Prijevod kraćeg romana Miguela de Unamuna, jednog od najznačajnijih španjolskih književnika koji su djelovali početkom dvadesetog stoljeća, „Abel Sànchez, Pripovijest o strasti“, zajedno sa, dodatno, još dvije pripovijetke – „Ludilo doktora Montarca“ i „Novela o Don Sandaliu, igraču šaha“, objavljen je ove godine u Biblioteci Koloplet svjetske proze Matice Hrvatske. Vrlo lijepo opremljeno izdanje prijevoda ovog značajnog pisca (knjigu je prevela Dora Jelačić Bužimski) tako je ponovna prigoda domaćoj čitateljskoj publici, našoj kulturnoj sredini, da se prisjeti uloge, značaja, mjesta, svakako i specifičnog, burnog povijesnog konteksta koji je utjecao na stvaranje književnog i filozofskog djela Miguela de Unamuna, za čiji prijem i razumijevanje je u našoj sredini bilo izraženijih težnji i do sada. Tako se možemo pohvaliti brojnim dosadašnjim prijevodima proza, pripovijetki, romana, fragmenata iz poetskog dnevnika, ali i oglednih i filozofskih djela i rasprava, poput izvanredne i čuvene „O tragičnom osjećanju života“, objavljene u biblioteci Alfa u Zagrebu, 2022. godine. Unamunovu je pak prozu velikim dijelom, od početka 2000-ih godina na ovamo objavljivao zagrebački nakladnik „Demetra“.

No i ranije je bilo dosta zalaganja od strane brojnih hrvatskih nakladnika i publicista, još u vrijeme stvaralačkog djelovanja samoga autora, tijekom prvih desetljeća prošloga stoljeća, da se domaća književna i humanistička javnost upozna i uvidi ozbiljnost i važnost prije svega duhovne i intelektualne pojave kao što je bio Miguel de Unamuno, ne samo za Španjolsku svoga doba, kojoj je bio veoma posvećen i u političkim shvaćanjima i javnim djelovanjima, ali i u svome pisanju, već i za modernu europsku – samosvojnu i slobodoumnu, emancipiranu i liberalnu misao, koja se opire uplivima ideologija, čijem oblikovanju djelo Unamuna, paralelno s djelom njegovog suvremenika, također Španjolca, José Ortega y Gasseta, daje nezaobilazan doprinos.

O Miguelu de Unamunu kod nas su pisali ugledni publicisti i autori kao što je Bogdan Radica, koji je važio kao najbolji poznavatelj njegova djela, i koji je puno pisao o Unamunu ne samo u nas, već i za ugledne inozemne novine i časopise, a koji je španjolskog esejista, pjesnika, romanopisca, dramatičara, filozofa i pedagoga i osobno poznavao i bio sa njime u prepisci. Uz Radicu, o Unamunu su pisali i August Cesarec, Ive Mihovilović, Ivo Delalle, Josip Tabak, Viktor Vida, Vladimir Premru i Dušan Žanko.

Interesantan podatak, kojega navodi prevoditeljica Unamunova najznačajnija filozofskog djela, „O tragičnom osjećanju života“, Mirjana Polić Bobić, jest da je sam Unamuno pročitao ep „Smrt Smail-age Čengića“, Ivana Mažuranića, u prijevodu na talijanski jezik, i kada je pripremano prvo zagrebačko izdanje njegova romana „Magla“, 1929. godine, autor je za njega napisao jedan predgovor, u kojemu je pisao i o nekim srodnostima Mažuranićeva epa sa čuvenom dramom „Život je san“, Calderona de la Barce, o srodnim shvaćanjima dvojice autora, što je poslužilo tome da potkrijepi njegova shvaćanja o jedinstvu duša naroda svijeta, odnosno potrebu vjerovanja u bratstvo naroda na svijetu.

Miguel de Unamuno rođen je 1864. godine u Bilbau, gradu u španjolskoj pokrajini Baskiji. U djetinjstvu je rano ostao bez oca, odgajale su ga majka i baka, usadivši mu snažno katoličku vjeru, zbog čega je isprva težio postati svećenikom. Univerzitet u Madridu usmjerio ga je više u pravcu intelektualnih težnji, ne više toliko prema religioznim. Čitao je filozofiju, povijest, psihologiju, a do svoje dvadesete godine savladao je jedanaest stranih jezika. Nakon studija, Unamuno se je vratio u Bilbao, gdje je radio kao učitelj i esejist. S vremenom, postao je profesor grčkog jezika, a 1895. objavljuje svoje prvo djelo, zbirku eseja „Oko razloga“, gdje je ispitao izoliran i anakron položaj Španjolske u Zapadnoj Europi. Godine 1900. Unamuno je postavljen za rektora Sveučilišta u Salamanci. Tijekom narednih godina, između 1902. i 1921. godine, objavljuje prozne naslove, pripovijetke i romane, kao što su „Ljubav i pedagodija“, „Ogledalo smrti“, „Magla“, „Naš gospodin Don Quijote“, „Abel Sànchez“, „Tulio Montalban, „Tri uzorna romana i prolog“, „Tetka Tula“…

Godine 1924. General Miguel Primo de Rivera svrgnuo je parlamentarnu vladu u Španjolskoj. Riviera je smijenio de Unamuna, koji je kritički pisao o njemu, protjeravši ga na jedan od Kanarskih otoka, odakle je Unamuno pobjegao u Francusku, na područje koje graniči sa Baskijom. Tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća dogodio se je pad diktature de Rivere, nakon čega se je Unamuno vratio u Španjolsku, ponovno postavši rektor Sveučilišta u Salamanci. Postao je kandidat jedne male, intelektualne političke stranke.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 78. tekst


S vremenom se je usprotivio falangistima generala Francisca Franca, javno se odrekavši Franca 1936. godine, nakon čega je smijenjen s položaja rektora. Prvotno je bilo naloženo da Unamuno bude pogubljen, no potom je naredba promijenjena u naredbu da ga se stavi u kućni pritvor. No Unamuno nije dugo živio u kućnom pritvoru, vrlo brzo je preminuo, još iste, 1936. godine.

Ovaj dramatičan okvir burnih političkih vremena, tijekom kojih je Španjolska oscilirala između monarhije, republikanizma i diktature, važan je za razumijevanje kako književnog, tako i intelektualnog djelovanja Miguela de Unamuna i njegovih suvremenika. Sam Unamuno bitno je i svjesno označen povijesnošću Španjolske – i svoje je djelovanje shvaćao kao izraz povijesnosti prije svega svoga, španjolskog naroda, ne samo u svom političkom angažmanu, već i u umjetničko-filozofskom radu.

Tako će u autopoetičkom ogledu „Kako nastaje roman“, pisanom u vrijeme njegova progonstva u Francuskoj, kazati: „Živjeti u povijesti i proživjeti povijest, postaviti me u povijest, u povijest moje Španjolske, te stvoriti povijest moju, moju Španjolsku i, s njom, moj svemir i moju vječnost, to je bila, to je i sada tragična briga moga progonstva. Povijest je legenda, to znamo. I ta me legenda, ta povijest izjeda, i kada ona svrši, svršit ću i ja.“

Miguel de Unamuno pripadao je vrsti autora koji su centralno nadahnuće i pokretačku energiju za rad crpili u povijest i povijesnosti, u filozofsko-teološkome viđenju, sagledavanju, interpretaciji svijeta i čovjekova bivstva, ljudskih sudbina u njemu („Mi smo biblički“, kazat će u istome eseju), i to su značajke koje obilježavaju i roman „Abel Sànchez, Pripovijest o strasti“, (1917.), značajke kojima je inheretan i blago proročki ton. Premda nije bio političar karakterom, njegovi su interesi bili izrazito vezani uz politiku, a također, bio je snažno svjestan činjenice da je i kao pjesnik, istovremeno, samo na posredan način, onaj koji politizira. Osobnu opsjednutost vlastitom povijesnom ulogom u kontekstu moderne Španjolske povijesti, značajem i veličinom koji su nedvojbeno i danas očiti, a u njegovo vrijeme bili su još očitiji, unio je ovaj filozof i pisac i u roman „Abel Sànchez“, a ona se proteže i drugim njegovim djelima, također i kroz opsesivnu temu – težnju ka besmrtnosti, ili opterećenost ovim filozofsko-mističkim pitanjem.

Ove su značajke na žalost često ujedno i kočnice njegovu kreativnu impulsu, jer je opterećenost značajem i veličinom (ukoliko se, konkretno, roman „Abel Sànchez“ čita bez znanja o povijesnom i konkretnom umjetničkom trenutku u Španjolskoj početkom 20. stoljeća, tijekom kojega je napisan) jedna vrst nastojanja koje je poput teškoga kamena stavljeno na mjesto na kojemu bi pripovjedna proza trebala imati daleko veću prirodnost i spontanost svojega tijeka, gušeći unaprijed stvaralačku intenciju. Tako je već i sama ideja da se napiše pripovijest o zavisti između dvojice najbližih prijatelja, koji su bili poput braće (Unamuno je osjećanje zavisti smatrao prvim i najsnažnijim obilježjem svoga naroda), parafrazirajući biblijsku pripovijest o Kajinu i Abelu, po sebi, svojom monumentalnošću, a potom i odabirom književnog načina provedbe, kao da zaboravlja da se književnost gradi i raste od pojedinačnog prema općemu, teško bi bilo kazati i obrnuto.

U djelu je prevagnula autorova želja da dosegne i boravi u općemu, što ide na štetu literature kao takve, no, sa druge strane, romanu se nipošto ne mogu poreći moderni zahvati u pristupu samoj konstrukciji djela, načina oblikovanja romaneskne forme, koji u sebi posjeduje snažnu nakanu i svijest o modernosti proze, o potrebi da se radikalno odmakne od realističkih zadatosti i okvira u njenom kreiranju, kakvima je u svom bogatom proznom opusu ranije ipak robovao i sam Miguel de Unamuno.

S romanom „Abel Sànchez“ to nije slučaj, autoru je uistinu uspjelo, a za to mu se i pripisuju povijesne zasluge, naročito unutar povijesti razvoja modernog španjolskog romana i proze općenito, prekoračiti tvrde devetnaestostoljetne naloge i zadatosti i usredotočiti se i izvesti jedno romaneskno djelo koje će cijelo biti sazdano iz neobično izravnoga bavljenja ljudskom unutrašnjosti, najdubljim ljudskim porivima, punim dramatskih kontradiktornosti, kao što su strast, ljubomora, zavist… Naglasak je tu gotovo pa u potpunosti stavljen na tamnu stranu ljudskih svijesti i karaktera, kroz istraživanje odnosa između dva prisna prijatelja, gotovo brata, odnosa zasnovanog na suparništvu, takmičarstvu, zavisti.

Unamunova literarna metoda pri tome je posve neuobičajena – lišeni bilo kakvih pozadina, junaci komuniciraju na jedan rijetko otvoren način, mimo svake konvencije i uobičajenosti ljudskih psihologija i strategija, posve otvoreno govoreći o vlastitim „duhovnim mukama“ - skrivenim porivima, osjećanjima, prevarama, izdajama, pri čemu se stječe uvid da se radi o junacima opterećenim mudrošću, ne znanjem. Taj se način doima posve artificijelnim, jer u potpunosti iznevjerava ljudsku realnost, što po sebi nije nužno manjak, međutim, u usporedbi sa vrhunskim, kako kaže priređivač, „antologijskim“ pripovijetkama prevedenim u ovoj knjizi koje slijede nakon romana, naročito sa pripovijetkom „Ludilo doktora Montarca“, roman je po umjetničkom dojmu kojega ostavlja ipak literarno donekle slabije uspio.

Miguel de Unamuno važan je autor upravo po tome jer je početkom dvadesetog stoljeća, u jednoj književno tada još uvijek ne suviše modernoj Španjolskoj, uspio ostvariti zamjetna i vrijedna djela u kojima je iznad svega oživljavao drame koje se odvijaju unutar samih likova, što će biti težnjom modernog europskog i svjetskog romana tijekom narednog perioda općenito. On je to činio, pokazuje nam ovaj ogledni primjerak, važan roman „Abel Sànchez“, na izrazito, svjesno komoran način, lišen svake pozadinske pikturalnosti i dekorativnosti, svake dopadljivosti ili zavodljivosti, namjerno ogoljujući literaran tekst do jedne mjere koja će ga u njegovoj okrenutosti bavljenju teškim i filozofskim, vječnim i nerješivim, egzistencijalističkim, ali i vjerskim pitanjima ili aluzijama dovesti do vlastita oblika romana, takozvane „nivole“, kako je glasila autorova kovanica za roman kakvome je težio, a kakvoga je na koncu i uspio izgraditi, negirajući i suprotstavljajući se fiksnim formama romana, - odnosno „novele“ na španjolskom jeziku.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba