Preveo: Luko Paljetak

Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1981.

Roman „Pod vulkanom“ britanskog po porijeklu, a kasnije tijekom života po mjestu življenja kanadskog pisca Malcolma Lowryja (rođen 1909, preminuo 1957), jedno je od onih umjetničkih djela nastalih na polju umjetnosti riječi koje ostavlja nedvojbeni utisak jedinstvene, neponovljive veličine. Roman je to koji svojim specifičnim jezičnim bogatstvom, jedinstvenošću izraza, višeslojnošću i širinom prikazivanja, sveobuhvatnosti kojom iskri misaonost teksta i složenošću i dubinom shvaćanja ljudske sudbine i njene zbilje u svijetu koji je, davno prije nastanka ovoga djela, koncem tridesetih godina prošloga stoljeća, izgubio svaku prigodu da ga se doživi kao mjesto raja, doseže vrhunce na polju složenog proznog stvaralaštva svojega vremena. Stoga ne čudi, i niti najmanju sumnju ne stavlja na spomen ovoga romana činjenica da ovaj naslov prema izboru Modern Library zauzima visoko jedanaesto mjesto među stotinu najboljih modernih romana 20. stoljeća.

Malcolm Lowry u njega je ugradio – a to će čitatelj lako prepoznati okrene li se ovom rukopisu, kao i upoznavanju biografije ovog autora, velik dio svojih životnih iskustava, znanja, interesa i pogleda. Bez obzira na činjenicu da se radi o složenome fikcijskome djelu, ispripovijedanom kroz misli i svijest, doživljaje nekolicine junaka, trojice muškaraca i jedne žene, koji su se svi zatekli u jednome meksičkome gradiću pod konac tridesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme početka Drugoga svjetskog rata (dok su neki od tih junaka još uvijek u sebi nosili moralne dvojbe, traume, grižnje savjesti vezane uz događaje kojima su svjedočili, ili u koje su bili upleteni tijekom Prvog svjetskog rata), čitatelj će, možda i mimo svjesne namjere, ovo djelo doživjeti i kao iznimno autobiografsko.

Na jedan način, može se kazati da je roman „Pod vulkanom“ vrh stvaralaštva samoga autora, i da je on u njega unio, i njemu posvetio, cjelokupno svoje egzistencijalno iskustvo, ali i književnu vještinu i znanje, i nesvakidašnje raskošan talent. Sa druge strane, krene li se u pomnije čitanje romana, biti će jasno da sva četiri glavna lika ovog velebnog djela oslikavaju i progovaraju o autoru samome, odnosno svaki od likova romana uvelike nose, zrcale dijelove ličnosti, duševnosti i misaonosti, sklonosti i pojedine crte karaktera samoga Malcolma Lowrya. A upravo je ta ljudska relevantnost jedna od važnijih značajki ovoga djela.

Koliko god težili izbjegavanju pojednostavljenih tumačenja koja biografije vezuju s djelima, postoje djela koja ovu pozitivističku činjenicu svojim postojanjem ne razbijaju, već je potvrđuju, no to čine nehajnom usputnošću, sveukupnom umjetničkom smionošću i dubinom koja ne samo da nadrasta prosta i doslovna, banalna vezivanja činjenice na činjenicu, već upisuju i iznose autorovu misaonost i percepciju stvarnosti i čovjeka unutar nje daleko iznad - ondje gdje se križaju metafizički putovi djela koja su svojom snagom i sveprisutnom autentičnošću uspjela opkoračiti uobičajene doživljaje prostora i vremena, pa i jezika, i načina rada sa njime, i unutar njega. (Hrvatsko se izdanje ovoga romana ima pohvaliti vrhunskom izvedbom, interpretacijom Luke Paljetka, koji je svoje majstorstvo, kada su veliki modernistički rukopisi u pitanju, demonstrirao i izvanrednim prijevodom Joyceova „Ulyssesa“na hrvatski jezik.)

No ono nas sili da mu prilazimo pridržavajući se umjetnikove biografije, kako bismo mu iz bližega mogli odrediti prizemne, početne koordinate, pa je tako neizbježno kazati da je Malcolm Lowry, kao sin bogatog britanskog trgovca pamukom, zarana, u dvadeset i sedmoj godini života, odlučio kao pomoćnik brodskog oficira raditi na jednom parobrodu koji je plovio put Japana (Lowry je bio fasciniran djelima kao što su „MobyDick“ ili kao što su romani, također nekadašnjeg moreplovca, Josepha Conrada), i da je njegov cijeli, ne odviše dug život, bio obilježen putovanjima, promjenama mjesta boravka, miješanjem raznih jezika, koji u romanu „Pod vulkanom“ uzimaju sebi često prostora…

Po povratku s avanturističkog rada na brodu Lowry će napisati svoj prvi roman, „Ultramarine“, a potom će završiti studij književnosti na Cambridgeu, gdje će važan utjecaj na njega izvršiti tekstovi i atmosfere velikih modernista - Baudelairova misao o svijetu kao šumi simbola, Eliotovo stvaralaštvo, Joyceov „Ulysses“, čiji se odrazi i fiksacije, jezični eksperiment koji oblikuje fluidne ali povezane misaone fragmente i slike daju prepoznati i u Lowryevu najznačajnijem djelu. No tu su i utjecaji starijih djela, vidljivi i u tkivu „Pod vulkanom“, autora, ponajprije pjesnika i dramatičara kao što su Ben Jonson, Christopher Marlowe, Johann Wolfgang von Goethe, William Blake, filozofa, mistika i znanstvenika Emanuela Swedenborga, kao i cijeli nizovi druge literature, naročito drevnih vjerskih tekstova, poput Rgveda, srednjovjekovnih mistika i alkemičara…

Kasnije će Lowry kratko djelovati na rubovima londonske književne scene tridesetih godina, gdje će se susresti sa Dylanom Thomasom. Na putovanju u Španjolsku upoznaje svoju prvu suprugu, sa kojom putuje u New York, a potom, u potrazi za boljom egzistencijom, u Meksiko, cijelo vrijeme odan svojoj ovisnosti o alkoholu (1936. godine boravi jedno vrijeme u psihijatrijskoj ustanovi u New Yorku, određena iskustva odatle prenio je u svoju poznatu novelu, „Lunarni kaustik“).

Nakon što ga je prva supruga napustila, Lowry se je našao u Los Angelesu – ondje je upoznao svoju drugu suprugu, mladu glumicu, kasnije također i spisateljicu Margerie Bonner, koja će mu biti pratnjom do konca njegova životnog puta. Jedno su vrijeme živjeli u Hollywoodu, gdje su se zajednički okušali u pisanju scenarija (radili su i na nikada ekraniziranom scenariju prema Fitzgeraldovom romanu „Blaga je noć“), a potom sele na jugozapadni dio Kanade, gdje će graditi kuću nedaleko od Vancouvera. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Lowry i supruga zajedno će ponovno posjetiti Meksiko. Nakon rada na nekoliko verzija romana, i godina traženja izdavača, roman „Pod vulkanom“ bit će objavljen 1946. godine.

Početak romana zbiva se 2. studenog, na Dušni dan godine 1939., u meksičkom gradu Quauhnahuac (na indijanskom jeziku značenje toga naziva bilo bi „između drveća“, što je podudarno sa slikovitim opisima prirode toga okruženja, i naročito, kako neki od junaka romana zapažaju, šuma bogatih stablima jasena)…

Filmski redatelj, francuz Jacque sLaruelle sjeća se događaja koji su se odvili na isti dan, godinu dana ranije, a koji se tiču britanskog konzula u Meksiku Geoffreya Firmina, njegova polubrata Hugha i žene Yvonne. Konzul je alkoholičar, napustila ga je supruga Yvonna, a na dan kada se zbivaju ostala poglavlja romana, ona se vraća. Konzul i Yvonna pokušavaju obnoviti svoj odnos, no roman svršava tragičnom pogibijom oboje ljubavnih junaka koji se vole, no koji pogibaju, vođeni nitima osobnih tragičnih usuda, koji kroz pripovijest romana, kroz oživotvorenu svijest junaka, poprimaju šire, općeljudske i općedruštvene horizonte, govoreći neizravno o ljudskome svijetu općenito…

No prije svega, sugestivna drama ljudskih odnosa oblikovana u romanu „Pod vulkanom“ vođena je i oblikovana nesrećom glavnoga junaka pripovijesti, Konzula, njegovom teškom ovisnošću o alkoholu, koje za svoju izliku, i za svoju unutarnju hranu, za građenje i tumačenje svojih uvida u Kozmos i njegove duboke zakonitosti, upravo u alkoholu iznalazi svoj poticaj, odnosno u vrsti nedjelovanja, potpunoga prepuštanja odsustvu iz bivanja, iz postojanja i svih prevladavajućih oblika njegovih svjetovnih manifestacija. Koliko je spekulativan i u toj spekulativnosti autonoman i vjerodostojan, mistik i filozof kako po svome obrazovanju, tako i po studioznim i životnim interesima - a tome svjedoče i nizovi brojnih, vrlo često spominjanih, za Konzula veoma važnih knjiga, koje očito veoma postojano tvore njegov duhovni horizont, toliko je i slabić i kukavica, pasivan i nemoćan da se odupre vlasti koju nad njime ima alkohol.

Daleko je od toga da ga čitalac doživljava kao takvog – Lovry je svoj rukopis oblikovao na taj način da Konzul, kao njegov najveći tragični junak, zajedno sa dakako Yvonom, koja je nešto poput popratne žrtve u toj tragediji, ima apsolutnu vlast nad onime što tekst posreduje čitatelju, nad filozofijom koja pričom biva doživljena, i čitatelj je izručen ovome svjetonazoru na način da teško od njega može uzeti uzmaka, što je sigurno jedan od znakova umjetnički vrhunski oblikovanog teksta.

Tako samo uvjetno možemo kazati da je tema ovoga romana osobna ljudska drama između dvoje ljubavnika, koja se odvija tijekom jednoga dana, na putovanju na koridu u malo mjesto u Meksiku – prava je drama ona koja se tiče Konzulova ovisništva o alkoholu, a iz nje proizlaze sva druga izvanjska dešavanja.

Riječ je, dodajmo, o tome da Konzul nije tipičan alkoholičar – on na vlastiti alkoholizam gleda kao na grijeh, ali na grijeh kojega se nije spreman odreći, jer mu on jamči osebujnu magiju stvaralaštva, koju dotiče i ostvaruje samo tijekom izvanrednih trenutaka pijanstva – ta se magija prosipa u najfantastičnijim dijelovima, pasusima ovoga romana, koji su uistinu autentična preslika određenih misaonih i doživljajnih, spoznajnih momenata unutar alkoholiziranog uma.

Alkohol junaku omogućuje postizanje neke vrsti bestežinskog stanja, dubinskog osjećanja vlastita bića i vlastite sudbine, ali i izlaska iz nje i nadvijanja nad nju, on garantira jednu vrst trenutnog mističnog oslobađanja slike stvarnosti kao prozaične i mučne u banalnim opetovanjima, u predvidljivim težnjama i ostvarivanjima žudnji – on negira bivstvo kao takvo u najvećem dijelu onoga što ono jest, usredotočujući se na jedino bitno u njemu, a to je čovjekov duh, odnosno duhovno poimanje stvarnosti, sa svojim egzaltacijama i ekstazama, sa senzualnim prodiranjem i prolaskom kroz slike svijeta koje mogu biti lijepe i kada svjedoče o patnji i tragediji.

No alkoholizirani um – ili um u nekoj vrsti magijske, halucinantne izopćenosti iz realne datosti, u izdignutom dosezanju mističkog osjećanja više i dublje, nevidljive stvarnosti, u vizijama onoga što dolazi i veoma konkretnom osjećanju isprepletenosti, paralelnosti ili sinkronicitetu događanja u ljudskome svijetu, na sve vidljivo i prisutno, poput uma mističnog redovnika ili sljedbenika određenog duhovnog reda i prakse, gleda ravnodušno, nepomućeno, u harmoniji sa slikom svijeta onakvom kakav on jest – i ružan, i nepoćudan, i zao, nipošto ne samo vrijedan estetskog, ili nekog drugog udivljenja…

Drugim riječima, alkoholizam kao najdublja pripovjedna odnosno problemska potka ovoga romana nije tu kao oznaka čovjekove slabosti i pada, mada se na realnom pripovjednom tkivu teksta može očitati kao takvo, nego kao put i prodornost, energija koja vodi u očišćenje, u vrst filozofijskog poimanja i tumačenja svijeta, ona vrsta inicijalnog provodnika kakav je nekim mističarima bio opijum, ili neka druga droga. No važno je dati naznaku da taj svijet i to poimanje, kojega junak romana, odnosno autor uz njegovu pomoć doseže, nije vrsta nekada mondenog alkoholiziranog blebetanja, alkoholizma kao simpatično nezrele mačo poze, već on kroz svoja stanja, i kroz životne procese i događaje koje su ta stanja proizvela, doseže najdublje nutarnje zbilje, sumnje, dvojbe, strahove, istine, žudnje, snove, radosti, nadanja ljudske zbilje, vjerno ih – uzvišenim pjesničkim jezikom oslikavajući u njihovoj najkrvavijoj, najživotnijoj nutrini, ostvarujući ono tragično osjećanje prevrnute, i još žive po svojoj vrelini i krvi kože, koja stoji širom razderana uzduž i poprijeko jednoga ljudskoga bića koje ovdje shvaćamo kao paradigmu ljudske općosti, postojanja i smisla, slobode i mogućnosti općenito.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba