S francuskoga preveo Mile Pešorda

Naklada Jurčić, Biblioteka Vrhovi svjetske književnosti, Zagreb, 2000.

Roman „Oproštajni udarac“ pripada među ranija romaneskna djela velike francuske spisateljice, novelistice, pjesnikinje, dramatičarke, pripovjedačice, esejistice, prevoditeljice, sveučilišne predavačice, Marguerite Yourcenar, književnice bez čijih je djela nemoguće zamisliti povijest moderne proze, i to onu ocrtanu tek najgrubljim crtama. Prvo izdanje ovoga romana objavljeno je 1939. godine, samo tri mjeseca uoči početka Drugog svjetskog rata. Knjiga je objavljena kod pariškog nakladnika Gallimard, u vremenskom periodu kada autorica objavljuje i knjigu „Orijentalne priče“ (1938.), roman „Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi“ (1929.), i knjigu pjesničkih proza „Vatre“ (1936.). To je period kada je jezično stilski prosede Marguarite Yourcenar izrazito obilježen poetskom stilskom protočnosti, iako je njeno shvaćanje kako proza treba biti lirska, u smislu da ona teži ići prema poeziji, u nešto proširenijem smislu prisutno u cjelokupnom stvaralaštvu ove književnice.

Ovakva težnja i doživljaj romana „Oproštajni udarac“ čini višedimenzionalnim – sa jedne strane, čitalac je pozvan da se prepusti opijatnom, bogatom slivu satkanom od riječi, dubokih misaonih zapažanja, slika površinskih događaja, koje se može doživjeti kao unutar jednog halucinatnog uprizorenja, sačinjenog od gustih impresija koje ostavljaju snažan trag u čitaočevoj svijesti, dok je, istovremeno, sa druge strane, čitalac također pozvan i da se trgne iz te poetske opijenosti riječima, mislima i slikama, kako mu iz vida ne bi promakla intenzivna događajnost teksta, koja je često zakrivena upravo u nijansiranim opisima, u intenzivnim doživljajima junaka koji se cijelo vrijeme pripovijesti prisjeća zbivanja i osoba koje su mu obilježile život.

Može se kazati da je stoga, „Oproštajni udarac“ jedan od one vrste modernih romana, rukopisa, koji pozivaju na opetovano čitanje, na dublje uvide skrivene iza riječi za koje se katkada čini da prenose samo emocije i impresije, kao u poeziji, dok istovremeno, u opoziciji sa tom impresijom, stoji snažan dramatski naboj teksta, njegova racionalistička uzemljenost u fikcijom oblikovanu stvarnost koja nije bez razloga privukla asocijacije sa klasicističkom tragedijom, naročito sa Jean Racineom, dramatičarem kojega autorica i spominje u ovome romanu, a čije se drame, upravo kao i ovaj roman, bave temama ljubavi i strasti.

Ljubavno patništvo, bol zbog neuzvraćene ljubavi, propitivanje odnosa, ljubavne relacije između žene koja je zaljubljena i posve predana muškarcu, a to je lik mlade grofice Sophie de Reval, i muškarca koji je odbija, koji je vođen ambivalentnim osjećajima spram nje, oživljen u liku Erica von Lhomonda, vojnika-pustolova profašističkih shvaćanja, jest tematska suština ovoga romana. Roman za svoju autentičnu povijesnu pozadinu stvara jedinstvo mjesta, vremena i opasnosti - baltičke ratove, koji su se odvijali tijekom 1918. – 1921. godine., zbog čega je pripovijest smještena u Kurlandiju, pokrajinu današnje Litve na obali Baltičkog mora.

Oblikujući fikcijske pojedince i stavljajući ih na pozornicu tih stvarnih povijesnih događanja, Yourcenar se daleko više od same velike teme historijskih događanja i njihovih bezuslovnih utjecaja na individualne sudbine bavi pojedinim ljudskim karakterima, ljudskim emocijama i strastima, utjecajem erotskog i ljudske seksualnosti na oblikovanje čovjekova života, temom muškog prijateljstva, prigušenim, no ipak potencijalno prisutnim motivom ljubavi muškarca prema muškarcu…

Prije svega, kao dominantan motiv ovog autoričinog rukopisa osjeća se proučavanje jednoga karaktera, oblikovanog u liku junaka ove pripovijesti, Erica, čijoj retrospektivnoj, monološki iznesenoj drami čitalac svjedoči. Radi se o moralno dvojbenom karakteru (no možda je najprecizniji izraz dala sama Marguerite Yourcenar, u predgovoru pisanom za jedno od ponovljenih francuskih izdanja ovoga romana, 1962. godine, kada je kazala da se općenito roman bavi osjećanjem „moralne smušenosti“, kakva vlada u vrijeme, ili uoči početka rata). Naspram Ericove suhoparne, nezainteresirane, samožive proračunatosti, u jednoj mjeri lišenoj sposobnosti za empatiju („ljudsko je srce već mekano kao kamen“, napomenut će on već na početku romana), stoji vrlo emotivna, strastvena, u moralnom pogledu čista i hrabra Sophie, a čije odlike bivaju uokvirene i zabljesnu u svome punom sjaju tek pri koncu romana.

Eric je vojnik pustolov, nije odan niti kakvoj visokoj ideji, nema nikakvih uvjerenja osim osobnih – on ne vjeruje niti u ono za što se bori, ali se bori zbog staleškog neprijateljstva što ga osjeća prema boljševicima… Istovremeno, za sebe kaže: „Nesreća bijelih Rusa tek me je neznatno zanimala, a sudbina Europe nikada mi nije poremetila san.“

Eric je bio Prus, s baltičkom i francuskom krvi, dok je njegov prijatelj Conrad, rijetka osoba koju je smatrao čvrstom točkom u svome životu, i vezao ga strastveno i uz svoje srce, bio Balt s ruskom krvi. Njih su dvojica odrastala skupa na jednom zabačenom imanju, u dvorcu, gdje je za njih brinula Conradova tetka, bili su drugovi iz djetinjstva, a ratne su im okolnosti, „baltička zbrka“, kako kaže Eric, omogućile da budu blizu jedan drugome, ovoga puta i kao, u službenom pogledu, ratni drugovi.

Eric, govoreći o Conradu, napominje kako je kod njega pronašao sposobnost koju i sam posjeduje, ali na potisnutiji način – „sposobnost da mu ni do čega ne bude stalo, da istodobno u svemu uživa i sve prezire.“

Uz diskretne naznake može se shvatiti da je Ericovo srce za Conrada kucalo nešto snažnije negoli je to bilo u obrnutome pravcu.

Rečenice Marguerite Yourcenar su zgusnute, i treba ih se čitati pažljivo, ne samo kako se iz ruku ne bi ispustio činjenični tijek događaja, već i dodatno kako se iz njih ne bi previdjela sva zbita značenja, iz kojih sublimirane, iskre i osobne ljudske povijesti, i one društveno političke, i mudre, iskustveno filozofske misli, vrlo suptilne analize i spoznaje kakvima tekstovi Marguerite Yourcenar i inače obiluju. U protivnome, čitalac ostaje zakinut za dublje doživljaje teksta, za, u konkretnom slučaju romana „Oproštajni udarac“, nijansiranije poniranje u tajne ljudskih karaktera i ljudskih srca, ljudske čulnosti i nagona, u čemu se je ova književnica pokazala i potvrdila kao majstor.

Eric i Conrad, koji je bio sklon poeziji, i pisao je stihove u duhu Rilkeovom, a za njegovu fizičku ljepotu Eric kaže da bi se dopala ženama koje su pokroviteljice umjetnosti u Parizu, nalaze se u vihoru ratnih zbivanja na jedan način u pozadini, sa zadacima reorganiziranja dobrovoljačkih grupa. Tako su se ponovno našli na imanju Conradove tetke, gdje još žive i stara sluškinja, vrtlar Michael, i Conradova mlada sestra Sophie, za koju je vrtlar povjerio Ericu da je silovana od strane jednog litvanskog vojnika.

Sophie, koja se je isprva ponašala kao ustrašena zatvorenica, zaljubljuje se u Erica. Eric, u vezi toga, primjećuje: „Za mene je postojao Conrad, i rat, i neke ambicije potom odbačene. Za nju uskoro nije bilo nikoga osim mene samog.“

Sophijina ljubav prema Ericu bila je čista, posve predana, što je u njemu stvaralo osjećaje zaprepaštenosti, čak i sablažnjenosti. M. Yourcenar ovdje je zanimalo da uđe duboko u oslikavanje tog odnosa, te situacije koja je vrlo dramatska, i vrlo nabijena kontradiktornim osjećajima, naročito sa muškarčeve strane. Ona je željela iznutra, kroz muškarčevu percepciju i doživljaje, kroz njegov um i osjećaje, proučiti jednu temeljnu relaciju koja se odvija između muškarca i žene, a to je odnos neuzvraćene ljubavi, ljubavne uskraćenosti u kojoj ostaje žena.

Možda je Eric bio zaljubljeniji u Sophie no što to sam kaže, napominje M. Yourcenar, ističući kako su „njegova odbojnost i njegov revolt pred upornom strašću djevojke češći no što to on pretpostavlja, što je gotovo normalna posljedica šoka od prvog susreta jednog čovjeka sa strahotom ljubavi.“

Odnos žrtve i krvnika uspostavlja se između Erica i Sophie, on ih povezuje u osjećanje bliskosti, uz napomenu da se te uloge povremeno i izmjenjuju, dolazi do obrnutih situacija, reflektirajućih i reverzibilnih.

Naročito je to važno zato jer Eric ne odolijeva sasvim Sophijinoj putenosti, koju ona nije štedila niti za druge, a što se nije povratno pokazalo kao oskvrnjujuće po njen najdublji moral, karakternu čistoću i čednost. Evo kako Marguerite Yourcenar opisuje njegovu reakciju na fizičke dodire, razmjenu nježnosti sa Sophie: „bio sam zanijet njenom svježom nježnošću kao uvođenjem glazbene teme u moj život… Milovao sam njene ruke kao što bi pomilovao lijepoga psa ili konja kojega bih dobio na dar.“

Eric je u Sophie, u njenoj prostodušnoj iskrenosti, prije volio vidjeti ono što je suprotnost ženi, a njeno potpuno predavanje njemu samo ga je dodatno učvršćivalo u njegovoj muškoj taštini. Bila je to igra u kojoj je Sopihe još više patila i još više voljela hladnokrvnog Erica. Željela je kroz čulnu niskost, kroz druge ljubavnike, dosegnuti onaj stupanj zavodljivosti za kojega je smatrala da će je, poput žena iz javnih kuća, učiniti privlačnom Ericu.

Yourcenar ovdje pokazuje kako dvoje ljudi može biti uzajamno približeno jedno drugome suprotnošću osjećaja što ih gaje jedno za drugo.

Ipak, Eric i Sophie doživjeti će i jedan zbiljski ljubavni trenutak – Eric opisuje njegovo zbivanje tijekom jedne noći, u vrijeme bombardiranja, kada su zajedno, zagrljeni na balkonu, promatrali ratna zbivanja. Svjedočili su trenutku kada je bomba pala nedaleko od njih, pogodivši konjušnicu i usmrtivši dva konja. U tom se je trenutku, svečanom poput razmjene prisege, dogodilo da pred velikom blizinom smrti oboje unutar sebe osjete „nevinost uskrslih“. U tom je trenutku Eric dobio osjećaj da bi mogao voljeti Sophie…

Yourcenar ovdje daje veoma žive, senzitivne opise Ericovih doživljaja razmjene intimnosti sa Sophie, uspijeva joj do potankosti razmrsiti i iznijeti na površinu riječi i teksta ono što tako čulni doživljaji pobuđuju u senzibilnom, ali istodobno i rezerviranom čovjeku.

Već u narednome času, Eric, uslijed nekog nanovo oživljenog sjećanja, snažno odguruje Sophie od sebe – tom je gestom uspio nešto ubiti u njenom srcu.

Ovdje na scenu pripovijesti stupa Volkmar, vojnik za kojega Eric kaže da mu je bio nevjerojatno sličan u karakternom smislu. Opisujući Volkmara, koji se koristi Sophijinom odbačenosti od Erica da bi je privukao k sebi, Eric daje neizravan, vrlo precizan opis samoga sebe: „bio je korektan, suhoparan, ambiciozan i koristoljubiv. Pripadao je onom tipu ljudi istodobno glupih i rođenih da uspiju, koji vode računa o novim činjenicama zavisno od toga koliko od njih imaju koristi, i koji temelje svoje računice na konstantama života.“

Ovdje spisateljica uspostavlja relaciju suparništva i mržnje, koja se otvoreno razvija između Volkmara i Erica. Eric, retrogradno razmišljajući o tim trenutcima, u jednome trenu pomišlja, sagledavajući svoju mržnju spram Volkmara, da je on možda ipak volio Sophie. Zaključuje kako se čovjek ne tuče sa svojim drugom na Božić, i to još za ženu koju ne želi. No svoje ljubavi za Sophie u tome času nije bio svjestan.

No za tu je ljubav, promatrano iz Ericova očišta, itekako važan i Sophijin brat, Conrad. U jednome danu, na imanju, i brat i sestra, i Conrad i Sophie, posve odvojeno jedno od drugoga, uzvikuju identičnu rečenicu: „Ah, gadite mi se svi!“

Eric ostaje zatečen istovjetnošću njihovih reakcija, i zaključuje kako su i brat i sestra bili podjednako čisti, netolerantni i neukrotivi. Sophie potom napušta imanje, odlazeći u nepoznatom pravcu, a Eric, koji je sreće u tom času, ne pokušava je zaustaviti, što si kasnije vrlo teško oprašta.

Potom u prvi plan pripovijesti izbijaju slike rata – Eric i Conrad se priključuju antiboljševičkim snagama na jugozapadu, poljskoj vojsci. U jednoj od bitaka sa kozačkom konjicom Ericov Conrad biva smrtno ranjen, i umire, čemu Eric svjedoči, pokušavajući mu prikratiti samrtne muke. Potom Erictraga za Sophie koja se pridružuje neprijateljskoj, crvenoj vojsci, jer je u sebi razvila revolucionarnu crtu i ljubav za Lenjina. U daljnjem tijeku radnja poprima sve jaču dramatiku, i zapravo je drugi dio romana intenzivan slijed dramatskih zbivanja, koja se nižu kao na pozornici, a koja imaju za cilj, nakon niza tragičnih pogibija, veliku tragičnu pogibiju Sophie, koja postaje nešto poput tragične junakinje. Može se kazati da se ona daje pogubiti gineći za ideale, vrijednosti za koje Eric nije imao moralnih niti duhovnih dosega, hrabrosti niti osjećaja. No promatrano sa druge strane, u tom trokutu strasti više kao da i nije bitno tko je zadao a tko primio smrt, kako napominje autorica. Čak je i nevažno, dodat će ona, jesu li se ili ne mrzili ili voljeli.

Yourcenar naime na kraju romana stvara takav splet zgusnutih događanja koja će Erica dovesti do situacije da zapovijeda smrtnim kaznama ruskim zarobljenicima, među kojima će biti i Sophie. Njena posljednja želja biti će ta da je Eric osobno liši života, i on će to i učiniti. Dok se sjeća tog čina, razmišlja o tome kako je u tom času pomislio na to kako žali za izgubljenom mogućnosti da Sophie donese njihovu djecu na svijet, koja bi naslijedila njenu hrabrost i njene oči, i, jednako tako, kako je potom pomislio da zapravo želi dokrajčiti Conrada… Mislio je o tome kako je njena posljednja želja možda bila najkonačniji iskaz njene ljubavi, no potom je shvatio kako mu je samo željela ostaviti grižnju savjesti. Dvojnost toga odnosa, njegova neprekidna izmjenjivanja u fokusu uzajamnog mučenja, koje će prevladavati umjesto ljubavi, koja je za junakinju željena dok za junaka nije u potpunosti, ostaje lebdjeti i po završetku čitanja ovoga romana, mijenjajući svoje pozicije, prelijevajući se iz jedne u drugu ličnost, premda se istovremeno ne može zanijekati junačka, heroinska pozicija moralno nadmoćne tragetkinje Sophie. Njenom je karakteru roman dao jednu neizbrisivu mitsku dimenziju, a mit je za M. Yourcenar, kako je sama kazala, „predstavljao pristup apsolutnom“, pokušaj da u propadljivom ljudskom biću otkrije ono trajno i vječno, što nadrasta svako konkretno i pojedinačno.

Prema adaptaciji ovoga romana M. Yourcenar, njemački je režiser Volker Schlöndorff 1976. godine snimio film.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba