Rad nekadašnjeg profesora pariškog College de France, Pierre Hadota (1922 – 2010), na kojemu je bio predstojnik katedre za grčku i rimsku filozofiju, domaćem je čitatelju poznat preko prijevoda njegove knjige „Duhovne vježbe i antička filozofija“ (Sandorf, 2014.), uz pomoć koje se mogao podsjetiti istinske nakane antičke filozofije, koja teži preobrazbi čovjekova duha, njegovom radu na sebi, djelovanju u praksi, na materijalu vlastita karaktera i naravi. Aktualnim prijevodom Hadotova nezaobilazna djela „Unutarnja tvrđava“: uvod u Misli Marka Aurelija (s francuskoga prevela Bosiljka Brlečić, objavljeno 2016. godine, također kod zagrebačkog nakladnika Sandorf, u biblioteci Mizantrop), ovaj se fenomenalan niz nastavlja, i dodatno, konkretnije nadopunjuje, pokazujući još nedvojbenije izvorno, pravo mjesto filozofije u čovjekovu životu, kao one koja podučava mudrome, u sebi ispunjenome, ostvarenom življenju.

Istinski filozof nije onaj koji razvija nove filozofske teorije i širi ih kroz sebi svojstven diskurs, već onaj koji živi filozofskim životom, a koji pak može pronaći uzore i opravdanosti u određenom filozofskom diskursu, učenju ili školi. Da bi se bilo filozofom nije - podsjeća naše doba Pierre Hadot - nužno potrebno pisati, niti razvijati sustave ili teorije. Dovoljno je da onaj koji je zagledan u takvu nakanu formulira temeljna načela škole za koju se opredijelio, izabravši svoj način života.

U takvom je pogledu i stavu, koji je u doba antike bio posve logičan i prirodan, danas vrst revolucionarnog zaokreta, i efekta kojega on kod suvremenog čitatelja – potencijalnog filozofa, ili onoga koji teži filozofskome življenju, proizvodi.

Pierre Hadot, filozof koji je na jedan način izmakao suvremenim modama područja kojime se, predano i utemeljeno, kroz teoriju, praksu i podučavanje, bavio tijekom cijeloga života, u knjizi „Unutarnja tvrđava“ bavio se čuvenom knjigom „Misli“ Marka Aurelija. Krenuo je od nevjerojatne činjenice – i nakon osamnaest stoljeća, ili gotovo dvije tisuće godina, „Misli“ Marka Aurelija još uvijek su živo djelo, koje na mnogostruke, duboke, gotovo bi se moglo kazati na trajne načine komunicira sa mnogobrojnim čitateljstvom cijeloga svijeta, služeći mnogima kao poduka, unutarnji kompas, vrst podrške. Jasnoća tih sentencija ne zastarijeva – upravo kako je u jednom svom zapisu tom izražajnom – literarnom i filozofskom obliku – ukoliko je on sačinjen kako treba – izrazio pohvale Friedrich Nietzche.

Hadotova knjiga današnjem čitaocu, osim što ga usmjerava vrijednostima i načinima rada na sebi na koje je moguće zaboravio, pomaže shvatiti izvore, uporišta, nakane, kao i organizaciju, konstrukt cijeloga djela rimskoga cara – filozofa, obzirom na činjenicu da „Misli“ nisu spontani meditativni zapisi, izrazi osjećaja duše, već vježba izvedena prema definiranim pravilima koja podrazumijevaju određenu postojeću osnovu. Hadot se je „Mislima“ Marka Aurelija bavio više od dvadeset godina, a najopipljiviji dokaz i posljedica toga rada upravo je ova, izrazito pomno učinjena studija, koja sa mnogo strana želi ogledati i na što ispravniji način razumjeti nastanak, cilj i smisao jednog ovako bezvremenskog djela.

Autor kreće od same osobe Marka Aurelija (rođenog u Rimu, 121. godine), njegova životna konteksta i puta, okolnosti koje su ga dovele do pozicije vladara rimskoga Carstva, velikih i često pogubnih ratnih operacija koje je morao voditi, osobito onih u podunavskim područjima, od 169. do 175. godine, te od privatnih, obiteljskih događanja. Čitalac odmah shvaća da je Marko Aurelije imao nimalo laku niti ugodnu vladavinu – „prirodne katastrofe, vojni i politički problemi, brige i smrti u obitelji sručit će se na njega i prisiliti ga na svakodnevnu borbu“, zaključuje Hadot. No, u tim izvanrednim i neuobičajenim poteškoćama, sa stalnim prijetnjama životne ugroženosti, Marko Aurelije uspio je preživjeti i spasiti Carstvo, što ga, zajedno sa drugim rimskim carevima koji su vladali od II. do IV. stoljeća, smješta u perspektivu svojevrsnih „nadljudi“.

Knjiga prati osobni razvojni put Marka Aurelija, osobito onaj koji ga vodi prema filozofiji. Marko Aurelije bio je filozof, iako nije bio teoretičar filozofije, nije raspravljao o teorijama i komentirao autore, nije izmišljao nove teorije niti razvijao pojedine dijelove nekog sustava. „Biti filozof“, kaže Pierre Hadot, upravo kako bi učvrstio primjer samoga Marka Aurelija – „to ne znači dobiti teorijsko filozofsko obrazovanje, ili biti profesor filozofije, to znači, nakon obraćenja koje vodi do korjenite promjene života, zastupati način života različit od načina života drugih ljudi“.

Marko Aurelije, pišući „Misli“ nije izmislio niti jednu novu teoriju, niti je unaprijedio stoičko učenje koje je bilo temelj njegovih promišljanja i uvida, no to nas ne sprečava u tome da kažemo da nije bio filozof, osobito da nije bio stoički filozof. Antička filozofija dakle nije bila stvar profesionalaca niti specijalista, a sam Marko Aurelije, koji je doduše dobivao privatne poduke iz filozofije, pokazao je da državnici mogu živjeti kao filozofi i vladati filozofskim diskursom (on sam se, kada je 161. došao na vlast, izjasnio kao filozof, štoviše, stoički filozof).

Jer, kako je kazao najvažniji stoik, nekadašnji rob, potom filozof i osnivač stoičke filozofske škole, Epiktet, bit je filozofije u tome da čovjek popravi svoj karakter – ona nije ni u knjiškim ili sofističkim raspravama, već u ispravnome rasuđivanju, u jednostavnosti. Pierre Hadot kaže da su u odnosu na Epikteta svi ondašnji stoički učitelji samo epigoni, da njegov lik, kada je riječ o stoicizmu, nadvisuje cijelo II. stoljeće. U tom pogledu, i „Misli“ Marka Aurelija zapravo su, kako veli autor ove knjige, „samo varijacije, često sjajno orkestrirane, na teme koje je ponudio rob-filozof.“

Svoje „Misli“ je car, najvjerojatnije, pisao za samoga sebe, za vlastitu upotrebu, i vlastitom rukom. Nakon njegove smrti, netko iz njegove obitelji skupio je i sačuvao dragocjen dokument. Prvo tiskano izdanje ove knjige pojavilo se godine 1559. u Zürichu, i ono je Marka Aurelija otkrilo Zapadu. Djelo je vrlo brzo doživjelo vrlo velik uspjeh, prijevodi na latinski i na razne europske jezike bili su sve brojniji. Knjiga na raznim jezicima dobiva razne naslove, a najčešće ju se karakterizira kao „etičke spise namijenjene samome sebi“, ili kao „zapisano pravilo svojega vlastitog života u dvanaest knjiga“. Pierre Hadot zaključuje kako je Marko Aurelije htio napisati priručnik pravila korisnih za filozofski život. Neki autori „Misli“ uspoređuju s „Meditacijama“ Guigesa le Charteuxa, „Religio Medici“ Thomasa Brownea, a osobito sa Pascalovim „Mislima“.

Djelo Marka Aurelija, napisano vrlo njegovanim stilom, sastavljeno je najvećim dijelom od kratkih formula, poput Uskoro ćeš sve zaboraviti, uskoro će te svi zaboraviti, ali u njemu nalazimo i određeni broj dugih izlaganja, koja opet ponekad imaju oblik dijaloga s nekim izmišljenim sugovornikom, ili autora sa samim sobom. Marko Aurelije u njima potiče sebe da usvoji određeni moralni stav, ili raspravlja o nekim filozofskim problemima, no njegova se ličnost ne pojavljuje u tim tekstovima. Oni su pisani kao vrst bodrenja moralnoj osobi. U nekoliko se tekstova Marko Aurelije obraća samome sebi kao caru, spominje ličnosti koje je upoznao, zapisuje vježbe mašte u pripremama za smrt. Tim različitim književnim oblicima dodaju se i dvije zbirke citata koji se nalaze u knjigama, a koji su preuzeti zbog njihove moralne učinkovitosti.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu i Gajti Gazdanovu

Cjelokupne osobne bilješke Marka Aurelija, kako se još karakteriziraju „Misli“, imaju za cilj u duhu zadržati bitna životna pravila koja uvijek vraćaju temeljnom određenju filozofa, čija je bit u tome da nadzire svoj unutarnji diskurs, da radi samo ono što služi ljudskoj zajednici, da prihvaća događaje koje nam donosi tijek Prirode Svega.

„Sve dolazi iz univerzalne Prirode i u skladu s voljom univerzalne Prirode, čak i zloća ljudi, koja je nužna posljedica dara slobode. Sve se događa u skladu sa Sudbinom: dakle, sve se stvari neprestano transformiraju u skladu s poretkom svijeta, ali se i neprestano ponavljaju. Upravo iz univerzalnog Uma potječe razum koji je zajednički svim ljudima i koji osigurava njihovu srodnost. Zbog toga su ljudi stvoreni jedni za druge. Zlo i uznemirenost mogu postojati za nas samo u našem vlastitom sudu, u načinu na koji sebi predočavamo stvari, pa je zato svaka pogreška stvar krive prosudbe, odnosno neznanja. Prostor i vrijeme su beskonačni, pa je ljudski život nešto sićušnoga trajanja, beskrajno kratak trenutak, tako da su i sadašnji ugled ili slava poslije smrti posve isprazni…“ – to su neke od temeljnih točaka ili kephalaia, modusi formuliranja dogmi u „Mislima“.

Neke se teme osobito često ponavljaju, poput teme vječnog ponavljanja svega u univerzalnoj Prirodi i ljudskoj povijesti: „Oduvijek su sve stvari identične po sadržaju, uvijek iznova prolaze kroz iste cikluse. Sve je iste vrste i istoga sadržaja.“

Marko Aurelije nizao je stavove koji pokazuju da je svijet nalik na neki Grad – Državu, a takav pogled povlači za sobom cijeli jedan stav prema drugim ljudima i događajima. Grad je skupina bića podvrgnutih istim zakonima, a svijet je skupina bića podvrgnutih istim zakonima, to jest zakonima Uma. Dakle, svijet je Grad. „Sve su stvari međusobno povezane u ljudskome svijetu, sve je usklađeno i doprinosi redu svijeta u kojemu je samo jedan Bog, jedan zakon koji je Um zajednički svim inteligentnim bićima, samo jedna istina.“ Ova tema jedinstva svijeta utemeljena na jedinstvu njegova podrijetla, jedna je od također čestih tema Marka Aurelija.

Hadotova „Unutarnja tvrđava“ dalje pruža uvid u čvrst unutarnji sustav mišljenja Marka Aurelija, koji, to se tijekom čitanja uviđa, nije slučajan niti nasumičan, već ozbiljan, promišljen i razrađen, poput drugih klasičnih filozofskih sustava onoga vremena. Tako on iznosi tri životna pravila ili discipline, koja određuju pojedinca prema nužnom tijeku Prirode, prema drugim ljudima i prema vlastitom mišljenju. Izlaganje životnih pravila je snažno strukturirano – ona odgovaraju trima aktivnostima duše: rasuđivanju, želji i pobudi, kao i trima područjima stvarnosti: individualna sposobnost rasuđivanja, univerzalna Priroda i ljudska priroda. Marko Aurelije navodi trijade vrlina: istina, pravednost, umjerenost, ili neprenagljenost u rasuđivanju, ljubav prema ljudima i spremnost da slijedimo bogove.

Ljudski se život shvaća kao vječita vježba, rad sa samim sobom i vlastitom unutrašnjosti, razvijanje budnosti, svjesnosti i samokontrole koje će paziti na održanje važnih principa čije održanje pomaže ne našem osobnom postojanju, već našem supostojanju u cjelokupnoj povezanosti svih stvari, ljudi i pojava u Univerzumu. No „Misli“ se, ističe Hadot, razlikuju od svakog drugog djela po tome jer „njihove dogme nisu matematička pravila jednom zauvijek usvojena i mehanički primjenjivana. One moraju na neki način postati osvještavanja, intuicije, emocije, moralna iskustva koja imaju intenzitet mističkog iskustva, vizije.“ Marko Aurelije je pišući svoje „Misli“ prakticirao stoičke duhovne vježbe. On je pisanjem želio utjecati na samoga sebe, a tu je vježbu trebalo ponavljati, prakticirati iz dana u dan, kako bi se u čovjekovoj unutarnjosti uspostavio red koji se uvijek iznova narušava. Naglasak na svakodnevnoj vježbi upozorava na svjesnost činjenice da pravi filozof nikada nije dosegnuo mudrost.

Interesantno je gledanje Marka Aurelija na nesvjesne ljude, one koji provode život „spavajući“ – i oni također, svatko na svoj način, sudjeluju u djelu svijeta, surađuju sa voljom univerzalnog Uma, čak i onda kada mu se suprostavljaju. Toku Prirode potrebni su i oni koji ga odbijaju slijediti.

Autor ove izvanredne i prijeko potrebne knjige, Pierre Hadot, posebnu pažnju daje povezanosti učenja Epikteta (rođen u I. st. poslije Krista), koji sam nije ništa pisao, dok je predavao oko trideset godina, i „Misli“ Marka Aurelija. Generalno gledajući, stoički se izbor života nastavlja na liniju sokratovskog načina života – jedina vrijednost kojoj se mora biti podređeno moralno je dobro, vrlina. Stoicizam je filozofija koherentnosti sa samim sobom, kaže autor, dodajući kako se ta filozofija temelji na izvanrednoj intuiciji, na neposrednom poimanju biti života, odnosno na skladnoj povezanosti univerzalnog Uma, univerzalne Prirode sa samom sobom. Dakako, stoički je mudrac ideal, gotovo nedostižna transcedentalna norma, obzirom na to da je filozofija samo vježbanje mudrosti, i da je sam filozof ne-mudrac. Čak štoviše, cijeli ljudski rod vidi se iz te perspektive prije kao bezuman, zbog unutarnje devijacije koja se događa unutar ljudi. No upravo zato, stoici pozivaju ljude da se vježbaju u mudrosti, i taj poziv potvrđuje njihovu vjeru u mogućnost duhovnog napretka.

„Unutarnja tvrđava“ osim što savršeno jasno, razložno i pažljivo predočava cijeli kontekst razvoja stoičke misli i nastanka „Misli“ Marka Aurelija, nudi, uz obilje citata iz samoga, čuvenoga djela cara-filozofa, duboki uvid u njihova značenja, kao i utjecaje koju je cijela ova misao imala na kasnije filozofe, poput Nietzschea, i njegove ideje „amor fati“. Autor svoj način izlaganja, svoju metodu u potpunosti podvrgava jednome cilju – učiniti da stoička misao, učenje i vježbe postanu dostupne, prihvatljive i primjenjive svakom individualnom životu koji se preko ove knjige zainteresira za njih. Knjiga Pierra Hadota danas se može doživjeti kao vrst tajnoga, gotovo pa i zabranjenoga lijeka, kojega uistinu, zbog njegova smisla, ispravnosti i djelotvornosti valja doživotno koristiti.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

boldiranje: Ur.