preveo s poljskog: Mladen Martić

Fraktura, 2020.

Ove je godine nakladnik Fraktura, u prijevodu Mladena Marića, na hrvatski jezik donio, uz velik roman, pripovijest o sudbini poljskih Židova koji su se pod vodstvom karizmatičnog mesije Jakuba Franka odlučili za prelazak na katoličku vjeru, „Knjige Jakubove“, i proznu knjigu „Bjeguni“ suvremene poljske spisateljice, Olge Tokarczuk, u originalu objavljenu 2007. godine. Manje obavezne i zahtjevne forme, spoj kraćih i duljih proza koje na razne načine, i iz raznih perspektiva, pa i kroz razna vremena i prostore, tematiziraju motiv putovanja, „Bjeguni“ bi se – prema onome kako se ova knjiga najčešće predstavlja, čitalački trebali doživjeti kao roman. To može imati svoje opravdanosti, no za vjerovati je kako je čitalac u svom sukreativnom udjelu tumačenja knjige slobodan doživjeti je i kao zbir kratkih proza – pri tome, takav dojam nipošto ne umanjuje užitak u čitanju, niti dojam o vrijednosti „Bjeguna“ - upravo suprotno tome.

Autorica je u pojedinim prozama u knjizi sažetija - ponegdje one iznose samo kratak dojam, bilježe malu anegdotu, misao, aluziju, poput kratkih bljeskova koji se pojave i nestanu u magmi sjećanja, naročito vezano uz sjećanja na pojedina konkretna putovanja ili susrete, dok su druge proze raspričanije, slijede put, linije događanja svojih junaka, formom su više nalik klasičnoj pripovijesti. Za razliku od kraćih zapisa, koji iskazuju inteligenciju, oštroumnost zapažanja, kao i ironiju ili diskretan humor, ili naprosto filozofičnost, mudrost životnih pogleda i shvaćanja, sve povezano sa motivima putovanja, lutanja, traganja, u duljim se prozama očituje, uz spomenute karakteristike, bogata imaginacija autorice.

Tako se naročito zapaža njena sposobnost da se - čitalac stječe takav dojam - s lakoćom prebacuje u različita povijesna vremena, i na različite geografske prostore, ulazeći pod kožu, u tkiva raznih junaka, uskrsavajući priču – istovremeno, i kao zaigrano i otvoreno postmodernističko djelo, ali i kao sjećanje na pripovijest u njenim tradicionalnim, drevnim shvaćanjima – kao mit, u kojemu se isprepliću udjeli religijskog, bajkovitog, mističnog, sa težnjom da se ukaže upravo na mitsku dimenziju vremena - ne dakle u smislu njegova pravocrtnog odvijanja i konkretne fiksiranosti, već vrijeme doživljeno kao proces kolektivnog trajanja, kroz kojega iskri sveukupnost događanja koja kristaliziraju ljudska iskustva, i karaktere u svojoj, manje ili više nepromjenjivosti.

Pri tome je autorica sposobna stvoriti uvjerljiv pripovjedni okvir, nadarena da pojedino povijesno vrijeme, sa njegovim konkretnim odrednicama, upečatljivo oživotvori, stvarajući tako mogućnost za čitaoca da uživa i u onome što se pripovijeda samo pripovijedanja radi.

„Bjeguni“ je knjiga o hodanju, o promjenama mjesta, o hodočašćenju, o putovanju kao traganju za nepoznatim u i uokolo sebe samoga, o pogledu na život, postojanje, kao putovanje i potragu, u krajnjem smislu riječi, potragu za spoznajom. Ova knjiga svojim najvećim dijelom ne obrađuje velike teme, odabire birati male, nezamjetne, nevažne motive koji tvore unutarnju događajnost subjekta, naročito kada je riječi o povezanosti sa motivima putovanja – prelaska s mjesta na mjesto. Kako i sama autorica u jednom tekstu u knjizi kaže: „Ne zanimaju me ponovljivi događaji, onakvi kakvima se s pozornošću klanja statistika, oni koje svi slave sa zadovoljnim, familijarnim smiješkom na licima, zanima me nenadano, slučajno razgolićavanje. Stidljivo „ups“, porub rublja ispod pomno plisirane haljine. Metalni, odvratni skelet iznenada izlazi ispod baršunaste presvlake; erupcija opruge iz plišanog naslonjača koja besramno demaskira iluziju svake mekoće.“

Time je Olga Tokarczuk vjerno ocrtala linije svojih zapažanja, tendencija koje karakteriziraju njeno pismo, naročito u ideji „besramnog demaskiranja iluzije svake mekoće“, u čemu se ova autorica pokazuje kao majstor. „Cilj moga hodočašća uvijek je drugi hodočasnik“, kaže ona, ustanovljujući, u istome tekstu, priči, kako je od svih ljudskih organa srce najinteresantnije po tome što, kada se ispere od, autorica je naziva – „ekstravagantne boje krvi“, ono ostaje lišeno boje, izgledajući najviše kao običan mulj, blato.


Autorica uviđa da se, tragajući za znanjem, odnosno za pravim spoznajama, čovjek ne može osloniti na znanja koja mu se podastiru u Wikipediji, obzirom da čovjek u nju unosi samo ono što uspijeva izreći, ono za što postoje riječi, ali i zato jer je, kako na jednom mjestu kaže, „svaki poredak pitanje navike“.

Ravnoteže radi, primjećuje, trebala bi postojati i jedna druga zbirka znanja, zbirka posvećena onome što ne znamo, što ne možemo obuhvatiti pojmovima, gdje koračamo između riječi, „u bezdane provalije među pojmovima“.


Deziluziranost kao takva jedna je od značajki ovoga pisma, čiji pogled na svijet ne trpi zavaravanja, laž kao takvu, niti kada je riječ o životnim benignostima. Autorica uviđa da se, tragajući za znanjem, odnosno za pravim spoznajama, čovjek ne može osloniti na znanja koja mu se podastiru u Wikipediji, obzirom da čovjek u nju unosi samo ono što uspijeva izreći, ono za što postoje riječi, ali i zato jer je, kako na jednom mjestu kaže, „svaki poredak pitanje navike“.

Ravnoteže radi, primjećuje, trebala bi postojati i jedna druga zbirka znanja, zbirka posvećena onome što ne znamo, što ne možemo obuhvatiti pojmovima, gdje koračamo između riječi, „u bezdane provalije među pojmovima“. Olga Tokarczuk svjesna je da je „kretanje u dubinu jedino moguće kretanje“, i uokolo takvog kretanja zapravo nastoji i njeno pisanje, koje se, prividno, bavi kretanjem površinskim, pravocrtnim, onim koje ima svoj početak i svoj kraj. No misli su ove autorice, zbiljski putovi njenog pisma, a također i dosezi, metafizički, i kao takvi, svojom ozbiljnosti i dosljednosti, izvedbenom vrsnoćom, zaslužuju i pažnju ozbiljnijih čitatelja, no pridobiti će, naročito kada je riječ o ovoj knjizi, i onu publiku koja apriorno moguće nije sklona ozbiljnijem literarnom tekstu.

Ono u čemu je specifičnost stvaralačkog prosedea Olge Tokarczuk, autorice čije su brojne knjige već prevedene na hrvatski jezik, i koja je za svoj rad ovjenčana najvećim nagradama, poput nagrade Man Booker International i Nobelove nagrade za književnost za 2018. godinu, jest u jedinstvenom spoju racionalno organizirane pripovjedne građe, unutar koje autorica često poseže za istraživačkim, što rezultira određenim povijesno dokumentarističkim elementima, ili samo uvidima, ili pak pripovjednim simulacijama povijesnog okvira, i, sa druge strane, u mističko oniričkom čitanju, tumačenju svijeta i čovjekova postojanja, iskustava, koje potom varira u raznim tonalitetima, od bajkovitih i pripovjedački sveznajućih tonaliteta, koji prizivaju slikovitost, simboličnost, mudrost starih knjiga, pučkih predaja, crkvenih tekstova, glosara, proročkih knjiga, sanovnika i slično, do ironije, grotesknoga, općenito, humornoga tona, sklonog razotkrivanju ljudskih slabosti, ljudskih karaktera općenito, što pokazuje i izvrsno osjećanje za psihološke nijansiranosti, i sklonost modernističkim i modernim formama, kada je riječ o načinima uobličavanja teksta, doživljaju teksta općenito.

Sa jedne strane, pismo Olge Tokarczuk veže se sa duboko tradicionalnim, i onim daleko prošlim, dok se, istovremeno, liberalnim nazorima koji su posredno upisani u ove tekstove, koji iz njih iskre, kao i slobodnim, nekonvencionalnim pristupom ne samo tekstualnoj formi, već i pripovjednim i vremenskim perspektivama, očituje posve modernim.

Pri tome treba posebno istaknuti kako spisateljica iznimno hrabro zadire u prostore opisa ljudske boli, bolesti, gubitka, tragedije, nimalo sklona iluzornosti, ali niti patetici, čvrsto vezana uz tlo doživljaja svijeta kao mjesta kojemu ne manjka nepravdi i okrutnosti, no koje se čitaocu približavaju tonom razumne pribranosti, koja ove činjenice ljudskoga bivanja ne samo da uočava, već ih i podrazumijeva, odnosno, na jedan način smatra neizostavnim.

Za Olgu Tokarczuk je veoma važno te tamne i teške segmente ljudskoga iskustva ne prešutjeti – dapače, način njihova podrazumijevanja jest vrst takozvane nulte perspektive ovog pripovijedanja, nužde, svojevrsnog preduvjeta da se spozna i doživi svijet i ljudsko postojanje u što cjelovitijem smislu.

Stoga se i ono tragično i bolno na ljudskome putu saopćava ili prikazuje nipošto ne uz potpuno ravnodušje, ali svakako sa jednim realističkim gledanjem koje kaže da se sa ovim aspektima postojanja susresti mora, da oni čine prirodan slijed utkanosti motiva u iskustvo ljudskoga postojanja, čije pojedine težine ovise o individualnoj životnoj sreći junaka, o naklonosti sudbine, ili, kako bi kazala autorica u svom romanu „Pravijek i ostala vremena“, - o „položajima planeta u času rođenja“.

Zbirka proznih zapisa i pripovijesti „Bjeguni“ vjerno zrcali te autoričine interese i shvaćanja, kao karakterističan spoj prizemnosti i racionalizma, koje je u „Bjegunima“ moguće vidjeti i kroz elemente znanstveno-biologijsko- medicinskih tema i pogleda unutar pojedinih priča, i bogate imaginacije, koja se naročito slikovito prepoznaje u detaljnim opisima i upečatljivom približavanju vremenski i geografski udaljenih svjetova, u težnji da se povijest prikaže kao pokušaj „razumijevanja onoga što se dogodilo i onoga što se moglo dogoditi“, ali i da se oživi spoznaja o suptilnoj međusobnoj povezanosti između onih stvari koje živimo, onih koje su već za nama, kao i onih koje bi se, jednoga dana, tek trebale dogoditi.

Možda je upravo knjiga „Bjeguni“ djelo uz pomoć kojega se, sa najmanje pretencioznim tendencijama, čitalac koji još nije imao priliku upoznati se sa bogatim i vrijednim opusom ove suvremene autorice, čiji je jedan značajan dio već preveden na hrvatski jezik (uz zbirku kratkih priča „Ormar“, prevedeni su i romani „Pravijek i ostala vremena“, „Dom danji dom noćni“ i roman „Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju“) zaintrigira i odluči na ozbiljnije upoznavanje stvaralačkog rada Olge Tokarczuk.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba