strane povrijeđene Emerenc (što kod junakinje, koja sebe ne štedi u samokritici, rezultira grizodušjem, osjećanjem krivice)…

Spisateljici Magdi Szabó i pripovjedačici njenog romana bilo je stalo da ovom pripovijesti na jedan način uzvisi, oda pijetet, ličnosti Emerenc Szeredás, koja je bila stvarna osoba, a za koju kaže da je „pratila“ njen život i život njenog supruga oko dvadeset godina, čime joj je omogućila posvećenost književnom radu, pa u tom smislu i doprinijela njenom književnom uspjehu i slavi. Emotivno uskraćena Emerenc kao mlada osoba ostala je zakinuta za „ljubav svog života“, što je doprinijelo da se razvije u emotivno zatvorenu, hladnu osobu, koja zdušno i rječito odbacuje svaku, pa i naklonost gospođe spisateljice, u kojoj ima, unatoč neslaganjima, mnogo divljenja. No spisateljica je, pomnim promatranjem osobe Emerenc, zaključila kako je „njezin unutrašnji svijet bio satkan od osjetljivijih, finijih niti nego što je bio njen osobni“, ona Emerencinom biću daje u svakom pogledu prednost u težini i značaju, u vrijednosti.

„Emerenc je bila čista i nepotkupljiva, ona je bila mi, mnoštvo nas, ono najbolje u nama, ono što smo uvijek željeli dostići.“

Spisateljici je, zapravo, ličnost Emerenc povod za neprestana literarna, misaona i analitička (oštroumna i kritička), nesuzdržana sagledavanja vlastitog života, života klase kojoj po obrazovanju i porijeklu pripada, klase građanski orijentiranih intelektualaca, inteligencije i umjetnika, i života svoje kućne pomoćnice – klase onih koji opstaju zahvaljujući isključivo predanom i požrtvovnom fizičkom radu i služenju moćnijima, obrazovanijima, no – pokazuju to intenzivne rasprave koje na mnoge teme vode ove junakinje, ne uvijek i mudrijima i iskusnijima.

Tako romanom „Vrata“, koji je samo prividno roman intrige vezane uz životnu tajnu jedne ličnosti, Magda Szabó daje kritiku vlastita životna odabira i klase, razotkrivajući sebe i druge koji žive unutar jednog takvog sigurnosnog okvira kao ljude jalovosti i nedosljednosti, ljude principa čija se principijelnost najčešće očituje u snazi dobro i ispravno skladanih riječi, no najčešće ne i u životnoj stvarnosti, u snažnim izazovima, u djelovanju i praksi.

To je potka zbog koje ovaj roman može biti interesantan i nešto zahtjevnijim čitateljima – Magda Szabó je pripovjedačica tradicionalnog, realističnog prosedea, koji se ne obazire u naročitoj mjeri na stilske, jezične, formalne, pripovjedno tehničke novume što ih je sa sobom donijelo stoljeće kojemu pripada njeno djelo, no ono ipak mjestimice prosijava snagom odvažnosti svojih misli, koje teže otvaranju procijepa i pokreću mogućnosti propitivanja nekih općeprihvaćenih, prešutnim društvenim konsenzusom preuzetih zadatosti.

Može se kazati ova autorica u romanu „Vrata“ sprovodi postepeno i ustrajno izdajstvo vlastite oligarhije – oligarhije mislećih i stvaralačkih ljudi, rastvarajući sliku o njima kao sliku gotovanstva i nedjelotvornosti, koje za svoj konačni nusprodukt nema nikakvo „poboljšanje“ svijeta, ne pruža čak niti konkretnu pomoć pojedincu kakva se može pružiti fizičkim radom i golim rukama, a kakva je potrebna u teškim životnim okolnostima. Ona, na jedan način, stavlja upit na sav nagomilani ljudski kapital, stvaran tisućama godina, vidjevši najednom – kroz snagu i nesalomljivost Emerencina karaktera, oblikovanog pod teškim, zahtjevnim ispitima sudbine, njegovu nemuštost, čak i promašenost, slabost njegova znanja.

Tek su drevne, starogrčke i latinske književnosti, čijih je Magda Szabó pomnija poznavateljica bila, u stanju opravdati smisao, zadaću svojega posla – prikazati one ljudske razore, strasti i tragedije, zanose ljudskih duša kroz prizmu besmisla i okrutnosti, patnje kakvu sadrže najteže, najneshvatljivije sudbine pojedinaca, ponekad i cijelih zajednica.

Dramatično finale romana „Vrata“, sugestivni opisi Emerencina bolovanja, boravljenja na prostoru između živih i mrtvih, dok se, istovremeno, spisateljica nalazi u dugo žuđenom trenutku života, kada je obasipana javnom pažnjom, nagradama i slavom, vjerno pokazuju nestvarnost, iluzornost pojma slave, njegove potpune nepovezanosti sa stvarnim životom i onime što, u bilo kojem egzistencijalnom trenutku, ne uvijek i onom najtežem, ljudsko biće proživljava. U svjetlu pak dramatike samoga romana, privlačna se moć slave, pa čak i one uvijek samozatajnije, književne, doima krajnje trivijalnom. Magda Szabó u tom finalnom dijelu romana ne usteže se ne propitati samu etičnost ličnosti pisca, onoga koji je majstor u pronalaženju pravih riječi, što je daleko od toga da ga učini ispravnim i dobrim, čestitim čovjekom.

Vrijednost njena rukopisa očituje se u tom momentu odvažnosti koji iskazuje nakanu autorice da se beskompromisno, i bez obzira na posljedice, suči sa konačnim istinama, sa onim prikrivanim istinama o samoj sebi, čije je prikrivanje oblikovalo njen osobni životni put, sudbinu koja bi možda bila i drugačija, da je u njen život ranije zakoračila osoba poput sluškinje Emerenc, koja je na jedan način dovodi do svojevrsnog osviještenja, no čini se, prekasno. Ukoliko i osviještenje koje doživljava spisateljica nije samo osviještenje koje se vjerodostojno odražava samo na papiru, u rukopisu ovoga romana, dok ona trajna vezanost za vlastite strasti i slabosti, ona fatalna usmjerenost na stvaralaštvo kao na točku bijega, spasa i iskupljenja, točku kroz čije je slijeđenje moguće približiti se savršenosti, kakvu je vrlo rijetko moguće dosegnuti, naslutiti u svakodnevnom, zbiljskom životu, ostaje poput doživotne predodređenosti, poput bolesti koja je na jedan način neizlječiva.

Lik sluškinje Emerenc u tom je smislu jedna vrst antipoda liku spisateljice – vrst njena ogledala pogledom prema kojemu ona sama naslućuje one komponente vlastite ličnosti koje na žalost u svome životu nije razvila, a koje su potencijalno prisutne, i koje tek djelomice izvlači u polje životne djelatnosti pred konac romana.

Jednako je i obrnuto – spisateljica je ta koja je u stanju procijeniti, iščitati vrijednost, dubinu i snagu, iznimnost inteligencije svoje sluškinje i prijateljice Emerenc, shvatiti kamo bi je takva misaona darovitost, uz njenu djelotvornost i spremnost na svakovrsne akcije, i uz sve druge blistave karakterne odlike, bila spremna dovesti, na neke posve druge društvene ljestvice i zadatke.

Promatrano u tom ključu, roman „Vrata“ može se čitati kao roman o ljudskoj potrazi, i čežnji za cjelovitosti, za osobnom ostvarenosti na životnim komponentama kojih uvijek ima mnogo, koje su složene i ne egzistiraju u međusobnoj odvojenosti, već upravo u prelijevanju, u prelascima jedne u drugu. To je roman o čovjekovom žalu (koji se najčešće javlja u starosti) za nedovoljnim predavanjem sebe samoga ondje gdje je to uistinu bilo potrebno, ondje gdje su životne situacije to od njega izravno i aktivno iziskivale, jer upravo se u nesebičnosti predavanja drugima - a to u najizvrsnijem svjetlu simbolizira osoba, lik sluškinje Emerenc, najblistavije ostvaruje ono najviše ljudsko, zapravo božansko u svakom čovjeku. To je nesebično predavanje istovremeno kadro stvoriti mrežu iskrenja koje se dalje, uzajamnošću, širi među ljudima, kreirajući zbiljsko osjećanje blagoslova i zahvalnosti, naprosto samo u sreći zbog prolaska kroz iskustva življenja samoga.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba