Preveo s engleskog: Muharem Bazdulj

Fraktura, 2021.

Nedavno prevedena poetsko-biografska studija britanskog povjesničara i novinara Marka Thompsona „Danilo Kiš. Žamor povijesti“ druga je po redu zaokružena i uknjižena cjelina u kojoj se ovaj povjesničar, rođen 1959. godine, koji je tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća živio u Zagrebu i Dubrovniku, bavi nekada jugoslavenskim, danas srpsko-crnogorskim piscem, a potom piscem čije djelo je prepoznato kao dio vrijednog srednjoevropskoga književnog nasljeđa u suvremenoj svjetskoj književnosti, Danilom Kišem.

Dok hvaljena biografija ovoga autora, objavljena 2014. godine, „Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu“ još uvijek čeka na svoj hrvatski prijevod, čitatelji kojima je ime Danila Kiša sinonim za autora visoke literarne kvalitete, zacijelo će posegnuti za ovom knjigom Marka Thompsona, čiji prijevod potpisuje književnik i prevoditelj Muharem Bazdulj, a objavila ju je ugledna nakladnička kuća Fraktura.

Za razliku od prve Thompsonove knjige, čiji naslov sugerira da se radi o biografiji intrigantnog, svakako po snazi svoje duhovne pojave i za širi europski kulturni krug ikonički doživljenog autora, u knjizi „Danilo Kiš. Žamor povijesti“ britanski povjesničar i novinar pokušava proniknuti u nerv Kiševa stvaralaštva, u tajnu konstitucionalnosti njegova pisma, uhodeći duh njegove genijalnosti, a ujedno služeći se i sam jednom vrstom radikalno autorskog pristupa, koji je koncepcija, s jedne strane krajnje principijelnog i pomnog, dugogodišnjeg traganja za činjenicama, i, sa druge strane, krajnje intuitivnog, u svojoj srži literarnog, osobnog stila pisanja i komponiranja cjelokupnog autorskog djela.

Pretpostavivši dakle i vlastitoj ulozi nadahnuće i talent (koji pak počivaju na fascinantnom znanju, onom komparatističko-književnom osobito, kao i povijesno-činjeničnom), kao početni kredo, nošen jednom gotovo adorantskom fokusiranosti na Kiševu sudbinu i djelo, Mark Thompson ispisao je jedno originalno djelo, koje se može doživjeti kao vrst poetološko filozofsko političkog udžbenika.

To djelo neće služiti samo dubljem proučavanju literature i sudbine jednog izvanrednog pisca, već je njegova dodatna vrijednost u tome što ono svoje vrijedne atribute skriva u znalačkom promatranju i analizi čovjeka i njegove nutrine, umjetnika u tijeku raznovrsnih procesa njegova stvaralačkog razvoja, interesa, pristupa i principa rada, koji su, u Kiševu slučaju, nekada bili uskogrudno i zlonamjerno shvaćeni i interpretirani, kao i napose, a možda i najvažnije, nadarene individue unutar društveno-povijesnih okosnica, koje ne štede naročito one, čiji je kritički pogled spreman hrabro prodrijeti iza njihovih željeznih zavjesa.

U tom smislu, knjiga „Danilo Kiš. Žamor povijesti“ predstavlja još jednu visoku obranu etike i estetike ovoga pisca, čija je osobna obiteljska tragedija, a potom i osobni književni put, jedna vrst, iz šire perspektive promatrano, gotovo do maksimuma personificirane simboličke slike sudbine čovjeka istočnoeuropskih prostora, sudbine kako takozvanih običnih i malih ljudi, tako i onih koji svojim etičnim stavom i talentom nadvisuju običnost iz koje su proistekli.

Tragom pojedinih fakata, kao što su prva ljubavna pisma Danila Kiša upućena engleskoj djevojci Jean McCrindle, koju je kao 18-godišnji mladić upoznao na ljetovanju u Makarskoj, a u kojima joj predstavlja sebe i svoj život, kao i zemlju u kojoj živi, Crnu Goru, tragom njegovih prvih pjesama koje je slao toj djevojci, pa nadalje, veoma detaljnom i lucidnom analizom prvih značajnih književnih utjecaja koji se, prema Thompsonu, jasno očituju na Kiševom pismu, od prve objavljene knjige pa na dalje (Thompson ovdje gradi čvrstu, uvjerljivu paralelu sa prozom Samuela Becketta), i potom dalje, Thompson sklapa jedan palimpsest, na svoj unutarnji način analogan onome kakvoga je, svojim djelom, a motiviran potragom za tragičnom sudbinom nestanka svoga oca u Holokaustu, svojom literaturom sklapao Danilo Kiš.

Ta analogija nije očitovana samo u stilu i posvećenom i detaljnom traganju Thompsona, u pristupu koji je kombinacija faktografije i nadahnuća, odnosno imaginacije, već je očitovana i u unutarnjoj snazi – ili strasti – kojom tekst knjige pulsira, a koja je dokaz da je autor knjige ovu temu, ovu književnu osobnost i djelo, na jedan intiman način doživio kao sudbinsku, interpretiravši je na način koji balansira na rubu između znanstvenog i umjetničkog.

To pak ne znači da je Mark Thompson bio nadahnut samo fascinantnim djelom Danila Kiša, ili pak sudbinom njegove obitelji, kojoj je posvećen romaneskni ciklus „Porodični cirkus“, sačinjen od djela „Rani jadi“, „Bašta, pepeo“ i „Peščanik“, već je, kao povjesničar koji je, čini se, iz nešto približenije perspektive pratio tragičan ratni razvoj događanja tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, koji je preuzeo mjesto mirnom i dogovornom, razumnom raspadu nekadašnje Jugoslavije, bio, jednako tako, nadahnut poviješću ovdašnjih prostora, a knjiga pokazuje, veoma pomno upoznat sa politikom tih prostora, pojedinim istaknutim ljudima, da li sa područja vojnoga vodstva, novinarstva, područja intelektualno umjetničkog i drugih.

Tragičan ratni raspad Jugoslavije, kao i sve ono što se nakon tog raspada, odnosno rata dešavalo, uključujući i suđenja ratnim zločincima, potresli su Marka Thompsona kao stručnjaka, ali i kao privatnu osobu, i ta je potresenost, involviranost u pitanja zasljepljujućih snaga političkih ideologija, također jedan od posrednih motiva nastanka ove knjige.

Činjenice iz bibliografije Mark Thompsona ovakav doživljaj samo dodatno potvrđuju – uz dvije knjige kojima obrađuje život i djelo Danila Kiša, Thompson je objavio i dvije knjige o jugoslavenskoj, odnosno postjugoslavenskoj stvarnosti: „Kuća od papira: Kraj Jugoslavije“ (1992.) i „Kovanje rata: Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“ (1995. i 1999.), te povijesnu studiju „Bijeli rat: Život i smrt na talijanskom frontu 1915. – 1919.“ (2008.).

Iznimno pedantan rad proveden je u ovoj knjizi upravo kada je riječ o nadahnućima i vanjskim književnim i drugim poveznicama sa Kiševim djelom. Thompson doslovno citira pojedine ulomke iz, primjerice, Beckettova čuvenog romana „Molloy“, i stavlja ih u suodnos sa ulomcima iz Kiševih proza – iz „Mansarde“, „Ranih jada“, „Bašte, pepela“, „Peščanika“, ali i kasnijih djela, kao što je „Enciklopedija mrtvih“. Ovakva izravna metoda paralelnih usporedbi pojedinih fragmenata uistinu ukazuje na moguću inspiraciju – i moguće učenje Kiša na Beckettovu djelu.

Sam Thompson zaključuje: „Ovih je odjeka previše da bi bili puka koincidencija. Ipak, Kiševa proza nije beketovska u uobičajenom značenju riječi: nije monokromatska, zajedljiva, surovo komična ni sklona ponavljanju. Ona uči od „Molloya“ ne naslanjajući se na njega. Kao dvadesetpetogodišnji pisac početnik Kiš je bio nemoćan pred Beckettovim genijem. Pa ipak, zadržao je distancu od uznemirujućeg iskustva „Molloya“.“

Analizirajući važne posredne implikacije Beckettova djela, pri čemu je uvijek opremljen brojnim važnim citatima i mišljenjima suvremenih pisaca, filozofa, književnih znanstvenika, tumača djela ovoga značajnoga pisca, i stavljajući Beckettovu misaonost i poglede u suodnos sa Kiševim, Thompson će, jednako tako intelektualno gipko i precizno ustanoviti bitne, presudne razlike, koje na ovom primjeru efektno i slikovito pokazuju kako se književnost često nadahnuje poticajima iz drugih književnih tekstova, ali se, jednako tako, od tih poticaja odvaja i oblikuje u samostalnu umjetničku i filozofsku cjelinu upravo zahvaljujući bitnim osobnim autorovim – kako poetološkim estetikama, tako i najdubljim pogledima i shvaćanjima svijeta kao cjeline i čovjekove egzistencije u njemu, kakva djelo neizravno emanira. Dakako, u slučaju kada govorimo o autorima ozbiljno i temeljito predanima svome poslu, čije djelo to potvrđuje.

Ukoliko jedan pisac drugome i jest poticaj i nadahnuće, drugi će znati kako da to nadahnuće iskoristi a da se, istovremeno, njegovo djelo odvoji od djela koje mu je služilo kao poticaj, i da se zaokruži u jedinstvenu, po svemu autonomnu i zaokruženu, autentičnu cjelinu.

Tako će, na jednom mjestu u ovoj izvanrednoj komparatističkoj studiji, Thompson kazati: „Za Becketta povijest nije pripadala stvarnosti, a za Kiša, nažalost, jest. Vanjski svijet utkan je u njegovu prozu; tu se rijetko ne čuje „užasan žamor istorije“. Taj je žamor u Beckettovu djelu prigušen ili je jedva prisutan kao slab tintus – kao zujanje muhe u susjednoj sobi. Ako je egzistencija njegovih likova ukleta, izvor mučenja nije povijest, nego izvanvremenska kolizija erosa i tanatosa.“

Interesantan je pogled na metafizička shvaćanja jednog i drugog pisca, koja su, ustanovljava Thompson, zapravo vrlo slična, bliska. No ono što ih čini različitima jest činjenica da je Beckettovo djelo upravo satkano i inzistira neprestano na isticanju tih shvaćanja u umjetničkom tekstu, za razliku od Kiša, koji tu poziciju, kako Mark Thompson kaže, „ne pretvara u književnost“. Radi se, konkretno, o slijedećim razmišljanjima, koja je Danilo Kiš iznio u jednom intervjuu pred kraj svog života: „Polazim od toga da mi ništa ne znamo. Metafizika je neka vrsta poezije u prozi. Čovjek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle dolazimo, ne znamo kuda idemo i ne znamo zašto postojimo… Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku svijeta, ili na početku čovjekovog postojanja.“

Paralelizmi među dvojicom autora, što ih Mark Thompson izvodi dosljednošću preciznog analitičara, koji ne dopušta da mu važne stvari ne isklize kroz prste, tu ne prestaju. Thompson ih dalje provodi, od eruditskih imaginacija obojice autora, koje su bile očarane patnjom, krhotinama, bijedom i gubitkom, do vrlo važnog momenta zaborava, sa kojim se Kiševi likovi bore, dok Beckettovi likovi imaju „toliko slabo osjećanje sebe samih da se jedva može kazati i da ga uopće imaju.“

Sam završetak ovih usporedbi uredio je sam život, odnosno njegov svršetak. Obojica autora umiru u Parizu, pod konac iste, 1989. godine. Posljednje što su napisali, izvještava nas njihov arhivar, sakupljač tragova na papiru, jesu pjesme, a obje su završavale riječju „riječ“.

U knjizi se Mark Thompson dalje bavi Kiševim pisanjem priča koje će ući u knjigu „Grobnica za Borisa Davidoviča“, za koje će kasnije biti podvrgnut teškim optužbama u Srbiji. Kiša će optužiti da je, ne samo zloupotrijebio izvor – jednu knjigu koja se bavi inkvizicijom u Francuskoj, preciznije dokument pronađen u toj knjizi, a koji se zove „Ispovijed Barucha nekoć Židova“, koji čini zapisnik inkvizicijskog tribunala u Pamiersu, nastao između 1318. i 1325. godine, već, prema shvaćanjima njegovih tadašnjih optužitelja, Kiš nije pisao pravu književnost, odnosno prepisivao je i objavio plagijat…

Mark Thompson pokazuje ovdje pravi put Kiševa dolaska do izbora iz teksta „Ispovijedi“, preko prijevoda na francuski, kojega je 1966. godine objavio značajan francuski medijevalist Jean Duvernoy, on pokazuje Kiševu opčinjenost odjecima i sličnostima Baruchove situacije i one u kojoj se je našao njegov fikcionalan lik, Boris Davidovič Novski. Kiš je tada odlučio prilagoditi Duvernoyevo poglavlje o Baruchu i inkorporirati ga u djelo, kao nastavak ili kontrapunkt priči o Novskom. U te je svrhe preveo taj tekst, potom ga je izmijenio, brišući i dodajući dijelove, sve dok nije bio zadovoljan rezultatom, kojega je naslovio „Psi i knjige“. Uz izmjenu teksta, Kiš je dodao tri fusnote, kao i Napomenu u kojoj stoji da je priča o Baruchu „zapravo prijevod trećeg poglavlja Fournierova „Registra“, što je ponovno mješavina istine i neistine, obzirom da priča „Psi i knjige“ uistinu jest adaptirani prijevod, ali ne Fournierova „Registra“, već trećeg poglavlja Duvernoyeve knjige…

Mark Thompson u svojoj knjizi daje i cijelu pripovijest „Jevrejin Baruh i Pastijeri“, odnosno prikaz njene adaptacije od strane Danila Kiša, sve kako bi i samim dokumentom argumentirao da je, kako kaže, „imajući u vidu norme uvriježene u području u kojima je djelovao, Kiš slobodu širio, odnosno pokazujući razliku između ta dva teksta, napominjući kako se „crta između dokumenta i književnosti može dramatično stanjiti, baš poput kovanog zlata, ali da ipak posve ne nestane.“

No sve to predstavlja tek uvod u neveliku, ali misaonosti i argumentima bogatu, veliku knjigu Mark Thompsona o Danilu Kišu i njegovoj književnoj poetici, o njegovom znanju i shvaćanjima, o nekim od temeljnih principa njegova književnog rada, koji su se, kao u jednom od rijetkih slučajeva, sa jednakom uvjerljivosti protezali i na njegov život.

Kiš je smatrao da literatura ima odgovornost prema povijesti, u smislu da je njena dužnost da povijest ispravlja, tako što će mijenjati ravnodušnost povijesnih podataka i nedostatak konkretnosti, konkretnim pojedincem. No povijest, zaključit će Thompson, uopće nije tekst, nije ni zbroj kronika prošlosti ni historiografija. To je kontinuitet sukoba, ili gomila ruševina koje uzmiču pred stopama Anđela o kojemu piše Walter Benjamin. U tom smislu, dodaje autor ove iznimno markantne knjige, „povijest ne može biti ispravljena, osim u carstvu imaginacije, gdje književnost ostvaruje svoje efekte i osigurava njihovu vrijednost, kakva god ona bila.“

S tim u vezi, možemo prenijeti zapažanje jednog čitaoca Kiševa djela, koji se je zapitao da li djelo Danila Kiša optužuje ili prašta? I potom zaključio kako ništa od ta dva elementa nije presudno, jer ono njegove čitatelje, prije svega obvezuje.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba