prevela s mađarskog: Xenia Detoni
Fraktura, 2010.

Péter Esterházy jedan je od najznačajnijih suvremenih mađarskih i evropskih pisaca, pripada redu književnih majstora čije je djelo obilježilo vrhove romanesknih i proznih dosega pod konac dvadesetog stoljeća. Tu se prije svega misli na njegov veliki obiteljski roman „Harmonia Caelestis. Numerirane rečenice iz povijesti obitelji Esterházy“, složeno djelo puno humorno ironijskog tona, živopisnih slika i razotkrivajuće distance spram velikih povijesnih istina, no istovremeno temeljeno na brojnim, svakako proučenim faktima koji numeriraju europsku povijest u okviru od kojih pet stotina godina, a kroz povijest velike srednjoeuropske i mađarske aristokratske obitelji Esterházy, čiji je autor – ujedno i fiktivni junak, pripovjedač ove priče – nasljednik i predstavnik. Neobično, smiono, senzacionalno lepršavo ispisano djelo koje istovremeno nije bez svojih najozbiljnijih dubina, no karakterizira ga radikalan zazor i zaokret od svake natruhe pathosa, u ovome je danas već čuvenome romanu koncipirano oko figure oca, koji živi neobično dugo (kazali bismo, gotovo pa vječno, poput nekog tajnog prapočela oko kojega sve stvoreno kruži i cirkulira), i uz kojega, i uokolo čije obitelji prolaze najezde Huna, Turaka, Nijemaca, Rusa… Roman, u originalu objavljen 2001. godine, dobio je i svoj nastavak, nazvan „Poboljšano izdanje“, nakon što je autor, preko jednoga tajnoga mađarskoga arhiva, saznao da mu je otac bio suradnik mađarske tajne policije.

Svoju prvu knjigu, eksperimentalni vijenac kratkih priča „Fancsikó i Pinta“, Péter Esterházy, inače tada svršeni student matematike i prirodnih znanosti, koji je u to vrijeme još radio kao sistem-inženjer, objavio je još 1976. godine, a romani koji su potom uslijedili, kao i knjige priča i eseja, rezultat su njegova djelovanja kao slobodnoga pisca u periodu od 1978. godine, pa do autorove smrti, godine 2015. (Esterhazy je rođen 1950.). Među tim djelima ističu se „Roman o proizvodnji“, „Pomoćni glagoli srca“, „Mala mađarska pornografija“, „Hrabalova knjiga“, „Pogled grofice Hahn – Hahn“, „Žena“... Esterházijeva su djela prevedena na više od trideset jezika, a među nizom međunarodnih priznanja i nagrada kojima su nagrađena, spominju se „Nagrada Sandor – Márai“, Vilenica, Herderova nagrada, i Mirovna nagrada njemačkih knjižara.

Roman „Ništa od umjetnosti“ autor je objavio 2008. godine, nakon već objavljene velike obiteljske – kazali bismo genealoške, no dakako uvjetno, jer radi se o vrsnoj fikciji koja tek okvirno kreće od povijesnih činjenica kojih se vrlo „labavo“ pridržava – pripovijesti „Harmonia Caelestis“, i velikoga uspjeha kojega je doživjela, no pokazuje kako se snaga i svježina ovoga pripovjedača nisu na njemu iscrpili, dapače. Kazali bismo, u autorovu ironijsku tonu kojim voli manevrirati metafizičkim temama, te snage kao da su se obnavljale na nekom neiscrpnom, manje nadarenijim ljudima možda teže dohvatljivom, tajnom izvoru. Tako je Esterhazyu uspjelo i ovim romanom ispisati svojevrsnu osobnu, pa i obiteljsku pripovijest, no koncentriranu uglavnom na – sa jedne strane period vlastita odrastanja u – okrutnome kadarevsko mađarskom socijalizmu, dok se, sa druge strane, na to vrijeme naslanja takozvanom „aktualnom, sadašnjom perspektivom“, perspektivom koja otprilike pripada vremenu nastajanja romana, koncu 20. i početcima 21. stoljeća, vremenu u kojemu je pripovjedač (roman je pisan u „ich“ formi) zreo čovjek, pa i umjetnik, i tijekom kojega je zaokupljen brigom, posjetama, svjedočenjem starosti i bolesti vlastite majke, polaganom opraštanju od nje, kao i činjenicom susreta sa vlastitim starenjem i sve intenzivnijim osjećanjem smrtnosti (roman otpočinje pripovjedačevim promišljanjima dok leži u bolničkome krevetu, oporavljajući se nakon operacije).

Esterhazy je, u svojoj razigranoj i maštovitoj, nesputanoj maniri koja općenito karakterizira njegov stil, u ovoj romanesknoj pripovijesti vlastitu majku postavio kao centralnu figuru, zaogrnuvši je u neku vrst lucidne propale aristokratkinje koja je postala opsesivna ljubiteljica nogometa, koja ne samo što poznaje nogometnu povijest vlastita naroda i šire, i što je njegova strastvena pratiteljica, već je sklona prizmu pojava koje se događaju u nogometnoj igri na terenu, i koje tvore suštinu nogometne terminologije, koncentrirane oko tehniciranja i izvedbe, primjenjivati kao aluzivan okvir kroz kojega promatra filozofiju življenja općenito, ljudske životne igre i okvire kroz koje se one promaljaju i izvode, zaokružujući, dovodeći do svoga konca pojedine ljudske sudbine.

Taj je perspektivni moment krucijalan za oblikovanje ove pripovijesti, jer se kroz njega razvija – on je stilski poticajan za razvijanje autorova jezika, koji u romanu „Ništa od umjetnosti“ doseže virtuozne momente vrijedne visokog čitateljskog užitka. On autoru omogućava da kroz okvir i impressum igre i nogometa, nečega neozbiljnog, banalnog, prizemnog, svakako i grubog i sirovog, čak i u svojim rafiniranijim oblicima, provuče pripovijest o sudbini vlastite porodice – kako je već naznačeno, velike aristokratske mađarske obitelji – u, za velikaške obitelji, no i za mnoge druge obitelji „neistomišljenika“ ili samo mogućih, potencijalnih sumnjivaca, ne samo nesklonim, već – kako vesela Esterhazyeva pripovijest pokazuje, strahotnim, okrutnim, nemilosrdnim vremenima, koja koristeći društvenu, političku moć, vježbaju i prazne najniže porive kakvi se najčešće otvaraju u kontekstima kada apsolutna moć, bez nadzora i kontrole, ljude vraća ka primitivnoj krvoločnosti i divljaštvu.

No nisu samo ideologijom prouzrokovane nesreće i tragedije obilježile noviju povijest obitelji starih mađarskih aristokrata, bilo je tu i onih koje su naprosto plod nesretnosti kao takve, plod fatuma sudbine prepun nerazumijevanja i apsurda, onakvog koji pogađa mnoge ljudske živote, i koji i ove pripadnike nekadašnjega visokoga plemstva već prirodom stvari i svoga dešavanja svrstava među božje nevoljnike, nesretne i nemoćne ljude, koji, kao i svi drugi ljudi na zemlji, u ljudskome krajoliku, naprosto moraju prihvatiti svoje sudbine i nositi ih dalje, koliko god apsurdne i nezaslužene, nepravedne one bile.

To su, uglavnom, pristupi i očišta koje čitatelju suptilno sugerira priča romana „Ništa od umjetnosti“, iako ovo nije klasičan roman sa klasičnom pričom – Esterhazy je možda jedan od prepoznatljivijih predstavnika kasnog postmodernističkog pisma, pisma i naracije koja podrazumijeva, a uvelike se i naslanja na svoje značajne prethodnike, shvaćajući ih kao nezaobilazne učitelje (za samoga Esterhazya značajan je u tom smislu književni rad Thomasa Manna), no uzimajući u obzir i shvaćanje koje se nameće kao prirodan rezultat razvoja tijeka stvari na polju literature, naročito umjetnosti romana, a koje su neki teoretičari književnosti iščitali kao „vrijeme konca, svršetka velikih pripovijesti“.

Tekst se ovdje iz tog razloga i sa tom svijesti shvaća dijelom i kao jedna persiflaža, igra unutar koje je dozvoljeno mnogo toga no sve pod dojmom suverenosti, ozbiljnosti i vrsnoće autorske izvedbe kakve mogu stići isključivo iz ozbiljnog, višestrukog predavanja polju književnoga rada. Esterhazyev tekst nosi više postmodernističkih paradigmi (sam autor u ovome romanu svoj stil opisuje kao „autobiografski, autoironičan, samodopadan, samosažaljevački i rezigniran – jednom riječju - „čipkasto pletivo“, ili, na drugome mjestu – „beziluzornost, tuga, ljepota očaja, ironija“…), gdje upravo ironija zauzima naročito mjesto, kao i otklon od zadanih formi, sklonost fragmentarnim oblicima, prožimanja „visokog“ i „niskog“, zaigranost riječima i njihovim značenjima (sklonost nabrajanja sinonima određenih riječi), i drugo.

Iako se je sam autor o svojim romanima znao izraziti u smislu da im čitatelji teško mogu odrediti temu, nedvosmislena je glavna tema romana „Ništa od umjetnosti“, to je život pod komunističkom diktaturom u Mađarskoj. Ona nije dana „na prvu loptu“, no upravo zbog toga, provirujući neprestano iz pozadine teksta, kao konstantan podzemni motiv koji tobože samo usputno podsjeća na svoje prisustvo i postojanje, svojom upornosti, ali i razornim dojmom svojih motiva, nedvosmislenim očajanjem koje proizlazi kao „suma sumarum“ jednog takvog društvenog i životnog iskustva, a koje se ne prelama samo iz „Mi“ perspektive, perspektive „idealne zajednice“, kakvu je ideologija toga vremena i prostora nametala kao nužnu, već iz osobne perspektive pripovjedača, pa čak i dublje – veoma intimne perspektive koju rastvara svojim nehajnim, ali usredotočenim pripovijedanjem, koje čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim.

Polje literature može podnijeti ono što sam život nije u stanju, one vrste težina i patnji pod kojima ljudski životi pucaju, ili od kakvih se, u najmanju ruku, okreću glave na drugu stranu, kako i mi ne bismo ostali ozračeni njihovim neljudskim sjajem. Govoreći o patnjama kojima je bio izložen njegov otac, kao žrtva, objekt premlaćivanja i drugih fizičkih i psihičkih mučenja, tortura tajne policije – iz nevoljnoga razloga svog aristokratskog, komunizmu neprimjerenog porijekla, pripovjedač kaže - „Nisu znali što bi počeli s neljudski golemim mukama našega oca; naime čovjek uopće ne voli stalno razmišljati o ljudskoj patnji kao takvoj. Patiti je neuljudna stvar. Nepristojno je… No patnja je bila isto što i naš otac, nešto što je njegova istinska svojina…“.

Međutim, pripovjedač se ne plaši susreta sa ljudskom patnjom, i kada govori o drugim junacima – i nekim usputnim, uličnim junacima ove neobične pripovijesti, ne samo iz razloga suosjećajnosti kakvu tekst emanira, već iz razloga visoke, sveprisutne svijesti o tome da se upravo kroz ono najteže i najmučnije zahvaća dubina i silina ljudskoga bitka, bitka koji bi, izostavljajući ono mučno, ostao nepotpun, kao takav i u književnom smislu neistinit, frazerski, nevjerodostojno oživotvoren.

Ovo značenjima bogato pismo, nastalo tek prividno nehajno ispisanim riječima koje kao da lete, ili su plod nekog veselog pripetavanja nogometnom loptom, ali koje u tom letu uzajamnim dodirima i prožimanjima tvore složena značenja, uspijeva često dodirnuti ono najsloženije i najkompleksnije, najskrivenije i najtankoćutnije u pomno i sistematično složenim ljudskim ličnostima, otkriva autorovo pregnantno nastojanje da sebe i čitatelja suoči s onime sa čime je uistinu potrebno suočiti se. On tu ne misli samo na najtragičnije događaje ljudskoga života, kao što su gubitci najbližih osoba, poput gubitka roditelja, već i na mogućnost sagledavanja osobnosti i karaktera tih osoba u najrazličitijim svjetlima, koja niti pri svojoj manjkavosti nisu kadra poništiti ljubav kao temeljno osjećanje koje čovjeka trajno združuje sa svojim prisnima.

No tragične, duboko bolne osobne događaje usuditi se i moći sagledati iz perspektive svjetla oporog, ali uistinu zaigranog, veselog, uvijek za ovog autora tipičnog – a za suvremene književne prakse tako rijetko maštovitog, jezično originalnog humora, to znači uspjeti snagom duha i volje uzdići se – barem na trenutak, dva, a gdjekad i dulje, iznad dubina bezdana očaja, koji pasivan i širok leži rasprostrt pod živućim stvorenjima, nudeći tek mogućnost potpunog pada i prepuštanja.

Pri tome, jezik Pétera Esterházyja kao da ponekad sliči na neku James Joyceovu uliksovsku logoreičnu bujicu riječi, kakve do krajnjih potankosti opisuju (uzmimo, primjera radi) kojekakve anegdote čuvenih mađarskih nogometaša, dok sve to služi, cijela ta prividno trivijalna priča (prividno, jer je ispričana na veoma inteligentan način), kako bi se na tren pobjeglo od nesnosne boli života, one koju je on – život sam, kadar priuštiti, kazalo bi se, gotovo svakome tko ga iskusi.

Kroz te bujice, u slapovima prijatnih (nevažnih, običnih, simpatičnih životnih slika), svako toliko u jednakoj intonaciji i stilu procuri kakva životna tragedija, ili pak kakva ozbiljnija rasprava – ona o prirodi života i o društvenoj psihologiji unutar jednog ideološkog društvenog okvira nametnutog željeznim diktatom, ili, moguće, kao pred konac romana, rasprava o postojanju Boga, gdje se teološko filozofska pitanja izlažu u uličnom, probisvjetskom kontekstu, rasprava koju pripovjedač, koji je u svojim mlađim danima igrao nogomet za četveroligaški nogometni klub, vodi sa svojim nogometnim pajdašom, Mikijem Görögom, gdje su apstraktnost i metafizičnost dovedeni do svoje najprostije, najsirovije životne ravni, prema kojoj se pitanja o postojanju Boga odalečuju od pascalovskih filozofskih finesa i sagledavaju samo iz jednoga rakursa – rakursa isplativosti, odnosno razrješenja temeljne piljarske dvojbe pred kakvu se, s vremena na vrijeme, postavlja svaki čovjek – što dobivamo ukoliko vjerujemo, a što gubimo ukoliko ne vjerujemo u Boga? No kako se stvari ne bi zadržale samo na razini apstrakcije, kako bi zadobile onu životnu puninu, pripovjednu uvjerljivost na koju nas nagoni iskustvo koje s vremenom stječemo, Miki Görög istovremeno pripovjedaču opisuje i smrt svoje majke…

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba