S njemačkoga preveo Andy Jelčić

Naklada Ljevak, 2020.

Knjiga njemačkog novinara, pisca, stručnjaka za balkanska pitanja Michaela Martensa, „Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život“ već je uvelike privukla pažnju javnosti, čitateljstva, na ovim prostorima. Monografija je to, prva ovakve vrste, o životnome putu i stvaralačkom rastu velikoga književnika, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Ive Andrića. U originalu, ova je knjiga objavljena također nedavno, 2019. godine. Njenom je nastanku autor posvetio godine ustrajnoga rada, a on nije uključivao samo vrijedna traganja po raznim povijesnim i drugim arhivima nekadašnje Jugoslavije i Evrope, već i susrete sa brojnim osobama, poznavaocima Andrićeva djela, ili pak sa osobnim svjedocima vremena, čak katkada i osobnim svjedocima pojedinih životnih perioda samoga protagonista ove knjige – Ivana, odnosno Ive Andrića.

Michael Martens radom na ovoj knjizi prihvatio se veoma kompleksne, složene zadaće – kako da čitateljima, kako sam u pogovoru knjige kaže – prvenstveno svoje zemlje i njemačkog govornog područja, a potom i šire, ponovno približi i učini interesantnom osobnost i djelo jednog velikoga pisca, za čije stvaralaštvo, uz mnoge autoritete, drži kako punopravno participira u povijesti književnosti svijeta, a koji je, i zbog malenosti i zanemarenosti, relativno slabe poznatosti jezika i kulture iz koje potječe, svakako i zbog egzotičnosti i složenosti, pa time zacijelo mnogima i nepristupačnosti konteksta svoje literature, na jedan način pomalo zaboravljen.

No to je samo početni, inicijacijski moment nastanka ove knjige – rad na njoj autoru će donijeti duboko uranjanje u povijest dvadesetoga stoljeća u Evropi, jer – uviđa se, i ponovno shvaća čitajući ovu knjigu – životna sudbina i spisateljski put, razvoj ovoga pisca, gotovo se može kazati tijesno su povezani sa povijesnim mijenama, na žalost, i sa velikim i razarajućim ratovima koji su se tijekom prošloga stoljeća vodili na europskome tlu.

Martens povijesnoj građi pristupa poput vrijednoga arhivara, istražujući brojne detalje koji se ne tiču samo političkih sfera, već i onih životnih i svakodnevnih, koje su, jednako tako, bile važne i utjecajne za oblikovanje jednoga senzibiliteta i svjetonazora, jedne sudbine koja će oblikovati značajnoga pisca. Njegov pristup utoliko je interesantniji, i blagotvorniji za široko čitateljstvo zbog činjenice da ga ne zanima pisati akademski hladnu, distanciranu biografiju, koja će secirati važne činjenice, pazeći da pri tome da ne unosi u tekst nijanse i uplive vlastitih prosudbi i mišljenja.

Suprotno onome na što smo uglavnom navikli čitajući biografije slavnih pisaca, ovdje imamo posla sa jednim bujnim, strastvenim tekstom, iznimno bogatim višestrukim opservacijama, koje pristižu sa raznih polja i izvora, a iznesenim jednim izvanrednim pripovjednim darom, osjećanjem za razvijanje pripovijesti, odnosno teksta, čija slikovitost, dojmljivost, vrsnoća stila graniči i gdjekad se preklapa s literarnim.

Može se kazati da je Martensov pristup pisanju ove biografije bio emotivan i osoban, i da on to ne skriva. Dapače, neće se susprezati da iznesene činjenice komentira u, prema vlastitoj intelektulano moralnoj prosudbi, prigodnome tonu – vrlo često humorno, sarkastično, ironično, katkada sa mrvicama cinizma, nerijetko oštro i kritično, a u cijelosti promatrano humano, sa razumijevanjem čovjeka prema čovjeku.

Iako bi se katkada moglo kazati da su rovarenja po životima i intimama značajnih ljudi vrst pritajenoga kopanja po otpatcima, ponekad vođena zluradom nakanom da se desakralizira ono vrijedno i lijepo što zajednice baštine njihovom ostavštinom, pri čemu je zadaća iskopati što više intrigantnih momenata i plasirati ih uz zvukove skandaloznih trublji, to nipošto nisu bili motivi, niti dio radne etike ovoga autora.

Intrigantnome tonalitetu u svojoj knjizi Michael Martens nije nesklon, no nipošto se ne može kazati kako ga on zloupotrebljava, kako iskrivljava činjenice da bi ih plasirao u određenom svjetlu zbog takozvanoga „jačega dojma“.

Možda su, za ovdašnjeg čitatelja, određene stvari iz nedavne povijesti ili pak iz privatnoga života Ive Andrića u knjizi malo snažnije podcrtane, no to u konačnici ne narušava dojam o značaju, važnosti ove knjige.

Njena je ljepota ne samo u bogatstvu informacija i povijesnim slikama koje se skladno prezentiraju pred čitaocem, stvarajući jedan smislen i logičan, činjenično utemeljen društveno povijesni okvir, već i u nehajnosti, neopterećenosti temom kao takvom, odnosno u lakoći pristupa koja se potom očituje i u načinu oblikovanja teksta.

Martens nije čovjek sa ovih prostora, i to ga čini odriješenim od svih strasti i zlosretnosti, od gnjeva i bijesa u koje se upliću ovdašnji jezici kada krenu govoriti o Ivi Andriću. Jer prijepori se ovdje najčešće, na koncu, i ne vode oko književnosti koju je stvarao, o vrsnoći Andrićeve rečenice, stila, načina njegova pripovijedanja. Diskutanti, barem kada je o najglasnijem dijelu tuzemnih stručnjaka riječ, zapravo ne moraju nužno i detaljno poznavati izvornu građu, materijal o kojemu raspravljaju, niti je potrebno da drže nepristranost onih koji kao temeljno i jedino načelo u prosudbama drže literaturu kao takvu.

To na koncu ispada posve nebitno. Samim time, ovdje se često gubimo u izmaglicama priča, naklapanja, anegdota, mitova, intriga i govorkanja, u zluradim tračevima, a o nacionalističkim prefiksima i izopačenim, ideološkim i programatskim čitanjima i interpretacijama punim jeftine političke zlouporabe, kupljenih lobiranja, da se i ne govori.

Autor je i ovome segmentu post efekta koje je na prostoru nekadašnje Jugoslavije polučilo Andrićevo djelo, korišteno manipulacijom i zlorabljenjem u nacionalističke i mrziteljske svrhe, pa čak i kao jezivo opravdanje za ratna razaranja, zločine počinjene nad nebrojenim ljudstvom, posvetio jedno od posljednjih poglavlja ove knjige, a istim se problemom bavi i pogovor književnika Miljenka Jergovića.

No Andrićevu djelu, naspram svirepih izobličenja kojima se često podvrgava, uspijeva stajati mirno i netaknuto. Takvim se izobličenjima, između ostaloga, to djelo svojim dobrim dijelom i bavi, a nisu ih bili pošteđeni niti sudbina i karakter samoga autora, koji je ipak iznašao snage i izdržljivosti da se sa njima nosi u, zapravo najčešće nemilim, povijesno i politički veoma burnim vremenima.

Iako je dobar dio činjenica iz života Ive Andrića ovdašnjim čitaocima već od prije poznat, u načinu prezentacije, a i u brojnim kristaliziranijim detaljima, i do sada nepoznatim činjenicama, uživat će sa rijetkom slasti onoga koji je pripušten skladnome i privlačnome književnom tijeku.


Knjiga otpočinje opisima situacija u osmanlijskoj, a potom Habsburškoj Bosni. Puno je tu interesantnih informacija, a jedna se, za opis situacije u kojoj se događa dolazak i junaka pripovijesti na „scenu“, naročito ističe - a to je, citiramo: „činjenica da je i tri desetljeća nakon što je Bosna pripadala Austro-Ugarskoj, još uvijek stopa nepismenih nadmašivala gotovo sve druge zemlje Europe. Za dva milijuna stanovnika, koliko ih je u to vrijeme Bosna imala, ondje je bilo samo pet viših škola. Još 1910. gotovo je devedeset posto odraslih Bosanaca bilo nepismeno… Dok je u brojnim drugim europskim državama odavno bilo na snazi obavezno školovanje, u bosanskim selima čak su i mnogi svećenici bili gotovo nepismeni… U tom se svijetu, gdje vladaju Habsburgovci, a turska je prošlost još živa, gdje se ljudi mole bogovima različitih imena ali se boje istih vragova i vještica, ujesen 1892. rodio Ivo Andrić.“

Slijedi opis teške Andrićeve obiteljske situacije, srećom omogućenog školovanja, materijalnih poteškoća… Andrić je, zahvaljujući iznimnom talentu za jezike, rano ovladao njemačkim jezikom, i to mu je znanje omogućilo doticaj sa svjetskom književnosti. Jer, kao sarajevski gimnazijalac mogao si je priuštiti samo to da stoji pred izlogom jedne knjižare i promatra naslovnice knjiga, zamišljajući o čemu bi one mogle govoriti. Martens ovdje bilježi citat samoga Andrića: „A knjiga u našem tadašnjem životu bila je retka i skupa, gotovo nedostižna stvar. U našim sirotinjskim stanovima nije bilo knjiga, osim udžbenika ili nekog ubogog kalendara. Škola je pružila malo ili ništa, a o kupovini nije moglo biti govora.“

S vremenom, Andrić si uspijeva priuštiti vlastite knjige, najčešće narudžbama od jednog izdavača iz Leipziga. Kao gimnazijalac kojemu su više nego dobro išli jezici, čita književna djela na njemačkom i francuskom, s vremenom ovladava i engleskim, i polako i prevodi pojedina djela sa tih jezika. Tijekom života, on će savladati još i ruski, poljski, češki, talijanski, španjolski jezik, a osnove latinskog i starogrčkog također nosi iz gimnazije.

Slijede neosporno važne druge činjenice – Andrić, kao i dosta mladih gimnazijalaca svoga vremena, sanja o propasti Dvojne Monarhije. Njegov je tadašnji, a i cjeloživotni san, ujedinjenje Slovenije, Hrvatske, Bosne, Srbije, i Makedonije, odnosno osnivanje jake zajedničke države balkanskih Slavena, koja bi bila dovoljno snažna da odbije sve buduće pokušaje miješanja u regiju.

Kako kaže autor ove monografije: „S neodređenim ciljem stvaranja bilo kakve Jugoslavije, tijekom Andrićeve mladosti u Bosni nastao je slabo povezan i heterogen pokret otpora protiv habsburške vladavine – Mlada Bosna.“

Slijede dobro poznate činjenice – atentat Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, izvršen 27. lipnja 1914., pri njegovoj posjeti Sarajevu. U to se vrijeme Andrić nalazi na studiju filozofije na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Gavrila Principa osobno nije poznavao, no mnoge pripadnike Mlade Bosne jest. Martens veoma sugestivno opisuje atmosferu, detalje vezane uz događaj koji će biti sudbonosan za cijelu Europu i svijet, jer, njegovim riječima rečeno, „četiri tjedna nakon hitaca Gavrila Principa habsburška objava rata Srbima pokreće mašineriju mlina svjetskoga rata, u kojemu je dvadeset miliona ljudi izgubilo život.“

Zbog slaboga zdravlja Andrić ne mora ići na bojište, ali u proljeće 1915. biva uhićen, i, nakon osam mjeseci zatvora i višestrukih saslušanja u vezi svojih povezanosti s Mladom Bosnom, pušten iz zatvora.

Martens dalje opisuje svršetak rata i okolnosti oko osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U vezi odabira činjenice da će novo carstvo južnih Slavena biti kraljevstvo, i to sa srpskom dinastijom na čelu, i sa Beogradom kao glavnim gradom, nikada nije proveden referendum. Postoje u tom trenutku dakako zagovornici federalnoga modela, koji odbijaju pobornike centralističke države, kojih je najviše bilo u Srbiji, oblikovane po pruskom ili francuskom uzoru, što nazivaju „pseudojugoslavijom“.

Martens podsjeća i na povijesni sastanak na grčkom otoku Krfu, u ljeto 1917. godine, i na činjenicu kako su hrvatski poslanici zamišljali neku vrst federacije u kojoj bi Srbi, Hrvati i Slovenci samo određena područja državne djelatnosti kao što su financije, vanjska politika i obrana podvrgnuli zajedničkom rukovodstvu, dok bi inače ostali samostalni. No takvo uređenje za Srbe nije dolazilo u obzir. Hrvati i Slovenci za njih su, kako kaže Martens, „trebali biti samo manjinski partneri u poduzeću pod srpskim vodstvom“, jer su već u začetku prevladali neumjereni srpski teritorijalni apetiti.

Martens detaljno oslikava ovaj kontekst, koji se pokazuje važnim i za povijesna događanja u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, i za tragičnog rata devedesetih, u vrijeme raspada zajedničke države dijela naroda južnih Slavena. Već tada, oko 1918., Andrić kao mladi pisac unutar sebe postaje, zahvaljujući zasigurno ovakvim okolnostima u vlastitoj zemlji, sumnjičav u vrijednost pobjeda i pobjednika, a ta će se tema u njegovu književnom radu, i na dalje opetovano ponavljati. Te godine počinje i službeno njegov književni put – on objavljuje zbirku meditativne proze, „Ex ponto“.

No što se tiče njegova izvanjskoga stava, Andrić će, i nadalje, tijekom svoga cijeloga životnoga puta, sve do smrti, u proljeće 1975. godine, pokazati iznimnu prilagodljivost društvenim okolnostima, pa i više od toga. No činjenice oportunog i diplomatskog karaktera, koji mu je uvelike koristio tijekom velike, europske diplomatske karijere, uz pomoć koje će živjeti i raditi u mnogim velikim gradovima Evrope, i slijedom okolnosti postati jednim od sudbonosnih aktera vezano uz Hitlerov napad na Jugoslaviju, odnosno pokušaja zaustavljanja rata na Balkanu, u vrijeme kada je Drugi svjetski rat već otpočeo, srećom, neće nanijeti štetu Andrićevu književnom radu. Za njega je djelovanje na književnome polju bilo vrst svetoga posla, posla koji nije smio biti osujećen profanim pitanjima, duhovnim suženostima kakve uvjetuje čovjekovo preživljavanje, egzistencija, a na kakva je u životu, vjerojatno uz popratne tegobe, no ipak pristajao.

Andrić je, pokazuje to ova intenzivna, dojmljiva knjiga, živio da bi pisao, i preživio zahvaljujući svome pisanju, a to i jest sudbina jednoga pisca. No u tom životu nije bilo samo ljubavi i strasti prema književnosti, već dakako, prije svega, prema životu samome. U mnogobrojnim vrtložnim okolnostima Ivo Andrić imao je i zamjetan dio sreće, kao i sačuvane ljudskosti unutar svojega karaktera, koja se nije našla okrhnuta niti zatamnjena sjenama sumnji niti u najmučnijim, najturbulentnijim vremenima, čiji je epohalni svjedok, i ne samo svjedok, bio.

To je dojam kojega čitalac stječe nakon čitanja ove knjige, koja se po svome minucioznom i tragalačkom karakteru na koncu ispostavlja i više nego korektnom, prije svega prema objektu, odnosno subjektu svojega proučavanja. A, sudeći prema predgovoru autora, sa Michaelom Martensom, i sa njegovim stručnim bavljenjem Andrićem, još ćemo se kao čitaoci imati prigode sresti.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba