Prevela s francuskog: Ana Kolesarić

Fraktura, 2014.

„Ulica mračnih dućana“ jedan je od čuvenih i tipičnih romana kakve piše francuski romanopisac Patrick Modiano, čiji je jedinstven pristup i stil u svijetu književnog stvaralaštva bio prepoznat i prije nego mu je, za cjelokupan rad, 2014. godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Nazvan pri tome „Marcelom Proustom novoga vremena“, Modiano svojim kratkim, šturim rečenicama, kao i mnoštvom jednostavnih dijaloga, na prvi pogled odudara od ove definicije. Tek kada se iz bližega upozna jezična elegancija prikrivena unutar jednostavnog pripovjednog prosedea, duboka emotivnost kojoj je pretpostavljen diskretan i distanciran, no veoma brižan pristup junacima, kao i neprestana opetovanost njegovih prostora i tema, može se stati uz obranu ovakvog literalnog paralelizma.

Svojevrsna je unutarnja bolećivost, ili ranjenost, iskustvima stečenim tijekom najranijeg djetinjstva (Modiano je rođen u Parizu, 1945., od oca talijanskog Židova i majke Belgijanke), odrastanja u atmosferi neposredno po svršetku velikoga i pogibeljnog rata, čije su posljedice mnoge stanovnike Modianova grada ostavile u izgubljenostima i traženjima, odredila tematske krugove njegova rukopisa. A to će uvijek biti ratne odnosno postratne sudbine izgubljenih, nestalih, ubijenih ljudi - često Židova, ali i sudbine ratnih kolaboracionista, kakav je bio i Modianov otac, u velegradskom, pariškom miljeu. Sa tim naglaskom da, upravo kao i u ovome romanu, „Ulica mračnih dućana“, koji je u originalu objavljen 1978. godine, i iste godine ovjenčanim Goncourtovom nagradom, tako i u svojim drugim romanima, Modiano se nikada izravno, pa vrlo rijetko i izrijekom, konkretno ne bavi činjenicom rata. Ta je činjenica kao pozadinska motivacija događajnosti prisutna na nevidljiv način u tkivu pripovijesti, i čitatelj je tek može naslućivati. Užas i tragedije rata Modiano zaogrće utješnim prekrivačem otmjene pariške urbanosti, mnoštvom naziva ulica, dekadentnih gradskih ambijenata kavana, barova, hotela, čija je ljepota kadra natkriti i pružiti kratkotrajne zaboravi boli onima čiji su gubitci nenadoknadivi.

Nije teško zamisliti, zbliživši se s romanom „Ulica mračnih dućana“, kako su mnogi ljudi još dugo vremena po završetku Drugog svjetskog rata, lutali europskim gradovima i selima, sa, eventualno, nekoliko sačuvanih fotografija u džepu, tragajući, raspitujući se, pokušavajući ući u trag svojim bližnjima i nestalima - upravo poput junaka ove pripovijesti, Guy Rolanda. On boluje od teškog oblika amnezije, i zapravo, traga sam za sobom, za vlastitom prošlosti, a prošlost je, kako kaže Patrick Modiano, „važnija od budućnosti, jer nam samo ona može reći tko smo, i kamo idemo.“

Junak ove priče, čiji je zapravo veliki junak i sam grad Pariz, na očaravajući način prisutan sa svojim ulicama, vedutama, trgovima, sa pojedinim mjestima okupljanja ljudi, ali i sa tajanstvenim, zagasitim atmosferama unutrašnjosti zgrada i privatnih stanova (sve je u ovome romanu pomalo kao u noir filmovima, sa blagom nijansom, dodatkom kafkijanskog oneobičavanja…), luta dakle ulicama i prostorima Pariza pokušavajući saznati vlastitu prošlost. Prividna intriga pripovijesti na jedan način zavarava – do konačnog odgonetavanja ipak se u cijelosti ne stiže, a junak više puta povjeruje da je bio netko konkretan, netko sa imenom i prezimenom, sa biografijom i životnom pričom u koju se naivno uživljava, kako bi naposljetku ipak uvidio da ta priča nije bila i njegova vlastita.

Takvim postupcima Modiano vješto izbjegava pripovjedne standarde i obrasce, uvjerljivo oblikujući vlastiti pripovjedni svijet, kojemu su neobičnost ljudskih susreta i komunikacija, začudnost, opskurnost miljea i atmosfera, neiskazivoga i tajnovitoga, dvosmislenoga i zatamnjenoga uobičajena stvar. On ostaje naklonjen vlastitom stvaralačkom nervu, riskirajući dakako da ga to i udalji od čitatelja, a napose od kritike, no to, na njegovu sreću, nije bio slučaj. Lakoća pripovijedanja i prividna lakoća, nezahtijevnost pripovijesti čine ga istovremeno veoma komunikativnim piscem, koji će zadovoljiti ukuse i nešto zahtjevnijih čitatelja, i onih koji žele dobiti priču, a koji se na koncu ipak osjećaju blago zakinuti.

Jer sama priča, dojam je koji se stiče čitajući knjige Patricka Modianoa, nije toliko bitna za njegove romane. Ona je samo okvir unutar kojega se čitatelju, uz mnogo dojmljivih, pamtljivih slika, uz mnogo opisa malih ljudskih gesti i komunikacija, posreduje emocija, i čak više od toga – mišljenje, spoznaja, koja nije iskazana kao zgusnuta spisateljska supstitucija, već nesvjesno proizlazi iz minimaliteta događajnosti, iz teksta koji vrvi običnim koje pod perom Patricka Modianoa postaje na jedan način čudno, i također, estetizirano, lijepo.

Tako junak romana „Ulica mračnih dućana“, Guy Roland, dolazi u stanove za koje vjeruje da je u njima jednom živio, susreće ruske emigrante, odlazi u francusku provinciju, na Alpe, čak i do Bora Bore... Polako mu ipak uspijeva otkriti identitete ljudi koji su u to vrijeme, u vrijeme rata, tvorili njegov prijateljski krug. Saznaje da je imao lažno ime, lažnu putovnicu, kao i da je bježao. Sumnja u uspješnost svojega tadašnjeg bijega, jer i dalje živi u Parizu. Shvaća, uviđa na koncu svoga traganja, da postoji trenutak u njegovoj prošlosti kada se je dogodio gubitak, trenutak u kojemu je, zajedno sa svojom djevojkom Denise, koje više nema, za koju nitko ne zna gdje je niti što se je sa njom dogodilo, pokušao ilegalno prijeći francusku granicu. Put, traganje dovelo ga je u Ulicu mračnih dućana, gdje je sve otpočelo.

Način na koji Modiano u ovoj knjizi, ali i u svojim drugim, poznatim knjigama, od kojih su neke prevedene kod nas (primjerice romani „Mjesto za zvijezdu“, „Dora Bruder“, „Mali dragulj“), piše o temama rata i gubitka jest neizravan, lišen gorčine, boli, patnje…

Sve su te emocije pohranjene u tajnovitim sudbinama njegovih junaka, u sjeti, u melankoličnom horizontu ljudske krhkosti i nestajanja, u apsurdnim krhotinama ljudskih egzistencija među kojima niti jedna nije u potpunosti zaokružena, niti jedna do kraja razjašnjena, upravo možda zbog pažljivih mogućnosti njihovih čitanja iz raznolikih, višestrukih uglova.

Takvim pripovjednim postupkom, koji nadilazi tematske okvire i zakonitosti, kao što ih, uostalom, i sama pripovijest, konačnom usmjerenosti na ono metafizičko nadilazi, autor sugerira kako nam smisao uvijek na posljetku izmiče, kako je jedini smisao ljudske egzistencije, uz kojega se u potpunosti može stati, onaj koji se tiče njena konačna besmisla. Velike povijesne mijene, tragični događaji – sve pada u sjenu zaborava onih koji su preživjeli, a koji nastavljaju lutati svijetom tragajući za nekim ili nečim, za djelićima vlastite prošlosti uz pomoć kojih bi se ona uskrsnula, uz pomoć kojih bi se uskrsnulo mrtve ili nestale putem spoznaje o njima - spoznaje o tome tko su oni bili, koja je bila njihova životna priča.

Svetost ljudskih života oskvrnuta je tragičnim pogubljenjima, ratovima, holokaustom, i u tim nebrojenim, nevinim, nezasluženim smrtima ogledaju se nepravde ljudskoga svijeta, nepravde i bestijalnosti koje oni koji su preživjeli također na jedan način trebaju prihvatiti. No nešto unutar čovjeka – njegovo vlastito osjećanje etike, morala, nije sposobno miriti se sa time – zbog toga ove male odiozne romaneskne pripovijesti, zbog toga lutanja i traganja glavnoga junaka takozvanim svijetom sjena, kako bi barem poradio na vlastitome iskupljenju, iskupljenju koje je kadro, uz pomoć malenih, jedva vidljivih gesti ljudske dobrote i istinoljubivosti, izdignuti ga iz prosječnosti ljudskoga bivanja, iz banalnosti zla, i mržnje.

Tako se roman potrage, koji je to samo prividno, pretvara u roman iscjeljenja, ili pokušaja da se iscijeli bolno osjećanje gubitka, čežnje, melankolije, opće osjećanje tragičnosti i gubitka pred neumitnošću ljudske sudbine koja, i kada ima svoj logičan, prirodan završetak, završava tragedijom. No, čovjek je tu da tim malim gestama, malim pomacima, ljudskim susretima i takozvanom slučajnom, nenadanom ljepotom, koja je kadra iskrsnuti u detaljima, pokuša izgraditi jedan paralelni svijet – zaštitni sloj utjehe, za sebe, i za druge.

Pripovijesti, romani Patricka Modianoa nastali su, čini se, u takvoj nakani – oni žele pokazati da je mnogo toga moguće, žele osloboditi ljudsku maštu njenih sputanosti, računajući pri tome i na snage ljudskoga uma, ne tragajući za objašnjenjima, ne nudeći ih.

Jer, možda je upravo smisao u potrazi i lutanju, u naslućivanjima, u čovjekovim uživljavanjima sad u ovu, sad u onu priču. Iako vrlo često nisu njegove osobno, sve su te priče, na jedan čudan način, i nekim svojim tajnovitim dijelom, priče njegova života, a istovremeno to i nisu, jer su protekle, jer ih se čovjek više i ne sjeća, jer je on sam uvijek netko drugi, u odnosu na ono što je bio jednom, nekada.

Lakoća kojom se Modianov junak u romanu „Ulica mračnih dućana“ uživljava u svoje možebitne sudbine, koje se pred njim tako reći same rasprostiru tijekom njegovih traganja, u obliku fotografija, zapisa adresa, telefonskih brojeva koje mu prostodušno posreduju takozvani slučajni, usputni nepoznati ljudi, čitaocu može indirektno sugerirati i to kako autor ovoga teksta smatra da su ljudski život i ljudska sudbina jedna vrsta igre.

To da li je nekoga zapala sretnija ili nesretnija sudbina, da li je netko nestao ili je pogubljen u vihoru rata, ili sjedi sam u nekoj sobi, okružen sjećanjima, jest samo jedna vrsta slučajnosti. Čitajući ovaj roman iz takvog rakursa, zaključujemo kako čovjek može biti ovo ili ono ime i prezime, ova ili ona biografija, životna priča – riječ je o nekoj vrsti uloge koja se preuzima, moguće i sa razlogom, a iza koje stoji duša na svojem putovanju, svijest koja traga za nekom vrstom spoznaje, i za nekom vrstom preobrazbe, koja bi kroz tu spoznaju mogla stići.

Na koncu, i onaj koji za sebe vjeruje da sa sigurnošću zna tko je, pred nekom neplaniranom situacijom koju život pred njega donese može biti iznenađen činjenicom pogrešnosti vlastite vizure, tumačenja vlastitog identiteta.

Čovjek je izgubljen u polju viđenja i tumačenja, u mreži zbivanja koja se katkada teško mogu predvidjeti i kontrolirati, a Modiano je pisac koji se, na jedan dječji ljubak i nevin način bavi tom ljudskom krhkosti, kratkotrajnosti i općom nepredvidivosti bivanja.

Stvorivši posve nestandardan romaneskni opus, malen po opsegu svojih tekstova, decentan po njihovoj zahtjevnosti i težini, on je kreirao jedan rukopis tako reći lišen autoriteta i potrebe za dokazivanjem spisateljskih snaga, rukopis koji nema za cilj nadglasavati se u intelektualnoj buci svijeta, mjeriti snage sa intenzitetima impresije koju će djelo biti sposobno proizvesti.

Biti ćemo bliže istini ukoliko kažemo da, u usporedbi sa proznim piscima čija djela ostavljaju tragove na području književnog stvaralaštva druge polovice 20. stoljeća, romani Patrica Modianoa stoje negdje sasvim po strani, poput jednog malenog otočića, čije draži se mogu upoznati bez osjećanja rizika ili prijetnje, većega izazova ili pustolovine, koja je kadra čitatelja na mah izmjestiti iz kalupa komoditeta i dovesti ga u poziciju izgubljenosti, u kakvoj se često nalaze junaci njegova pripovjednog svijeta.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba